Zadnji komentari

Knjiga priča Vere Primorac "Nebo iznad Vukovara"

Pin It

Autor slike: Charles Billich

Vera Primorac, "Nebo iznad Vukovara"

Knjigu proznih zapisa Vere Primorac "Nebo iznad Vukovara - stranice mojih zapisa od Vukovara do Vukovara" objavio je riječki nakladnik Ready2print Rijeka.

Riječ je o, kako se navodi u predgovoru, knjizi lirsko-proznih zapisa koje je žanrovski teže odrediti jer u sebi sadrži Nebo iznad Vukovara osim emotivnih reakcija i cijeli niz suvremenijih priopćajnih diskursa.

Uz posve osebujan način motrenja stvarnosti knjigu bi se moglo nazvati misaonim žišcima kad u sebi ne bi sadržavala i elemente krhotina iz riznice vlastita i kolektivnog pamćenja hrvatskoga naroda, navodi se u predgovoru i dodaje kako bi se ovi prozni zapisi mogli najpotpunije imenovati terminom komparativne književne kronike jednoga sna i jave.

Autorica je nebo povezala s Vukovarom, koji zasjenjuje sve njegove zvijezde, jer je je u toj riječi univerzum, napominje recenzent u pogovoru i dodaje kako Vukovar nije samo kotačić tog univerzuma. To je, smatra recenzent, civilizacijska paradigma odnosa zla i dobra i u konačnici nemoći zla.

Vukovar je autorici, ističe ocjenjivač, paradigmatska kralješnica suvremenoga nacionalnog identiteta i ona s tom paradigmom na originalan način pokriva svu svoju duhovnost, svoju impresiju zemlje i naroda.

Knjiga "Nebo iznad Vukovara - stranice mojih zapisa od Vukovara do Vukovara" (282 str.) sadrži 23 zapisa, među kojima su i "Vukovar, drugo ime za ljubav", "Dok je srca i snova", "Otišao je čovjek, manje ljudi", "Nica kakvu želim pamtiti", "Putovanje jednoga princa i princeze", "Bio je to samo san", "Ništa više nije isto" i "Nebo iznad Vukovara".

Književnica Vera Primorac, uz prozu, piše i poeziju. Zastupljena je u hrvatskim i svjetskim antologijama. Jedna je od najplodnijih europskih autorica haiku pjesništva. Poezija joj je prevođena na francuski, slovenski, poljski, engleski, japanski, talijanski i rumunjski jezik. Objavila je više knjiga, među kojima i zbirku priča "Druga strana zrcala".

(Hina)

Predgovor zbirci Mate Kovačevića

Knjigu lirsko-proznih zapisa "Nebo iznad Vukovara" žanrovski je teže odrediti, jer u sebi sadrži, osim emotivnih lirskih reakcija pjesnikinje Vere Primorac na otužnu hrvatsku zbilju, i cijeli niz suvremenijih priopćajnih diskursa nasušno potrebnih u okoštalim strukturama hrvatskoga medijskog prostora.

Uz posve osebujan auktoričin način motrenja hrvatske stvarnosti knjigu bi se, u skladu s brzinom izmjena pokretnih  Mate Kovačevićslika u novim medijima, moglo nazvati i misaonim žišcima kad u sebi ne bi sadržavala i elemente krhotina iz riznice vlastita i kolektivnoga pamćenja hrvatske nacije.

Zato bismo je možda najpotpunije imenovali terminom komparativne književne kronike jednoga sna i jave, što se možda najsnažnije očituje u jednoj pripovijetci futurističkih razgovora ispred ulaza u Hrvatski državni sabor.

Naravno, u toj izmjeni krhotina sjećanja, ushit i otužnost mogu na kronološkoj ljestvici od prigode do prigode mijenjati svoja početna mjesta.

Glede tematskoga problematiziranja zbilje, auktorica se u oblikovanju iskazivanja vlastitih stajališta ne ustručava posegnuti i u najsramnija zlodjela što ih je počinio srpski agresor na Hrvatsku, s posebnim naglaskom na ona počinjena u Vukovaru, a rat kao lajtmotiv i neočekivane posljedice nakon hrvatskih pobjeda nad agresorom, održavaju svojevrsnu napetost koja auktoricu potiče na stalnu potrebu za djelovanjem. U ovom slučaju za pisanjem!

Kako je suvremeni čovjek sustavno bombardiran dnevnim događajima, auktorica i njih rabi kao svojevrstan književni materijal.

Nu pritom im ipak daje trajnija značenja, poput primjerice migrantskoj invaziji na Europu ili pak fenomenu suvremenoga islamističkoga terorizma, čije začetke nije bilo teško pronaći ni u islamističkom djelovanju tijekom rata u BiH, a koji ključne europske zemlje ne drži samo u trajnijoj paralizi općega straha, nego i pod svojevrsnim pa i stvarnim opsadnim stanjem.

Zbog svega toga preporučam tiskanje ove knjige.

