Hrvatska kapitulirala pred Istanbulom

Pin It

Je li Plenković samo čekao trenutak da najavi slanje na ratifikaciju u Sabor Istanbulske konvencije, pa ga dočekao, zato jer je u duši ljevičar i vjeruje u sve te kultur-marksističke fraze o rodu i koječemu virtualnom i u osnovi izmišljenom, ili zato jer ga je EU pecnula po prstima zbog neprovođenja i te kako potrebnih reformi i izostanka borbe protiv korupcije?

Nisu sve žene oduševljene Istabulskom konvencijom. I ne govorim o bilo kojim ženama, govorim primjerice o svojoj dugogodišnjoj prijateljici Sandri, vrlo urbanoj, obrazovanoj i uglednoj pravnici.

“U Varaždinu 21-godišnjakinja zaklala 30-godišnjaka. U mjestu Gola blizu mađarske granice, partnerica zaklala ljubavnika, samohranog oca troje djece.  U 2016. godini 12 žena u RH je ubilo muške partnere. Treba li Hrvatskoj udruga M.U.Ž.I.?

(Muževe-Ubijaju-Žene-Istanbuliziraju).”

A dr. Gordana Zelenika je na sličnom tragu:

“Ja sam žena. Supruga muškarca. Majka muškarca. Medicinski obrazovana. Specijalist psihijatrije.

Odgovorno tvrdim da postoji realno, ali ne i statistički zabilježeno zlostavljanje muškaraca. Od vlastite obitelji, u školi, na ulici, u klubovima, u barovima, u birtijama, u kladionicama, u narko industriji, u društvenim stereotipima, u Big Brotheru, uredima, radnim mjestima. 

Od strane vlastite obitelji, od strane ženine obitelji i od strane vlastite djece, socijalnih službi, pravosuđa. U ucjenama, u financijskim manipulacijama, u nedozvoljavanju utjecaja na život i odgoj djeteta u slučaju razvoda, u ratovima i posljeratnim događanjima .

U društvima koja ih šikaniraju. U logorima. U zatvorima i samicama fizičkim i psihološkim.

U institucijama.

Pravi muškarci su meta onih manje pravih bilo kojeg spola i svega što uz njih ide … matera, baba, djedova, rodbine, snaha, unuka i cijelog gore navedenog instrumentarija raznih institucuja .

Oni šute i ne prijavljuju. Kojom konvencijom treba zaštititi njih?”

Ravnopravnost a la carte

Ta dva statusa sublimiraju kritike koje su neki već ranije dali na Istanbulsku konvenciju. Zaštita žena i djece je, svakako, potrebna – to su, realno, ranjive skupine u društvu. No problema su tu dva, prvi je kad se ranjivost neke “društvene skupine” počne koristiti kao alat za socijalni inžinjering i prekrajanje kulture po određenim ideološkim, u pravilu kultur-marksističkim obrascima u kojima se proizvodi društveni sukob tako što je jedna strana UVIJEK generalizirana kao žrtva, pa u ime svojeg položaja žrtve ima pravo od druge strane tražiti kompenzaciju.

Potom, kad zakuhaju sukob, kultur-marksisti nastupaju kao pomiritelji onih koje su svojim identitetskim politikama posvađali, po obrascu “zavadi pa vladaj”. Dakle, Istanbulska konvencija, kao prvo, ne ide za zaštitom svih žrtava nasilja jednako. Ona doduše spominje da treba štititi sve žrtve nasilja, a naročito žene i djecu, no neravnomjeran pristup opravdava time da su, statistički, žrtve obiteljskog nasilja u većini slučajeva žene. “Pogledajte statistike”, poručuju nam.

No kad bismo se ravnali po statistikama o takvim stvarima, morali bismo zaključiti da nam trebaju antiimigrantski ili antiislamski zakoni, jer u Švedskoj gotovo sva silovanja počine imigranti, i to oni iz islamskog svijeta. Kad bismo se ravnali po statistikama, morali bismo prestati pričati kako su sve religije iste i kako i bijeli kršćani mogu počiniti teroristički čin u ime vjere, kako su svi vjerski fanatici jednako opasni, jer se nitko ne sjeća kad se budistički redovnik raznio bombom ili časna sestra pucala po okupljenima uz povike “Hvaljen Isus”, dok smo puno puta prisustvovali scenama da se to događalo uz povike “Allahu akbar”.

Možda bismo trebali u tom slučaju zabraniti i Romima da se školuju jer, statistički, ionako malo njih završi osnovnu ili srednju školu, kamoli fakultet, i zanemariti da i među njima ima doktora znanosti (iako zanemeriv broj).

