Nedostatak logičnih argumenata je suvremenoj ljevici jedan od izvora snage

Pin It

Marksističke osnove suvremenog progresivizma

Marksizam je osnivajuća (temeljna) filozofija socijalizma, komunizma, fašizma i nacizma. Sve navedene ideologije su dijelile (i dijele) iste karakteristike – ideološku isključivost, rasizam i ekstremizam.

U Sjedinjene Države marksizam je uvezen; radnici ga nisu izmislili jer nije bilo potrebe – tijekom pozlaćene ere (Gilded age), svako desetljeće su radnici zarađivali 20% više nego prošlo, i vodili su razmjerno luksuzan život. Marksizam je uveden u zadnjim desetljećima devetnaestog stoljeća, no nakon izbornih neuspjeha marksisti su se rebrendirali kao “progresivci”. Postojano praćenje marksističke ideologije u suvremenom progresivizmu je najlakše pokazati usporedbom sa Marksovih Deset točaka Komunističkog manifesta.

1. Konfiskacija privatnog vlasništva, prvenstveno zemljišnog

Nakon što su komunisti došli na vlast u Hrvatskoj, uslijedila je masovna krađa zemljišta, koje većinom još uvijek nije vraćeno prvotnim vlasnicima ili nasljednicima. Manje je poznato da progresivci isto rade na Zapadu. Američka Agencija za zaštitu okoliša (Environmental Protection Agency, EPA) koristi armije birokrata kako bi zaplijenila zemlju od stvarnih vlasnika. To se radi za navodno zagađivanje okoliša, bez obzira koliko takvi prekršaji bili minorni. Tako je EPA 2015. godine odredila da svi pritoci moraju biti pod državnim nadzorom, kao i sve povezano sa rijekama – uključujući i polja poplavljena prije 500 godina. Isti zakon otvara mogućnost organizacijama i agitatorskim skupinama (progresivni agitprop) da privatne građane tuže za praktički bilo što. Agencija za suzbijanje droge ne služi samo za suzbijanje droge, već može zaplijeniti i domove. Vlast već u mnogim saveznim državama SAD-a posjeduje više od polovice zemljišta; za taj posjed je odgovorno Ministarstvo Unutrašnjosti.

2. Značajan progresivni porez na dohodak

Progresivci udaraju poreze gdje god mogu, osim gdje bi trebali. Značajni su porezi na dohodak, na zemljište i privatno vlasništvo, a uvoz se istovremeno potiče. Sve te mjere uništavaju gospodarstvo, no porez na dohodak je jedna od osnova marksizma. Razlog zašto je ljevica – od Marksa nadalje – zagovarale porez na dohodak jest njegova važnost u nametanju ljevičarskih ideja i diktature. Takav porez u središte rasprave stavlja “klasno ratovanje” i to koristi kako bi moć i vlasništvo koncentrirao u rukama političke elite.

3. Ukidanje prava na naslijeđe

Progresivci vole otimati nasljedstvo. Tome je imao poslužiti porez na nekretnine, koji u Sjedinjenim Državama na najvišoj razini iznosi 40%. Nacionalizacija naslijeđa je bila jedna od osnova kolektivističkog društva koje je Marks zagovarao, zato što je naslijeđe jedna od prirodnih posljedica kapitalističkog društva zasnovano na radu i vlasništvu pojedinca.

4. Zaplijena vlasništva političkih protivnika

Služba unutarnjih prihoda (Internal Revenue Service, IRS) se koristi za penaliziranje političkih protivnika, tj. Konzervativaca. To je zasnovano na Manifestovom pozivu na zaplijenu imovine emigranata i pobunjenika protiv poretka.

5. Centralizacija kredita u državnim bankama

Progresivci slijede i ovu marksističku zamisao, uključujući stvaranje Federalnih Rezervi 1913. godine. Posljedica tog poteza je bila financijska i gospodarska nestabilnost. Franklin Roosevelt je također naredio bankama da se zatvore dok on ne dozvoli ponovno otvaranje.

6. Centralizacija sredstava sporazumijevanja i prijevoza

Progresivci nastoje uvesti i proširiti besplatni javni prijevoz, no važnija – i opasnija – su nastojanja regulacije medija. Progresivci nastoje regulirati sve medije, no trenutno je najviše na udaru internet. I Sjedinjene Države i Europska Unija nastoje regulirati politički govor na internetu, točnije, onemogućiti bilo kakve politički nepodobne sadržaje. Također nastoje onemogućiti rad konzervativnim medijima – u SAD-u se to radi putem tzv. “Fairness Act”, koji prisiljava medije da slijede progresivnu ideologiju.

