Pismo iz 'ideološkog rova', ili – kako je odnos partizana i ustaša prerastao u klasno pitanje

Pin It

U hrvatskom bi društvu, naprotiv, trebala zaživjeti kultura suprotstavljenih mišljenja. Čini se da je glavni preduvjet za to u prestanku relativizacije jugoslavenskoga i komunističkog nasljeđa te otklonu od pripadajućih im mentalnih obrazaca

Svaki bi javni intelektualac u Hrvatskoj trebao odgovoriti na pitanje koje je Aleksandar Musić u prošlotjednoj epizodi Petoga dana postavio Mariji Selak, a koje glasi – može li se između partizana i ustaša staviti znak jednakosti? Odmjeren i promišljen odgovor trebao bi, naravno,  glasiti "i da i ne", no ono što je u tom problemu posebno zanimljivo jest po čemu netko misli da bi odgovor bio "da", a po čemu "ne".  

Kada bismo na pitanje odgovorili "ne", ponajprije bi trebalo istaknuti da su partizani, zbog veće širine prostora na kojemu su se pojavili ujedno i ideološki fluidniji pokret od razmjerno monolitnih ustaša. To se, naravno, ne odnosi na njihova vodstva i vođe, to jest Antu Pavelića i Josipa Broza, već na obične pješake. Iako su se ljudi diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine iz različitih razloga pridruživali ustašama, po tom ih je kriteriju ipak teško usporediti s partizanima, budući da su ih činili i Dalmatinci koji su se odupirali talijanskom iredentizmu, ali i oni koji su još godinu-dvije ranije umjesto zvijezde petokrake na kapi nosili četničku kokardu.

Pa ipak, to ne znači da među ustaškim i partizanskim pokretom ne postoje i značajne sličnosti, te se na Musićevo pitanje može odgovoriti i s "da". Prva srodnost partizana i ustaša jest u hvalevrijednoj činjenici da su i jedni i drugi ratovali protiv eksponenata totalitarističkih ideologija. Dakle, kao što se u apologijama partizanskog pokreta poseže za pojmom "antifašizma", ustašama bi i domobranima jednako legitimno bilo pripisati, primjerice – "antistaljinizam". Čini li se nekome ova teza čini blasfemičnom, taj bi se mogao zapitati – nije li i svođenje komunizma na "antifašizam" pomalo partikularna istina?

Druga je sličnost ustaša i partizana u nešto manje hvalevrijednoj činjenici da su, ratujući jedni protiv drugih, i sami funkcionirali kao produžetak istih tih totalitarnih sustava. Ustaški i partizanski pokret stoga ne treba promatrati kroz prizmu ideologije protiv koje su se borili – jer bismo ih u tom slučaju, kao što se vidi iz prethodnog ulomka, lako mogli i amnestirati – nego kao hrvatske inačice Hitlerova nacionalsocijalizma i Staljinova komunizma, režima između kojih se, etički gledano, ne može staviti nijedan drugi znak, doli znak jednakosti.

Partizane i ustaše se, ukratko, ne može niti treba izjednačiti po njihovim političko-ideološkim ciljevima – iako su i oni po mnogočemu istovjetni – ali može po revolucionarnim sredstvima kojima su ih ostvarivali: od državnoga prevrata, preko masovnih pogubljenja, pa do kulta ličnosti i diktature s totalitarnim pretenzijama, po uzoru na Sovjetski Savez i Treći Reich.

'Ni da ni ne'

Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima nije jednoznačno odgovorilo na pitanje koje je Musić tako jezgrovito formulirao, a koje već godinama lebdi nad hrvatskim društvom. Umjesto "i da i ne", odgovor Vijeća, obrazložen na tridesetak stranica, bliži je opjevanoj pitijskoj sintagmi koja glasi: "Ni da ni ne".

S jedne strane, Dokument dijaloga  započinje formulacijom kako "[o]vim prilozima nije svrha (...) stupnjevanje totalitarne represije pojedinih etapa tih režima koje su se mijenjale, nego suočavanje s onim njegovim praksama i značenjima koja ostavljaju posljedice do danas, te ih pojedine političke skupine ponekad i pozitivno evociraju, izazivajući sukobe koji onda dovode do uznemiravanja građana, sijanja mržnje, suzujući demokratski politički prostor na nepremostive konflikte te izazivajući smetnje za demokratsku izgradnju zemlje" (str. 1.).

Nominalno odustajanje od stupnjevanja zločina ustaškoga i komunističkog režima, koje se u javnosti često znalo opravdavati prizemnim umovanjem na tragu razlučivanja "većeg zla" od "manjeg zla", načelno je ispravan potez, no čini se da je u dokumentu proveden i previše dosljedno, pa se tako čak niti u gore navedenoj rečenici ne precizira koji je to režim čije prakse i značenja "ostavljaju posljedice do danas", a političke ga skupine u Hrvatskoj "ponekad i pozitivno evociraju".

