Nakon izbora u Italiji: Merkel sama na svijetu?

Pin It

Image result for merkel migrants

Kako ovo nismo vidjeli, pita se establishment? Stvarno, koje čudo! EU im je nametnula Renzija za premijera, a Angela Merkel je zatrpala Italiju imigrantima iz Afrike, i sad se svi čude da su Talijani glasali za euroskeptični i protiv establishmenta uperen “Pokret pet zvijezdica” koji vodi Luigi di Maio i suverenističku, antieuropsku i desnu Salvinijevu Ligu? Italija ima najviše imigranata po glavi stanovnika u EU, ne Švedska niti Njemačka!

Iznenađenje, za koga?

“TALIJANI OPET IZNENADILI, EUROPA STRAHUJE OD KOALICIJE IZ NOĆNE MORE! Glasovi otišli desnim, euroskeptičnim i ksenofobnim strankama”, viče naslov u današnjem Jutarnjem. Iznenadili su koga?! One koje je iznenadio i Brexit, i Trump, i de facto poraz Angele Merkel u Njemačkoj i uspon AfD-a. Pobjeda Macrona im je dala tračak nade, ali čak i kad se sve “progresivne snage” establishmenta ujedine protiv nekog u kom vide opasnost za sebe – Poljaka, Orbana, Le Pen, Geerta Wildersa – jedva da ih ima dovoljno da zaustave plimu pobune protiv postojećeg statusa quo, protiv smrada močvare.

U Hrvatskoj, još proteklog tjedna naslovi u mainstream medijima su najavljivali veliki obračun Berlusconija i Reznija, dvojice potrošenih političara. Navijajući pritom za Renzija i predviđajući njegovoj lijevoj koaliciji, posve nerealno, preko 30 posto glasova.

A obojica su izašli kao potpuni gubitnici – naročito Renzi, koji je upravo dao ostavku. Berlusconi također: iako je koalicija nekadašnje Sjeverne lige – danas samo Lige, jer su odustali od ideje otcjepljenja “Padanije” i okrenuli se nacionalnoj politici – i Berlusconijeve “Forze” osvojila solidan broj glasova, blizu onog koji bi im zahvaljujući specifičnostima talijanskog izbornog zakonodavstva, uvedenog kako bi se izbjegle nestabilne vlade sastavljene od svega i svačega, omogućio da vladaju sami. Desna Salvinijeva “Liga” je, međutim, prošla puno bolje od Berlusconijevog desnog centra koji je dobio svega nešto preko 13 posto glasova. No, ne zavaravajmo se: najveći gubitnik ovih izbora je Bruxelles, odnosno europski establishment.

Nova vlada s novim ljudima

Vjerojatno će, iako se “progresivni” nadaju nekakvom dogovoru Renzija s Berlusconijevom strankom, novu vladu vjerojatno sastaviti samo Salvnijeva Liga i Pokret pet zvjezdica, koji je kampanju gradio na politici antikorupcije i koalicija s Berlusconijevom strankom mu je neprihvatljiva. Iako je u Italiji, kao i u Hrvatskoj, korupcija endemska, a ne vezana za pojedinu stranku, ma koliko se neki Talijani pretvarali da ne žive u Italiji i da stvari ne funkcioniraju kako funkcioniraju.

Italiju još od Drugog svjetskog rata prati politička nestabilnost. Vlade su padale svako proljeće i u pravilu su bile sastavljene od bar sedam-osam stranaka, povremeno je bilo i terorizma, a mafija i masonerija (loža P2!) su oduvijek bili jedini pravi vladari. Unatoč tome, Italija je prosperirala, biznis je išao svojim tijekom neovisno o politici, a Talijani su bili – Talijani.

Ne više. Italija koju sam vidio u zadnjih nekoliko posjeta nije Italija koju pamtim iz mladosti, italija bučnih ljudi koji voze dobre automobile, nose šminkersku odjeću i stavljaju previše gela u kosu. Današnja Italija je prilično sumorno mjesto, ljudi voze stare japanske aute i voze penzionerski, odijevaju se utilitarno, nema one životne radosti koja je uvijek karakterizirala Italiju. Nije da baš ima bijede, ali se na svakom koraku oseća da je na putu prema dolje, i da se svake godine živi sve teže i sve lošije: deset godina dužničke krize i mjera štednje je uzelo danak. Italija sve manje sliči na samu sebe.