Mate Kovačević

Pogovor zbirci Marka Ljubića

Ako čitatelj zaželi potražiti klasičnu književnost, neće ju naći u „Nebu iznad Vukovara“ Vere Primorac. Ako želi ili traži kompoziciju figurativnih stilskih literarnih poruka, skrivenoga i dubokoga značenja na koje Marko Ljubićnas usmjeravaju učitelji književnosti cijeli život ističući simbiozu književne poruke i slobode, ljubavi, prava, Boga, ljepote, od prvoga susreta s pisanom riječi, imat će problema u potrazi.

Vera ne bježi od velikih ljudskih ciljeva, niti od univerzalnih ideala, ali, ne traži ih na propisanom ili kanonskom književnom i filozofskom nebu, gdje god ono bilo, nego – oko sebe u svojim slikama i uspomenama. Nešto kao djevojčica, koja je u potrazi za istinama i velikim ciljevima obišla cijeli svijet, sve se više udaljavala od utočišta i sebe, ali i suočavala s činjenicom da konačnih istina i ideala nema, potragom razvijajući intelektualnu i tako ljudsku sumnju, pa se dosjetila na kraju suočena sa svojim djetinjim uspomenama da su oko nje živjeli jedini istinski i stvarni mudraci, koji su bili i ostali – jedini stvarni veliki svijet s ciljevima i smislom življenja. I s idealima tako na dohvat ruke. Samo ih nismo prepoznavali. Zato je nebo ona mogla povezati s Vukovarom, koji zasjenjuje sve njegove zvijezde, jer u toj riječi je zapravo univerzum i ona upravo to želi reći čitatelju, iako se sama knjiga samo u dijelovima odnosi na Vukovar. Ali, sve što je univerzum, prati čovjeka, gdje god bio i o čemu god govorio ili pjevao. Vukovar nije samo hrvatski kotačić toga univerzuma. To je civilizacijska paradigma odnosa zla i dobra, i u konačnici nemoći zla.

Vera bez straha točno stoji pred tom dilemom.

Ako čitatelj želi integrirani roman, integrirane priče i pripovjedača, kuca na pogrešna vrata. Ako s druge strane čitatelj istražujući biografiju Vere Primorac i prvenstveno njenu životnu dob pomisli da će se susresti s klasicizmom, mudrim i počesto dosadnim makar i dramatski izvrsno izvedenim životnim, filozofskim ili literarnim impresijama, s one strane suvremenoga komunikacijskog diskursa, neće pronaći ni ono čega se boji, niti ono što traži, ako traži upravo taj klasicistički diskurs.

S jedne strane, ako je pristalica klasicizma i shematskoga pristupa literaturi, imat će problema, a s druge strane, ako je odavno savladao internetski moderni i supermodernistički način komunikacije koja se ne bez razloga pripisuje mlađim generacijama danas, ugodno će se iznenaditi.

Kako i gdje svrstati „Nebo nad Vukovarom“?

I, zašto baš nad Vukovarom, kad je, vidjet ćete u tekstu, to priča o Hrvatskoj bez granica, o hrvatskim ljudima, zemlji, moru, rijekama, kamenu, hrvatskim poznatim i manje poznatim ljudima s licima i dušama, koje praktično svi poznajemo i imamo u sebi i oko sebe, sa stradanjima, ljubavi, radosti, ushitu i depresiji?

Veri Primorac je posve tipično Vukovar paradigmatska kralježnica suvremenoga nacionalnog identiteta i ona s tom paradigmom na originalan način pokriva zapravo svu svoju duhovnost, svu svoju impresiju zemlje i naroda, čak i Nicu o kojoj u ovome tekstu čitatelju pruža ne bez razloga, ugodan potpuni doživljaj. Nije zato putopisni zapis o Nici digresija, iako tako izgleda, jer tko pažljivo pročita Verino „Nebo nad Vukovarom“, lako će uvidjeti da je ona autentični pripovjedač i pjesnik čija je priča – ona sama. A nje cjelovite ne bi bilo bez Nice i slika koje nam predstavlja. Zato naslov nije varka ni mamac, nego duboka strukturalna oznaka svake riječi s kojom se susrećemo u ovoj knjizi.

Ja knjigu nemm namjeru svrstavati, prije svega, jer ne volim svrstavanje koje sam oduvijek držao ograničenjem i nasiljem nad čitateljskom slobodom, niti naročito držim do profesionalnih estetičara i kritičara, držeći se uvijek i isključivo pristupa svakoj izgovorenoj ili napisanoj poruci, da je ona tragom arapske poslovice, da se odapeta strijele ne može vratiti, vlasništvo i pravo doživljaja svakoga čovjeka koga dotakne i koji tu riječ i poruku u nepreglednim prostranstvima ljudske komunikacije susretne.

Čitatelj je uvijek u pravu.

