Talijanska pljuska briselskim ćatama

Pin It

Dok njeni provincijalni, hrvatski medijski krakovi nariču nad pobjedom tobože neobuzdanih populista i ekstremnih desničara, a u istom tjednu hrvatski compradori premiru od novih packi Europske komisije i brzinski prisežu kako će žurno ratificirati Istanbulsku konvenciju, tj. dodatni gubitak suvereniteta i nastavak antropološkog pokusa nad vlastitim narodom, Talijani su svojim euronima većinom pokazali srednji prst.

Omča europske legislative krojene po njemačkom kalupu u kojoj Talijani teško plivaju, golema nezaposlenost mladih, invazija 600 tisuća ilegalnih migranata, zbog kojih centri talijanskih gradova sve više nalikuju na izbjegličke kampove, istrošenost europskih bajki (koje su kod nas još in, trenutno najviše one o ulasku u Schengen i uvođenja eura), sve to dovelo je do kažnjavanja nekritičnih eurofila na netom održanim izborima.

Najveći gubitnik je Demokratska stranka lijevog centra predvođena Matteom Renzijem, mladim, a već upokojenim političarem, koji se nakon propasti bahato raspisanog referenduma o ustavnim promjenama 2016. povukao s premijerske pozicije nadajući se povratku nakon izbora. No doživio je potpuni slom. Talijanski primjer je pokazao kako je referendum glogov kolac za oligarhiju, zato ga se i u Hrvatskoj vladajući boje više nego ičega.

Renzijeva stranka pala je ispod 19 posto, pridružujući se tako općem europskom trendu propasti ljevice. Zašto se to događa? Pseudoljevica je sve više odvojena od baze, od stvarnih problema ljudi, ona više nema veze s radničkim pravima nego je dio oligarhije, i to onaj koji se zalaže za brže vrijednosno preoravanje Europe. Ignoriranje masovne ilegalne imigracije i sigurnosnih problema povezanih s njom kap je koja je prelila čašu.

Izlaznost na izborima bila je 73%, što je 2,3% posto manje nego na prošlima, dakle razočarani bivši birači lijevog centra nisu toliko apstinirali koliko su se okrenuli Pokretu pet zvijezda. Taj antisistemski pokret kojeg je pokrenuo komičar Beppe Grillo, započeo je kao prosvjed protiv korumpirane klase političara, uz naglašenu ekološku crtu, insistiranje na direktnodemokratskim metodama i euroskepticizam.

Kao što je Berlusconijev politički uzlet početkom devedesetih bio vezan uz vješto korištenje televizijske promidžbe preko vlastitih kanala, novi populizam Pokreta pet zvijezda maksimalno je iskoristio Internet, i kao sredstvo promidžbe nasuprot klasičnim medijima i kao platformu predlaganja, dogovaranja i usvajanja politika u izravnom kontaktu s bazom. Grillov pokret sada je postao pojedinačno najjača stranka u Italiji osvojivši 32%. Iako su u kampanji isticali kako neće stvarati saveze, ostaje vidjeti jesu li spremni preuzeti odgovornost koaliranja ili formiranja manjinske vlade ili će, umjesto toga procijeniti kako im je bolje ostati u oporbi i čekati da eventualno narastu toliko da na sljedećim izborima mogu samostalno formirati vlast.

Okupljanje novih lokalnih inicijativa i direktnodemokratsko odlučivanje unutar pokreta pokazali su se kao dobar recept dok su rasli, no ako dođu na vlast takav labavi ustroj postat će im najveći problem. Pitanje je koliko Pokret pet zvijezda može biti funkcionalna struktura kad je na vlasti, u situaciji kada često treba donositi brze odluke i raditi kompromise, kao i otkud bi izvukli kadrove za upravljanje zemljom. To što je, unatoč skepticima koji su smatrali kako će se vrlo brzo ispuhati, Pokret pet zvijezda i dalje u igri, svjedoči kako nije riječ o kratkotrajnoj modi na biračkom tržištu, već o važnom fenomenu.

Većina birača u europskim zemljama je sita stare “partitokracije”. U Italiji su se poklopile karte da taj prosvjedni impuls organizira jedan pokret. Zamislimo kod nas neki spoj Živog zida i Mosta, s karizmatičnim vođom i odzivom birača 73%. Ne bi čudilo da ta opcija osvoji 32% kao Pokret pet zvijezda u Italiji. Bruxelles je preneražen. Iako su u Pokretu ublažili retoriku pa više ne govore o izlasku iz EU ili eurozone, jasno je svima da je gotova dominacija eurona u Italiji. Tome u prilog govori i druga važna posljedica ovih izbora, koja se dogodila na desnici. Predizborni dogovor koalicije stranaka desnice i desnog centa bio je da stranka koja pojedinačno dobije najviše u slučaju pobjede postaje lider cijelog bloka i predlaže premijera.

