Od glinenog vučića do glinenog goluba

Pin It

Image result for vučić kolinda zagreb

Put zemlje onih čiji je krst, kako pred pola godine reče – kukast i iskrivljen, i zauvijek će biti takav – otisnuo se Veliki Aleksandar. Iako o svojim današnjim domaćinima vazda zbori jedno te isto – te su ustaše, te zločinci, te ne će oni nikad više… – ne radi se tu o istoimenoj vrsti papagaja.

Prije će biti da je riječ o jednom drugom stvoru – onome čiji je zaštitni znak prikriti se ispod janjeće kože. Tako će sad, kako stvari stoje, kroz usmine, poprilično nalik onima kroz koje na svijet dolaze bebe, curiti bomboni, čokoladice, napolitanke i ini verbalni slatkiši. Ipak, velik je to čovjek, širokih obzora. Ume on da prašta, jer njegov je krst častan, prav i čvrst. Oprostit će i njima, Kukastima, što je morao da ih bije. Tu je on, uvijek spreman dati im ruku kad zatreba.

Primjerice, kad si “štovatelji kukasta i iskrivljena krsta” sami natovare na nejaka im pleća gotovo stotinu tisuća žrtava od posvuda, on nesebično dodaje još par stotina tisuća. Nek’ se nađe,… da ne fali! Kad su onomad za migrantske poplave, zvjezdoliki vladari Kukastih, Zoka i Ostoja, zaiskali od Velikog Aleksandra da šara malo, on im je brže-bolje utrpao dvostruku dozu došljaka, ne samo tada već ustaljenim putem (Tovarnik), nego otvorivši i novi (Strošinci). I ovih se dana, već na spomen teme ratne odštete, silno zabrinuo za Kukaste pa sav “iznenadjen i uvredjen” uzvraća kako Oni od toga ne će dobiti ništa, ali zato mogu mnogo izgubiti. Upada u oči i kako se Veliki Aleksandar svim silama upinje pokazati kako je među nestalima iz zadnjega rata više onih s njegove strane nego s kukaste. Ne smeta ga što to baš i ne zvuči logično, posebice uzme li se u obzir ukupan broj poginulih (2,5 puta više među Kukastima), ali i karakter ratnih operacija (samo su kod jedne strane, začudo one “pravog krsta”, zabilježene neuređene masovne grobnice s posmrtnim ostatcima protivnika te njihovo organizirano prikrivanje i premještanje). Imajući u vidu već tradicionalnu umješnost mašinerije pod Aleksandrovim nadzorom u igrama s popisima imena i brojkama, malo bi koga iznenadilo da se među nestalima s te strane nađu i neki rasuti diljem svijeta (Kanada, Norveška,…), potom oni kojima je izmijenjen identitet jer su se u ratu “iskazali”, ali i oni koji su za rata poginuli ili preminuli na teritoriju nedostupnom vlastima Kukastih, da bi ih konačno sve skupa pragmatično prebacili u nestale (jer nestali danas imaju veću pregovaračku težinu i moralnu vrijednost od pronađenih). S druge strane, Veliki Aleksandar gotovo sigurno može doznati gdje su posmrtni ostatci žrtava iz šestog autobusa (kronološki prvog) pobijenih na Ovčari pa neka tu iskaže dobru volju, kad su mu već nje puna usta…

U kontekstu brojeva spomenimo i temu viza za Ameriku, koje nikako da se Kukastima ukinu, budući udio odbijenih zahtjeva godinama ne pada ispod graničnih 3%. Trenutno je ta stopa oko 5%, no, kako reče ministar unutarnjih poslova Kukastih, ona iznosi svega 1,5% za zahtjeve predane u ovdašnjem američkom veleposlanstvu. Postotak rapidno podiže neki drugi izvor na čijoj se identifikaciji, dodaje ministar, u suradnji s Amerikancima radi. Hm … koji li bi to izvor mogao biti? Gdje to prebiva poveći broj nositelja državljanstva Kukastih? Tko to može i hoće organizirati predaju 200-300 zahtjeva za američku vizu godišnje, popunjenih u namjeri da budu odbijeni? Tko, ako ne onaj koji je toliko fiksiran na Kukaste da im želi sve više, jače, teže … naprtiti na leđa!

