Zadnji komentari

Pismo iz sela koje nestaje...

Pin It

http://i1191.photobucket.com/albums/z464/bicikliranjezg/Petrinjsko%20pokuplje/pet_23092010_%20030_zpsiq2ojxji.jpg~original

U selu interneta ima - nema. Recimo ima, ili malo ima, malo nema. Ima selo i centralno grijanje na šumsku sječku, „povuklo“ se iz Eunije, al' nema se tko grijati - nema seljaka. Na dohvat ruke skoro je udaljeno od Zagreba, jedno vrijeme mu je i administrativno pripadalo. Iseljavanje iz tog kraja traje još od doba Austro-Ugarske u Ameriku dakako.

Neki bi se i vratili s nešto ušteđevine, njih su seljani nazivali „Amerikancima“, dok se drugima, većini s vremenom, zameo trag u američkom loncu za „taljenje“ useljenika.

Iseljavanje Hrvata nastavljeno je za obje kraljevine, a o ljudskim gubitcima tijekom i naročito nakon završetka Drugog svjetskog rata da ni ne pišem. Zatim je početkom šezdesetih godina SFRJ prodavala, „iznajmljivala“ fol svoju radničku klasu ponajviše Njemačkoj, prvenstveno seljake… Pa srbijanska agresija, etnički očišćena četvrtina Hrvatske, bjegovi i zbjegovi… Punila se Europa, Amerika, Kanada i Australija - opet. Još i tzv. tranzicija, pa ulazak u Euniju… I onda mi o demografiji, demografskoj krizi, aktualnoj, a tko voli i slomu tamburaju potkapacitirani saborski zastupnici i razne slične neznalice i protuhe. Problem je malo složeniji i ne će se moći brzo riješiti, kao što nije tako ni nastao. Ah, da ne zaboravim; Pernar bio otišao u Njemačku, pa se vratio što je neiskazana korist za Hrvatsku.

Kos, Radić, Beljak i „ciglaši“

Nema dakle u selu seljaka, ali zato ima kosova  kojih tamo, u seoskim dvorištima do srbijanske agresije nije bilo. Živjeli su po šumama dok su seoskim dvorištima gospodarile razne domaće životinje, uključivo kokoši, kojih također više nema. Bilo je kosova u Novom Zagrebu, jata, nu u međuvremenu su ih prorijedile vrane, skoro, ptičje gledeć', etnički očistile. I ostalih ptica k'o u bajci, „narativu“. Da ih sada ne nabrajam, ni ne oponašam njihov pjev. Kukavica je neizostavna - rijetko se može vidjeti, ali ju se čuje. Njen pjev je nešto kao ptičji politički marketing. Pravi je PR stručnjak, uvali malome ptiću svoja jajca pa se mali ubijaju hraneći velikoga, kao što je i uvijek.

Kako sam na selu i bavim se, doduše usputno, običnim seljačkim poslovima u vrtu, na pamet mi pada HSS i Stjepan Radić i taj HSS-ov dugi put od Radića do Beljaka. Staljin je, primjerice, bio pljačkaš banaka, tko zna, pitam se, možda je Stipica Radić u mladosti bio – konjokradica. Ne će ići, odmah mi sinu, bio je kratkovidan, pa da je i htio takvim čim se ne bi mogao baviti jer bi mu se moglo dogoditi da umjesto konja ukrade kravu. Šalu na stranu bio je i prvi hrvatski školovani političar, dapače, i politolog - još prije sto godina, a vidi sada tko nam je sve u Hrvatskom saboru. Bio je i populist samo takav, ma što to i onda i danas značilo. A pogledaj današnje populiste, recimo „zidaše“, a ima ih još, sad su i „socijaldemokrati“ populisti. Ne bih se na „ciglaše“ više osvrtao, ali kad se uspinju na prste i pokušavaju pokazati kao moralne vertikale, uhvati me mučnina pa moram ponoviti: radi se zapravo o prevarantima, prodaju vam „ciglu“.

