Demografski slom Hrvatske

Pin It

Image result for prazan grad

JESMO LI SVJESNI DUBINE DEMOGRAFSKE KRIZE U HRVATSKOJ?

Prošle godine srušeni su svi crni rekordi kada je u pitanju bioreprodukcija u Hrvatskoj. Nikada do sada, pa čak ni za Drugoga svjetskog rata, nije zabilježen tako nizak natalitet i tako jak prirodni pad stanovništva kao 2017.

Državni zavod za statistiku objavio je preliminarne podatke o rođenima i umrlima u Hrvatskoj u 2017. Ti su podaci izazvali zamjetnu pozornost javnosti (ne i političkih elita!), a bitni su i za razumijevanje ostavke državnoga tajnika u ministarstvu nadležnu za demografiju Marina Strmote, zadužena upravo za demografski resor, koji je u „oproštajnoj“ riječi na konferenciji za medije upozorio na dva ključna razloga koja su ga navela na, za hrvatsku političku scenu, ne baš uobičajen korak.

Prvo, najnoviji podaci vitalne statistike ukazuju da Hrvatska demografski izumire i da se taj dugoročan trend, unatoč deklarativnoj spremnosti da se suočimo s tim izazovom, ne usporava nego jača; i drugo, hrvatska vlast ne poduzima dovoljno konkretnih i učinkovitih aktivnosti i mjera kako bi se strmoglavi demografski pad usporio.

Naime, 2017. u Hrvatskoj je živorođeno 36.647 djece, umrla je 54.261 osoba, pa je ostvaren prirodni pad od –17.614 stanovnika. Time su, nažalost, srušeni svi dosadašnji crni rekordi kada je u pitanju bioreprodukcija. Nikada do sada, pa čak ni za Drugoga svjetskog rata, nije zabilježen tako nizak natalitet niti je u razdoblju nakon 1945. ostvaren tako jak prirodni pad stanovništva kao 2017. Riječ je o progrediranju prirodne depopulacije koja je u kontinuitetu od 1991. Od tada do danas u Hrvatskoj su, prema nepotpunim podacima, živorođena ukupno 1.158.273 djeteta, umrlo je 1.391.459 osoba, što znači da je „višak“ umrlih nad rođenima ili prirodni pad stanovništva iznosio 233.186 stanovnika. Drugim riječima, Hrvatska je u 27 godina političke i nacionalne samostalnosti prirodnim putem „izgubila“ približno dva grada veličine Osijeka ili jedne županije veličine Vukovarsko-srijemske. To je, nedvojbeno, strahovit demografski gubitak, jer se on ne odražava samo na kretanje broja stanovnika i njihov razmještaj, nego nepovoljno utječe i na strukturna obilježja populacije, prije svega na njezinu biološku strukturu.

Duboka demografska kriza

Godina 1991. nije samo karakteristična po tome što je tada prvi put nakon Drugoga svjetskog rata broj umrlih nadmašio broj živorođenih, nego je ona označila i radikalnu promjenu u smjeru i intenzitetu bioreprodukcije u Hrvatskoj. Od 1961. do 1990. prirodno je kretanje stanovništva na godišnjoj razini neprekidno bilo pozitivno: ukupno je u tih tridesetak godina rođeno 1,9 mil. djece, a umrlo nešto manje od 1,4 mil. osoba, što znači da je Hrvatska imala prirodni porast od približno pola milijuna ljudi. U prosjeku se tih godina u Hrvatskoj rađalo 66 tisuća djece, a umiralo 48 tisuća osoba, pa je prosječni godišnji prirodni porast iznosio gotovo 18 tisuća stanovnika. Navedeno je, unatoč istodobno negativnoj migracijskoj bilanci, pozitivno utjecalo na povećanje ukupnoga broja stanovnika naše zemlje. Doduše, detaljnija analiza dostupne vitalne statistike ukazuje da su se i apsolutni i relativni pokazatelji prirodnoga kretanja stanovništva tijekom druge pol. 20. st. nalazili u trendu pada koji nije bio stalan, ali je jasno prepoznatljiv analiziramo li višegodišnje serije podataka vitalne statistike. U odnosu na to razdoblje ukupan broj živorođene djece od 1991. do 2017. manji je za 39,2 %, dok je broj umrlih osoba manji za nevelikih 0,6 %, pa je prirodni porast prešao u izraziti prirodni pad stanovništva.

Korisno je, također, upozoriti da je sredinom 20. st. broj živorođene djece bio dvostruko veći od broja umrlih (vitalni indeks iznosio je 202,2); do početka 21. st. (2001) vitalni indeks smanjen je na 82,7, da bi 2017. iznosio rekordno niskih 67,5, što znači da je prošle godine broj živorođene djece uspio nadomjestiti samo 2/3 demografskoga gubitka Hrvatske izazvana smrtnošću stanovništva.