Ja samo mogu zato iznijeti svoj osobni dojam, zapaženje i preporuku točno onoliko koliko ta preporuka i mišljenje može nekome biti, s jedne strane, povod pitati se o ovome što pišem i govorim, provjeriti i sumnjati, jer javno pisanje je uvijek zahtjev za intelektualnom sumnjom, na čemu počiva i Verino Nebo, bilo iznad Vukovara, bilo iznad njene mladenačke Nice, ili, s druge strane, za intelektualnom poslušnoću, koju ne volim i koja nimalo nije primjerena Verinoj knjizi, ali koja može izroditi suočavanje čovjeka s njenim porukama. To će čitatelji morati izabrati sami.

Vera je napisala priču koja bi se mogla nazvati pričom u stihu, jer je jako teško klasificirati njen izraz između poezije i priče, stiha i pripovjedanja. Toliko su sekvence nabijene emicijama, čak i u dijelovima koji dodiruju sami kritični prag patetike, da autorica upravo u suočavanju s tom kritičnom razinom patetike vrhunski vješto uvijek samo jednom riječju, jednim vriskom, jednim znakom strelovito trzne čitatelja i usmjeri ga u potpunu koncetraciju i pozornost nastavku misli, riječi, razgovora.

Bilo s dijalozima u kojima dominira snažna ženska senzibilnost, bilo u svojevrsnoj retoričkoj depresiji osobe suočene s teškim stradanjima svoga naroda, sa slikama koje ostaju duboko utisnute u dubinu duše ili s jaukom svijetu i Bogu zbog očitoga nedostatka podnošljivog minimuma istine, pravde, načela i u konačnici svijetla u kojemu i pod kojim neće biti ništa – mračno ili skriveno.

Taj mrak Vera ni ne želi, niti uspijeva u konačnici odagnati iz svojih riječi i stihova, jer strah je neka vrsta cjepiva, koje je životna sudbina hrvatskoga naroda genetski već predodredila kao životnoga suputnika svakome od nas koji pamtimo i s vremena na vrijeme listamo slike uspomena.

Uspomena i impresija uspomene nad redanim događanjima i slikama zapravo je Verina najsnažnija literarna slika u ovoj knjizi, a autorica nimalo ne respektira klasične standarde ili norme, kako kome drago, pa je u svakom trenutku spremna internetskim stilom vrisnuti, ali i u prvoj riječi i rečenici nakon toga smiriti izraz i dovesti čitatelja iz stanja stresnoga doživljaja u mirno praćenje njenih impresija.

To mi se najviše svidjelo u ovoj knjizi, jer ta spremnost na pripovjedački i pjesnički rizik, bez imalo straha ili grča, zapravo je karakteristika autentičnih impresionista koji svemu oko sebe daju isključivu sliku svoga poimanja i doživljavana svijeta.

Vera nije sebična, ako tako ispada ta njena impresivistička narav, nego upravo suprotno- uzimajući pravo na osobnost, što je na samoj granici socijalne sebičnosti u pristupu društvenim slikama, događajima i temama, to pravo nudi – svakome tko se zaputi u njene riječi i u slike koje lista od samoga početka do zadnje stranice knjige. Knjigu ne valja inače svrstavati, niti joj valja autoritativno predodređivati formalne okvire, jer knjige nisu za okvire, niti su riječi za okove. To je Verin kredo i rijetko sam vidio u rukopisima koje sam čitao u zadnje vrijeme toliko odlučnosti istaći čak i banalne detalje kao vrijednosti, kao model univerzalnosti, jer autorica se ponaša kao misleći čovjek koji ima jasno pravo na svoj stav, svoju istinu i ne boji se ispovjedi pred cijelim svijetom.

Autorica je posve nesputanu osobnost, koja knjizi daje totalnu slobodu od forme i stereotipa, koja svoju ispovjed sama kreira ne priznajući postojeće kanone i bez ikakve sumnje polazi od toga da na to ima pravo, pozivajući istodobno čitatelja da se pridruži tom pravu i preuzme njene riječi kao svoje i nastavi s njima stvarati posve novi svijet, koji više nema nikakve, čak ni simboličke veze s njenom osnovnom porukom. Verina je riječ zato kao – atom. Slobodan za udruživanje s milijardama čestica, u organiziranom i smislenom naizglednom kaosu, na kome zapravo počiva cjelokupan životni poredak.

U moru stereotipa koje pogotovo oficijelna književna kritika i književnost danas reproducira na svakome koraku, a sve radi kontrole uma a ne poticanja slobode stvaralaštva, u moru propisane novokorektnosti i formi iz kojih se, ili izlazi s navodnom performansnom umjetnošću iritirajući okruženje zgražanjem i incidentima, ili propisanim uspavankama s ciljem manipulacije i preodgoja čovjeka, te stvaranja posve neprirodne i lažne slike svijeta oko sebe, „Nebo iznad Vukovara“ je osvježenje za svakoga čitatelja.

Marko Ljubić

hkv.hr