Ovako: kad vam u kuću uđe netko tko se lažno predstavi kao inkasator, pa pobere „lovu“ recimo za TV pristojbu, a to ubrzo skužite, traži ga policija i često takve i uhvati. Kad bi se sada netko po Trgu bana Jelačića počeo predstavljati kao Donald Trump prvo bi ga potražio opet MUP, a zatim vjerojatno preuzelo Kujundžićevo ministarstvo. Kad se pak biračima na izbornoj listi predstavite kao „dipl. ing građ.“ (ovo „građevine“ vjerojatno zbog „Zida“ - zida se pa treba stručnjakinja), a glede toga ste nitko i ništa, birači vas izaberu - pa u Hrvatski sabor. Da stvar bude još gora, ili bolja, vjerojatno kako bi se zametnuli tragovi, u saborske klupe sjedne kao zamjena - doktor znanosti, doktor Bunjac. Doduše povijesti, a ta sa „zidanjem“ nema veze, nu doktor je doktor. I onda, najčešće, soli pamet ponajprije javnosti o moralu, korupciji , prijevarama… Tada me spopada ta mučnina koju zrače ovi prevaranti, politički „šibicari“. Ali ako nikoga nije briga, nije ni mene.

Otrovna kora Agrokora

Vrti se i ta mega afera Agrokor, konačno je Dalićku stajala fotelje, a čega će još to ćemo gledati. Kao i kako će u svemu proći Andrijaš. Ima ta „pravna država“ pa neka istražuje, pritvara, tuži, zatvara, sudi, presuđuje; što se mene tiče može vratiti i srednjovjekovne kazne… Znate ono, ruka, noga, oko, oba… U vezi najnovije faze te afere, tih „mejlova“ meni je neobično zanimljivo kud baš da stignu od „Indexa“. Ako me sjećanje još imalo služi, a ovdje na selu mi se, nadam se, malo osvježilo, „ozelenilo“. Taj „Indeks“ i onaj Matija Babić izvarali su valjda ovu državu na porezu (za koliko ono kuna?) korumpirali su i učili studente kako varati preko student-servisa. Prastari štos. Dotični Matija vlasnik (bivši?) Indexa osuđen je na „guljenje krumpira“, pa su oni eto to - i ti „otkrivači“ i „istraživački novinari“. Kud baš po po' Indexa? Kukavica, dok ja tako, isprazno bit će, „dumam“ pjeva: „Ku“, „ku“, „ku“… i polaže  jaje u tuđe gnijezdo.

Aferu Agrokor inače čitam kao rat protiv Hrvatske, hibridni, financijski… i drugačiji. Jedna je stvar pritom loviti mačke i macane koji u njoj maste, su ili će brke, a drugo je kako spasiti Ledo, Jamnicu, i da ne nabrajam. Već je večer stigla u selo, cvrčci su započeli pjesmu svoju („stričci“, slavonski lokalizam). Pala je kiša pa se javlja i jedan rijetki uporni „trubač“, njemu je za uporno trubljenje očito neophodna vlaga, pa trubi „O kako divna vlažna noć“. Vrijeme je za spanje pa još samo kratka rečenica: U Hrvatskoj je od loše vlasti gora samo opozicija. Kako izabereš tako dolaze sve gori i gori. Problem je jednostavan: svi bi vlast, a za državu, mislim, ako smijem, Hrvatsku (narod, građane i trla baba lan) baš ih briga.

Nego skoro će ponoć, „trubač“ još trubi svoju pjesmu i tako će dok još traje kišna vlaga. Čuje se sat s crkve inače spomenika tzv. nulte kategorije, ako je koga briga. Nisu ju Turci, ali bogme tada već srbijanska JNA i formalno i „komšije“ preko rijeke, jesu. Obnovljena je, samo se plašim da joj vrijeme zauvijek ne zaspe na tornju.

Mato Dretvić Filakov/hrvatski-fokus.hr