Pa što onda učiniti za jednog takvog osvjedočenog prijatelja, nego angažirati akademskog kipara da izradi reprezentativnu skulpturu vučića u glini i uručiti ju Velikom Aleksandru u trajno vlasništvo u znak vječnog prijateljstva. Valjda su se domaćini toga sjetili. Nisu ni oni toliko kukasti, kukavna im majka. Ma ako se i ne sjete, ne će se ljudina Aleksandar uvrijediti. On rezonira – “ako me se sete, sete se,… ako ne, nikom ništa… ja sam svoje uradio”. Osim toga, ima on ovdje kuda otići – tamo gdje ga, ne samo više cijene, nego se i osjeća kao kod kuće. Šteta, tek, što je okasnio jedan dan, kako bi u carskom terminu, netom poslije nedjeljnog ručka, ugodno proćaskao s imenjakom natenane razglabajući o ovdašnjim, posebno groznim “nacionalšovinistima” o njihovu trošku. Ipak, i za kriterije njegova nesuđenog domaćina bilo bi malo previše da ga ugosti samo sedam dana poslije velikog mu obožavatelja, ujedno i klona zastarjele mu inačice iz devedesetih – Alijinog malog. Stoga je domaćin “rešio” da stavi “moratorijum” na dolazak visokog gosta. Međutim, ima ovdje još punktova gdje bi Aleksandra Velikog dočekali k’o svog na svome, kao Acu kod Ace. Pravu domaćinsku atmosferu nesumnjivo bi mu priredilo udruženje srpsko-jugoslavenskog prijateljstva u prostorima Satiričkog kazališta “Jazavac” (SKJ). Srdačni domaćini zacijelo bi organizirali neku priredbu, predstavu, što li već, njemu u čast. Ali i u znak zahvale, jer podosta bi likova iz tog društva u njemu lako moglo naći autora. Već u uvodnom dijelu predstave zacijelo bi ga preplavili osjećaji sjete na doba mladosti, kad se sa Zvezdinog sjevera iz tisuća grla orilo – “ubij,…, zapali,… zakolji,… da Hrvat ne postoji!” Je li i ovaj Delija tada tako klicao, nema sad koga da ga pita. Ili svi uzimaju zdravo za gotovo kako je, ne mrseći kroz markantne usmine zvuka, samo otvarao usta?

Tako to bude gdje je krst kvrgav i iskrivljen pa zavirimo malo i tamo daleko, gdje je krst prav i čvrst. Kad je gospodin Pavlović još krajem sedamdesetih posve logično zaključio kako je bilo nemoguće u Jasenovcu, s obzirom na tamošnju infrastrukturu, u manje od 4 godine ubijati u prosjeku 800 ljudi dnevno i usudio se to još javno reći, po hitnom je postupku upućen u umobolnicu. Gospodin Milojević, zvan “Kinez”, koji je nakon pada Vukovara spašavao ljude (među njima i Vilima Karlovića) od svojih ratnih suboraca, koji su ih mrcvarili i ubijali, osuđen je “za nagradu” na 20 godina zatvora zbog zločina na Ovčari. Pomalo paradoksalno, tamo gdje je krst prav i čvrst zdravu je razumu mjesto u ludnici, a odrazu i izrazu Božje slike u čovjeku na robiji. Kao u nekom velikom sanatoriju prepunom pacijenata, ali bez liječnika i lijeka, tu su grijesi i poroci vrline, a laž imperativ. Okvir je to u kojem pravednik automatski postaje izdajnikom i takvome mu se odmah osigurava odgovarajući smještaj u izolaciji. Kukasti su tu ipak korak naprijed. U njihovu je sanatoriju pravednik zločinac, a izdajnik pravednik! Prvome slijedi zatvor, dok potonji može biti i Predsjednik.

