Sedma strateška zabluda – partnerstvo i savezništvo sa Srbima u BiH

Pin It

Zanimljivo je kako usputne i prilično nehotične izjave visokih državnih dužnosnika mogu  poslužiti kao argument u pokušaju osvješćivanja različitih, prilično dubokih političkih i društvenih problema ili pitanja. Prilikom pokušaja opravdavanja upućivanja Istanbulske konvencije u proceduru ratifikacije u Sabor predsjednik vlade Andrej Plenković, uz ostalo navodi činjenicu da su Istanbulsku konvenciju ratificirali Srbija i Bosna i Hercegovina.

Utoliko se to tiče upravo ove teme, gdje mi je cilj u najmanju ruku ozbiljno upozoriti na nužan duboki oprez sve očitijim nastojanjima da se srpsko-hrvatske političke odnose ili nastojanja predstavi kao iznuđeno, pa i povijesno strateško partnerstvo hrvatskog i srpskog naroda između ostaloga i radi otvorenih pitanja i problematike trajnijega uređivanja Bosne i Hercegovine, gdje Hrvati i Srbi s Bošnjacima čine supstrat te državne i društvene zajednice, bar za sada i bar u međunarodno priznatim državnim granicama.

Vratimo se na „potpisivanje Istanbulske konvencije“ u BiH i Srbiji.

Zašto mi je to bitno u ovome tekstu?

Zato što sam čin, akt i obveznost potpisivanja Istanbulske konvencije, te pogotovo ponašanja nakon potpisivanja bilo čega, u kulturi najbrojnijih naroda u Srbiji i BiH ne znači baš ništa, a oslonac na to znači - neznanje. Neznanje o bizantinskim pretežitostima tih politika i kultura. Istoga trenutka kad je to Plenković izgovorio, prisjetio sam se nekakvog intervjua, ne naročito intelektualno dojmljivoga i elokventnoga sina Alije Izetbegovića, Bakira Izetbegovića, koji očito usprkos svemu što nema i što pokazuje, naslijednom tradicijom provodi „amanet“ svoga babe pokušavajući se u nedostatku vlastite moći i sposobnosti sakriti ispod skuta Turčina Erdogana. Sinak Bakir je mrtav hladan u televizijske kamere i mikrofone izgovorio jednu anegdotu s nekakvih ratnih pregovora u Ženevi, na kojima su sudjelovali srpski i hrvatski predstavnici, i babo Alija kao lider tada muslimanskog naroda. Rekao je da je zgrožen sadržajem teksta koji su predstavnici potpisali, pitao babu - što ti bolan bi, zašto si to potpisao? A Babo mu mirno kao učeniku i naslijedniku odgovorio – zato što to ne namjeravam provoditi!

Današnja Republika Hrvatska sa Srbijom i političkim srpstvom ima upravo takve i te probleme, ne samo od kada postoji Republika Hrtvatska - nego od kada je hrvatskoga i srpskoga naroda. To je i ponajvažnija razdjelnica identitetskih kultura i vrijednosnih elemenata u svijesti dvaju, odnosno u ovome slučaju triju, naroda.

Objašnjavati to nakon serije prethodnih tekstova o „sporazumima“ i sporazumima sa Srbijom i Srbima, posebice unutarhrvatskim pupovičastim Srbima, te nakon zdravorazumskog i očividećega iskustva s Bakirovim, odnosno rahmetli Alijinim, Bošnjacima – nema potrebe. Ako kome ima, ima tisuće načina uvjeriti se u to, ali, ovaj put neću biti na raspolaganju.

