Jao državi u kojoj Zvonka Bušića treba braniti od Ante Tomića!

Pin It

Image result for zvonko bušić dragovoljac.com

Već sama činjenica da se Ante Tomić i Zvonko Bušić nalaze u istom tekstu i u istoj rečenici uvreda je uspomeni na Zvonka Bušića, čovjeka čiji su ideali bili veći i snažniji od Velebita. Čovjeka, čiji veličinu hrvatski narod, budimo iskreni, nije prepoznao za života.

Razjasnimo u startu jednu stvar tekstovi Ante Tomića prožeti su frustracijama, gnjevom i destrukcijom, a ne zdravom kritikom društva kako to on i njegovi poklonici pokušavaju interpretirati.

Jesu li to frustracije uvjetovane gubitkom identiteta, pripadnosti i ne snalaženjem u prostoru novih državnih granica ne bih znao, to je ipak posao za sociologe i psihologe. Sve dok se bavi političkim pitanjima i svojim standardnim napadima na dnevno političke neistomišljenike njegove škrabotine zaslužuju ignoriranje, ali u jednom od posljednjih tekstova on se drznuo moralizirati o Zvonku Bušiću Taiku. Već sama činjenica da se ova dva čovjeka nalaze u istom tekstu i u istoj rečenici uvreda je uspomeni na Zvonka Bušića, čovjeka čiji su ideali bili veći i snažniji od Velebita. Čovjeka, čiji veličinu hrvatski narod, budimo iskreni, nije prepoznao za života. Nije to ništa čudno nismo svojevremeno prepoznali ni Eugena Kvaternika ili Zvonkova prezimenjaka Brunu Bušića.

Tomićeva kolumna objavljena je u Slobodnoj Dalmaciji pod naslovom, „Pa je l` mogao plesati kao Travolta u studiju 54, a ne petljati s bombom“. Već na samom početku teksta, a da toga nije i svjestan, Tomić jasno određuje tko je tko, pa dalje ne bi ni trebalo raspravljati da u tekstu nisu iznesene još veće bljuvotine. Tomić piše “…. Zvonko Bušić s dvojicom zemljaka i svojom mladom američkom suprugom oteo američki Boeing 727 na letu od New Yorka u Chicago, da bi iznad Londona i Pariza bacao letke s upozorenjem na težak položaj NJEGOVA NARODA u komunističkoj Jugoslaviji….“ Dakle ne piše na težak položaj Hrvata, niti ne dao Bog našeg naroda već – njegova naroda.

Već tu je potpuno jasno stanje uma u kojem je Bušić neprijatelj, protivnik države i nacije koju on, Tomić, smatra svojom – Jugoslavijom i jugoslavenskom nacijom. U nastavku teksta Tomić prosipa klasične fraze tipa Jakovine i Klasnića o idiličnom životu u Jugoslaviji 70-tih i 80-tih godina - „….Što je uopće nekome u Hrvatskoj 1976. značilo da je jedan naš iz Gorice kod Gruda u New Yorku oteo avion? Od čega je on oslobađao Hrvate koji su tih godina useljavali u stanove u Travnom ili Splitu 3, otplaćivali Opel Kadetta, gradili vikendicu u Žaboriću i pušili Kent? Hrvatima je, nemojmo se lagati, uglavnom bilo dobro i nastojanja nacionalističkih ekscentrika i lunatika samo si ih zbunjivala“. Što reći na konstataciju siromašne duše koja je za ručak spremna prodati nacionalni ponos i samobitnost, zatomiti i zanijekati pretke, služiti svakom gospodaru koji će ga nahraniti i ostaviti na životu.

U Otomanskoj Bosni ovakve su nazivali zimijama, a u Hrvatskoj tek trebamo pronaći adekvatan naziv. No, je li Hrvatima zaista bilo dobro kako to tvrdi Tomić? Iz perspektive Ante Tomića polaznika podoficirske škole koji sa 14 godina iz Prološca odlazi u Zagreb gdje ga trebaju pripremiti za pripadnika JNA elite koja će vladati Jugoslavija je sigurno izgledala idilično, puna mogućnosti. No, s druge strane Bekijskog polja, iz Gorice, iz perspektive gimnazijalca, studenta povijesti, slavistike i filozofije Zvokna Bušića Jugoslavija je bila tamnica naroda. Filozofska perspektiva Jugoslavije iz Bušićeva pogleda nasuprot podoficirskoj Tomićevoj. Ovdje treba napomenuti kako je Bušić rođen u prvoj poslijeratnoj generaciji koja stasa, fizički i umno, u vremenu Hrvatskog proljeća.

Sjećanja na stravične masakre i genocid s Bleiburga i Križnog puta još su bila svježa, a nove rane pred njihovim očima otvaralo je Hrvatsko proljeće. Sve se to događalo u nekih dvadeset i pet godina, a Tomić slavodobitno zaključuje kako Hrvate 1976. nisu zanimali nacionalistički ekstremisti. Lakše je izvesti takav zaključak nego onaj kako je narod koji je u 25 godina preživio genocid i brutalno gaženje nacionalnog pokreta u vidu Hrvatskog proljeća bio traumatiziran do te mjere da nije vidio ni svjetlo koje je u tmini pustoši nacionalne svijesti isijavao Zvonko Bušić.