Veliki Aleksandar dobro zna da u otadžbini mu i za manje skandalozna odstupanja od maločas spomenutih slijedi okrutna kazna. Snašla je ona i vladare te zemlje, kako kralja Milana, tako i premijera Zorana, čim su se pokušali politički približiti njemački govorećem krugu, dakle Švabama. Stoga Aleksandar iskazuje priličnu smjelost ustrajno govoreći s ushitom o gđi Merkel, i još se hvastajući bliskošću s njom. Računa, valjda, da se najcrnji scenarij odigrava svakih 100 godina, a kako od parastosa Đinđiću nije proteklo još ni njih 15, zaključuje da mu s te strane ipak ne prijeti pogibelj. No, u međuvremenu se pojavio jedan drugi arhetipski neprijatelj, onaj koji je oteo Kosovo i još ih bombardirao – Ujko (hm… hm…) Sam! Tu se na statistiku baš i ne može osloniti, a netko mora biti prvi. Odatle zamjetna zebnja i nesigurnost, pa i za Aleksandra netipično zamuckivanje, prilikom javne obznane prihvaćanja poziva da obiđe zemlju Kukastih. Daleko je to od one samouvjerenosti koju suvereno pokazuje verbalno metući pod s lokalnim polupismenim starletama i pružajući prvu pomoć publici koja “spontano” pada u afan opčinjena njegovim umotvorinama, kao u emisijama Milomira Marića, tog vjernog dobošara svakog srpskog vožda u usponu i naponu snage, koji će, međutim, prvi okrenuti ćurak čim osjeti da se lideru sapuna daska. Stoga pomalo čudi što je Aleksandar zaboravio na put povesti onog dečka koji mu podaje papire u svrhu podsjetnika kako bi, i kad se uzruja, rekao ama baš sve što je naumio. A možda dečko – neki bi rekli “ni cura ni dečko”, ali kako mi nismo takvi, kazat ćemo, i pod cijenu da smo se prevarili, samo “dečko”– čuva kuću.

Veliku nervozu Velikog Aleksandra pojačava spoznaja da je ovaj susret pripravljen u američkoj kuhinji netom nakon dolaska novog američkog veleposlanika u zemlju Kukastih. To velesila s onu stranu velike bare ni ne skriva, pozdravivši susret u rekordnom roku. Aleksandar zna i kako su prošla jedva tri mjeseca otkad je američki diplomat zadužen za ovaj dio Europe, Hoyt Brian Yee, izravno upozorio Srbiju kako ne može sjediti na dvije stolice. Americi je, naravno, poznata uloga Srbije – čiji je obavještajno-sigurnosni aparat posebno dobro pozicioniran u zemlji Kukastih – u sputavanju i opstrukciji američkih strateških interesa u području energetike u ovom dijelu Europe. Stoga će ista poruka ovih dana u Zagrebu po svoj prilici biti ponovljena, samo priopćena tako da ju Veliki Aleksandar bolje razumije. Ne ponudi li jasan i točan odgovor, mogao bi se opet pokazati lošim prognozerom zbivanja u zemlji Kukastih. U živom sjećanju mnogih su još njegove tvrdnje iz Gline ’95, koje su još istog ljeta, uz blagoslov Amerike, vrlo učinkovito demantirane. Sada bi ista sudbina mogla snaći i nedavno mu predviđanje kako Kukasti sigurno ne će kupiti najsuvremenije američke borbene zrakoplove. Drugim riječima, sletjevši među Kukaste zakrabuljen u goluba mira (razumljivo, jer dani su maškara), Veliki Aleksandar bi, ne pogne li glavu, kući mogao odlepršati poput, metaforički rečeno, jednog drugog goluba – onoga koji služi kao rekvizit u disciplini streljaštva u kojoj Kukasti imaju dva olimpijska pobjednika – glinenog goluba. Pogne li ju pak, kad se vrati kući, rijetko tko bi poželio naći mu se u koži, bila ona vučja, janjeća, golubinja ili kakva druga…

Grgur S./Kamenjar.com