Zadnji komentari

Ravnodušnost i ispraznost

Pin It

Image result for katolička crkva

Jedino je Katolička Crkva i oko 25 posto autentičnih vjernika ostala dosljedna hrvatskim idealima i hrvatskoj slobodnoj državi

Danas najnapredniji Zapad živi u velikoj eroziji temeljnih kršćanskih zasada i u velikom otpadništvu od vjere. Na tim neoliberalnim horizontima Zapada već isijava novo svjetlo rastućega ateizma pa i antiteizma kao nova apostazija i novo idolopoklonstvo.

Moderni čovjek Zapada se kao neoliberalan javno odrekao temeljnih moralnih načela i pokušava živjeti bez Boga. Veli kako mu Bog više nije potreban pa ga nastoji istisnuti iz svojih zakona i života uopće, i zaboravlja kako sve što je naslijedio na području kulture i umjetnosti pripada Covjek morekršćanskoj tradiciji i kršćanskim vrijednostima. Umišlja kako je na taj način dosegnuo nove obzore slobode i demokracije u kojima više nema mjesta za duhovno i transcendenciju jer bi ga to moglo sputavati. Umišlja kako mu u tome svesrdno pomaže suvremena tehnologija i znanost, društvo obilja i supermarketa, novca i velikih otkrića koje je instalirao kao nove zemaljske bogove s kojima će ostvarivati svoju nezajažljivu volju za moći i svoju svakodnevnu sreću i zadovoljstvo.

Ravnodušnost predstavlja izbor lakšega i komotnijega načina života. Duhovna lijenost i inertnost umrtvljuju bilo kakvo pozitivno djelovanje. Uronjena u hedonizam i moralnu indiferentnost i insuficijenciju kao da čovjeku garantiraju veću sigurnost i veću 'slobodu' djelovanja, ako o nekom produktivnom djelovanju uopće može biti govora. No zar i sve to nije velika varka i velika obmana i privid, danas sve više i virtualna stvarnost kojoj se ne može oduprijeti i u kojima zamjećuje sve manje mogućnosti koje će njegovom životu dati potreban smisao i radost življenja. Da takve radosti smislenoga života ima više, primjerice, u sjevernoeuropskim zemljama koje slove kao materijalno najrazvijenije zemlje svijeta, sigurno je da u njima ne bi bilo toliko posezanja za suicidom koliko je ono danas. Međutim, u tim istim zemljama, upravo kao i na gotovo cijelom Zapadu, razmjerno brzo se množe razni pokreti, sljedbe i udruge, naprosto buja nova neoliberalna koncepcija slobodnoga nihilističkog društva koju predvodi slijepa i znanstveno posve neutemeljena 'doktrina' gender ideologije koja sve čini da iz ljudske svijesti što prije izbriše bilo kakvu kršćansku memoriju, rastoči i obezvrijedi temeljne biološke i antropološke čovjekove sastavnice i razori obitelj.

