Pričuvne crte obrane

Pin It

Kad se u ratu jedni brane, a drugi ih napadaju, oni koji su u defanzivi očajno i svim sredstvima brane prvu crtu obrane, a na drugu, pričuvnu se povlače onda kada je očito da se prva obraniti ne može. Ovo pravilo vrijedi i u politici kao i svim drugim društvenim odnosima gdje su dvije strane suprostavljene, a obje žele pobjedu.

Zašto pišem o pričuvnoj crti obrane? Jednostavno zato što danas branitelji totalitatnih sustava, u ovom našem slučaju komunističkog odmah svjesno i hotimice zauzimaju pričuvnu crtu obrane, računajući da će napadači napadati prvu crtu ne videći da su im se branitelji već povukli na drugu, a da će oni nepotrebno napadajući prvu toliko se iscrpiti da će odustati od napada na pričuvnu.

To se danas u Hrvatskoj u pravilu događa. Je li ovaj ili onaj korifej i predvodnik komunističke vlasti u ovoj ili onoj državi antifašist ili nije, je li pobio ovoliko ili onoliko „narodnih neprijatelja“, je li za smaknuća znao ili ne, jesu li mu na pogreb došli mnogi svjetski vođe, i, puno toga oko njegove uloge u ratu i poslije njega, to su pitanja kojima se najčešće bavimo.

To je zapravo ona crta obrane koju su njegovi pristaše odmah napustili, a koju suprotna strana danomice napada ne shvaćajući da je crta davno napuštena i da se prešlo na pričuvni položaj.

U tom posvemašnjom nesnalaženju prihvaćaju se „gotove istine“ suprotne strane koje samo naizgled pogoduju „napadaču“, a zapravo učvršćuju obranu onih koji te patvorene istine iznose i za koje se zalažu za što nažalost imaju često priliku gostujući u sredstvima javnog priopćavanja gdje počesto nemaju dostojan odgovor druge strane, a i također često voditelji budu na strani njihove „istine“.

Nakon ovog donekle „maglovitog“ uvoda, vrijeme je da progovorim o meritumu stvari, onako kako ih ja vidim.

Prvo, opće prihvaćena sintagma „crveni fašizam“. Mnogi čitatelji koji se ne bave događajima oko nastanka i preuzimanja vlasti totalitarnih sustava kao i oni koji pročitaju kakva članak gdje se ova sintagma spominje, protumačit će to ovako: Boljševici kao i ostali komunisti u ostalim državama prihvatili su fašistička pravila ponašanja te su se ponašali na njihov način i zločine koje su pri tom učinili, učinili su po fašističkom uzoru. S obzirom da je crvena boja bila boja komunizma, onda se takav zločinački sustav zove crveni fašizam.

Pojednostavljenu definiciju ove sintagme privatili su mnogi, i to ne samo oni koji su se povukli na pričuvnu crtu već i mnogi oni koji nepotrebno napadaju prvu crtu obrane.

U mom kraju pravoslavci imaju, a mi katolici smo prihvatili uzrečicu „ne uči pope vladiku“. Kako je moguće zvati zločince koji su samo u Jugoslaviji napravili takve zločine crveni fašisti kada su njihovi učitelji odavno postali prekaljeni borci za socijalizam pobivši na ovaj ili onaj način milijune ljudi i to kudikamo prije nego što se fašizam/nacionasocijalizam uopće prihvatio takve strašne rabote?

Da bismo potvrdili svu besmislenost takve sintagme, trebamo se začas vratiti u prošlost. Nakon „Marša na Rim“ 1921. godine u kojem sudjeluje nekoliko tisuća fašista, talijanski Kralj povjerava sastavljanje vlade njihovom vođi Benitu Musuliniju. Kako tada fašistički pokret nije najjača snaga u Italiji, Duce sastavlja koalicijsku vladu u kojj fašisti nemaju većinu. Osim terora njihovih pristaša, ne događaju se ozbiljni zločini. Istina, ubijen je socijalistički senator Mateoti. Musoliniju teror nije bio u interesu, a ubojice su strogo kažnjeni. Tek nakon nekog vremena on učvršuje svoju vlast, uvodi diktaturu i tek onda počinje progon nepoćudnih.

Slično se događa i u Njemačkoj. Iako je NSDAP na izborima izgubio oko dva milijuna glasova, ali i dalje ostaje najveća stranka, predsjednik Hindeburg imenuje Adolfa Hitlera kancelarom. Druge, tradicionalne političke stranke u novoj vladi imaju prevagu i drže da će se sa „češkim kaplarom“ kako je Hitlera zvao Hindenburg lako obračunati. Masovni zločini koji znatno premašuju one u Italiji počinju nakon paljenja Reichstaga kada Hitler od parlamenta traži i dobiva diktatorske ovlasti.

Hitler je dobio mandat za sastavljanje vlade 29. rujna 1933. godine. Zločini masovnih razmjera počeli su nešto kasnije kada se riješio oporbe i kada je u parlamentu zadobio apsolutnu vlast.

Zašto sam ukratko opisao razvoj događaja u osvitu fašizma? Stoga da bih nešto progovorio o njihovu sudrugu boljševizmu. U krvavom građanskom ratu obje strane “crveni“ i bijeli“ počinili su masovne zločine. Pobijedili su „crveni“, koji još 1918. godine osnivaju koncetracijske logore u koje smještaju svoje stvarne i izmišljene neprijatelje. 1921. godine Vrhovni sovjet, uz potpis predsjednika Vladimira Uljanova ozakonjuje njihovo postojanje.

I to je to. „Crveni teror“ kako su ga i službeno zvali uzeo je toliko žrtava da se njihov broj ne može odrediti ni približno.

