Zadnji komentari

Razgovor s Dianom Tikvić: Moderan čovjek vrlo često prezire savjest

Pin It

Related image

Odavno je izbor sadržaja u medijima prestao biti temeljen prvenstveno na željama i afinitetima onih koji ga kreiraju, nažalost. Mediji su prepoznati i kao izvrstan način manipulacije, stvaranja slike javnosti onako kako nekome odgovara, guranja ideologija i sredstvo za omekšavanje pojedinih stavova.

Diana Tikvić prepoznatljivo je lice Hrvatskoga katoličkog radija i Laudato televizije. Tikvić je pripadnica mlađega naraštaja hrvatskih novinarki, koje su svoj „zanat“ ispekle u samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj, a kao praktična vjernica u svom radu uvijek jasno promiče katoličke vrijednosti vrijednosti i način života.

S Dianom Tikvić za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća razgovarali smo o njezinu novinarskom pozivu, ali i o drugim temama.

Jednom ste izjavili da novinarstvo nije samo Vaš posao, nego i poziv. Što Vas je privuklo novinarstvu i koji su osnovni vrijednosni orijentiri u Vašem radu?

Novinarstvo je pronašlo mene. Nisam nikad razmišljala o toj profesiji kao  svom životnom pozivu, iako sam već kao mala jako voljela pisati i čitati. Razmišljajući danas o mom životnom putu, vidim da se novinarstvo zapravo idealno uklopilo u ono što jesam i što želim svojim radom ponuditi. A to je služiti Bogu, koji je istina, i služiti čovjeku koji tu istinu traži.

Mediji su prepoznati i kao izvrstan način manipulacije

Kako gledate općenito na stanje u hrvatskom novinarstvu? Svjedočimo li prevelikoj količni žutila, neprofesionalizma i negativnih tonova?

Čini mi se da je ključni izazov s kojim se novinarstvo danas suočava brzina života i intenzitet dostupnih informacija diljem svijeta, ukratko – globalizacija. S druge strane tu je i maksimalizacija profita. Pa često kriterij više nije objektivnost, stručnost i pravila struke, već ponuda konzumentima medija onoga što žele konzumirati. Pri tome ih treba i formirati da sadržaj koji žele konzumirati bude sadržaj koji ne zahtijeva puno uloženog, a donosi profit.

Odavno je izbor sadržaja u medijima prestao biti temeljen prvenstveno na željama i afinitetima onih koji ga kreiraju, nažalost. Mediji su prepoznati i kao izvrstan način manipulacije, stvaranja slike javnosti onako kako nekome odgovara, guranja ideologija i sredstvo za omekšavanje pojedinih stavova. Ovo sve zvuči pesimistično, možda i defetistički, ali čini mi se da je realno, i da treba toga biti svjestan hvatajući se u koštac s tako postavljenom stvarnošću i mijenjati je, u mjeri u kojoj možemo.

Primjerice, zna se da će se danas na portalu kliknuti nebrojeno više puta na članak koji u sebi sadrži upravo ovo što ste u pitanju naveli, nego li na pozitivan primjer iz politike, gospodarstva, istraživačku reportažu iz područja znanosti ili toplu ljudsku priču koja nikoga ne optužuje. Urednici često unaprijed odustanu od takvih sadržaja u korist onoga što znaju da donosi čitanost, pa samim time i zaradu. Da se manje odustaje, a više nastoji širiti poticaje na dobro, na učenje o sebi i životu, na davanje nade, možda bismo za nekoliko godina imali posve drugačiju situaciju u medjima, ali i u društvu.

Na udaru pojedinih medija često su Katolička crkva i općenito katoličke vrijednosti, bilo da je riječ o različitim vrstama optužbi ili o izrugivanju. Kako se postaviti prema takvim postupcima?

Ima ono popularno i toliko puta zloupotrijebljeno pitanje – što bi Isus učinio. Mislim da je to najbolji mogući stav u  susretu s optužbama i izrugivanjem. Na sudu je Isus dobio udarac od sluge koji ga je optužio za drskost prema velikom svećeniku. Isus mu govori: "Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?“ (Iv 18,  23) S druge strane, Isus šuti na optužbe Židova, čak i na Pilatova pitanja koji ga uznemiren podsjeća da ima vlast pustiti ili razapeti ga. Ali Isus odgovara da Pilat ne bi imao tu vlast da mu nije dana odzgor, od Boga.