7. Širenje sredstava proizvodnje u posjedu države; kultivacija nekultiviranog zemljišta i plansko podizanje kvalitete zemljišta

Nakon ulaska u Europsku uniju, počele su prijetnje o otimanju nekultiviranog zemljišta. Progresivci, poput komunista, su veliki pobornici nacionalizacije privatnog vlasništva. Tako je Theodore Roosevelt prijetio nacionalizacijom industrije ugljena nakon štrajka, dok je Franklin Roosevelt nasilno dislocirao tisuće obitelji u svrhu izgradnje hidroelektrana. Vlada SAD-a također subsidira solarne elektrane i vjetroelektrane.

8. Jednaka dužnost svih na rad, i ustanovljenje radnih armija

Progresivci su uvijek imali cilj pune zaposlenosti (koji je nemoguće postići) i radnih armija. Specifično su uvijek bili skloni velikim, monopolističkim sindikatima. Ti sindikati su lobirali protiv npr. kućnog obrazovanja.

9. Spajanje poljoprivrede i industrije, sela i grada

Progresivci farme supsidiraju dok istovremeno nameću regulacije koje farmere prisiljavaju da bacaju “u smeće” savršeno dobar urod.

10. Slobodno obrazovanje u javnim školama

Iako “besplatno” (ništa nije besplatno) obrazovanje nije loša ideja bez obzira na nedostatke, ono se koristi kako bi se škole i obrazovne ustanove prisilno standardiziralo. Tako su u Hrvatskoj upisni ispiti na visokoškolske ustanove zamijenjeni neprikladnom državnom maturom. Istovremeno se nameće javno obrazovanje nauštrb kućnog i privatnog obrazovanja, i sam obrazovni sustav koristi kako bi se nametnula marksistička (socijalistička, progresivna) ideologija (po tom pogledu Hrvatska je još uvijek u boljem stanju od nekih država zahvaljujući varijacijama među fakultetima).

Kako se može vidjeti iz navedenog, progresivci slijede svih deset točaka Marksovog Komunističkog manifesta. Između dviju ideologija nema nikakve ideološke, mentalne niti funkcionalne razlike. Ono što progresivce čini posebno opasnima jest činjenica da slijede specifično kulturalni marksizam, koji većina ljudi nije u stanju prepoznati kao takav niti prepoznati posljedice uvođenja te ideologije.

Izvorište kulturnog marksizma je u frankfurtskoj školi filozofije, čiji su članovi Erich Fromm, Max Horkheimer i Herbert Marcuse. Za razliku od tradicionalnih marksista koji su se usredotočavali na gospodarske čimbenike kao pokretače promjene, frankfurtovci su se usredotočili na kulturalne čimbenike. Njihov cilj jest rastavljanje, uništavanje zapadnih društava – počevši sa američkim – korištenjem “diverziteta” i multikulturalizma. Marcuseova teorija “žrtvenih skupina” je zajedno sa Horkeimerovim teorijama postala osnovom poststrukturalnog pokreta – LGBT studija, rodnih studija itd., kojima je cilj uništavanje judeokršćanskih vrijednosti i tradicija zapadne civilizacije i kulture te njihovom zamjenom moralnim i kulturalnim relativizmom koji sve kulture proglašava jednako vrijednima (sa izuzetkom zapadne kulture koja je po njima jedino “zlo”). Marcuse je formulirao neke teorije koje su potakle studente na proteste 1960ih i 1970ih, poput “naslijeđa” fašizma, rasizma i seksizma koje je navodno zagađivali tadašnje zapadno društvo. On sam je kritizirao propuštanje prilike da se od marksističke teorije stvori “fetiš”. Umjesto klasičnog marksističkog naglaska na distribuciju vlasništva, Marcuse je naglašavao da je socijalističko društvo kvalitativno drugačije od svih prethodećih društava. Naglasio je i psihologiju kao jednu od važnijih vidova znanja.

Klasični marksizam sasvim zanemaruje važnost kulture u formiranju društva. Umjesto toga osnovno pojašnjenje obrazaca ljudskog ponašanja nalazi u razvoju sredstava proizvodnje, zanemarujući i negirajući ulogu psihologije i kulture u samom razvoji rečenih sredstava. U marksizmu, društveni odnosi su ti koji isključivo određuju i kulturu i psihologiju. Društvo se dijeli isključivo na klase tlačitelja i potlačenih.

Marcuse je izjavio kako u feminističkom pokretu vidi visoki radikalni potencijal. No također je izjavio kako se nada da će feministički pokret kroz društvo posijati feminističke vrijednosti poput nenasilja, blagosti, prihvaćanja, što je sušta suprotnost suvremenom feminizmu. Na kritike marksizma je odgovorio da smatra da je marksizam ispravan, te da nije elitistički. Umjesto toga je navedene skupine nazvao “katalistima” koji pokreću promjene i čija je zadaća “razvoj svijesti”.