Kršćani postaju oportunisti umjesto oporbenjaci i borci

Ne postoji niti jedan ozbiljan biolog znanstvenik u svijetu, kao niti samo jedan znanstveni rad o tome konfuznom i  Križnametnutom učenju koje ima želju izbrisati prirodne razlike među spolovima, a koji bi potvrđivali tu novu ideologiju rođenu u glavama ljudi koji ne stoje čvrsto na zemlji već žive u svojim mračnim opsjenama. I kod nas je ne tako davno jedan mali dio sveučilišne napredne elite s Filozofskoga fakulteta i dijela tadašnjih najviših organa vlasti, svesrdno potpomognut dijelom nekritičkih medija i nekolicine udruga, pokušao preko tzv. modula 4 gotovo nasilno progurati ta rodna shvaćanja u naše školstvo. Ta opasnost i u Hrvatskoj i danas prijeti preko Istanbulske konvencije. Na sve to većina naših ljudi, većina kršćana ne reagira na pravi način, nego iskazuje, prije svega svoje veliko neznanje te svoju veliku ravnodušnost i nezainteresiranost i na taj način kao da se slaže s tim novim neopoganskim nasrtajima. Kršćani postaju sve veći oportunisti koji kukavički šute i sliježu ramenima, a ne oporbenjaci i borci. Ona većina indiferentnih građana, bez obzira kojim strankama pridaju važnost, priklanja se sad jednima, sad drugima. Oni su idealan dio društva kojim se može manipulirati na sve moguće načine i priključuju se svakoj političkoj stranci koja im pruži željena obećanja, ili su spremni prihvatiti bilo koje kulturološke i vjerske sadržaje i trendove. Njih je polustoljetni komunizam, socijalizam i ateizam smutio do te mjere da sami ne znaju što su, kome pripadaju i za što se trebaju zalagati. Postali su farizeji zadojeni pohlepom i lakomošću, često uobraženi i puni taštine. Oni samo znaju za materijalno, za gomilanje dobara, za lagodan život uz malo rada, za veliku, ali sadržajno ispraznu slobodu i toleranciju bez osobne odgovornosti, a za moralna pitanja mnogo se ne staraju, dapače, ta pitanja doživljavaju kao nepotreban teret, u koliko uopće znaju što je moral. Takve osobe sve one informacije iz javnoga života s kojima dolaze u doticaj bez velike kritičnosti jednostavno projiciraju na vlastite interese i potrebe. One ih ne mogu i ne žele sagledati u kontekstu društvenoga zajedništva i općega dobra.

Alijenacija je do te mjere izražena da postoji samo ja, moje, individualno, i svakodnevnica s bezbrižnim  Crnopragmatizmom i velikom ispraznošću svake vrste. Na dan izvanrednih izbora jedna vjernica, iskreno i otvoreno upitala me za koga bi ona glasovala, jer da se nije mogla dosad odlučiti. Naravno, u općoj duhovnoj izgubljenosti ona nije mogla naći nikakve duhovne orijentire jer nije u stanju razlikovati dobro od zla. Kao da živi u pustinji iz koje ne vidi izlaza, kao suhi list kojim vjetar vitla čas na jednu čas na drugu stranu. A koliko je takvih Hrvata?! Vjerujem da tako rezonira najveći broj naših građana iz čijega se kontingenta regrutiraju svi ovi neodlučni, izgubljeni ili apstinenti, ali o kojima često ovisi rezultat glasovanja. To su i svi oni koji javno ističu kako njih ne zanima tko je na vlasti već samo njihove plače i penzije, vikendice i kotlovine, emisije 'Velikog brata' i sulude 'Farme', i - samo zabava! Tako glas voditeljice neprekidno odjekuje s nekih malih ekrana. Tom samozaboravu i toj praznoj slobodi i praznoj svakodnevnici umjesto pravih vrijednosti i smislenog korištenja vremena nudi se jeftina i isprazna zabava u obliku glazbe koju čine samo glasni talambasi i urlici, glazba bez melodioznosti i glazba bez teksta i sadržaja, bez bilo kakvog smisla. U nekom 'naprednom' kazalištu djeluju neki novi vrli poslenici koji svojim uradcima nameću takvoj publici predstave bez ikakvih moralnih značajki te bismo ih prije mogli nazvati predstavama i umjetnošću luđaka namijenjenim isto takvim luđacima. Oni, primjerice, ne znaju i ne žele znati tko su bili i što su radili Turci svojim osvajanjima, ali obožavaju turske serije i turske glumice, osobito one koji vrijeđaju hrvatski narod. Upravo takvi, a s njima i dio Hrvata povjesničara, kao da su zaboravili na kalvariju svojih prethodnika u Zrinu, Gvozdanskome i drugim gubilištima Hrvata te danas veličaju ostatke mosta Sulejmanovoga u Osijeku pod izlikom razvitka turizma te prizivaju upravo Turke da im u tome pomognu, a naši povjesničari, osim časnih iznimaka, i dalje samo šute. Oni su zaboravili tko je bio protiv vjere kao 'opijuma za narod', tko je rušio crkve i progonio i ubijao svećenike. Premda neke od njih vidimo u crkvi gdje glume aktivne vjernike, oni ni na izborima ne znaju prepoznati te đavolske nasljednike kojima je moral posve suvišan.