Navedeni podaci alarmantno upozoravaju i potvrđuju da se Hrvatska nalazi u dubokoj demoreproduktivnoj krizi kao jednoj od sastavnica sve nepovoljnijih dinamičkih i strukturno-demografskih procesa i trendova u našoj zemlji, koji se u javnosti pa i među znanstvenicima sve češće i to posve opravdano definiraju nazivima poput „demografski slom“ ili „demografska katastrofa“. I to ne zato što su trenutni demografski trendovi, odnosi i strukture nepovoljni sami po sebi, nego zato što će oni imati, odnosno već imaju, izrazito negativan utjecaj na ekonomski razvoj i društvenu stabilnost naše zemlje. Očituje se to u mnogim segmentima života i rada, od produbljenja populacijske i razvojne regionalne neravnoteže, preko problema u formiranju radno aktivnih i reproduktivnih potencijala stanovništva, pa do sve izraženijih poteškoća u funkcioniranju zdravstvene, socijalne i mirovinske skrbi. Drugim riječima, demografija nije u korijenu svih problema s kojima se današnje hrvatsko društvo i ekonomija suočavaju, ali demografska kriza ne pridonosi njihovu rješavanju, pače, mnoge probleme produbljuje i pojačava.

Iz bogate je znanstvene bibliografije razvidno da su uzroci depopulacijskih trendova u prirodnom, mehaničkom, općem i ukupnom kretanju stanovništva Hrvatske izrazito kompleksni i dugoročni te da se njihov učinak umnožava. Demografski gubici u Prvom i Drugom svjetskom ratu te Domovinskom ratu, brojno i stalno iseljavanje, epidemije, ekonomske krize, agrarna prenapučenost pojedinih dijelova Hrvatske, politički odnosi koji nisu bili u hrvatskom nacionalnom interesu, procesi modernizacije koji nisu imali samo pozitivne nego i niz negativnih učinaka (npr. ruralni egzodus), nepovoljna naseljska struktura, promjena uloge braka i obitelji, izostanak poticajne populacijske i obiteljske politike…, samo su neki, ali ključni remetilački čimbenici demografskog razvoja, čije „plodove“ baštinimo danas.

Prema formalnim kriterijima Hrvatska je u proces depopulacije ušla potkraj 1950-ih, kada je prvi put žena u fertilnom razdoblju života (od 15. do 49. god) rodila u prosjeku manje od jednog ženskog djeteta, što znači da se već više od pola stoljeća generacijski ne obnavlja žensko stanovništvo. Drugi evolutivni parcijalni depopulacijski proces nastupio je potkraj 1960-ih, kada je prosječan broj djece koji rodi jedna žena smanjen ispod granične vrijednosti 2,1, što znači da se od tada ukupno stanovništvo (dakle, i muško i žensko) više generacijski ne obnavlja. Štoviše, totalna stopa fertiliteta koja je 1950. iznosila 2,52, do 2015. smanjena je na svega 1,41. Treći parcijalni depopulacijski proces (prirodna depopulacija) nastupio je, kao što je već istaknuto, početkom 1990-ih i zajedno s prva dva procesa traje do danas. Prirodno smanjenje stanovništva, uz brojnu vanjsku emigraciju, unatoč određenim demografskim kompenzacijama (doseljavanjima) tijekom 1990-ih (zbog rata u BiH i političkih ne/prilika u Srbiji), uzrokovalo je međupopisno smanjenje ukupnog stanovništva, kako na razini cijele populacije tako i u većini županija, gradova i općina. Između 1991. i 2001. ukupno je stalno stanovništvo Hrvatske smanjeno za 7,2 %, a između 2001. i 2011. za novih 3,4%. Ukupno je u posljednja dva međupopisna razdoblja broj stanovnika Hrvatske smanjen za 10,4 %, uz napomenu da se ukupna depopulacija nastavlja. Naime, prema procjeni DZS-a u Hrvatskoj je sredinom 2016. živjelo 4.174.349 stanovnika, što je za 2,6% manje nego 2011. Hrvatska se prema broju stanovnika, dakle, vratila na početak 1970-ih. Treba upozoriti da je demografska bilanca između 2011. i 2016. bila izrazito negativna (–135.771), pri čemu je 53,2% negativne bilance određeno prirodnom, a 46,8% emigracijskom depopulacijom.

Među najvažnije nepovoljne demografske procese u Hrvatskoj unatrag tri do četiri desetljeća ubraja se i starenje stanovništva. Riječ je o procesu koji potvrđuju brojni statistički pokazatelji, među kojima su najčešće u analizama korišteni koeficijent starosti, indeks starenja i prosječna starost. Sva tri pokazatelja imaju jak uzlazni trend. Primjerice, koeficijent starosti, tj. relativan udio stanovništva stara 60 god. i više u ukupnoj populaciji, povećan je sa 10,3% (1953) na 24,1% (2011), indeks starenja (kvocijent mladog u odnosu na staro stanovništvo) povećan je sa 27,9 (1953) na 115,0 (2011), što znači da je stanovništvo starije od 60 god. postalo brojnije od stanovništva mlađeg od 19 god. U istom je razdoblju prosječna starost povećana sa 30,7 na 41,7 god. Procjena DZS-a za 2016. daje još poraznije rezultate: indeks starenja dosegnuo je 132,0, a prosječna starost 42,8 god.

