Koliko su kulturne institucije još uvijek dominantno ljevičarske?

Pin It

Još samo naivni danas misle da se ljevica (još uvijek) bavi pitanjima radničkih prava, sindikatima i boljim plaćama zaposlenih. Onaj tko je do sada i vjerovao, u prošlogodišnjem intervjuu za Jutarnji list Vjeran Zuppa, ugledni dramaturg i bivši član Predsjedništva SDP-a i Akcije socijaldemokrata, više mu je nego jasno objasnio - naše područje interesa je kultura, znanost i obrazovanje, briga nas ljevičare za vas radnike i vaše plaće!

Prema navodima u tekstu, takvi stavovi više nego jasno objašnjavaju recentna događanja u Hrvatskoj i iznimno glasno i nasilno angažiranje ljevice u pitanjima kurikularne reforme, rodne ideologije, dominacije u kulturi, hajke na bivšeg ministra kulture Zlatana Hasanbegovića, pokušaja uvođenja seksualnog odgoja u škole, promicanje promiskuiteta, LGTB ideologije, napade na kršćanstvo i Crkvu, ekstremističke i dogmatske stavove u tumačenju povijesti, pokušaje zabrana znanstvenog pristupa povijesti pod krinkom revizionizma i dr.

Zato se u Hrvatskoj mogu događati slučajevi demoniziranja vrhunskih znanstvenika i pisaca kao Paara, Pečarića ili Aralice na jednoj strani, a veličanje Đikića ili Frljića na drugoj strani. To je ipak samo vanjski privid “unutrašnje borbe” kojom tzv. ljevica želi zadržati dominantne pozicije u današnjem društvu, ponajprije kroz dominaciju u području kulture, obrazovanja i znanosti.

LICEMJERNA NARICANJA

Svaki iskorak bilo koga protiv tog uspostavljenog “modaliteta” znak je za opću opasnost i angažiranje svih mogućih “pozitivnih društvenih snaga”, kako medija, političara, civilnih udruga, tako i poznatih “zvijezda” i dr. Nije to nikakva novost, samo je do sada vješto skrivana, pa su je donedavno znali detaljnije samo oni koji su malo više grebali ispod površine. Talijanski marksistički intelektualac Antonio Gramsci i ugledni član “frankfurtske skupine” odavno je (prije gotovo 100 godina), definirao stvari. Gramscijev recept ljevičarima i marksistima za osvajanje političke vlasti ukratko bi se mogao definirati ovako: Potrebno je osvojiti kulturnu sferu, a vlast će vam nakon toga “pasti u ruke kao zrelo voće”! A za osvajanje kulture, koju je Gramsci tumačio vrlo ekstenzivno, potreban je dugotrajan “marš kroz institucije” kao što su sveučilište, mediji, film, kazalište, itd. Gramsci je kao jednu od najvažnijih institucija u koju je potrebno “umarširati” označio sveučilište, tj. u širem smislu cijeli školsko-obrazovni sustav.

U međuvremenu, uz bok kulturi i odgojno-obrazovnom sustavu, ljevica je dodala i znanost. Nimalo slučajno, jer upravo znanost daje ton ideološko-rodnoj revoluciji koja prateći dostignuća znanosti ideološki monopolizira te dosege za mijenjanje slike i identiteta čovjeka. To i hrvatski kulturnjaci znaju i polako se prilagođavaju. Uloga kulture u tomu je od ključne važnosti, pa je i onomu koga politika ne zanima postalo jasno da je Ministarstvo kulture postalo izuzetno važno. Ljevica to oduvijek zna, međutim, tu činjenicu polako počinje osvješćivati i desnica.