Povijesna koegzistencija smrtonosna za hrvatski narod

Temeljno iskustvo s jednima i drugima jest, da, ako Srbija potpiše sporazum s Njemačkom, Sjedinjenim državama, .Rusijom, Francuskom ili s Mađarskom, držat će ga se, jer je to izvan njenih strateških proširbenih ambicija, i, jer priznaju za sada činjenicu da su Amerikanci, Nijemci, Francuzi, Rusi i Mađari politički narodi, kojima priznaju državni legitimitet. Međutim, ničega se, čega ne moraju, neće pridržavati kad su Hrvati u pitanju. Ista, potpuno ista je situacija i s Bošnjacima. Srbi se također neće nikada držati sporazuma, ako nisu prisiljeni, a i tad isključivo privremeno, s Bošnjacima, Kosovarima, Albancima uopće ili kako oni kolokvijalno s vjerskim predznakom kažu „turcima“, u što ne spada Turska kao država i turski narod u Turskoj, jer oni tu Tursku priznaju, dok će se s druge strane Bakirovi Bošnjaci držati sporazuma sa Srbijom, jer ih je naučila poštovanju i jer imaju izvorište u otomanskoj tradiciji koegzistencije Pećke patrijaršije i Otomanskoga carstva, tradiciji koegzistencije dugoj oko petsto godina, kada su Otomanska država i država u državi SPC savršeno funkcionirali pri podjeli nadležnosti i međusobnome uvažavanju.

Bez te koegzistencije političkih ciljeva političkog srpstva i političkog islama s izvorištem u Islamskoj deklaraciji Alije Izetbegovića, nema nikakvoga uređivanja jugoistoka Europe. Jedni druge ne mogu istrijebiti kako su nekoliko puta u povijesti pokušali učiniti, pa su zbog brojnosti i premreženosti-nužno prinuđeni na trajnije savezništvo. To se odnosi na nekolicinu država, među kojima nema Hrvatske. Ciljevi političkog srpstva su u ovome trenutku držati okovanom i što slabijom hrvatsku politiku u Zagrebu dok se interesne sfere ne definiraju, a nakon toga pomjeranjem zona interesa u BiH nastaviti razvoji ostvarivanje tzv. zapadnih ciljeva korištenjem stečenih pozicija političkog srpstva u Hrvatskoj.

To je povijesna koegzistencija, a bila je smrtonosna za zapadnu Crkvu, kako su je i jedni i drugi zvali, odnosno zapadne interese i jedini istureni zapadni narod - hrvatski narod i Katoličku Crkvu u Hrvatskoj.

Stjecajem okolnosti Hrvati u BiH su nazad zadnjih dvadesetak godina, praktično odmah nakon završetka rata u BiH, s malim vremenskim odmakom, bili prinuđeni suočiti se s otvorenim bošnjačkim neprijateljstvom, i otvorenim bošnjačkim imperijalnim i vrlo agresivnim ambicijama, pri čemu su srpske imperijalne ambicije i sva nastojanja srpskih državnih politika bila usmjerena na obnovu i zadržavanje političkoga srpstva u Hrvatskoj, te na svaku mogućnost slabljenja Republike Hrvatske i temelja hrvatske državnosti u Zagrebu. Simboličkim hrvatskim Mostarom se nisu uopće morali baviti, jer su to delegirali na – Bošnjake. Svoj temeljni posao Srbi su obavili odmah nakon srpske agresije i okupacije golemoga dijela Bosne i Hercegovine, kad im je bio potreban rat Bošnjaka i Hrvata, koristeći se svojom i prije svega britanskom obavještajnom infrastrukturom. Završni potpis srpsko-britanske obavještajne službe su u tom poslu učinile haškom presudom rukovodstvu Herceg Bosne, koja je strateški korisnija političkom srpstvu nego Bošnjacima. U knjigama pokojnog generala Slobodana Praljka toliko je očitih posve personaliziranih činjenica o premreženosti bošnjačkoga rukovodstva srpskim obavještajnim rukopisom, da samo slijepci misle da tako nije i danas, ili da to presudno ne upravlja djelom bošnjačkih politika.

