Ratifikacijom Istanbulske konvencije profesionalni ljudskopravaši postaju država u državi

Pin It

GREVIO u svojim rukama drži gotovo sve mehanizme nadzora provedbe Konvencije i ima diskrecijsko pravo odrediti odgovarajuće načine nadziranja. Članak 68. stavak 5. ističe kako GREVIO može primiti informacije o provedbi Konvencije od nevladinih organizacija i civilnog društva, kao i od nacionalnih institucija za zaštitu ljudskih prava. U ovom dijelu Konvencija istu razinu legitimiteta daje institucijama države potpisnice i udrugama civilnog društva

Istanbulska konvencija posljednjih je mjeseci postala pravi izvor kontroverzija i podjela u hrvatskom društvu. Kao i obično, kad se rasplamsa ideološka rasprava, Hrvatima je ono najvažnije prošlo ispod radara. Dosad smo razgovarali o rodu i spolu, hormonima, mrziteljima žena i povratku u srednji vijek, ali nismo se dotakli financiranja cijele priče, demokratskog deficita u nadzoru provedbe i evidentnog gubitka državnog suvereniteta.

Tko je relevantan Tradicionalističke snage opiru se ratifikaciji Konvencije zato što vjeruju da ona nameće lažne vrijednosti i predstavlja prijetnju našem načinu života. Profesionalni ljudskopravaši, s druge strane, imaju puno opipljivije razloge zašto po svaku cijenu traže ratifikaciju – novac i moć. Kad se raspravu svede na ono čime se ova konvencija bavi – nasilje nad ženama i nasilje u obitelji – puške naglo utihnu jer oko toga se svi slažu. Čak i najzagriženiji protivnici Istanbulske konvencije ističu da se sve njezine odredbe kojima se zaštita žena podiže na višu razinu u odnosu na postojeće zakonodavstvo treba što prije u njega ugraditi.

Oko toga, dakle, nema spora – obje strane žele što bolju zaštitu žena i ostalih članova obitelji od nasilja. Ono što profesionalni ljudskopravaši dobivaju ratifikacijom Konvencije, a što im sama ugradnja pozitivnih mjera u nacionalno zakonodavstvo ne bi dala, jest status države u državi koja ima zajamčeno izdašno financiranje iz proračuna. U trenutku kad se njezin monopol urušava i kad država dio sredstava počinje preusmjeravati udrugama drugog ideološkog predznaka, lijevo-liberalna civilna scena Istanbulsku konvenciju primarno treba kako bi dugoročno osigurala svoj opstanak u materijalnom smislu.

Naime, članak 8. Konvencije jasno kaže da će države potpisnice osigurati odgovarajuće financijske i ljudske resurse za odgovarajuću primjenu integriranih politika, mjera i programa za sprečavanje i borbu protiv svih oblika nasilja obuhvaćenih područjem primjene Konvencije, uključujući i one koje provode nevladine organizacije i civilno društvo. U službenom pojašnjenju ovog članka stoji da je njegov cilj osigurati alokaciju odgovarajućih resursa za aktivnosti koje provode javne vlasti, kao i relevantne nevladine organizacije i udruge civilnog društva.

A tko odlučuje što su to „odgovarajući resursi“ i tko je iz nevladinog sektora „relevantan“? Skupina stručnih osoba za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, tzv. GREVIO. Tu skupinu čini 10-15 ljudi „izraženih moralnih osobina i poznatih po visokoj razini stručnosti u području ljudskih prava, ravnopravnosti spolova, nasilja nad ženama i nasilja u obitelji ili pomoći i zaštite žrtava ili koje su pokazale profesionalno iskustvo u područjima koja obuhvaća Konvencija“.

GREVIO u svojim rukama drži gotovo sve mehanizme nadzora provedbe Konvencije i ima diskrecijsko pravo odrediti odgovarajuće načine nadziranja. Članak 68. stavak 5. ističe kako GREVIO može primiti informacije o provedbi Konvencije od nevladinih organizacija i civilnog društva, kao i od nacionalnih institucija za zaštitu ljudskih prava. U ovom dijelu Konvencija istu razinu legitimiteta daje institucijama države potpisnice i udrugama civilnog društva.

U praksi će to značiti da, ako nisu zadovoljne sredstvima koje dobivaju iz proračuna, ljudskopravaške udruge mogu prijaviti „problem“ svojim kolegama u GREVIO-u koji će na temelju toga postupati i pritiskati Hrvatsku. U svakodnevnom govoru to nazivamo reketom. Što je posao zastupnika Demokratski deficit pokušalo se ublažiti člankom 70. koji regulira uključivanje nacionalnih parlamenata u nadzor.

Tako bi Hrvatski sabor imao priliku raspravljati o izvješću GREVIO-a, ali stvarna bi moć bila u rukama te skupine stručnjaka. Prateći tekst objašnjenja odredbi Konvencije obrazlaže kako su parlamenti važni za implementaciju zbog nužnosti zakonskih izmjena, ali o njihovoj značajnijoj ulozi u samom nadzoru nema previše riječi. To znači da je kontrola cijele priče ipak daleko od očiju ljudi na čije će se živote Konvencija odnositi i koji će iz svojih džepova financirati njezinu provedbu.

Dođe li ratifikacija Istanbulske konvencije na dnevni red, svaki saborski zastupnik koji za nju digne ruku zaslužio je trenutačno smanjenje plaće. Manje ovlasti, manje posla, manja financijska kompenzacija.

Sabor je glasujući za ulazak u EU dobar dio svog posla već prebacio na nadnacionalne institucije i vrijeme je da prestane s tom praksom. Umjesto potpisivanja peticija i poziranja po Markovu trgu ili držanja vatrenih govora o obiteljskim vrijednostima, zastupnici moraju početi obavljati posao za koji su dobro plaćeni. Hrvatske žene i sve žrtve obiteljskog nasilja ne bi trebale čekati ratifikaciju nekakvog globalističkog dokumenta i dolazak delegacije stranih stručnjaka na domjenak u Zagreb da bi bile zaštićene. To je zadaća hrvatske države i Sabora kao njezina zakonodavnog tijela.

Izvor: narod.hr/Večernji list