Očekivalo se da će to biti nepoderivi Silvio Berlusconi, no to se nije dogodilo. Berlusconijeva stranka koja je na europskoj liniji, istina cum grano salis, dobila je samo 14%, a euroskeptična i desnija saveznica Liga neočekivanih 17,4%. Iako koalicija desnog centa ima najviše zastupnika u oba doma parlamenta, Berlusconi je postao relativni gubitnik ovih izbora, jer je kormilo na desnici preuzeo vođa Lige Matteo Salvini, koji će, slijedom dogovora, biti i zajednički kandidat za premijera.

Salvini upravo danas puni 45 godina, i bez obzira hoće li sada uspjeti formirati vlast, ime je koje treba zapamtiti. Nekadašnja secesionistička Sjeverna Liga (Lega Nord) godinama se borila za veću autonomiju bogatog Sjevera Italije. Pod vodstvom utemeljitelja, neobuzdanog Umberta Bossija išlo se čak i dotle da su proglašavali neovisnu Padaniju. Nakon što je vodstvo stranke prije pet godina preuzeo Salvini, a Italiju preplavile stotine tisuća ilegalnih migranata, u drugi plan je pao animozitet prema središnjoj vlasti u Rimu i parazitima s Juga. Liga odustaje od secesionizma i od regionalne stranke preobražava se u nacionalnu.

U ovoj izbornoj kampanji odbacili su prefiks “Sjeverna”. Umjesto ranijeg slogana “Na prvom mjestu Sjever”, sada im je krilatica “Na prvom mjestu Talijani”. Liga tako postaje prihvatljiva i južnije od “Padanije” i nakon ovih izbora se etablira kao najjača stranka desnice. Valja podsjetiti na to da je prije skoro trideset godina i Liga nastala kao prosvjedna opcija, ujedinjenjem šest autonomističkih pokreta protiv iskvarene partitokracije, dakle, da je imala antisistemsku crtu i ciljala na birače koji su nezadovoljni središnjom vlašću i korumpiranim starim strankama prije svega htjeli sami upravljati svojim novcem i životima.

Ono što je u to vrijeme bio Rim danas je Bruxelles pa ne čudi njihov duboki euroskepticizam, suradnja s Marine Le Pen ili nazivanje Unije “jakobinskom naddržavom”. Salvini je za razliku od ljevice koja docira iz kule bjelokosne, stalno na terenu, među ljudima i dobro je detektirao njihove osnovne probleme i bojazni. Ako je Pokret pet zvijezda profitirao zbog ekonomskih problema, prije svega mladih ljudi, Liga raste na srahu od ilegalne imigracije.

Ako kažeš da te ne raduje to što ti se u zemlju slilo 600 tisuća ilegalnih migranata od kojih dio nužno mora završiti na ulici i u kriminalu, slijede ljevičarske optužbe za rasizam, no Salvini ih pobija primjerice i tako što je na ovim izborima prvi crnac u povijesti izabran u talijanski Senat Toni Iwobi dolazi iz Lige. Iwobi je informatičar, poduzetnik koji je došao legalno u Italiju prije četrdeset godina, lokalpatriot koji u svemu odgovara profilu birača Lige. Salvini se slika zagrljen na svojim senatorom i kaže da su svi regularni useljenici njegova braća i da je rasizam u Italiji prisutan samo na ljevici.

Lijevi mediji odgovaraju kritikom Ligina senatora koju je iznio drugi tamnoputi Talijan, nogometaš Mario Balotelli, koji je za razliku od uzornog građanina i poduzetnika Iwobia poznat po skandalima, a salvinijevci odgovaraju reciklirajući stari štos kako je sada Balotelli Obama talijanske ljevice. Ukratko, cirkus se nastavlja. Kakva god se na kraju formirala vlasti i koliko god potrajala (Italija je od Drugog svjetskog rata imala 64 vlade, od kojih je 21 trajala kraće od godinu dana), tendencija je jasna. Desnicu više ne vodi Berlusconi, koji s 81. godinom i ovim relativnim porazom odlazi u povijest, već Salvini, koji će po svemu sudeći u igri biti još jako dugo.

Bruxelles zbog toga tuguje jer se težište desnog centra pomjerilo u desno, na stranu protivnika euronskog establišmenta. Pokret Pet zvijezda sakuplja glasove nezadovoljnika centra i ljevice i također ih veže uz euroskeptičnu poziciju. Dakle, bez obzira hoće li vlast formirati Pet zvijezda ili Salvini, ili će Italija dobiti tehničku vladu i nove izbore, u svakom raspletu zemlja je sve dalje od briselskog diktata. Europska moda kod nas uvijek kasni sezonu-dvije, pa smo jedna od rijetkih zemalja u kojoj se direktive Europske komisije primaju sa strahopoštovanjem.

Ćatolici dragi, ako o svojim političkim karijerama razmišljate dugoročno, ne bi bilo loše da obratite pozornost na to što se događa diljem Europe, i počnete osluškivati svoju bazu. Ne moramo gledati tako daleko do Britanije do Poljske, dovoljno je poviriti što se događa s druge strane Jadrana.

Nino Raspudić / Večernji.hr/kamenjar.com