Međutim, ovdje mi nije cilj ustvrditi tko je više pobio ljudi. Takvo nešto mi ni ne pada napamet. Običavam reći da se broj žrtava ne može mjeriti kantarom. Žrtva je žrtva i broj danas kada o njima govorimo nije važan i to u smislu da je manji krvnik koji je pobio manji broj ljudi. Krvnik je krvnik ako je ubio samo par ili milijun nevinih žrtava. 

Nedavno je na emisiji TV student na Hrvatskoj televiziji i koja traje 15 minuta voditeljica pitala ljude oko Trga Hrvatske Republike kako se Trg zove. Neki su znali, neki ne. Ali nije u tome problem. Nisu pitali samo „obične ljude“. O Trgu govorio je i dr. Višeslav Raos. Pokušao je dati pregled mišljenja o Josipu Brozu, i, kako ga ne mogu citirati doslovno, prepričat ću njegov razgovor s novinarom. O Titu je rekao da ga se optužuje za poslijeratna događanja i masovna ubojstva političkih protivnika. Govorio je o i dvostrukom kriteriju, pa je naveo slučaj Hebranga, odnosno kako on ima ulicu u Zagrebu, iako je bio Titov prvi suradnik, ime te ulice nitko ne dovodi u pitanje.

Ovaj kratki uvod sam napisao stoga što su mnogi protivnici naziva trga po Titu prihvatili, „kukavičje jaje“ odnosno prihvatili tvrdnje o partizanskim zločinima samo nakon rata u takozvanom poraću. Oni su se bez sumnje i dogodili i to u svom zastrašujućem obliku i broju. I to ne samo u Hrvatskoj.

A sudionici raznih emisija na ovoj ili onoj televiziji skoro bez iznimke govore o zločinima poslije rata u tzv poraću. Zovu iskrivljavanja istine nije odolio ni nastavnik na FPZ, govoreći o partizanskim zločinima u poraću. Isto tako je zaboravio kazati kako je Titov „prvi suradnik“ završio svoj život. A ako pogledate knjigu „Slučaj Andrije Hebranga“ Mile Milatovića istražitelja u slučaju Hebrang, vidjet ćete da ga se, između ostalog optužuje da je govorio da Srijem treba biti u granicama NR Hrvatske.

U hrvatskoj javnosti gotovo je prihvaćena kao neporeciva činjenica tvrdnja da se dogodila takozvana retorzija odnosno odmazda nakon velikih zločina koje su počinili pripadnici vojske NDH, a napose ustaše. Zanimljivo je da zagovornici ove teorije ne misle da se odmazda isto tako dogodila u slučaju paljenja kuća Srba u Hrvatskoj.

Da ne bismo dalje govorili o ovim i ovakvim obranama zločina, trebamo se vratiti na početak ratnih zbivanja i pratiti tijek događanja sve do svibnja 1945. Neću, međutim navoditi brojne zločine koje je partizanska vojska izvršila u tom razdoblju, već ću navesti samo neke. Drže li zagovornici poratne odmazde da se Daksa dogodila poslije rata, da Kevina jama nije bila poznata kao stratište mnogih ljudi od samog početka do završetka rata u kojoj su stradale žrtve iz okolnih sela, a iz Kaštela najviše, da u nju u ratu nisu bačeni domobrani, a da opet u Sošicama nisu pobijeni domobrani koji su se predali? Prvo takozavano“ oslobođenje“ Vrgorca dogodilo se već 1942., a stvarno nedužni su ljudi „oslobođeni“ života i imovine.

Ne treba nabrajati previše. Prevelik broj primjera umara, rekli bi Latini. Ovakvih primjera o ovoj mantri o odmazdi u poraću ima bezboroj, ali ja sam naveo samo par.

Kako je narodu stariji vladika od popa tako je i boljševizam (komunizam) stariji od fašizma (nacionalsocijalizma). Nije se komunizam mogao ugledati na fašizam već je moglo biti samo obratno.

Ne mislim braniti ni jedan ni drugi ustajući protiv sintagme „crveni fašizam“. Međutim, ova besmislica je opasna sama po sebi. Ona objektivno eskulpira komunizam kao takav, Jer, to znači, da se nisu služili fašističkim metodama, a kako su se po mišljenju mnogih komunisti borili za bolji život svih ljudi, komunizam bi bio nešto što se najbolje dogodilo u povijesti čovječanstva.

Metode komunizma i fašizma bile su vrlo slične ako se već nisu podudarale. Iznikli i jedan i drugi iz lijeve političke misli, oba su stvarali „novog čovjeka“. A novog čovjeka se moglo stvoriti samo ako ste se brzo riješili starog. Njihovo ponašanje nije ni moglo biti drukčije. Oba sustava su svakako bila nastrojena antikršćanski.

Dakle, da zaključimo. Fašizam nije ni crveni ni bijeli. On je crni i smeđi, ovisno čiji je. Komunizam je crveni i nikakav drukčiji. Sve ono što se događalo za vrijeme rata kao i nakon njega s partizanske strane činili su komunisti i komunizam pa te zločine treba krstiti komunističkim imenom, Zločine počinjene od strane fašista opet treba imenovati njihovim imenom.

Svjesno se povlačeći s prvih crta obrane i prepuštajući nam bavljenje temama koje su trebale davno biti apsolvirane, njihovi zagovornici svjesno izbjegavaju govoriti otvoreno o svemu što se u Hrvatskoj događalo na način koji je jedino ispravan.

Mnogi među nama su se uhvatili na tu baketinu*. Vrijeme je da sve događaje i političke i vojne pokrete na našem tlu nazovemo pravim imenima, pa i onda kad se o zločinima tih pokreta radi.

Neven Vicić/HRsvijet

* ljepljiva grančica, dio opreme za hvatanje ptica pjevica