Zadnji komentari

Alka Vuica i hrvatsko „mainstream“ novinarstvo

Pin It

U čemu je razlika Jutarnjeg (i Večernjeg) lista od primjerice Novog lista? Prvospomenuti lažu za novac, dakle profesionalno, plaćenički, dok potonji lažu iz osobnog uvjerenja, iz gušta, jer mogu (zato su u 2 godine promijenili 3 glavna urednika!). 

Laži, laži, laži me, ti me lažeš najbolje… kako već glase oni stihovi pjesme Alke Vuice. Čovjek se zapita je li pjevala Aleksandru Vučiću ili redakciji Jutarnjeg lista. Naime kaj? Vučić je, na zaprepaštenje “regijona” i drugova svih naroda i narodnosti, u samo 10% svojih izjava u prvoj godini mandata govorio istinu, odnosno, u 90% je lagao, navodi „Istinomer“. Bi li bio govor mržnje kad bismo istaknuli da je Vučić Srbin s obzirom na onu dansku narodnu: lažeš kao…

S druge strane (također istine), Jurica Körbler je u najboljoj maniri Tolkiena, C. S. Lewisa, George Martina ili Stephena Kinga „otkrio pozadinu svađe ljudi koji vode Hrvatsku“.

Iako u naslovu piše „otkrio“, nije nam ništa otkrio nego je zasuo lažima i teorijama zavjere sličnima kakve plasira "udbaško-ustaški" portal dnevno.hr. No, i to je za pohvalu, jer, prvi se novinar koji je uveo bombastične naslove (nepotkrijepljene tekstom) kako bi privuko čitatelja zvao Benito Mussolini. Njemu je učinjena povijesna nepravda jer ga po tom nitko ne pamti, a većina suvremenih novinara (čast iznimkama) bi uprav njegovu sliku trebala imati u svom uredu. Nije, stoga, slučajno što je Mussolini postvario fašizam; radio je kao novina.

U pjesništvu postoji stilsko izražajno sredstvo – anafora – koje se ogleda u ponavljanju riječi ili rečenica na početku svake strofe. U svojim kolumnama, Zvonimir Hodak svaki put nabraja većma novinare, ali i druge suvremene orjunaške aktiviste koji zagađuju hrvatski medijski prostor. On to ne čini iz pjesničko-umjetničkih, nego iz pedagoških pobuda; ljudi pamte poput riba, nepune dvije sekunde, pa ih treba nanovo podsjećati: Jurica Pavičić, Jurica Körbler, Nino Đula, Inoslav Bešker, Ivanka Toma, Slavica Lukić, Rozita Vuković, Miljenko Jergović, Ante Tomić, Boris Vlašić i tako ad infinitum.

U čemu je razlika Jutarnjeg (i Večernjeg) lista od primjerice Novog lista? Prvospomenuti lažu za novac, dakle profesionalno, plaćenički, dok potonji lažu iz osobnog uvjerenja, iz gušta, jer mogu (zato su u 2 godine promijenili 3 glavna urednika!). Uzmimo kao primjer Tihanu Tomičić iz Novoga lista; nju njezini vlastiti kolege (dakle, Srbi, Jugoslaveni i orjunaši) iza leđa nazivaju „tvornicom laži“ – sapienti sat!

Čovjek bi mogao profesionalno živjeti od pobijanja laži i ismijavanja polupismenosti i nepismenosti hrvatske novinarske scene, no, to bi bilo otužno i žalosno zvanje, poput budističkih monaha, posvetiti život ničemu.

Već je nekoliko mjeseci „najpopularniji“ političar – nitko! Za vrijeme tehničke Oreškovićeve vlade pred prijevremene izbore, država je najbolje stajala, jer političari nisu imali zakonske ovlasti upravljati državom, osim minimalno. Hrvatski bi puk odmah potpisao uklanjanje svih političara, no, trebalo bi razmisliti o tvrdnji da su za katastrofalno stanje u državi krivi ni manje ni više nego novinari. Osim što su svi oslonjeni na strane obavještajne službe (bez iznimke!), osim što se financiraju iz stranih središta moći, ujedno su nepismeni i, kako smo rekli, lažu. Političari, također oslonjeni na vanjska središta moći, nepismeni su te lažu, a povrh svega, čitaju novine. I tako dobijemo začarani krug nepismenih laži „cum grane“ obavještajne zafrkancije: nepismeni lažov vjeruje nepismenom lažovu i na tom politički djeluje.

Kad stalno lažeš, nitko ti ne vjeruje ni kad govoriš istinu. Tiskovine izumiru i digitalizacija sve preuzima. Novinarstvo je, prije svega, lukrativna struka. Kad-tad će presušiti i Sorosevo vrelo novaca. Nije teško proreći sudbinu hrvatskog „mainstream“ novinarstva. Britanski „ugledni“ i „znameniti“ „The Guardian“ na svojim mrežnim stranicama doslovno žica lovu kako bi se mogli financirati i nastaviti objavljivati (laži). Nije im, doduše, palo na pamet da bi mogli tu i tamo napisati nešto istinito pa bi onda bili konkurentni na tržištu. Preinačimo onu staru latinsku za novinarske prilike: „Da mihi factum, dabo tibi – pecuniam!“ (Daj mi činjenice, dam ti novac!)

Josip Gajski/HRsvijet