Nije svjetonazor jedina i najveća boljka hrvatske države

Pin It

Prema svemu sudeći, Hrvatskoj nema spasa. Političari su nam ukrali državu i pretvorili je u svoju privatnu prćiju te nam se svakodnevno rugaju i vrijeđaju pamet. A mi sve to trpimo i napuštamo domovinu, nadajući se nekakvoj, valjda „božanskoj“ intervenciji koja će sve dovesti u red.

Istanbulska konvencija, protivljenje plutajućem LNG-u na Krku, svastika na Poljudu, anarhično pravosuđe, korupcija, suluda razdioba sredstava, petokolonaštvo, protudržavotvornost, politička anemičnost, kompromis, dodvoravanje, poltronstvo, odnos prema Hrvatima u iseljeništvu (napose u BiH), odnos prema braniteljima, neučinkovito obrazovanje, nikakva i u pravilu protunacionalna kultura, stanje na javnoj televiziji, pristrani mediji, izvršavanje odluka vanjskih središta moći, oduststvo lustracije, blokirani, i t.d. – sve su to simptomi.

Kad bismo povukli analogiju s ljudskim tijelom i simptomima neke bolesti, liječnik bi nas žalosno pogledao i slagao nam u lice rekavši: “Ima još nade.”    Papa Ivan Pavao II. nam je poručio: “Budite narod nade!” Međutim, nakon samo nekolicine ovdje iznesenih simptoma, odnosno samo aktualnih društveno-političkih anomalija, nije beznađe ako ustvrdimo da nade nema.

Najlakše je tražiti krivnju na drugima (inače vrlo popularno u svih slavenskih naroda). Možemo tako optužiti OZNA-u, UDB-u, KOS, Manolića, Mesića, Račana, Sanadera, Milanovića, Kosoricu, Josipovića, Plenkovića, Karamarka – možemo optužiti političare. Možemo optužiti stoljeće boravka u dvjema Jugoslavijama, samoupravljanje, druga Tita. Možemo kriviti Srbe, Pupovca i Stanimirovaća, Beograd, Vučića i Dodika. Međutim, time samo prebacujemo odgovornost, a prebacivanjem se odgovornosti onemogućuje bilo kakav vid popravljanja, vjerski rečeno – pokore. U tom je slučaju bolje preuzeti odgovornost za nešto čemu nismo osobno “kumovali” jer nas na taj način breme preuzetoga tjera, nagoni na daljnje razvijanje, poboljšanje, napredovanje.

Na stranu sa svjetonazorskim pitanjima koja su uvijek predmet podjela i prebacivanja krivnje, Hrvatska nema apsolutno nikakvu gospodarsku ili ekonomsku perspektivu. Hrvatska nema niti jedan proizvod kojim bi mogla sudjelovati na svjetskom tržištu, odnosno ni jedan dovoljno prepoznatljivo velik proizvod. Nema, poput Rusa, prirodna bogatstva plina, nafte i ugljena. Nema, poput Izraelaca, vrhunsku vojnu tehnologiju. Nema, poput Nijemaca, automobilsku industriju. Nema, poput Šveđana, drvnu industriju. Nema, poput Norvežana, ribarsku industriju. Nema, poput Japana i Južne Koreje, računalnu i televizijsku industriju.

Hrvatska živi od sunca i turizma i taj turizam, budući je dostatan za život Hrvata, priječi razvijanje bilo kakve tehnologije kojom bi se moglo pokušati prodrijeti na svjetsko tržište. Hrvati nisu u stanju proizvesti šibice, nego ih uvoze iz Poljske. Dakle, Hrvati nemaju ništa za ponuditi svijetu osim apartmana, sunca i mora, što je, čini se, dovoljno. Zato je Hrvatska malena zemlja, dakle ne zbog broja stanovnika ili površine zemlje, nego zbog nepostojećih hrvatskih proizvoda.

Međutim, svake godine na razini države dobivamo oko 1000 diplomiranih pravnika, ekonomista te još toliko diplomanata iz nekog humanističkog polja, dakle, mlade, sposobne, obrazovane i pametne ljude, ali koji ne znaju stvoriti višak vrijednosti jer od tih struka naprosto nema koristi. Samo u školstvu postoji inflacija nastavnika i profesora jezika, povijesti i filozofije, a svugdje se traže kemičari, fizičari i matematičari. O tomu, između ostaloga, dakle potpuno nesvjetonazorskom problemu nitko javno ne govori, niti razmišlja.