A dominantne ljevičarske kulturne paradige u Hrvata često se dotiče i publicist te kolumnist Borislav Ristić, pa tako navodi: “Kultura nam je dominantno ljevičarska. To nije uvijek lako reći na uho socijalističkoj oholosti - ali, ne toliko zbog toga što ona ne bi htjela biti socijalističkom, koliko zbog tvrdnje da je ta ideologija dominantna u hrvatskoj kulturi. S tim se, naime, naši kulturni djelatnici nikako ne bi složili. Njih ćemo zateći u pozi vapijućeg u pustinji kako nariču nad banalizacijom, komercijalizacijom i sveopćom degradacijom hrvatske kulturne scene, nad time kako je tradicionalizam i autoritarizam gotovo trajno obilježje naše kulture, a protiv čega se oni bore i u kojoj borbi vide svoje kulturno poslanje, pri čemu svoju poziciju redovno opisuju kao 'avangardnu', 'progresivnu' ili 'alternativnu'... Nerijetko će taj osjećaj vlastite avangardnosti i alternativnosti stoga graničiti s cenzorskim pravovjerjem koje iz kulturnog života želi protjerati svaku njoj alternativnu ideologijsku poziciju. U tu svoju kulturnu misiju izbavitelja hrvatske kulture iz svekolike banalnosti, tradicionalizma, autoritarnosti i kiča, na koje ju je, navodno, srozala logika tržišta i komercijalizacija kulture, naši su lijevi avangardisti, čini se, uspjeli uvjeriti i vladajuće političke elite i nadležno ministarstvo, što će nam biti jasno čim bacimo oko na spisak udruga koje dobivaju nepovratna sredstva Ministarsva kulture - listom su to sve portali i udruge koje promiču radikalne ljevičarske ideje”, analizira Ristić, te se pita kako je došlo do te situacije da i nakon sloma socijalizma i prihvaćanja liberalnoga kapitalizma u kulturi još uvijek preživljava socijalistička paradigma kao dominantni kulturni obrazac.

POTPUNO PREUZET NADZOR

“Ne bih rekao da je to tek neka specifičnost hrvatske kulture, da su to samo nenadvladani ostaci dugotrajne vladavine socijalizma na ovim prostorima. Riječ je o čitavom jednom trendu i pristupu kulturi, koji je vladajući i na Zapadu, ne samo u bivšim komunističkim zemljama... Tako je i došlo do toga da je komunizam pobijeđen ekonomski i politički, ali ne i u kulturi... Ako te državna ruka hrani, badava si umišljaš da si 'slobodni umjetnik', ili 'alternativac' - s gubitkom ekonomske slobode i materijalne neovisnosti gubiš nužno i svoju duhovnu slobodu i neovisnost”, mišljenja je Ristić.

Zaključno, ljevica je u Hrvatskoj gotovo u potpunosti preuzela nadzor nad kulturnim institucijama i to je činjenično stanje koje se ne mijenja, čak ni kada je na vlasti navodno desni HDZ. Dr. sc. Zlatko Hasanbegović, bivši ministar kulture, pokušao je bar donekle eliminirati kulturnu hegemoniju ljevice i pritom je bio izvrgnut neviđenoj medijskoj i političkoj harangi u kojoj nisu samo sudjelovali članovi lijevih političkih stranaka, nego je oporbu imao i u samom HDZ-u.

Nakon što je Hasanbegović otišao s funkcije ministra kulture, ponovno je uspostavljeno za ljevicu prirodno stanje stvari, gdje ljevičarski “kulturnjaci” kao jedini arbitri određuju što je hrvatska kultura i pritom većim dijelom kontroliraju financijska sredstva koja se dodjeljuju za djelovanje u kulturi. I što u cijeloj ovoj pripovijesti čini HDZ? Dodjeljuje Ministarstvo znanosti i obrazovanja HNS-u koji djeluje na tragu Zuppinih riječi kako je primjerice kurikularna reforma najbolja prilika za dubinske promjene.

No, nije to tako samo u Hrvatskoj. Od Hollywooda do modnih pista i filozofskih katedri, na svim meridijanima naći ćete istu situaciju - svuda ćete nailaziti na ljude koji su jako kritični prema tržištu i kapitalizmu, dok će se vrlo pohvalno izražavati o socijalizmu. Dapače, što su više na društvenoj ljestvici, što su se bolje snašli u sustavu, to će njihova uvjerenja biti radikalnija. Tako se ne treba čuditi ako burzovni mešetar i milijunaš George Soros napiše knjigu u kojoj kritizira kapitalizam i hvali socijalnu državu, gdje traži veći utjecaj države u ekonomiju. Ili kada Bill Gates, ili Warren Buffet, zatraže veće poreze. Ili kada Madonna, ili Keith Moss, odjenu majice s likom Che Guevare. Ili kada gotovo cijeli Hollywood glasa za Obamu. Ili kada Noam Chomsky kritizira američki imperijalizam i podržava sve moguće bjelosvjetske diktatore, od Chavesa i Lukašenka, do Miloševića ili Saddama, a od svjetske publike bude slavljen kao progresivac i intelektualni lučonoša progresivnoga i mislećega, “kulturnog” čovječanstva. Ili kada svjetski filozofski superstar Slavoj Žižek nazove Kubu i Sjevernu Koreju jedinim “slobodnim teritorijima” (slobodnim od mrskoga kapitalizma i američke dominacije, naravno), a Ameriku “Imperijem Zla”. U svakom, pa i kulturnom pogledu.

Piše: Damir GREGOROVIĆ/Glas Slavonije