Demografsko starenje posljedica je niskog nataliteta, produljenja prosječnoga ljudskog vijeka i selektivne vanjske emigracije, s dugoročno nepovoljnim učincima na bioreprodukciju stanovništva, jer se sužavaju fertilni kontingenti, a time smanjuje i broj budućih roditelja. Osobito zabrinjava jako sužavanje fertilnih kontingenata ženskog stanovništva kao nositelja reprodukcije. U popisu iz 2011. samo 14,3% žena u Hrvatskoj nalazilo se u pretfertilnoj (do 14. god), a čak 41,8% žena u postfertilnoj dobi (50 god. i starije). Kada tim podacima pridružimo i odgodu rađanja za sve kasnije godine života (prosječna starost majke pri prvom porodu povećana je u posljednjih pola stoljeća sa 23,5 na 28,4 god), onda je jasno koji su to demografski i društveni čimbenici koji se reflektiraju u nedovoljnom apsolutnom broju živorođenih.

Provesti konkretne mjere

S obzirom da demografski problemi Hrvatske nisu od jučer, nije opravdano ni očekivati da se brzo riješe ili ublaže. Ali to ne znači da se trebaju prepustiti stihiji kao dosad. Tim više jer relevantne projekcije stanovništva do sredine ovoga stoljeća, ako izostane ozbiljnija intervencija države, predviđaju nastavak demografskog izumiranja uz novo ubrzanje starenja, pri čemu će, među ostalim posljedicama, sigurno biti urušen postojeći mirovinski, zdravstveni i socijalni sustav, s golemim poremećajima na tržištu rada.

Prijeko potrebna demografska revitalizacija Hrvatske treba počivati na strateškom opredjeljenju i društvenom konsenzusu da je to od najvećeg nacionalnog interesa u svim segmentima javnoga života i rada: od obitelji, preko ekonomskog razvoja pa do nacionalne sigurnosti. U tom smislu mjere i aktivnosti populacijske politike trebaju biti u komplementarnom odnosu spram javnih politika iz domene ekonomskog i društvenog razvoja, ali i spram obitelji kao temeljne društvene zajednice koja osigurava stabilnost i opstanak naroda i nacije. Pritom je nužno osigurati provedbu načela dragovoljnosti, cjelovitosti i dugoročnosti mjera populacijske i obiteljske politike, koje ne smiju ovisiti o uskim stranačkim, a još manje ideološkim konceptima.

Prema istraživanju Europskog sustava vrednota iz 1999. i 2008. razvidno je da među hrvatskim građanima još postoji vrlo pozitivan odnos prema braku, obiteljskim vrijednostima i djeci kao vrednoti. Ujedno, većina je istraživanja pokazala da postoji znatan raskorak između očekivanog i ostvarenog broja djece, što znači da mjere populacijske politike moraju biti usmjerene upravo na smanjivanje te razlike, odnosno moraju pozitivno djelovati na čimbenike koji utječu na fertilitetnu motivaciju. To znači da u središtu naše pozornosti, u kontekstu pozitivne pronatalitetne politike, trebaju biti pitanja iz domene zapošljavanja, sigurnosti radnog mjesta, visine dohotka, radnog zakonodavstva koji se odnosi na uklanjanje diskriminacije žena na osnovi trudnoće i materinstva, stambenog zbrinjavanja, napose mladih obitelji, visine naknada nakon rođenja djeteta, dječjeg doplatka, institucionalne pomoći u predškolskom odgoju, ukidanja PDV-a na dječju opremu, hranu, školske udžbenike i dr., usklađivanja obiteljskog života i tržišta rada, stvaranja pozitivnog ozračja prema vrijednostima bračnog i obiteljskog života i sl.

Naravno, poseban segment demografske revitalizacije Hrvatske jest migracijska politika, kako u njezinoj emigracijskoj tako i u imigracijskoj varijanti. Prema nepotpunim podacima DZS-a, samo u posljednjih šest godina iz Hrvatske se iselilo 127.783, dok se doselilo 64.200 osoba, pa je ostvaren negativan saldo vanjske migracije od (najmanje) –63.583 stanovnika. To znači da Hrvatska nastavlja gubiti stanovništvo i prirodnim i mehaničkim putem, što sugerira jasan zaključak da migracijska komponenta ne smije biti zaobiđena u osmišljavanju i provođenju mjera demografske politike. Treba barem usporiti iseljavanje, a aktivnom i kontroliranom imigracijskom politikom „popunjavati“ demografske praznine. Pritom se ne smije izgubiti iz vida imigracijski potencijal hrvatske dijaspore. No migracijska politika ne može sama po sebi demografski revitalizirati našu zemlju jer će, ako izostane pronatalitetna varijanta populacijske politike, imati kratkoročan učinak. Jedino u njihovoj sinergiji postoje izgledi da hrvatska demografska budućnost ne bude toliko tamna kako se iz današnje perspektive čini.

Dražen Živić/Vijenac

*Prof. dr. sc. Dražen Živić znanstveni je savjetnik u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar – Područnom centru u Vukovaru