Papa Franjo neće Stepinca proglasiti svetim!

Pin It

Related image

Iza debelih zidova dobro štićenih hodnika Vatikana sve glasnije čuje se šapat da Papa Franjo blaženog Alojzija Stepinca ne će proglasiti svetim ove jubilarne Stepinčeve godine, a oni još bolje upućeni insajderi ili „hakeri“ u ovoj eri informatizacije, kada se ni jedna tajna ne može sto posto sakriti, šalju znakovite poruke da Papa Franjo za vrijeme trajanja svog pontifikata nema namjeru blaženog Stepinca proglasiti svetim.

Taj zloguki šapat iz vatikanskih hodnika po principu spojenih posuda prelio se u hodnike Kaptola i kako tvrde odlično upućeni izvori iz prve ruke, samo se čeka trenutak tko će skupiti dovoljno hrabrost službeno obznaniti ovu neugodnu vijest. Ima i onih koji tvrde da je do nedavnog naglog pogoršanje zdravlja kardinala Josipa Bozanića došlo upravo nakon što je primio vijest da papa Franjo ne će nikada blaženog Alojzija Stepinca proglasiti svetim. Hoće li netko preuzeti na sebe to teško breme odgovornosti i priopćiti hrvatskom vjerničkom puku istinu ili će nas i nadalje držati u sferi tajnovite neizvjesnosti tvrdeći da je sve u rukama pape Franje i poznate vatikanske diplomatske diskrecije.

Danas, kada na medijskoj bojišnici vlada rat do istrebljenja u utrci za senzacionalizmom, kada se novinari nemilosrdno tuku za broj „lajkova“  i kada zbog vlastite egzistencije te „lajkove“ pretvaraju u „Judine škude“, kada se pozivaju na dobro obavještene neimenovane izvore, dovodim i sam sebe u opasnost da mi se prilijepi etiketa senzacionaliste, provokatora i bukača. Pitanje svetosti blaženog Alojzija Stepinca jedno je od najvažnijih pitanja u povijesti Hrvatske, a istina o njegovom životu, djelu, mučeništvu, smrti, vjernosti živom Bogu i svom dragom hrvatskom narodu ruši sve mitove koji i danas teško i nepravedno opterećuju  hrvatski narod. Zbog toga pred cjelovitom slikom i monumentalnim djelom svećenika i državnika Stepinca potrebno je zastati, preispitati svoju savjest, izbaciti iz glave sve moguće spinove, „dobro obavještene izvore“ i racionalnom logikom doći do odgovora, jesu li sumnje o njegovom proglašenju svetim opravdane. Bolje je umrijeti i u bijedi siromaštva nego baciti kamen smutnje na ionako napaćeni hrvatski narod.

Već samo formiranje mješovite katoličko-pravoslavne komisije za propitkivanje Stepinčevog životnog djelovanja na inicijativu pape Franje opravdano je bacilo sjenu sumnje na ovaj proces kanonizacije. Prvi puta u povijesti Katoličke crkve dogodio se ovakav presedan nad presedanima, prvi puta je poglavar Katoličke crkve pitao za mišljenje Srpsku pravoslavnu crkvu i direktno  je uključio u proces kanonizacije, iako je unaprijed morao znati kakav će biti odgovor SPC-e. Danas je razvidno da negativan odnos SPC-e prema Stepincu i njegovoj kanonizaciji papi Franji zapravo služi kao alibi da ga nikada ne proglasi svetim.