Haška presuda je bila svojevrsna autocesta bošnjačkim političkim apetitima, a završavala je pod Beogradom

Strateški srpski cilj je bio, prvo, pretvaranja agresije na BiH u građanski rat i postizanje međunarodnoga blagoslova osvojenih teritorija i metodologije kojom su to uradili u „sveopćem ratu svih protiv svih“ pri čemu je svijet prirodno bio prinuđen uvažiti rezultate toga rata na minimalnoj, a Srbima prihvatljivoj granici; drugo, usmjeriti Bošnjake na meki trbuh Hrvatske prema Jadranu i dolinom Neretve, radi trajnoga slabljenja jedine relevantne državne politike – one u Zagrebu pogotovo nakon Oluje, bez prljanja vlastitih ruku, baveći se pri tome utvrđivanjem sprske državnosti u Republici Srpskoj, kojoj je svaki incident između Bošnjka i Hrvata - davao međunarodnu legitimaciju.

Haška presuda je bila svojevrsna autocesta bošnjačkim političkim apetitima, a završavala je pod Beogradom.

Strateški raspored pravosljavlja, islama i katoličanstva na prostoru jugoistočne Europe, ne ide katoličanstvu, odnosno isključivo hrvatskom narodu, na ruku što se tiče nekakvih specifičnih ili trajnih saveza. Po brojnosti, po geografskom položaju i rasporedu snaga, te po interesima međunarodnih silnica, Hrvati su realno u najlošijem položaju, ali i na najvažnijemu ili najpoželjnijemu prostoru.

To jedno s drugim daje vrlo opasno egzistencijalno upozorenje svakome tko misli glavom o hrvatskim interesima.

Pravoslavlje, islam i katoličanstvo

Namjerno potenciram ovdje pravoslavlje, islam i katoličanstvo umjesto nacionalno-političkih komponenti, ne toliko  pod utjecajem izučavanja i poruke Ive Pilara, iako su te poruke iznimo relevantne i danas, možda aktualnije nego nazad stotinu godina, jer ti procesi nikada nisu prestali teći svojim zacrtanim povjesnim slijedom, koliko zbog realnoga stanja danas u globalnim pozicijama upravo tih religija kao realno-političkih polazišta.

Katoličanstvo kao politička kategorija gotovo ni ne postoji u zapadnoj Europi, a ona mu je zapravo do jučer bila jedino geostrateško uporište. S druge strane, što razvojem unutarnjih procesa, što potaknuto globalističkim i izrazito destruktivnim starteškim procesima koje je prije svih potaknula američka Obamina administracija s presudnim gotovo sotonističkim supotpisom Hillary Clinton, islam je u zadnjih desetak godina poprimio izrazito ekspanzionističke obrise, pogotovo prema zapadnoj Europi, koja već danas grca pod tim golemim izazovima, ovaj put u vlastitoj utrobi. S jedne strane javlja se prirodna inicijativa država i naroda tzv. Višegradske skupine, koja se pokušava revitalizacijom između ostalog i kršćanskoga identiteta okupiti na jednoj europskoj političkoj paradigmi, u koju Hrvatska silno kasni, ako više i ima pristupa zbog golemih unutarnjih slabosti i potpune nevjerodostojnosti, a s druge strane, razvijaju se nove geostrateške okolnosti oko uređivanja jugoistoka Europe, gdje se islamski i pravoslavni faktor pojavljuju pod strateškim utjecajima Rusije i Turske kao moćni čimbenici.

Srbija se uočljivo prostorno pomjerila s jugoistoka na sjever i prema zapadu, definirala je svoje geografske i strateške pozicije geografski najviše u povijesti, praktično je pod Zagrebom i kontrolira kompletan prostor južne hrvatske granice na Savi, a jednim krilom izlazi u zaleđe Dubrovnika, s osloncem na Crnu Goru, koja, iako pripada NATO savezu, i dalje čini produženu srpsko-rusku političku ruku, najmanje iz dva razloga. Prvi je, preko trideset posto deklariranih crnogorskih Srba, zatim snažnim islamskim uporištem u sjevernom djelu Crne Gore, južnom granicom prema Albaniji, istočnom prema Kosovu, te s jako premreženim ruskim kapitalom, kojega samo budale mogu držati elementom izvan utjecaja Putina i njegove današnje Rusije.