Nekad treba odšutjeti, i pustiti da vrijeme i plodovi djelovanja i načina života govore sami za sebe, a nekad treba upozoriti na laž i iznijeti istinu. U svakom slučaju, mislim da se ne treba previše braniti. Jer se na taj način optužbama i lažima nepotrebno daje još veći značaj i prostor koji ne zaslužuju. Ali, treba biti jasan i dosljedan, kako u riječima, tako i u životu.

Progoni Crkve i katoličkih vrijednosti na svim razinama nisu nova stvarnost, to nam je Isus i obećao, prilično je bio jasan kad je rekao da će nas svi zamrziti zbog njegova imena. To je zato jer čovjek više ljubi tamu nego svjetlo. I kad mu svjetlo pokazuje da živi u tami, to ga tjera da mijenja način života, što ne želi ili je za to preslab. Zato je lakše pokušati ugasiti svjetlo nego napustiti tamu. Moderan čovjek vrlo često prezire savjest.

Dijete je dar od Boga

Na Laudato televiziji vodite emisiju „In familia Dei“ koja govori o izazovima obiteljskog života danas. Činjenica je da se mladi ljudi sve teže odlučuju za brak i za djecu, a zapadni svijet već je nekoliko desetljeća zahvaćen procesom koji je papa Ivan Pavao II. nazvao „kultura smrti“. Vi ste i sami majka, pa nas zanima što biste istaknuli kao glavne uzroke navedene „kulture smrti“ kad je u pitanju Hrvatska?

Čini mi se da su dva glavna uzroka, strah i sebičnost. Strah od nesigurne budućnosti, siromaštva, odgovornosti, žrtve, i nespremnost na odricanje od načina života bez djece. Čovjek puno više gleda u ono što bi s djecom izgubio, nesvjestan što s djecom dobiva. A dobiva potpuno drugačiji smisao života. U kojem više nisi sam sebi centar svijeta nego biće koje ti je darovano. Kad se taj fokus s nas samih prebaci na nekoga drugoga tko nam postaje važniji od nas samih, sve dimenzije života dobivaju potpuno drugačiji izgled, neusporedivo ljepši.

Što biste proručile mladim djevojakama, je li važnije majčinstvo ili karijera?

Kroz roditeljstvo koje mi je Bog dao shvatila sam kako dijete nije nešto što zaslužuješ ili ne zaslužuješ, nešto na što imaš ili nemaš pravo. Dijete je dar od Boga. Dar koji ti je povjeren da ga daruješ drugima. Da u njega uložiš sve što je i tebi dano, i da ga onda daruješ svijetu da živi svoje poslanje. Karijera je prekrasna, posebno ako radiš ono što voliš i što te ispunjava, ono u što vjeruješ da ima smisla i da donosi neku  pozitivnu promjenu u društvu u kojem živiš. Ali neusporediva je razina sebedarja u obitelji i na radnom mjestu. Iz jednostavnog razloga što je i ljubav neusporediva.

Koliko ljudi poznajete koji su spremni doslovno dati život za karijeru? Vjerojatno ne mnogo. No kad su u pitanju naša djeca, ne postoji ono čega se nećemo odreći u korist života našeg djeteta.

Katolici su više nego ikada pozvani svjedočiti svoju vjeru, a to svjedočenje trebalo bi se odnositi i na intelektualce, političare i općenito javne osobe. No, dojam je da premalo javnih osoba svjedoči svoju vjeru i da su mnogi od deklariranih katolika na hrvatskoj javnoj sceni zatajili Krista više puta nego Sveti Petar. Kako Vi gledate na to?

To je čovjek i njegova ljudska narav koja je sklonija skupljanju ljudskih priznanja nego Božjih. Kad ne postoji iskrena vjera da ovaj zemaljski život nije vrhunac našeg života, već da nas tek nakon ovog putovanja zemljom čeka onaj pravi život, vječni život, onda se često pomiješa i ljestvica vrednota i prioriteta. Činjenica jest da katolička vjera nije popularna, da nas se zbog nje često diskreditira, još češće optužuje za licemjerje jer nismo uvijek spremni i sposobni živjeti onako kako vjerujemo da je ispravno.