Tomić dalje navodi …“Da sam bio na njegovu mjestu (u New Yorku), sram me je priznati ja se mjesecima ne bih sjetio ni Hrvatske ni Jugoslavije“. Ovo je zasigurno istina. Ljudi koji u jednom tekstu mogu nabiti toliko bezumnih teza kojima prelaze preko genocida nad vlastitim narodom mogu plesati i na masovnoj grobnici vlastitog naroda, a kako onda ne bi mogli i u nekom disco clubu usred New Yorka. I potom dolazimo do ključnog razloga zbog kojega će uspomena na Zvonka Bušića Taika ostati zapisana zlatnim slovima u povijesti hrvatskog naroda. Rame uz rame s Petrom Zrinskim, Franom Krstom Frankopanom, Eugenom Kvaternikom i Brunom Bušićem, dok će uspomena na Tomića biti u rangu svih onih talijanaša, mađarona, jerezovaca i ostalih danas zaboravljenih i prezrenih u hrvatskoj nacionalnoj svijesti.

Naime, mogao je Zvonko Bušić, obrazovan i situiran sa ženom Amerikankom, uživati do besvijesti u svim čarima New Yorka 70-tih. Mogao je upijati umjetnost, pisati, plesati, stvarati potomstvo, ići na izlete, ukratko, činiti sve ono što bi svaki prosječan Hrvat učinio čim bi se dokopao austrijske granice. Problem je što Zvonko Bušić nije bio prosječan, bio je izuzetan, jedan od nekoliko njih spremnih žrtvovati obiteljsku i svoju budućnost za slobodu svog naroda.

Zvonko Bušić je bio svjestan genocida koji je izvršen nad njegovim narodom, bio je svjestan strahota koje su zadesile Hrvatsku nakon sloma Hrvatskog proljeća. Nije bio spreman zanijekati te strahote u zamjenu za Opel Kadett i kutiju Kenta. Samo rijetki, izuzetni, su se u povijesti spremni žrtvovati za kolektiv, za svoj narod. Jedan od njih je bio i Zvonko Bušić čiji čin i danas svijetli kao reflektor u borbi za nacionalno oslobođenje. Zbog ljudi poput Zvonka Bušića nacionalna svijest u Hrvatskoj nikada nije potpuno zamrla. Iako otmica zrakoplova i suđenje koje je potom uslijedilo na prvi pogled nisu donijeli neku korist u pogledu nacionalnog oslobođenja, ostaje neprikosnovena činjenica da je hrvatsko nacionalno pitanje nakon slučaja kardinala Stepinca sa slučajem Zvonka Bušića ponovno bilo u fokusu svjetske javnosti. Bio je to komadić mozaika koji se slagao u tisuću godina dugom procesu obnove samostalne države, komadić mozaika za koji je Zvonko bio spreman žrtvovati vlastiti život. Obnovom hrvatske samostalnosti Zvonko je ispunio svoj životni cilj, njegova žrtva je imala smisao. Kao što je i kasnije samoubojstvo trebalo imati za cilj novo nacionalno buđenje, šok koji je Hrvate trebao trgnuti iz letargije i uliti snagu za novi početak kao i one daleke 1976.

S druge pak strane Tomić i njegova podoficirska družina kao zombiji lutaju Hrvatskom nakon što se urušila Jugoslavija. Ni sam ne znam kako opisati taj zombi vlak koji ih kao neko prokletstvo vrti u krugu gdje se za svaku pojavu, događaj ili izjavu u društvu moraju referirati na Jugoslaviju. Mora da je teško ostati bez nacionalnog identiteta, države i biti zarobljen u granicama nečega protiv čega se boriš još od 14 godine i prvih podoficirskih koraka u zagrebačkoj kasarni. Valjda je to Tomićevo prokletstvo koje će morati nositi sve do smrti. Samo Tomić nema ni hrabrosti ni dovoljno duboka uvjerenja da se istim sredstvima kao Bušić bori za svoje ideale. Kao i svi kavanski revolucionari Tomić voli udariti s leđa, još bolje pokojnika koji se ne može ni braniti.

Da zombi vlak postoji i kako i dalje ima ustaljeni vozni red napada pokazao je i nedavni napad na predsjednicu zbog izjave koju je dala u Argentini. Podsjetimo, predsjednica je prilikom službenog posjeta Argentini izjavila … „nakon Drugog svjetskog rata mnogi Hrvati u Argentini tražili su i našli prostor slobode u kojem su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskoga naroda i domovine..“ Uslijedila je neviđena paljba po predsjednici iz istog onog zombi vlaka kojemu je jedan od strojovođa Ante Tomić.

Valjda ne mogu nikako prežaliti što su se ovi Hrvati probili do Argentine, jer u tadašnjoj Jugoslaviji, u kojoj se pušio Kent i vozio Opel Kadett, ima li bi smještaj s pet zvjezdica u Teznom ili u Huda jami. O tempora, o mores!

Željko Primorac/HRsvijet