Isprane duše i pritisak iščašene logike i laži

Trebamo li se, nakon svega, čuditi zašto nam nije bolje nego što je i zašto smo u moralnim pitanjima tako duboko  Upitnikzastranili i pogubili se. U političkome pogledu hrvatsko društvo zato je danas jako razdrobljeno, nejedinstveno, umjesto da je obratno. Ako ni po čemu drugome, to se iskazuje i preko enormnoga broja stranaka i strančica, iz čega slijedi samo jedan zajednički zaključak: u Hrvatskoj se gotovo nitko ni s kim ne slaže. Jesmo li se kada zapitali o tome zašto imamo toliko stranaka? Rekao bih da je upravo toliko i sebičnih interesa i sebičnih očekivanja u promicanju slobode i demokracije koje se i ovdje projiciraju samo na svoje, sebično, parcijalno, individualno i isprazno, a ne na opće i zajedničko. Ljudi postaju žrtve svakodnevnoga bezbrižnog liberalizma i hedonizma u kojima se izgubio moral i moralne norme. Ja jesam, ja i dalje, do kraja, želim biti Kristov svjedok i borac, svidjelo se to nekome ili ne. Sve ovo ističem i zbog onih, nerijetkih, koji mi iz domene svoga vrlo uskoga, ravnodušnog ali i često destruktivnoga neznanja i ateistički 'zarobljenog uma', stavljaju pod nos onu već olinjalu lažnu dvojbu i kontrapunkt koju su te neznalice i njihovi apologeti izmislili, kako moja struka i znanost i religija ne mogu zajedno, i kako, kao posljedica takvih stavova, sve ono što je od znanosti i znanstvenika jest progresivno i istinito, a sve ono što proizlazi iz religije i metafizike je dekadentno, regresivno, lažno, to je - pa već to znadu i vrapci na krovu - 'opijum za narod'. Kako takvim scijentistima, neznalicama i ispranim dušama koji se godinama hrane na državnim jaslama, i negatorima svega vrijednog i dobroga, objasniti bilo što? Kako se svaki dan, od jutra do večeri, nositi s tim pritiskom iščašene logike i laži i kako to iz dana u dan izdržati i ostati svoj!? I uvijek sam! To može postati bolno i tjeskobno, baš kao noćna mora koja neprestano rađa nesanicu. Osamljen a okružen svjetinom koja samo traži kruha i igara, i samo zabavu! Riječi i pismo ne pomažu, ostaje samo ustrajnost i vjerodostojnost vlastitog primjera i vlastitog svjedočenja Riječi, svaki dan i na svakom mjestu.

Svim svojim silama nastojim se protiviti bilo kakvoj pojavi sekularizacije koja, čini se, uzima sve više maha i u Biblijahrvatskom društvu. Tu prije svega pomišljam na ljude kršćane-mlakonje čija je vjera postala bljutava i otužna, vjera koja nije potkrijepljena djelima, ravnodušnu i obično tihu i neodgovornu skupinu; ljude koji su obično krstili i krizmali svoju djecu i unuke, a ostali ateisti i agnostici; mlade a 'slobodne' nove ljude intelektualce, ljude koji više ne pišu, primjerice, 'prije Krista' ili 'poslije Krista' nego odnedavno kažu i pišu 'u naše vrijeme' ili 'prije našeg vremena'!, vjerojatno će sutra pisati 'u moje vrijeme' i 'prije mog vremena'; različite 'stručnjake' i znalce kojima je Biblija još uvijek samo zbir različitih priča, mitova, bajki i legendi a sami u njoj nisu pročitali niti jednu stranicu; ljude koji najčešće ne dolaze u crkvu ili dolaze tek jednom ili dva puta godišnje da se pokažu i koji dolaze 'na slikanje' kao deklarirani agnostici?! ali, koji se inače ne bi htjeli miješati u tamo nekakve probleme s gladnima, siromašnima, prognanima, oni, kao, tu ništa ne mogu učiniti osim kadikad dati koju kunu, osobito se ne bi opterećivali s pitanjima nekakvog morala; ljudi koji u abortusu ne uspijevaju otkriti upravo taj moralni problem već vide samo 'slobodu' izbora žene; ljudi koji ne znaju slati svoju djecu na vjeronauk ili ne; ljudi koji idu u crkvu, ali svoje odnose spram bližnjih rješavaju, primjerice, javnim promiskuitetnim ponašanjem putem jedne ili više 'prijateljica', ili 'prijatelja', a ne vjenčanjem i brakom te propagiraju abortus i eutanaziju; danas dobar dio mladih koji brak svode na nekakvu zajednicu 'partnera' za koju im ne trebaju nikakvi 'papiri'; izgubljene i nepromišljene ljude koji imaju neizostavnu potrebu upravo nedjeljom odlaziti u kupovinu; ljude koji idu u Crkvu, ne umiju se niti prekrižiti, a zaljubljeni su još u Tita i Partiju; ateisti su a krste djecu, ne slave kršćanske blagdane ni vrijednosti, ali u te dane priređuju terevenke i razne proslave; ljude koji ne poštuju najveće kršćanske blagdane ali uvijek imaju mnogo darova, recimo za nekakvog Djeda mraza ili Djeda božićnjaka i slično, osobito za djecu; ljude, tzv. intelektualce s fakultetom koji o vjeri ne žele znati ništa ali koji sve znaju o noći vještica, o svjetlećim tikvama, kristalnim kuglama i okultizmu, sotonizmu, neizostavnim horoskopima...