No samom feminističkom pokretu, u kojeg je Marcuse barem retorički položio nade, je znatno više stalo do marksizma nego do feminizma. Važnije im je podupirati političare koji guraju marksističku ideologiju nego se boriti za prava žena, pogotovo kada su isti ti marksisti oni koji žene zlostavljaju. U stvarnosti, a kako je to objasnio Phyllis Schlafly, feministkinje često misle da su svi muškarci svinje zato što su njihovi muževi svinje. U temelju toga je knjiga “Ženska mistika” Betty Friedan. Sama Betty je bila pod tutorstvom komunistkinje/marksistkinje Dorothy Douglas i u tim okolnostima je i sama prihvatila komunizam. Betty Friedan se pokušala pridružiti Komunističkoj partiji 1944. godine, no odbijena je sa obrazloženjem da će više dobra učiniti tiho promičući komunističke ciljeve na svom radnom mjestu. Od 1946. je bila reporter za UE News, novine komunistički-nadziranog sindikata radnika u elektrici, strojarstvu i radiofoniji. Također je pročitala djela Marxa i Engelsa.

Marksisti su nakon 1918.-1919. i propasti revolucija zaključili da radnici nikada neće vidjeti svoje “stvarne” klasne interese dok god su “zaslijepljeni” zapadnom kulturom i kršćanstvom. Kada je marksist Lucszak postao ministar kulture u Mađarskoj 1919. godine, prva stvar koju je napravio je bilo uvođenje seksualne edukacije u škole – zamisao tada nije bila prihvaćena. U Njemačkoj je 1923. marksizam “preveden” iz gospodarskih u kulturne termine – te je godine osnovan Institut za Marksizam, koji je odmah preimenovan u Institut za Socijalna Istraživanja kako bi se sakrila ideološka osnova. To je bilo izvorište frankfurtske škole, koja je stvorila teoriju kritike. Ta teorija drži da nije potrebno dati alternativu kapitalizmu i zapadnoj kulturi – jednostavno ih treba do temelja razoriti, i alternativa će se sama uzdići iz pepela. Sva današnja progresivna misao, mentalitet i kritika jest derivat te teorije iz 1930ih. Fromm i Marcuse su u progresivizam unijeli seksualni čimbenik i “potrebu za seksualnim oslobođenjem”. No budući su svi članovi Instituta bili Židovi, kada su na vlast došli nacisti, oni su pobjegli u Sjedinjene Države – i počeli razarati američko društvo.

Teorija kritike je iz pepela uskrsnula kada je studentima trebalo teorijsko objašnjenje za protivljenje odlasku u Vijetnamski rat. To je iskoristio Marcuse, čija je knjiga “Eros i civilizacija” postala progresivna Biblija. U toj knjizi Marcuse tvrdi kako je represija temelj kapitalističkog poretka, te kako je potrebno osloboditi eros, libido, kako bi se stvorio idealan svijet bez odgovornosti, samo sa igrom. Studenti su se na to uhvatili kao muhe na ljepenku, i nastali su hipiji, a preko njih i suvremeni progresivci. Studenti su također, živeći na sveučilištima bez roditeljskog nadzora, odlučili da je predbračni seks sasvim moralan. Istovremeno su sveučilišta primala veliki broj crnaca, koji su se pobunili protiv “eurocentričnog” kurikuluma. To su prihvatili i radikali, i odlučili kurikulum učiniti “multikulturalnim”. Studentski radikali su odlučili da ih tlače različite skupine: vojno-industrijski kompleks, organizirana religija i kultura općenito. Profesori, očajni da ostanu “u modi”, su i sami brzo prihvatili neomarksizam i postmodernizam, koji tvrdi da objektivna istina ne postoji. Umjesto objektivne istine, ili onoga što je rečeno, jedino je važno tko govori – tlačitelji su uvijek u krivu, a tlačitelje se uvijek može utvrditi slijedeći povijesne nepravde. Kategorije su definirane rasom, klasom i rodom, dok su vrste opresije definirane kao rasizam, imperijalizam Eurocentrizam i patrijarhat. Bijelci, bez obzira na klasu i status, su uvijek tlačitelji, osim ukoliko brane potlačene kategorije na sve načine. Istovremeno je kraj “baby booma” značio smanjenu potrebu za zapošljavanjem baš kada su se profesori složili da je na pozicijama potreban veći broj crnaca i žena. Zapošljavanje crnaca i žena na podučavanju novih etničkih i postmodernih kolegija je također služilo kao opravdanje za povećanje broja zaposlenih.