Savez Putina i Erdogana

Privremeni odnos snaga u kojemu je kompletna albanska nacionalna politka jako vezana za američke utjecaje,  dvojben je i privremen zbog nepomirljivih suprotnosti islama i Izraela, gdje su Izrael i židovstvo personifikacija Amerike u svim islamskim zemljama i državama, pa je jedna od ideja vodilja toga panislamizma - antiamerikantstvo. Albanska politika izložena je po svim raspoloživim podatcima snažnoj islamizaciji albanskoga naroda posebno na Kosovu, kao u ostalom i bošnjačkoga u BiH i djelovima Srbije i Crne Gore. O tome govore tu i tamo dostupni podatci o broju „svetih“ ratnika u ISIL-u tijekom sukoba na područjima Sirije i Iraka, s područja Kosova, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, te siloviti uzlet utjecaja vehabijskoga islamizma na tim prostorima, koji se mjeri stotinama džamija i islamskih centara, te kroz različite forme navodne i stvarne humanitarne aktivnosti zaljevskih islamskih država, Saudijske Arabije, Katara i Kuvajta, te Erdoganove Turske.

U okolnostima po svemu sudeći nimalo kratkotrajnoga novoga sveza Putina i Erdogana, koga su Rusima na tanjuru predali Amerikanci slijedom katastrofalnih procjena i postupaka Obamine američke administracije, gdje Erdogan doslovno Putinu duguje golu glavu, valja razmatrati razvoj odnosa na području jugoistoka Europe. Bez pečata toga dvojca neće se ništa rješavati, a Republika Hrvatska i hrvatski narod u toj jednadžbi ne mogu tražiti – saveznika.

Jer nemamju što ponuditi izuzev goli vlastiti interes, dok svi ostali imaju čime trgovati i kompenzirati manje važne za važnije pozicije. Primjerice, Srbi na Kosovu će tako poslužiti Srbiji, a Bošnjaci u Crnoj Gori, ali i u Republici Srpskoj – političkom srpstvu. Točno u tom pravcu će prilično izvjesno doći do približavanja političkog srpstva u Hrvatskoj i novouspostavljenoga političkog bošnjaštva, što je jako potaknuto, prvo, bošnjačkim ili panislamističkim politikama bošnjačkoga rukovodstva u Sarajevu, drugo, nevjerojatno nesretnim ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina u Hrvatskoj, koji stimulira razvoj i infiltraciju neprijateljskih politika u hrvatski politički poredak.

Šanse Hrvata u tim očekivanim i izrazito interesno određenim savezima za stvaranje trajnijega i održivijega saveza gotovo – ne postoje.

Samo Amerika

Ne mogu Hrvatit u šansu tražiti u Bruxellsu, koji niti je kad što rješavao, niti će rješavati.

Dakle, samo Amerika.

I to na način da Amerikanci jasno vide neupitan interes koji su spremni snažno braniti.

A vide li ga?

Ja sam nažalost siguran da ne, ponajprije zbog toga što se nemaju na koga neupitno i dugotrajno osloniti u Hrvatskoj, pa se njihov interes u Hrvatskoj svodi samo na „policijski“ nadzor kontrole eventualnih šteta.

Pri tome hrvatska politika bi morala respektirati da u razvoju odnosa na crti s Bliskog istoka do istočnoga Jadrana Amerikanci zbog serije katastrofalnih procjena američkih službi i državnih politika stoje izrazito defanzivno i vrlo loše u odnosu na Rusiju i Putina koji u svemu šahovskim rječnikom ima bijele figure i vrlo filigrantski vodi kompletnu igru, počevši od poklonjenog savezništva s Erdoganom. Te američke pogrješke usprkos promjenama koje u djelu američkih politika uvodi Donald Trump, nisu ni blizu dovoljne za bitnu promjenu pozicija, ponajprije jer su kreatori tih politika još uvijek pretežiti u američkoj tzv. dubokoj državi i neće se lako odreći svojih pogrješaka ili se personalno s njima identificirati. Pa će nastaviti na tom valu, pogotovo što Trump ima strateški važnijih stvari.