Problem je i što očekujemo odmah plodove nekog svog dobrog nastojanja, a često se ti plodovi odmah ne vide, a nekad ih ne vidimo uopće i to je obeshrabrujuće. No to ne znači da plodovi ne postoje. I zato nije lako svjedočiti. I mnogi će pokleknuti u svjedočenju vjere i Krista, riječima i životom. Ne mislim da je to tragedija. Tragedija bi bila u prihvaćanju toga kao nečega što je takvo i ne može se promijeniti. Katolička vjera nas uči da nakon svakog pada treba pružiti ruku Bogu u sakramentu ispovijedi, dopustiti mu da nas izvadi iz blata i ponora u koji smo upali i ponovno s njime krenuti dalje. Koliko god puta je potrebno. Petar je dao svoj život za Krista. Nije li to veće od njegova zatajenja...

Što biste izdvojili kao glavne probleme s kojima se danas susreće hrvatsko društvo? Svjedočimo li prevelikim podjelama? Jesmo li previše negativni, apatični i pesimistični?

Pa da, mogao bi baš u tome biti problem. U podjelama i negativizmu koji uzrokuje pasivnost. Nije slučajno  izgovorena ona stara „Zavadi pa vladaj“. Društvo koje je podijeljeno sklonije je manipulacijama, odnosno lakše je utjecati na pojedinca nego na skupinu ljudi koji dijele iste stavove i vrednote. Stoga se na nacionalnoj razini prvenstveno političke strukture ni ne trude raditi na zajedništvu među građanima, jer bi to značilo novu snagu naroda koji bi bio spreman ustati za ono što mu je važno i protiv onoga što mu se nameće. Više im odgovara ovakva atmosfera.

Negativizam je također vrlo neproduktivan. On truje i ubija, a ne stvara. Jedno je biti realan i priznati „da, takvo je stanje u društvu“, ali sasvim je nešto drugo odmah nakon analize stanja postaviti si pitanje što ja kao pojedinac mogu učiniti da bude bolje. I pri tome se od nas ne zahtijeva nikakvo herojstvo. Biti bolji čovjek u svom mikrokozmosu, u svojoj obitelji, susjedstvu, radnom mjestu ima utjecaja na društvo u cjelini. To bi bio onaj tzv. Leptirov učinak, gdje mahanje leptira na jednom mjestu može stvoriti uragan na udaljenom drugom mjestu. Odnosno na metaforički način izrečena velika istina, da naša ljubav i pažnja prema čovjeku koji stoji nasuprot nas čini promjenu u svijetu. Hoćemo li je primijetiti? Najvjerojatnije nećemo. Ali smo je svojim ponašanjem stvorili.

Kršćanska nada vidi smisao i u teškim trenutcima

Poruka Evanđelja je poruka nade. Smiju li katolici biti pesimistični ili nam naša vjera poručuje da je život svakidašnja borba i da nikada ne smijemo odustati od vjere u promjene na bolje?

Čovjek današnjice traga za srećom. Najčešće površnom srećom, koja bi se mogla opisati pojmovima poput užitka, bogatstva i zabave. Nažalost ili nasreću, ta je sreća kratkotrajna i ona ne može ispuniti čežnje čovjekova bića. Kršćanska nada ne znači nužno irealni optimizam niti kršćanin očekuje zemaljski put posut ružama. Kršćanska nada vidi smisao i u teškim trenutcima, u križevima i bolestima, čak i u smrti; u svemu onome što moderni čovjek odbacuje. Kršćanin želi biti tu za drugoga. Po primjeru Boga u kojeg vjerujemo, a koji je dao svoj život za nas, kršćanin svoj život stavlja na raspolaganje za druge, usprkos i unatoč svemu. I zna da u toj borbi nikada nije sam. Jer Bog nikada ne ostavlja čovjeka. Čovjek je taj koji diže ruke od Boga, posredno i od bližnjega.

Davor Dijanović/hkv.hr