S druge strane, pri tome se očito ne misli na komunistički režim, jer se upravo njegovi korijeni nastoje pročistiti povremenim navodima poput onoga da partizanski zločini "ne mijenjaju izvorno značenje, smisao i svrhu partizanskog pokreta otpora tijekom Drugog svjetskog rata" (str. 22.), kao da su u temelju partizanskog djelovanja bili borba za demokratsko društvo i ljudska prava, a ne komunistička diktatura, sveopća pljačka i sijanje smrti po nacionalno-klasnoj osnovi.

Bi li čitavo Vijeće stalo iza Dokumenta dijaloga  i kada bismo, primjerice, ustvrdili da ustaški zločini ne mijenjaju izvorno značenje, smisao i svrhu ustaškoga pokreta uoči Drugoga svjetskog rata? Naposljetku, ustaše su u vjerojatno većoj mjeri hrvatska reakcija na srpski imperijalizam jugoslavensko-monarhističkoga tipa nego što je partizanski pokret odgovor na ustašku diktaturu. 

Ako je odgovor "ne" – a znamo da jest – tada bismo mogli bismo postaviti sljedeće pitanje: zašto je onda u srži ustaštva, kako je to u jednome javnom istupu sročila članica Vijeća Jasna Omejec, "zlo", dok je u temelju partizanskoga pokreta, očito, otpor tome zlu?

Ili je stvar možda ipak u tome da onaj dio partizanskog pokreta otpora koji je uslijed ratnih užasa spontano nastao jednostavno ne može izbrisati idejne temelje i političke ciljeve jezgre Komunističke partije,  koji su uključivali nasilno preuzimanje vlasti, baš kao što se ustaški otpor srpskome imperijalizmu ne može koristiti kao opravdanje njihovih zločina?

O zvijezdi petokraci i hinduističkoj svastici

Treća sporna točka Dokumenta dijaloga  su neobično česti i opsežni pravni ekskursi.

Ako su preporuke Vijeća pravno neobvezujuće, tada je nejasno zašto tako visok postotak teksta dokumenta – i to izvan onog njegova dijela koji se odnosi na preporuke o reguliranju simbola u pravnome sustavu – otpada upravo na navođenje mnogobrojnih primjera iz europske pravosudne prakse, pa tako na 22. stranici, pri obrazlaganju eventualne prihvatljivosti zabranjivanja nepoćudne simbolike, doznajemo i da je manje preporučljivo zabraniti komunističko negoli ustaško znakovlje, jer su "neka od obilježja partizanskog pokreta otpora" ujedno "bila vezana i uz globalne radničke pokrete, što im daje posebnu dimenziju". 

Višeznačno zapadnoeuropsko tumačenje zvijezde petokrake za hrvatski je povijesni kontekst jednako relevantno kao i činjenica da je simbol svastike istovjetan onoj nacističkoj u tisućugodišnoj hinduističkoj religijskoj praksi dosljedno označavao koncept Dobra. 

Drugim riječima, dokument koji se bavi hrvatskom poviješću nema razloga arbitrirati o smislovima komunističke simbolike u pravosudnome kontekstu zemalja Europske unije – on bi prije svega trebao pokušati što točnije definirati njezin značaj za prošlost i sadašnjost hrvatskoga društva. Na ovom se posljednjem primjeru ponajbolje vidi da je Dokument dijaloga  posebno promašen po višku pravnih formulacija te – posljedično – manjku filozofijsko-povijesnih zaključaka.

Dokument je to koji je uspješan u onoj mjeri u kojoj ističe suprotstavljenost suvremene Hrvatske i jednome i drugom režimu koji je hrvatskim zemljama zavladao u vihoru Drugoga svjetskog rata – a društveno je koristan točno onoliko koliko pripomaže dekomunizaciji hrvatskoga društva. Dakle: uglavnom je beskoristan.

Zašto je Hrvatskoj, umjesto Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, prvenstveno potrebna lustracija jugoslavenskoga komunističkog nasljeđa, ili – drugim riječima – zašto je problematična točka Dokumenta dijaloga  upravo u implikaciji da hrvatsko društvo 21. stoljeća podjednako rastaču ideološki nasljednici ustaša i komunista? 

Crvena buržoazija i postustaški proletarijat

Vratimo se nakratko Petome danu. Aleksandar Musić je, govoreći i nadalje o temi dokumenta Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, ustanovio da su u Hrvatskoj danas problematičniji recidivi ustaškoga nego komunističkog režima, oprimjerivši svoju tezu navođenjem višestrukih incidenata u kojima su skupine izgrednika s ustaškim obilježjima skrnavile spomen-područja partizanskim žrtvama.