A drugi problem na koji Gordana upozorava, je da po filozofiji Istanbulske konvencije nasilje nad muškarcima NIKAD NIJE uvjetovano spolom, odnosno spolnom diskriminacijom, pa ga stoga ne smijemo promatrati jednako kao i nasilje nad ženama.

To je glupost, jer su muškarci stoljećima ginuli u ratovima upravo zato jer su – muškarci, dok je važilo pravilo da se u ratovima žene i djecu ne dira. Nije da su ga se vojske često držale, no takva je bila konvencija. Društvena.

No, nije stvar niti u zaštiti muškaraca toliko, nije da nas konvencije trebaju štititi. Neće ni ova konvencija ništa napraviti za zaštitu žena. Konvenciju su ratificirale zemlje poput BIH, Rumunjske, Srbije, Albanije – jesu li postale napredne? Ne, naravno. Razina kulture u društvu je ono što najviše štiti slabe od nasilja.

A usto, uz sve priče o tome da je grozno kad je netko zlostavljan zato jer je žena, homoseksualac, crn ili bilo što – ja ne vidim ni da je bolje kad je dijete zlostavljano u školi jer nema samopouzdanja i ne zna se suprotstaviti, niti da je netko zlostavljan na radnom mjestu jer su se kolege urotile protiv njega vidjevši da ga šef koji  ga ne voli maltretira. Diskriminacija je problem? Ne, nasilje je uvijek problem, neovisno o motivu! I treba ga tretirati jednako, neovisno o motivu!

Usto valja napomenuti da takve konvencije koje deklarativno štite jednu grupu ljudi zapravo toj grupi dugoročno najviše i štete. Ako želimo imati stvarnu građansku ravnopravnost u društvu u mjeri u kojoj je ona realno i objektivno moguća trebamo zakone koji će sve ljude štititi jednako, neovisno o tome jesu li muškarci, žene, ili uostalom transseksualci i što već  – a ni nad kim nasilje, naravno, nije opravdano samo zbog spola ili zato jer je neodređenog spola.

No, pored nasilja nad pojedincem, postoji i nasilje nad kulturom, a upravo se nad kulturom, kako upozorava i vijeće HAZU, ovom konvencijom vrši nasilje. Obitelj je temelj svakog društva, a obitelj, kultura i sloboda, pravo pojedinca da odgaja svoju djecu po svom svjetonazoru, zapisana u Povelji UN kao osnovno ljudsko pravo je sve više na udaru, kao i pravo čovjeka iz iste Povelje na udruživanje koje se suzbija antidiskriminacijskim zakonima. Kako god paradoksalno zvučalo, novokomponiranim ljudskim pravima se suptilno zapravo ukidaju stvarna ljudska prava.

Obitelj je napadnuta, kao i naša kultura, a na udaru su i slobode, naročito vjerske – osim ako niste musliman, tada zakoni o zlostavljanju žena ne važe i feministice se bore za njihovo pravo na nošenje burke, tvrdeći da je nose dobrovoljno! A katoličke žene napadaju i kad dobrovoljno odluče bilo što što nije u skladu s njihovom ideologijom!

A sve to se radi u ime jeftine sentimentalne priče o potlačenima i tlačiteljima, koja perpetuira zlo od 1918. Ironično je da je financiraju i promiču korporacije i vlade, elite i establishment! Oni su na strani potlačenih, zar ne?

Žene i njihovi dušebrižnici

Tu se zapravo radi više o pritisku na žene, a manje o njihovoj emancipaciji i oslobođenju. Ženi danas sasvim sigurno nije lako. S jedne strane na nju pritisak vrše roditelji koji žele unuke, s druge militantne feministice koje ih tjeraju da budu snažne i emancipirane i po mogućnosti slobodne i neudane, te da se takmiče s muškarcima na njihovom terenu i onda kad bi se najradije isplakale na kakvom širokom muškom ramenu, s treće su tu prijateljice i vršnjaci koji će vršiti pritisak na njih da izlaze, piju, i zabavljaju do jutra uz seksualne odnose za jednu noć, sviđalo im se to ili ne, ako ne žele ispasti uncool i štreberice. Naravno, sve to uz pritisak da završe fakultet i kasnije posao u nekoj korporaciji što sve zajedno baš ne ostavlja previše vremena za promišljanje o smislu i mogućnostima emancipacije.