Kako objasniti ovo novo društvo koje se pogubilo u iskazima prema temeljnim kršćanskim vrijednostima? Te vrijednosti postale su sporedne i u praktičnom životu gotovo zaboravljene. S jedne strane određeni dijelovi društva nastoje, primjerice, nedjelji vratiti njezin prvobitni smisao i dostojanstvo kao Danu Gospodnjem i zalagati se da se zabrani rad nedjeljom u našim trgovinama, a s druge strane u tom istom društvu, sve više i više ljudi kupuje - nedjeljom. Takvi ljudi ne umiju planirati svoje svakidašnje potrebe niti za jedan dan unaprijed, oni žele jesti samo danas pečeni kruh ili pecivo a nikako onaj od jučer i oni „moraju“ u nedjelju odlaziti u trgovinu.

Zastrašujuća pasivnost kršćana

Kad ljudi ne bi odlazili nedjeljom u trgovačke centre, siguran sam kako ni ti centri ne bi bili otvoreni u taj dan. Tko je  Komunizamtu 'kriv'? Slično se ponašamo i prema tzv. gej paradama. S jedne strane većina ljudi se tome protivi ili prema njima ostaje nezainteresirana i ostaje u svom domu, ali, ipak te izvještačene i lažne 'parade' na ulicama prati dio zainteresiranih. Kad te 'parade', osim policijske pratnje, u javnosti ne bi imale svoju 'publiku' koja im plješće ili im zviždi, sigurno ne bi imali razloga da svi ti izgubljeni uopće izađu na ulice. U toj skupini 'oslobođenih', emancipiranih i sekulariziranih dvoličnjaka nalaze se jednako oni bez osnovne škole, ne nisam krivo napisao, vjerujte mi, i takvih imamo i to ne baš malo, kao i oni akademski obrazovani 'neoliberalni' stručnjaci i etablirani znanstvenici i akademici, sve to više okorjeli scijentisti, i ljudi od najviše vlasti, koji možda imaju ne jedan nego čak dva doktorata.

Jesu li svi ti ljudi čuli, primjerice, za Miroslava Bulešića, padra Pericu i otok Daksu, i mnoge naše i strane misionare poput Marina Mandića, Antu Gabrića i mnoge druge, koji su cijeli život posvetili svojim bližnjima, siromašnima i gladnima, obespravljenima, a mnogi među njima svoje svjedočenje vjere platini najvećom kaznom. Pokušajmo se upitati, zašto su ti ljudi otišli u daleki svijet i zašto prinose tako velike žrtve? Je li njihov život bio natopljen tom velikom ispraznošću i dosadom pa su ih na taj način željeli mimoići, ili su se rukovodili velikom empatijom i ljubavlju spram svojih bližnjih? Nije li i to bila djelatna kršćanska i katolička vjera i veliko pouzdanje u našeg Gospodina? Sigurno je da to nisu ravnodušni ljudi jer su vidjeli patnju i ponižavanje drugoga. Sigurno je i to da oni na tu patnju nisu samo slijegali ramenima i govorili kako su sami i kako se tu ništa ne može učiniti. Učinili su bezmjerno više od cijele armije suvremenih bogatih ravnodušnih spavača i liberala i njihovog debelog novca i visokog standarda. Jesu li i naši branitelji u vrijeme Domovinskog rata bili ravnodušni na silu i zlo koje je prijetilo?