Takvi događaji, međutim –  baš kao i navijačko skandiranje "Za dom spremni"  –  ne govore o "ustašizaciji" kakvu u hrvatskome društvu vidi, primjerice,  Ivo Goldstein, koji za Globus  one svoje kolege iz Vijeća koji su se zalagali za jednak tretman komunističkih i ustaških simbola naziva – "ustašonostalgičarima".

Manifestacije očaja, bijesa, nemoći i agresije o kojima Musić govori zapravo samo otkrivaju kakvu funkciju u suvremenome hrvatskom društvu danas imaju "postustaški", a kakvu postkomunistički krugovi. Marksistički rečeno,  postkomunisti čine društvenu elitu, "crvenu buržoaziju" koja proizlazi iz povlaštenog položaja koji su oni i njihovi duhovno-biološki preci stekli u prethodnom režimu. Takvima se ne događaju incidenti poput onih koje Musić opisuje jer za time, iz njihove vizure, nema apsolutno nikakve potrebe.

Staromodnim diverzijama poput onih na koje su danas osuđeni objektivno rijetki pojedinci koje bi profesor Goldstein s pravom mogao prozvati "ustašonostalgičarima", ali ih u marksističkome tonu ovoga teksta valja nazivati "postustaškim proletarijatom", pripadnici postkomunističkih elita samo mogu svrnuti pozornost javnosti na sebe, pa im je takve egzibicije mudrije izbjegavati. "Postustaškome proletarijatu", s druge strane, ne preostaje ništa drugo – oni nemaju nikakava ozbiljnog društvenog utjecaja.

Budući da su u takozvanoj "poziciji moći", postkomunistički krugovi kroje javno mnijenje u kojemu je govor o njihovom utjecaju eksplicitno ili implicitno predstavljen kao deluzija prošlošću opsjednutih fanatika. Pa ipak, o njihovu utjecaju vrlo jasno govore  političke akrobacije poput nekoliko godina starog lexa Perković, koji kao da sve više pada u zaborav.

Uspavanu javnost ne mogu trgnuti čak niti istupi pojedinaca poput bivšega udbaša Željka Kekića Pauka, koji je prije nekoliko dana izjavio kako mnoge suradnike jugoslavenske tajne službe danas viđa "po Saboru i u vrhu politike, javnim ustanovama, tvrtkama, općinama, gradovima" (Večernji list, 8. ožujka 2018.) te da ih, po svemu sudeći, nitko nikada neće lustrirati.

U skladu s time, očito je i da Dokument dijaloga  djeluje u skladu s kulturnom hegemonijom "crvene buržoazije", te da je ne uspijeva ni najmanje potkopati. Upravo suprotno, stvarajući iluziju da smo se sada s prošlošću konačno "obračunali", on je dodatno učvršćava.

Post scriptum o postideologiji

Suprotno onome što govore populisti iz različitih stranaka, poput HNS-a, da je potrebno "okrenuti se budućnosti", napustiti "ideološke rovove" i baviti se isključivo ekonomskim i gospodarskim pitanjima, odnos zajednice prema prošlosti nikada ne treba zanemariti, a posebice ne u rubno šizofrenim društvima koja još nisu učvrstila niti vlastiti identitet.

Nadilaženje ideologije u korist navodno neideoloških političkih poduhvata, poput obrazovne reforme, jednostavno nije moguće. Čista deideologiziranost ne može postojati, naročito ne u politici, a da je i nezauzimanje stajališta zapravo zauzimanje stajališta, to je bjelodana činjenica.

Naposljetku, svi koji se u sintagmi "ideološki rovovi" usredotočuju na riječ "ideologija", kao da je ona problematična te da je posjedovanje mišljenja o bilo čemu samo po sebi subverzivno, promašuju bit. U hrvatskom je slučaju istinski problem u metafori "rovova". Oni su ti koji onemogućuju zdrav pluralizam i potencijal za javne rasprave uslijed kojih nijedan njezin dionik ne bi morao tajiti svoj svjetonazor, strahujući da je društveno nepoćudan.

Jednom riječju, Hrvatska ne treba postati "postideološko" društvo u kojemu teme poput onih o partizanima i ustašama, pa makar bile prežvakane i tisuću puta, neće biti relevantne.

U hrvatskom bi društvu, naprotiv, trebala zaživjeti kultura suprotstavljenih mišljenja. Čini se da je glavni preduvjet za to u prestanku relativizacije jugoslavenskoga i komunističkog nasljeđa te otklonu od pripadajućih im mentalnih obrazaca.

Matija Štahan/direktno.hr