Hrvatska se mora urediti na unutarnjem političkom planu

Američke pozicije na Balkanu su po svemu sudeći svugdje izuzev s Hrvatskom prolaznoga karaktera, jer su sve posljedično povezane za grješke Obamine administracije koje sam spomenuo, a koje se prelijevaju na jugoistočnu Europu s Bliskog Istoka. Najava strateškoga savezništva Amerikanaca sa Srbijom može se ostvariti jedino i samo na pravcu velikih američkih kompromisa prema Rusiji i Turskoj te prema islamu na nekim drugim područjima, a takvih područja više – nema. Dakle, za igru preostaju samo hrvatski životni interesi, pa je dramatično važno da se Hrvatska konačno uredi na unutarnjem političkom planu, eliminira destrukciju iz svoje nacionalne državnosti i Amerikancima predstavi činjenicu da američka  pozicija na istočnom Jadranu mora i može biti jedino čvrsto i sigurno savezništvo s Hrvatskom.

Hrvatska za sada spava teškim pijanskim snom, bez minimalnih signala da nekome pada na pamet u državnome vrhu prije svega zaokružiti čvrste temelje unutar Hrvatske, kako bi se uopće imalo o čemu s bilo kim razgovarati.

Zato se savezi uspostavljaju od danas do sutra, a sve što oči vide je – Beograd.

U takvim okolonostima računati na strateški savez sa Srbijom u razvoju trajnijih odnosa za definiranje hrvatskih nacionalnih interesa u BiH – je smrtonosno, kao što je bilo i prijeratno navodno strateško savezništvo s tadašnjim Muslimanima. To što je Čović morao zbog totalne prosrpske politike iz Zagrebe od 2000. godine sklapati saveze i s crnim vragom radi gologa opstanka, to što je u neklom elementu unutaranjih odnosa u BiH bio koristan savez sa Srbima, ili činjenica da je između Srba i Bošnjaka, te Albanaca na Kosovu proliveno toliko krvi tijekom neposrednoga rata i kroz povijest, mogu samo biti pravci za kreiranje - ozbiljnih zabluda. I jedna i druga doktrina, ona panpravoslavna i ona panislamska počivaju na nebitnosti ljudi i njhove žrtve u ime konačnih svetih ciljeva. Srbi ne mogu mirno funkcionirati na golemoj većini svojih granica i sa svojim interesima ako nemaju trajnije riješene odnose s islamom. Valja ovdje naglasiti da se mora govoriti o islamu kao političkoj činjenici, jer je to zapravo – amanet Alije Izetbegovića, a ne bošnjačka nacija, koja je njemu služila samo kao realno-političko uporište za razvoj i prodaju panislamske vizije europskim politikama. To je i Erdoganova vizija i to je taj amanet.

I jedna i druga politička geosfera mogu se i jedino ciljano namjeravaju razvijati u svojoj koegzistenciji na račun Hrvata, a sve povijesne i praktično-političke činjenice, čak i one koje ne izgledaji ni blizu tako na površini, iz ratova u BiH i Hrvatskoj, točno vode u tom pravcu, a to sve skupa silovito potvrđuje ponašanje Srbije prema Republici Hrvatskoj i Bošnjaka prema Hrvatima i Republici Hrvatskoj.

Dakle, smrtonosna je zabluda računati na političko srpstvo kao saveznika u pokušaju definiranja svojih nacionalnih interesa u BiH, a gubitkom tih pozicija – na smrt je osuđena svaka hrvatska državnost i nacionalna sloboda.

Marko Ljubić/hkv.hr