Ravnodušnost koja ledi krv u žilama, emocionalna i druga hladnoća bez sućuti prema bližnjima, ekstremni neoliberalizam i egoizam natapan ohološću, sloboda koja postaje lažna i posve prazna zbog posvemašnje neodgovornosti za djelovanje i nedjelovanje - razaraju, a ne grade zajedničko dobro.

Pasivnost kršćana obuzetih rastućim hedonizmom i konzumerizmom i slijepom trkom za srećom i profanim zadovoljstvima toliko je narasla i postala moćna kao pokretačka sila da je uzrokovala mentalnu blokadu ljudskog stvaralačkog duha i ljude gurnula u pasivno i beživotno vegetiranje. Posljedica toga nije ljudska sreća i radost življenja već sve veća tjeskoba i depresija koje u sve ozbiljnijoj mjeri prijete toj naprednoj samouništavajućoj civilizaciji. Ako se pokušamo zapitati, odakle tolika ravnodušnost današnjih kršćana i koji su njezini korijeni, i odakle potječe ta unutrašnja duhovna praznina i letargija koju prividno snaži visoko razvijena tehnologija i sve moćnija sredstva komunikacije - do odgovora ne ćemo lako doprijeti. No mislim da je neprijeporno, kako u suvremenom kršćanstvu sve više nedostaje Bog a s njim i kršćanska vjera i kršćanska nada i ono najljepše i najveće Svjetlo koje očekujemo na kraju vremena. U posljednjih 200 do 300 godina došlo do najveće apostazije koju si kršćanstvo može zamisliti. S njom sve više i više nestaje i osjećaj grijeha, jer bez Boga više nema niti grijeha, ali nema ni savjesti i morala a čovjek se, posljedično, izgubio i više ne zna koji je smisao njegovog života, izgubio je temeljni životni oslonac i otupio temeljne ljudske osobine kao što su ljubav i suosjećanje za svoje bližnje.

Zato današnji čovjek u svojoj oholosti i gordosti misli da može sve i da mu je dopušteno sve. On je umislio kako je poput nekog novog nadčovjeka zasjeo na Božje mjesto i instalirao svoje bogove, ali je ipak ostao nesretan i u mnoštvu osamljen i duhovno izgubljen. Jer kako drugačije možemo razumjeti, primjerice, suvremenog intelektualca, čak i znanstvenika ili filozofa, koji je izgubio Božji trag u sebi i u svom bližnjemu, koji gradi spomenike nekom novom Baalu u najbogatijoj zemlji svijeta, čovjeka koji nema vjere a zalaže se za neko novo poganstvo kojim je bezgranično i posve nekritički odan suvremenom scijentizmu i duhovnom relativizmu tako da negira i brak i bračnu zajednicu muškarca i žene kao temelje svakog civiliziranog društva.

Kaljuža nadmenog egoizma i velikog neznanja

Stječe se dojam kako većina ljudi malo čita, ili kako uopće ne čita, i zbog vlastite samodostatnosti i komoditeta ne želi više učiti. Misle kako će s malih ekrana ili pomoću sveprisutnih mobitela i tableta ostvariti najveću moguću ljudsku komunikaciju, da bi na kraju, ili već na samom početku, ustanovili kako su ostali, ipak – sami. Takvi nisu godinama kupili jedne knjige ili napisali i jedno pismo. Kako objasniti to da se izgubila potreba, vjerojatno potaknuta i tom sve većom virtualnom komunikacijom koja je u svojoj srži ipak lažna, potreba za dobrom knjigom, naravno, ne samo neprolaznom Biblijom nego i za drugim kulturnim dobrima koje su čovječanstvu namrli njegovi najveći umovi? Zatvoreni su im duhovni horizonti. Kod njih više ne funkcionira niti logičko zaključivanje jer su izgubili svaki smisao za traženjem pravih istinitih premisa i pravog smisla stvari i pojava. Njima vlada kult oportunizma i licemjerja. Nalikuju vinogradskim klopotcima koji se okreću kako vjetrovi pušu i svojom halabukom rastjeruju isto takve prevrtljivce. Kako se mogu pojaviti toliki suvremeni političari i povjesničari i njihovi svesrdni sljedbenici, blago rečeno, sumnjivih moralnih kvaliteta koji kako vidimo u zadnjih dvadesetak godina nisu ništa pročitali i ništa vrijedna naučili a mogu odjednom postati lideri, uzori, vođe, a isto takva rulja kontra svakoj zdravoj logici slijedi ih i tapša po ramenima? Nasuprot svakoj zdravoj pameti i ljudskom razboru i svakoj potrebi za traženjem istine. Zar nije to bolest, abulija svake vrste, zar se ovdje ne radi o bolesnom društvu? Takvim ljudima ništa nije sveto, oni misle da su svojom prazninom dosegli i prestigli najuzvišenije društvene ciljeve, a u stvari su ostali u kaljuži svog nadmenog egoizma i velikog neznanja.