Prije nekoliko dana papa Franjo nam je obznanio da će ove godine svetim proglasiti papu Pavla VI i to ovim riječima: "Dvojica papa - Ivan XXIII i Ivan Pavao II već su sveti, a Pavao VI će to postati ove godine. Beatifikacija Ivana Pavla I je u tijeku, a u pogledu Benedikta XVI i mene - mi smo na listi čekanja", rekao je papa Franjo.“ Mnogi su se sa strepnjom nakon te objave upitali, a gdje je u toj priči blaženi Alojzije Stepinac kojega se papa Franjo nije udostojio  niti spomenuti? Umjesto spomena na Stepinca papa Franjo je, kao u šali, onako PR-ovski pod svjetlima reflektora u svojoj maniri, zapravo sam sebe živućeg nominirao na  listu čekanja za potencijalno posvećenje. Postavlja se pitanje nije li on zapravo tim činom već sada otpočeo proces svoje vlastite kanonizacije? To bi bilo isto kada bi naš ugledni kolumnist i novinar Ivica Šola sam sebe kandidirao za Pulitzerovu  ili Nobelovu nagradu!? I ne spominjem gospodina Ivicu Šolu slučajno, jer upravo je on u svojoj nedavnoj kolumni slikovito opisao razliku u gledanju na Krista i vjeru između SPC-e i Katoličke crkve u Hrvatskoj na jednoj slikovitoj usporedbi. Gospodin Šola kaže:   „ Dovoljno je samo usporediti crkvu hrvatskih mučenika na Udbini i hram svetog Save u Beogradu. Pred našom crkvom na Udbini je kip svetog Ivana Pavla II. koji u ruci drži križ. Pred hramom svetog Save je Karađorđe koji u ruci drži – mač“!  Je li  papa Franjo kao glavni cilj svog pontifikata postavio pomirenje Katoličke i Pravoslavne crkve i nije li zapravo zbog tog višeg cilja žrtvovao svetost blaženog Alojzija Stepinca pristajući na morbidne ucjene SPC-a? Nije li papa Franjo zbog te političke pragmatike izložio na pravoslavni stol mučeničko tijelo Alojzija Stepinca da mu Karađorđevim mačem još jednom probodu srce, gotovo isto onako kako je to srce dao spaliti diktator Tito? Shvaća li papa Franjo uopće golu istinu, a istina je da SPC želi isto ono što je želio diktator Tito, želi raskol između Kaptola i Vatikana? I konačno, shvaća li papa Franjo da je u hrvatskim vjerničkim srcima do toga raskola simbolično već došlo onog trenutka kada je sudbinu Stepinca predao u ruke raskolnicima koji mačem umjesto križem propovijedaju evanđelje Kristovo? O tome svjedoče krvave devedesete kada su od četničkog malja najteže stradali baš oni hrvatski branitelji i civili koji su oko vrata nosili krunicu! „Na krunicu i križ bili su posebno alergični“, kazivanjem živo svjedoči hrvatski branitelj i mučenik Vilim Karlović!

Odgovore na ova pitanja treba radikalno zaoštriti analitičkim pristupom i relevantnim dostupnim informacijama. A one nam govore da se ubrzano sprema posjet pape Franje Beogradu i za taj posjet papa ima službeni poziv predsjednika Vučića i zeleno svjetlo poglavara SPC-e patrijarha Irineja.  Naime, prema neslužbenoj izjavi iz zapadnih diplomatskih izvora, papa Franja bi trebao posjetiti Beograd i Prištinu tijekom sljedećih godinu dana. Svi dosadašnji pokušaji da Beograd ugosti bilo kojeg papu u povijesti završili su opstrukcijom Srpske pravoslavne crkve. Poglavito, radi se o planiranom posjetu Beogradu sv. Ivana Pavla II 1980 godine i posjetu Benedikta XVI Nišu 2013 godine na obilježavanje 17 stoljeća od Milanskog edikta. I tada se mnogo govorilo o toj mogućnosti, ali nitko iz SPC-a nije uputio poziv papi Benediktu XVI-tom, a papa ne ide tamo gdje nije pozvan od službenih vlasti i domicilne Crkve.