Eu kao dio rješenja ili kao dio problema

Italija je, prije EU, imala liru: kao i Grčkoj, i njima je euro omogućio da se (pre)zaduže, a nisu imali ventil u vidu inflacije koji ih je uvijek spašavao. Italija je funkcionirala po svojim pravilima, i funkcionirala je ma kako ta pravila zapadu djelovala kaotična i besmislena, baš kao što i promet u Rimu funkcinira iako nitko ne zna kako. A onda je EU donijela red, i Italija je potonula u nered. A na kraju je nekoliko samoubilačkih odluka donesenih izvan Italije dovelo cijeli kontinent na rub socijalne i svake druge eksplozije, s tim da su u krizi najviše stradale mediteranske zemlje, kojima u EU možda i nije bilo mjesto. Italiji je, očito, dosta elitističke i globalističke agende koja je nekoć kaotičnu ali uspješnu zemlju – Italija je nakon Brexita treća najjača ekonomija u EU, iza Njemačke i Francuske! – dovela do ruba kolapsa.

Establishment je sad u panici jer su Duda u Poljskoj, Orban u Mađarskoj, Kurz u Austriji te Trump s one strane Atlantika i Putin u Moskvi dobili još jednu zemlju na svojoj strani. A da se u Hrvatskoj održala Oreškovićeva (Karamarkova de facto) vlada i mi bismo bili tu negdje. HINA gotovo histerično piše o pobjedi “nacionalista” u Italiji, samo što ih ne prozovu ustašama, kao da još uvijek imamo socijalistički Tanjug, a u komentaru Jutarnjeg možemo pročitati: “Hrvatska ima razloga za zabrinutost. Fokusiranje EU na sukob s trećom silom (ekonomskom i vojnom) u svom članstvu u drugi bi plan bacilo pitanje Zapadnog Balkana, prije svega BiH, što je za Hrvatsku jedno od ključnih vanjskopolitičkih pitanja. A mogući potresi u talijanskoj ekonomiji imat će izravnu posljedicu na našu privredu jer je riječ o našoj ključnoj trgovinskoj partnerici, uz Njemačku.”

Ne, Hrvatska nema razloga za zabrinutost, baš naprotiv. Možda hrvatske političke elite, ali ne i Hrvatska. Komični pokušaji ljevice da sve ovo prikaže kao sukob između neofašizma i antifašizma su im praktički eksplodirali u lice: pravi desni ekstremisti su, uostalom, u Italiji dobili manje od jedan posto glasova. No kakav je to “ekstremizam” za koji glasa većina ljudi u većini zemalja Europe? Tko je tu ekstreman? Ako je nešto većinski stav, onda to ne možete nazvati “ekstremnim”, već po prirodi stvari.

No sad kad demokratski izbori ne daju rezultate kakvi krojačima globalnih politika odgovaraju, demokracija je postala “populizam”: Možda najbolji odgovor je dao Matteo Salvini kad je rekao,  ako me to što stavljam Talijane na prvo mjesto čini ksenofobom u nečijoj glavi, neka bude. Slično su spočitavali i Trumpu zbog slogana “America first”, pa im je čovjek lijepo objasnio da bi svijet bio puno bolje mjesto kad bi predsjednik svake države na svijetu stavio tu svoju državu na prvo mjesto, a ne brinuo o tuđim državama i rješavao probleme svijeta. A vrijeme je da tu politiku usvoji i hrvatska vlada, prije nego što ostanemo jedini saveznici “progresivne” Angele Merkel i eventualno Macrona u Francuskoj, da se prestanemo zanositi time da je to “šačica ekstremista” i “profašista”. Ekstremno je ono što je uradila Merkel u Njemačkoj, zato narod sve više napušta elite i esatblishment.

Jer, narod je elitama odan uvijek samo dok elite vladaju u korist tog naroda, dok su i one lojalne njemu. Kad elite zaborave odakle crpe svoju moć i utjecaj, otuđe se od naroda koje predstavljaju, obično kreću revolucije.

Marcel Holjevac/narod.hr