Jedna od rijetkih loših posljedica članstva u NATO savezu jest nemogućnost svrgavanja vlasti nasilno, ili vojnim udarom, jer politička formula svih, pa tako i NATO saveza glasi: establishment štiti establishment. Svi se problemi, kako navedeni, tako i mnogobrojniji nenavedeni mogu riješiti jedino državnim udarom, odnosno vojnom huntom. General Glasnović je prije koji mjesec u saboru kazao: “Dajte meni ovlasti i napravit ću vam državu u tri mjeseca”. On to nije izjavio jer je vlastohlepan, nego razmišlja vojnički, a to znači – praktično. Država, inače najveći izum čovječanstva, je nešto praktično, funkcionalno i samoodrživo. Nepraktična, nefunkcionalna i nesamoodrživa država je poput okruglog kvadrata ili drvenog željeza; ništa, postojeće. Republika Hrvatska je nepraktična i nefunkcionalna; ona je zbog rečenoga degenerik među državama.

Drugi način na koji bi se mogao napraviti, govoreći računalnim jezikom – „restart“ ili „reset“ države je bankrot. Za Hrvatsku i Hrvate bi bilo najbolje kad bi država proglasila bankrot, što je žalosno. Od 2000. se godine Hrvatima svakodnevno, na ovaj ili onaj način, oduzima država; i ne samo oduzima, nego podriva, razvaljuje i rastura. Porazno je što je država bila funkcionalnija u ratu i poraću, nego u miru.

Dakle, nema potrebe za MMF-om ili zajmovima od raznoraznih banaka – naprosto proglasiti bankrot – i resetirati cijeli sustav: dati otkaz svim državnim službenicima, od DORH-a, preko policije, do uprave, provesti javne natječaje i najbolje, nekorumpirane i savjesne ponovno zaposliti. Što se dogodilo kad je Grčka bankrotirala? Prvo su ukinuli javnu televiziju koja je trovala narod i ponovno je uspostavili. Ako se prisjetimo da je Grčka na čelu s Tsiprasom bila svakodnevno na hrvatskoj televiziji nekoliko mjeseci i odjednom – ništa – u zadnje četiri godine smo čuli jednu jedinu vijest iz Grčke, onu glede prosvjeda za novo ime Makedonije. Zašto je tomu tako, mediji nas ne žele izvijestiti.

Mnoge su oči bile uperene u švicarski referendum o televizijskoj pretplati; Švicarci su odlučili ne ukinuti pretplatu, a kao najčešći razlog su navodili bojazan od ukidanja nacionalne televizije. To je suvremen, osviješten i napose mudar narod s bitnom napomenom da na njihovoj nacionalnoj televiziji ne slušaju laži, obmane i gluposti političara niti će po ključu stranačke podobnosti biti zapošljavani novinari i voditelji. Također, to je jedini demokratski narod u svijetu – oni o svemu odlučuju referendumom.

Možemo uzeti primjer i Islanda koji je također bankrotirao. Od tog trenutka, 2011. godine, ni jedan jedini svjetski ni domaći medij nije prenio nikakvu senzacionalističku vijest sa Islanda. Zašto? Jer su proglasili bankrot, uhitili bankare i političare koji su radili na štetu Islanđana i od tada se oporavljaju i ekonomija im izuzetno raste. Stopa nezaposlenosti je 2013. godine iznosila 6.5%. Islanđana je nešto više 300 000, a Hrvata je 4 milijuna.

Dakle, nije svjetonazor najveća boljka hrvatske države. Predsjednici vlada odlaze i dolaze, predsjednici stranaka također, ali politički neuk i inertan hrvatski narod, toliko ozlojeđen, napaćen, malodušan, a naposljetku i lijen, živi od sezone do sezone ne stvarajući nikakav višak vrijednosti. Vidjeli smo kako su krasno skončale zemlje koje nisu stvarale višak vrijednosti (SSSR, SFRJ, ČSSR), vidimo kako je "lijepo" na Kubi i u Sjevernoj Koreji, dok, primjerice, jedna „komunistička“ Kina nezaustavljivo raste. Države koje imaju nacionalnu strategiju, koje ne trpe nerad, nered i nedisciplinu, u kojima je narod zaista suveren stoga političari izvršavaju volju naroda te naposljetku države čiji su narodi kadri stvoriti višak vrijednosti – takvi napreduju, a ostali nazaduju.

Prema svemu sudeći, Hrvatskoj nema spasa. Političari su nam ukrali državu i pretvorili je u svoju privatnu prćiju te nam se svakodnevno rugaju i vrijeđaju pamet. A mi sve to trpimo i napuštamo domovinu, nadajući se nekakvoj, valjda „božanskoj“ intervenciji koja će sve dovesti u red. Pomozi sebi pa će ti Bog pomoći; tako je oduvijek bilo. Za kraj valja parafrazirati Heideggera: samo nam još neka vojna hunta ili bankrot može pomoći!

Mila Marušić/HRsvijet