Ali nije samo SPC svojim agresivnim diplomatskim djelovanjem zaustavila proglašenje Stepinca svetim. U toj uroti aktivno je sudjelovao i politički vrh Srbije, a dokaz tome je morbidna izložba o Jasenovcu i Stepincu u sjedištu UN-a u New Yorku. Ovdje se bez ikakve sumnje radi o dugogodišnjoj srpsko-hrvatskoj uroti i možemo mirne savjesti tvrditi da su od 2000-te godine do danas sve hrvatske vlasti radile na tome da do posvećenja Stepinca ne dođe. Hrvatske politike vodili su i vode agnostici, ateisti, sekularisti, jugoslaveni, regionalisti. Od Mesića do Plenkovića nije se apsolutno ništa promijenilo glede tog prevažnog povijesnog pitanja.  Ipak, poštenja radi, iz te mentalno komunističke bulumente treba izdvojiti vrijeme kada je Tomislav Karamarko u divovskoj borbi protiv vjetrenjača pokušao Hrvatsku vratiti u krilo demokršćanskih, domoljubnih i narodnjačkih politika. Njegovo urotničko rušenje zapravo pokazuje koliko su urotnici bili snažni i dobro organizirani zatrti sve one simbole koji bi mogli i trebali ujediniti većinski kršćansko demokratski korpus u Hrvatskoj, a blaženi Alojzije Stepinac uvijek je u hrvatskom puku bio lučonoša vjere, zajedništva i istine. U takvom neprijateljskom okruženju Katolička crkva u Hrvatskoj ostala je potpuno usamljena i bez obzira na mukotrpan rad msgn. Juraja Batelje u prikupljanju na desetke tisuća dokaza u svezi Stepinčeve kanonizacije ostaje nam gorak okus opstrukcija hrvatskih vlast na tom putu, tako da je Katolička crkva u Hrvatskoj u tom procesu ostala potpuno usamljena.

U tom kontekstu, mi „pojedinci s ruba političkog spektra“ svojim marginalnim umom imamo legitimno pravo upitati se ima li iznenadni poziv Aleksandru Vučiću da posjeti Hrvatsku sveze s ovom prvorazrednom temom. Dok u mainstream medijskom prostoru još uvijek traju špekulacije tko je izvršio pritisak na Predsjednicu da krene u ovu gubitničku  srpsko-hrvatsku avanturu, nitko se nije upitao kakvu možebitnu ulogu u tim mogućim pritiscima ima Vatikanska diplomacija. Meni se čini da je upravo Vatikan u toj priči imao presudnu ulogu, a Hrvatska je dobila zadaću pripremiti put za dolazak pape Franje u Beograd. Od nas se traži žrtva da taj put blagoslovimo, od na se traži odricanje od svetosti blaženog Alojzija Stepinca, od nas se traži da slijepo vjerujemo u dogmatsku nepogrješivost pape Franje. Kardinal Josip Bozanić stavljen je pred svršen čin i bio je prisiljen u nadbiskupske dvore primiti najvećeg neprijatelja blaženog Alojzija Stepinca, bio je prisiljen posjesti Vučića u Stepinčevom salonu ispod slike živog hrvatskog sveca. I dok neki naivni analitičari tu sliku opisuju kao veliki poraz Vučića i srpske diplomacije stvari su sasvim obrnute. I Vučić i kardinal Bozanić i Predsjednica u trenutku tog prijema na Kaptolu znali su da je srpska politika i SPC uspjela zaustaviti zadnji čin posvećenja blaženog Alojzija Stepinca. Ta činjenica od Vučića čini pobjednika, a nasuprot njemu sučelice je sjedila poražena Hrvatska.

Svima koji blaženog i svetog Alojzija Stepinca nose iskreno u svojim srcima ne preostaje ništa drugo nego se osloniti na Stepinčeve riječi: „Kad vam otmu sve, ostat će vam dvije ruke. Sklopite ih na molitvu pa ćete tada biti najjači. Na toj snažnoj poruci može se izgraditi novo sve nacionalno zajedništvo koje će konačno pobjedničku Hrvatsku u Domovinskom ratu učiniti pobjedničkom Hrvatskom i u miru.

Kazimir Mikašek-Kazo