Zadnji komentari

Neustavnost referendumskog pitanja - pitanje političkih ciljeva i pravna znanost?

Pin It

Image result for demonstracije zagreb

Prvo pitanje, koje mijenja, odnosno uređuje broj zastupnika u Saboru, preferencijalne glasove, način glasovanja za iseljeništvo i dalje redom uopće nije sporan, i, ukoliko dođe do toga da Ustavni sud to pitanje proglasi protuustavnim, narod bi trebalo pozvati na ulice te na nasilno rušenje vlasti.

U predgovoru možda najznačajnijeg i najboljeg filozofijskog djela u povijesti čovječanstva, Fenomenologiji duha, Hegel piše sljedeće: “Međutim, u pogledu filozofije sada, kako izgleda, vlada predrasuda da je svatko u stanju neposredno filozofirati i ocjenjivati vrijednost filozofije, jer mjerilo za to posjeduje u svome prirodnom umu, mada svatko priznaje da nije u stanju izrađivati cipele, premda ima i oči i prste i može dobiti konac i alat, kao da on mjerilo za cipelu ne posjeduje u svom stopalu.” Objavljeno je to u prvom desetljeću 19. stoljeća, dakle, ne baš jučer.

Danas, pak, kakvo god smeće bude napisano, naziva se to filozofijom. Isto je u umjetnosti; svaka škrabotina ili nakupina otpada se krsti slikarstvom ili “primijenjenom umjetnošću”. Vulgarne predstave, potpuno od-duhovljene i lišene umijeća te zanata nazivaju se dramom. Mozart, Bruckner, Justin Bieber, Lady Gaga ili Ivo Josipović – svodi ih se pod pojam glazbenika. I Antu Tomića i Umberta Eca nazivamo književnicima. Ne ulazeći ovdje zašto je tomu tako, svatko će se, tko je imalo obrazovan, tko još znade cijeniti umijeće, znanje i požrtvovnost bez čega ne postoji nijedna struka, nijedna umjetnost i ni jedna filozofija, složiti da je svijet i ljudska civilizacija otišla kvragu.

Rastakanje pojmova, njihovo proširivanje na sve tako da postanu ništa, posljedica je, između ostaloga, marksizma, a odlika je i svakodnevnica komunizma i komunističkih sustava. Kako i ne bi bilo, napose u Jugoslaviji, kad su dojučerašnje razbojnike, drumske i šumske, seljake, težake i seljanine, „secikese“, prevarante i lopove, uopće stubokom nepismene i neobrazovane ljude, 1945. godine preko noći, nakon što su pobili i protjerali sve što diše građanski, postavili za suce, liječnike, bilježnike, direktore ili sveučilišne profesore?

Odatle upravo to poslovično sveznadarstvo; kad elita nema pojma, onda ni puk ne može ništa znati pa tako danas svi sve o svem znaju te u kavani, saboru ili televizijskoj emisiji o svemu razglabaju i raspredaju. Baština je to samoupravne anarhije i socijalističkog ludila, a država nam se raspada i puca po šavovima iz čega valja zaključiti da nitko ništa ni o čemu ne zna. I tako potvrđujemo hegelijansku tezu da je „bitak“ isto što i „ništa“.

Međutim, jedna je struka u suvremenoj hrvatskoj državi ipak najviše pogođena komunističkim tekovinama i svakodnevno omalovažavana do besvijesti, a to je pravna struka. Naime, prateći Hegelovu opasku da svatko može filozofirati jer posjeduje um, a da ipak svatko tko posjeduje stopalo nije baš u stanju napraviti cipelu, možemo ustvrditi sljedeće: danas svatko smatra da može tumačiti pravnu normu, uopće govoriti o pravu, predložiti uređenje nekog faktičnog odnosa, izmjenu zakona i sl.

Uzmimo primjerice „nepravednost“ Ovršnog zakona; skoro svaki građanin koji će postati ovršenik, primivši prijedlog za ovrhu, ističe prigovor te se upušta u parnicu (čl. 58. st. 3 OZ-a). Naravno, u toj parnici izgubi te se troškovi utrostruče pa slijedi kuknjava na HRT, na Hanžekovića, na državu, na banku i t.d.

Zašto do toga dolazi?