Nedavno na našoj televiziji (HTV1) gledam i slušam jednoga takvog novopečenog političara okružena svitom svojih izgubljenih dvorjana, kako upravo on, dojučerašnji kriminalac i mali tat, čudi se i, kao, zgraža te podučava ostalo slušateljstvo i gledateljstvo koje je, veli on, ostalo bez svakog morala, a on, zamislite si samo(!) mora o tome danas govoriti. Ipak, nisam u posljednje vrijeme susretao i slušao tako dvolične i sumanute ljude i takve duhovne bijednike kojima i naša još uvijek smućena televizija ima potrebu i želi im pokloniti pažnju i prizvati ih na javnu scenu jer misli da i oni imaju nešto suvisloga reći javnosti. Riječ je zapravo o još uvijek dijelu naših novinara koji se i dalje vrlo skladno uklapaju u tu moralnu žabokrečinu. Za njima ne zaostaje i dio političara, mahom lijeve provenijencije, koji su, primjerice, svojevremeno govorili kako će si štrik objesiti oko vrata ako prođe onaj referendum o braku, ili onih političara predvodnika koji osjećaju neprestanu potrebu da Hrvatima govore o tome što je za njih dobro a što ne, a ne žele se prisjetiti i priznati da su njihovim očevima ostale ruke krvave od te iste hrvatske krvi. To su prave plutajuće ljudske olupine koje nekom samo njima poznatom kohezijskom moći žele i dalje okupljati svoje istomišljenike i koji misle kako ih njihove visoke titule i visoki položaji i dalje automatski štite od svih političkih promjena do kojih je došlo uspostavom samostalne Republike Hrvatske. Oni čak dolaze i na svetu misu kako bi se pokazali javnosti, poslije koje se usuđuju govoriti protiv svećenika i Crkve koja još tobože ne zna kako živimo u sekularnoj državi. Je li igdje u svijetu postoji veća moralna bijeda od čovjeka i njegove povijesno izgubljene klike istomišljenika, dojučerašnjih partijskih sekretara i komesara, i doušnika, koji i danas otvoreno djeluju protiv ove nove države Hrvatske i žele joj nametati svoj ateizam i svoj potrošeni komunistički svjetonazor zauzimajući i nadalje ključna mjesta u najvišim kulturnim i znanstvenim institucijama?

Oni koji su razapeli Isusa nisu posjedovali savjest niti moralne norme pa su bili lišeni sposobnosti ispravnog zaključivanja i spoznaje bitka, no to ih ne opravdava i ne lišava odgovornosti za grijeh i zločin koji su počinili. Tako i mnogi danas ravnodušni i neodgovorni pojedinci, duboko podvojene ljudske duše u svom globalnom sljepilu i bijegu u virtualni svijet, nisu oslobođeni krivnje za detronizaciju istine o ljudskoj prirodi i nijekanja temeljnih ljudskih vrijednosti i kulturne kršćanske paradigme.

Jedino je Katolička Crkva i oko 15 do 25 posto pravih, autentičnih vjernika ostala dosljedna hrvatskim idealima i hrvatskoj slobodi i slobodnoj državi.

dr. sc. Radovan Kranjčev/Hrvatski tjednik/hkv.hr