A vrhunac tog terora nad ženom koji vrše njeni “osloboditelji” i veliki zagovornici Istanbulske konvencije poput  prvosvećenice Crkve presvete emancipacije i arhiđakonica ženskih prava zagrebačke brkato-feminističke dijeceze Sanja Sarnavka. Koliko joj je stvarno stalo do žena je pokazala u više navrata, primjerice kad je rekla da 73-godišnja liječnica Ružica Ćavar “ne zaslužuje njenu zaštitu” kad ju je gay aktivist Neven Kovačić nokautirao teško je ozlijedivši jer je, onako tolerantan od glave do pete, zaključio da to što se ona ne slaže s njim oko homoseksualnosti zaslužuje dobre batine. Zaštitnici žena od nasilja koje nad njima vrše muškarci nisu tada stali u obranu starice, nego su rekli da je baba izazivala i da je dobila što je tražila.

Ista se, kad smo kod toga, obrušila na cajku Jelenu Rozgu zbog stihova “dođi i uzmi me kao nagradu” praktički traživši kazneni progon a Remi iz Elementala je napisala “Mislim da je Vjekoslava Huljić hrvatskoj ženi naudila više nego svi hrvatski šovinisti zajedno. Naljepila joj je da se realizira isključivo kroz brak, majčinstvo, da dopušta da je gaze i emocionalno zlostavljaju… A sad kroz ovu sirotu Rozgu poziva muškarca da dođe po ženu “ko slavljenik po tortu”… Ma daaaaj, molim te! Nikad nisam mislila da ću reagirati na ovakav treš, ali negdje čovjek mora podvući crtu. Zbilja je vrijeme da prestane zaglupljivanje. Žene, ispljuskala bi vas. A Vjekoslavi ustavno oduzela pravo na slobodan govor”.

Tko tu onda vrši nasilje nad ženama zato jer neke od njih žele biti samo žene? Jer, nasilje nije samo fizičko – ono može biti i emocionalno, verbalno, a tu femistice u nasilju nad ženama koje nisu “njihove” znaju biti gore od mačo muškarčina. Svaka žena koja želi brak i djecu je zapravo automatski izdajica i treba je zatući i oduzeti joj pravo govora, a svaka žena je u braku isključivo zlostavljana strana! Koje je to ludilo, kako se zove ta njihova bolest?

Plenkovićeva kapitulacija

Je li Plenković samo čekao trenutak da najavi slanje na ratifikaciju u Sabor Istanbulske konvencije, pa ga dočekao, zato jer je u duši ljevičar i vjeruje u sve te kultur-marksističke fraze o rodu i koječemu virtualnom i u osnovi izmišljenom, ili zato jer ga je EU pecnula po prstima zbog neprovođenja i te kako potrebnih reformi i izostanka borbe protiv korupcije?

Pa, kako reforme nije u stanju provesti, a protiv korupcije se kao ni prethodno Milanović očito ne želi boriti jer se boji revolucije uhljeba i utjecajnih lupeža u stranci i državi općenito, onda je odlučio bar prigodno na međunarodni Dan žena obećati voljenoj nam EU ratificirati pravno obvezujući dokument koji barata s pojmovima koji baš i nisu jasni.

Naravno, nitko razuman neće potpisati nešto što mu nije sasvim jasno. Osim ako mora. A u Istanbulskoj je konvenciji pojam “roda” (“gender”) ostao posve nejasan: autori su ga, kao i aktivisti, pokušali dodatno pojasniti – no kad morate objašnjavati što ste mislili reći, to znači da ili trebate prepraviti nejasan dokument tako da bude sam po sebi razumljiv, ili da namjerno muljate.

Odličnu analizu i kritiku zašto Istanbulsku konvenciju ne bi trebalo ratificirati dalo je Znanstveno vijeća za obrazovanje i školstvo HAZU-a, a akademik Vladimir Paar je dao ostavku na predsjedanje tim vijećem nakon što je predsjedavajući Akademijom Kusić rekao da ne HAZU ne stoji iza tog mišljenja, odnosno da samo on ima pravo govoriti u ime HAZU.  I Željka Markić je u danas u kratkom i vrlo jasnom priopćenju dala jasnu kritiku dokumenta, naglasivši ponovo potrebu promjene izbornog sustava koji takve prevare birača omogućuje – i, naravno, kako je napomenula ne samo birača jedne, nego bilo koje strane.

No mi ćemo i dalje živjeti u svijetu u kom su sve vrijednosti poremećene,  a licemjerje institucionalizirano, a to se onda slavi kao napredak.

Marcel Holjevac/narod.hr