Jer prosječan čovjek, a većina je s majčinim mlijekom povukla i socijalističko samoupravljanje, ima oči i zna čitati iz čega zaključuje da se može snaći međ' odredbama pojedinog propisa i sam se izboriti za svoje pravo. Osim toga, zakoni su javni i vrlo ih se lako pronađe na internetu, a i nitko ne želi platiti odvjetnika jer, kako sudi prosječan Hrvat koji ima oči i zna čitati, pa zašto bi odvjetnika platio kad može nešto napraviti sam?!

Zanimljivo je, s druge strane, zašto primjerice, kad netko ima čir na želucu, sam ne uzme skalpel, lijepo se razreže, pincetom ukloni čir i ponovno se zakrpa? Zašto se u takvim situacijama ide k liječniku? Pa koliko teško može biti rezati se skalpelom i pincetom nešto iščupati?

Navedeni bi primjeri trebali ukazati na problem koji će se uskoro dogoditi, a vezan je uz referendumsku inicijativu „Narod odlučuje“. Prije nekoliko je dana portal direktno.hr objavio da je jedan od sutvoraca referendumskih pitanja spomenute inicijative kolega Robert Podolnjak. Prvo pitanje, koje mijenja, odnosno uređuje broj zastupnika u Saboru, preferencijalne glasove, način glasovanja za iseljeništvo i dalje redom uopće nije sporan, i, ukoliko dođe do toga da Ustavni sud to pitanje proglasi protuustavnim, narod bi trebalo pozvati na ulice te na nasilno rušenje vlasti.

Međutim, drugo pitanje: „Jeste li za to da se iza članka 72. Ustava Republike Hrvatske doda članak 72.a koji glasi: 'Zastupnici nacionalnih manjina odlučuju o svim pitanjima iz nadležnosti Hrvatskoga sabora, osim o povjerenju Vladi i donošenju državnog proračuna.'“, nije samo protuustavno i protuzakonito, ono je protueuropsko, protucivilizacijsko i protuljudsko. Neka ne bude zablude, tvorac ovog napisa je oba pitanja potpisao u nadi da će se prijeko potrebne promjene izbornog sustava ostvariti i dogoditi, međutim, znajući da potonje pitanje ne može uspjeti, a ako li kojim čudom i uspije, potvrdit će da hrvatske institucije ne postoje.

Zašto? Postoji nešto što se zove zabrana diskriminacije. Ona je propisana Općom deklaracijom o pravima čovjeka iz 1948. godine, koje je Hrvatska stranka potpisnica, i Europskom konvencijom o ljudskim pravima iz 1953. godine koje je Hrvatska također stranka potpisnica. Između ostaloga hrvatski Ustav ima istu zabranu (čl. 14. i 15.). Imamo i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i čitav niz drugi zakona, ali i međunarodnih ugovora koje sadrže zabranu diskriminacije nacionalnih manjina.

Ako bi se manjinama oduzelo pravo glasovanja o povjerenju vladi i o donošenju proračuna, bez obzira što tko o etnobiznisu i etnobiznismenima osobno mislio, napravila bi se diskriminacija, a diskriminacija je zabranjena. Isti primjer vrijedi za sva ljudska prava, ne samo za nacionalne manjine. Jedini način da se ljudsko pravo na neki način „smanji“, odnosno da se opseg ljudskih prava umanji jest da se nikad ne uredi, t.j. da se nikad niti ne dade. Jer svako stečeno pravo koje spada u ljudska prava nije više pravno moguće uskratiti, izuzev u propisanim slučajevima, na primjer čl. 16 Ustava RH.

U teoriji, jedino bi Hrvatski sabor mogao uskratiti pravo nacionalnim manjinama (ili bilo koje drugo ljudsko pravo), no prije toga bi morao napustiti (ili istaknuti rezerve, ukoliko su moguće) čitav niz međunarodnih ugovora (uključujući onaj o funkcioniranju EU), promijeniti ustavne odredbe koje uređuju prava nacionalnih manjina, ukinuti ustavne zakone o nacionalnim manjinama, a tek kad bi sve to napravio s prijeko potrebnom 2/3 većinom, onda bi mogao onemogućiti glasanje manjinskih zastupnika o proračunu i povjerenju vladi, što bi pak, imalo nesagledive posljedice na međunarodnom planu i Hrvatska bi se našla u istom geopolitičkom položaju s Bjelorusijom ili Sjevernom Korejom.

