Od domoljublja do koristoljublja

Pin It

Tijekom devedesetih, da je kojim slučajem imao Aleksandra Vučića na nišanu, Milijan Brkić, vjerojatno bi povukao obarač. Ne bi to bila nikakva velika šteta za ljudski rod i čovječanstvo. U ta ratna vremena, Vučić je imao ulogu ratnog huškača, kukavice koji potiče druge na zločine i sije mržnju za govornicom.

Glina nije nevažno mjesto u kronologiji zločinačkog postojanja takozvane SAO Krajine. Upravo u ovom gradu i njegovoj široj okolici, osnovani su zatvori, zapravo koncentracijski logori za Hrvate. U sklopu proslave Dana grada Gline 6. kolovoza 2017. i pod pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar- Kitarović, obilježen je Dan logora Glina pod geslom „Da se ne zaboravi“.

Istoga dana održavana je i promocija knjige „Svjedočanstva glinskih logoraša“ autora Ivana Lipaka, bivšeg logoraša. Ali, neki su ipak zaboravili, poput Milijana Brkića koji raširenih ruku dočekuje četničkog vojvodu i političara koji je ostao dosljedan istim političkim stavovima kao prije dvadesetak godina, naravno, uz nekoliko nebitnih, kozmetičkih korekcija i promjena.

Hrvatskoj je takav čovjek, neovisno o svojoj funkciji, nevažan i nepoželjan gost. Radi se o osobi koja falsificira povijest vlastite obitelji u političke svrhe. Iza svega krije se težnja za materijalnim bogatstvom i velikom moći. U tom smislu, Vučić i Brkić, dobro se razumiju. Za vrijeme Domovinskog rata, dok je nosio pušku na ramenu, Miljan Brkić možda je vjerovao u neke ideale, ali danas, ne samo da se ne razlikuje od drugih političara, već naprotiv, demonstrira novu razinu kameleonske političke transformacije, prepredenosti i lukavosti, kakvu nismo vidjeli još od pojave Vladimira Šeksa. Samo za razliku od Vladimira Šeksa, Brkić ima i probitačnog brata Jozu koji osvaja gradske prostore i širi poslove, naizgled, bez ikakvog poslovnog plana i strategije.

U iznimno kratkom razdoblju od svega nekoliko godina, Milijan Brkić je naučio sve što se treba znati o hrvatskoj politici. A ta politika se svodi na političko preživljavanje, dugovječnost koju mogu osigurati samo prilagodljivi kadrovi, spremni na svakakve kompromise.

I sada imamo bizarnu situaciju. Plenković govori o ratnoj odšteti, a predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, sva ozarena, bez ikakvog dodatnog objašnjenja, dočekuje Aleksandra Vučića, najvišeg srbijanskog političara, tek centimetar nižeg od dva metra. Čak i s visokim petama, naša predsjednica bit će niža od predsjednika Srbije, za dvije glave, ali tako je to kada se četničke vojvode zove u goste da slobodno i uspravno stupaju po Hrvatskoj.

Što se tiče Brkića, on je javno podržao predsjednicu i time izazvao konsternaciju unutar članstva tobože desne frakcije HDZ-a. Realno, u toj stranci više ne postoje ideološke frakcije, nego interesne skupine, a tako je i u drugih većim strankama. Njegova izjava o „određenim iskakanjima s puta i lutanjima“ Aleksandra Vučića, jednostavno je skandalozna.

Čovjeka kao dobru ili lošu osobu ne određuje jedno djelo, nego čitav životni put. Vrijeme je da naučimo razdvajati ono što su neki ljudi nekada bili, od onoga što su danas. Dobar primjer takve transformacije je Milijan Brkić.

Ovo što ću napisati, nekima se neće svidjeti, ali je istina. Rat, neovisno o svom karakteru, nije normalno stanje društva. On je ujedno i prilika da se marginalne individue, koje se u normalnim društvenim okolnostima nikada ne bi ostvarile, postanu značajni društveni faktori. Na neki način, Milijan Brkić i slični pojedinci, mogu biti zahvalni četničkim vojvodama i ratnim huškačima poput Aleksandra Vučića. Bez četništva jednog Aleksandra Vučića, Hrvatska bi možda ostala zakinuta i za „domoljublje“ Milijana Brkića.

U stvari, to je glavni razlog zbog kojeg Milijan Brkić ne vidi ništa sporno u Vučićevom posjetu. Ako bude prilike, bilo bi korektno i da mu se uživo zahvali. Dovoljna je mala gesta, tek tako, „da se ne zaboravi“…

Autor: Marin Vlahović/dnevno.hr