Posljedica navedenog jest da su u Sjedinjenim Državama sveučilišta postala inkubatori radikalnog progresivizma – a takav slučaj je prečest i u Hrvatskoj. Progresivni studenti ne razumiju niti koncept slobodnog govora, a još manje koncept kritičkog mišljenja, možda zato i što je progresivizam prihvaćen bez ikakve kritike ili rasprave – samo se pojavio. Sam progresivizam je poprimio oblik religije. Sve što se ne slaže sa progresivnim idejama je hereza – “govor mržnje”, “rasizam”, “fašizam”. U SAD-u, sveučilišta legalno procesuiraju sve heretike na lokalnim inkvizicijama. No sami progresivci vjeruju da su bojovnici nepogrešive moralne prethodnice, i sve što dovodi u pitanje njihovu sliku svijeta je za njih egzistencijalna prijetnja. Poput marksista, progresivci ne vjeruju da je progresivizam ideologija – za njih je progresivizam jedna i jedina IstinaTM, jedino što je zasnovano na činjenicama i što vrijedi, a u nepoželjni koš “ideologija” spada sve osim progresivizma. Taj mentalitet nije ništa drugačiji od religijskog ekstremizma ili ideološkog totalitarizma nacističke ili komunističke diktature. Poput marksizma, progresivizam je totalitarna ideologija, i to ne krije (zapravo su sve ideologije totalitarne, sa izuzetkom klasičnog konzervativizma i klasičnog liberalizma zato što se radi o mentalnim odrednicama a ne o ideologijama kao takvima).

Poput klasičnog marksizma, i progresivizam a priori odlučuje koje su skupine dobre a koje loše, i one skupine koje su dobre ne mogu učiniti nikakvo zlo, a koje su loše nikakvo dobro. Progresivizam također vrši slekciju po ideološkom ključu – rasi, spolu itd. – a ne po sposobnosti. Progresivna definicija “tolerancije” i “uključivosti” iz društva isključuje značajne skupine – konzervativce, tradicionalne kršćane, ortodoksne židove – jer njihova stajališta progresivci smatraju netrpeljivima i zatucanima. Muškarci, bijelci i heteroseksualci su također isključeni, pa ih se smije diskriminirati i napadati. Svi Europljani, kapitalisti, “elitisti”, muškarci i heteroseksualci su postali tlačitelji. Povijest se briše i ponovno piše kako bi postala politički korektna – Aristotel je navodno svoju filozofiju ukrao iz aleksandrijske knjižnice koju su utemeljili afrički crnci (iako crnci nikad nisu živjeli sjeverno od Sahare, a sama knjižnica je utemeljena nakon Aristotelove smrti), islam je postao pacifistička religija, a Sovjetski Savez uzor dobre političke strukture. Istraživanja koja se ne uklapaju u progresivnu sliku svijeta su jednostavno zanemarena. Poput marksizma, i progresivizam – putem dekonstrukcionizma – može iz napisa ukloniti značenje i pripisati mu bilo kakvo značenje kakvo progresivizam priželjkuje. Poput marksizma, progresivizam zanemaruje važnost kulture i nacije, te važnost povijesti – kao što su marksisti predvidjeli da će u slučaju paneuropskog rata radnici ustati i zbaciti buržoaziju, tako progresivci predviđaju da će sve razlike i sukobi među ljudima nestati magijom multikulturalizma. Kako se prvo predviđanje nije obistinilo, neće se ni drugo.

Nedostatak logičnih argumenata je suvremenoj ljevici jedan od izvora snage. Odbijanje razložnog argumenta stvara dojam stajališta koje je toliko očito da razumska potpora nije potrebna. Time ljevica implicira slijeđenje principa koji nadilaze ideologiju. Ta impresija je potrebna zato što je progresivizam/neomarksizam temeljen ne na razumu, već isključivo na osjećajima. Svi protuargumenti su nasilno utišani.

Te i takve politike oblikuju suvremeni progresivizam i ostavile su dubokog traga na zapadnim društvima. No opasnost nije ništa manja ni u Hrvatskoj, gdje nastavljeno opstojanje klasičnog marksizma omogućava plodno tlo za širenje kulturnog marksizma, posebice među akademicima i društvenom elitom općenito. Zbog toga “progresivizam” nije dobro ime za suvremenu ljevicu, jer se radi o neodređenom pojmu – što je točno progres (napredak)? Najtočniji pojam jest neomarksizam, no upravo zato što je najtočniji, on je i najnepoželjniji. Za razliku od klasičnog marksizma, neomarksizam nije podvrgnut raspravama, provjeri, propitivanju – on je jednostavno prihvaćen, i svi nepodobnici su procesuirani.

Toni Šušnjar/priznajem.hr