Isto vrijedi za otkaz Istanbulske konvencije. Ta sotonska i protuprirodna Konvencija ipak sadrži odredbe koje se odnose na ljudska prava, stoga je jedini način da se spriječi prodor rodne ideologije kroz tu Konvenciju bio taj da se ona nikad ne ratificira. Isto važi i za Sanader-Kosoričin zakon kojim je Pupovcu dao sve što je ovaj tražio – to se nikad nije smjelo dogoditi. Za utjehu, sve koji su podržali taj Sanderov zakon, te sve koji su podržali Istanbulsku konvenciju čekaju mjesta opjevana u dubljim krugovima Danteova Pakla.

Vrlo je izgledno da će drugo pitanje inicijative „Narod odlučuje“ biti proglašeno neustavnim i onda će uslijediti plač i škrgut zubi te opća kuknjava. Međutim, kad Ustavni sud ne bi sačinjavale moralni i polupismeni harlekini, štoviše, kad bi u Ustavnom sudu sjedili ljudi koji bi bile moralne i svjetonazorske preslike, primjerice, generala Glasnovića, i oni bi, kad bi bili pošteni prema sebi i svojoj struci, to pitanje proglasili neustavnim.

Ni Željka Markić, ni Zvonimir Troskot, ali bome ni Robert Podolnjak ne razumiju da se realizacija političke volje u pravnim državama i vladavinama prava može ostvariti samo pravno, pravnim putem, pravnom normom. U pravnoj državi postoji (u metafizičkom, ontičkom i inom filozofijskom smislu) samo ono što je pravno regulirano (!), a postojati može samo nešto što je sukladno hijerarhijski višoj pravnoj normi – ukoliko nije sukladno višoj pravnoj normi – onda ne može postati, naprosto ne postoji. Da liječnik i ekonomist to ne razumiju, u redu, ali da doktoru prava to nije jasno; odmah se javlja sumnja ne radi li se o podvali i kukavičjem jajetu.

Sudeći prema nekim medijskim napisima, Branko Smerdel, Mato Palić i drugi pravnici koji su podržali inicijativu „Narod odlučuje“ nisu je smjeli podržati u pravnom smislu, nego samo u političkom, svjetonazorskom, odnosno ovaj njezin dio glede smanjivanja prava nacionalnih manjina. Jedna od glavnih tekovina Zapada, čije rastakanje danas živimo, jest razlikovanje pravne zbilje i političke zbilje, objektivnog od subjektivnog, općeg od pojedinačnog. Prigovori poput onog da nije „pravedno“, nije „normalno“, nije „pošteno“ da druge zemlje imaju ovako ili onako… kakve to veze ima s pravom i pravnim sustavom?

No, na sve su bili pravovremeno upozoreni. Sad kažimo koju riječ o lošim posljedicama referenduma. Najvjerojatnije, a što bi bilo i jedino sukladno važećim propisima, o prvom će se pitanju raspisati referendum, a o drugom ne će. Prema Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, jamči im se između 5 i 8 mjesta u Saboru. Ukoliko čine više od 1.5% stanovništva, jamči im se najmanje jedno, a najviše tri mjesta. Dakle, prema tom Zakonu, moguće je u Hrvatskom saboru imati 5 zastupnika nacionalnih manjina.

Nakon što referendum prođe, a proći će, zastupnici nacionalnih manjina će imati Ustavom zajamčenih 6 mjesta. No, svi zaboravljaju (ili namjerno previđaju) da će sveukupan broj zastupnika pasti na najviših mogućih 120 (kako se predlaže referendumskim pitanjem) čime će se „ojačati“ položaj nacionalnih manjina budući omjer 8:151 nije isto što i 6:100, odnosno 6:120. Nad tim bi se trebalo zamisliti, no, isto se može argumentirati kao jačanje prava nacionalnih manjina čime bi se poklopili dežurni uzurpatori i „zagovornici“ ljudskih prava. Usto treba zapitati tvorce referendumskog pitanja jesu li o toj mogućnosti vodili računa prilikom predlaganja i formiranja referendumskih pitanja.

Ali zašto misliti unaprijed, zašto konzultirati struku, kad Hrvatska vrvi pametnjakovićima i sveznadarima i kad se politički cilj želi pošto-poto ostvariti, makar sve propalo i dovelo nas u još gori položaj no prije? Nije sramota ne znati, ali je sramota, kad već ne znaš, ne znati pitati. Znati postaviti pitanje i znati koga pitati, to je prava mudrost i pravo znanje. No, ispraznom vremenu priliče isprazni ljudi. Hic Rhodus, hic salta! Niste baš pokazali što znate. Skočili ste, a hoćete li se dočekati na glavu ili na noge, vrijeme će pokazati.

Mila Marušić/HRsvijet