Zadnji komentari

Nedovoljno smo konkurentni – ZAŠTO ?!

Pin It

Image result for konkurentnost

Političarima, državnim dužnosnicima, medijskim komentatorima, kolumnistima, pa čak i HGK-ovcima i HUP-ovcima usta su stalno puna priča o tome da nam je gospodarstvo nedovoljno konkurentno i zato nesposobno za neki ozbiljniji izvoz, a da je tome uzrok visoka cijena rada u nas

koja je pak visoka radi velikih davanja državi, a ta su davanja državi velika radi predimenzioniranosti državne uprave i velikih troškova države, dakle „skupe“ države.

Svi naprijed navedeni govore o nekonkurentnosti, a zapravo namjerno ili iz neznanja o uzrocima nedovoljne konkurentnosti, govore prešućujući ili ne znajući pravu istinu o tome što konkurentnost jeste, i zašto smo nekonkurentni. Svi naprijed navedeni uzroci dakako . imaju utjecaja na konkurentnost, no daleko je od istine da su oni jedini i najvažniji razlog zašto smo nedovoljno konkurentni na stranim, a sada već i na domaćem tržištu. Ali da bi se o konkurentnosti uopće moglo razgovarati, valja razjasniti što konkurentnost uopće jest, mada gotovo svi misle da znaju što je to.

Po definiciji konkurentnost je „biti takav da se uspješno nosi sa suparnicima na nekom polju odnosno tržištu, imajući takvu vrijednost roba ili usluga, koja omogućuje uspješno natjecanje na nekom polju i osvajanje tržišta“ ! Ako ovoj definiciji dodamo i temeljnu definiciju uspješne ekonomije odnosno gospodarstva „da je cilj stvaranje što veće dobiti ili profita“, onda se tek može pristupiti analizi zašto smo nedovoljno konkurentni, odnosno zašto imamo nedovoljno uspješno gospodarstvo.

Na tržištu gdje država i politika nemaju odlučujući utjecaj na ekonomiju odnosno gospodarstvo u pogledu razmjene roba i usluga, u načelu postoji samo dva načina da se bude tržišno konkurentan, i to :

a) Imajući robu ili usluge najmanje iste kvalitete kao konkurencija na tržištu, ali uz niže prodajne cijene !

b) Imajući robu ili usluge koje konkurencija na tržištu nema, ili ih ima u znatno nižoj kvaliteti, pri čemu prodajna cijena nije limitirajući faktor tržišne uspješnosti.!

Napred navedena ograda od odlučujućeg utjecaja države ili politike na ekonomiju odnosno gospodarstvo, je temeljni uvjet da bi se neki ekonomsko-gospodarski sustav mogao nazivati slobodnotržišnim. No pošto je jasno da ne može postojati država, koja se na neki način, bilo putem poreznog sustava, bilo putem monetarne politike, bilo putem državnog regulativnog sustava, ne bi „miješala“ u ekonomiju odnosno gospodarstvo, valja reći da zapravo idealnog slobodnog odnosno liberalnog tržišta nema nigdje na svijetu, pa tome valja prilagoditi i svako poslovanje na tržištu roba i usluga. Koji su onda uzroci naše stvarne i potencijalne nedovoljne konkurentnosti na stranom i domaćem tržištu ? Ali prije nego što potražimo odgovore na ta pitanja, valja konstatirati da su neistinite tvrdnje, koje politika zlorabi kao objašnjenje naše nedovoljne konkurentnosti, a koje se svode na to da smo kao narod, kao građani lijeni, neinventivni i skloni stvaranju protupoduzetničkog ozračja u nas, te tvrdnja i politike i „poduzetnika“ da smo nekonkurentni jer nam je skup rad ! Da su te tvrdnje politike i samih „poduzetnika“ neosnovane prazne floskule, potvrđuju sljedeće činjenice:

-99 % onih koji su napustili Hrvatsku vani su dobro prihvaćeni jer su vrijedni, savjesni i u svojim strukama stručni i cijenjeni djelatnici.

-proizvodi i usluge tvrtki kao što su Podravka, Tehnix, DOK-ING, HS Produkt, Axilis, Pan parket, Rimac Automobili, Končar, itd….koji su stvoreni vlastitom inventivnošću, i vlastitim razvojem, potvrđuju da nam ne nedostaje inventivnost, jer se proizvodi tih tvrtki unatoč tobože „skupom radu“ u nas uspješno plasiraju na stranim tržištima.

-nije istina da smo skloni stvarati protupoduzetničko ozračje, već je istina da smo neskloni „poduzetništvu odnosno poduzetnicima“ tipa Kutle, Ivan Radošević, „poduzetništvu“ bez zaposlenika koji „obrće“ milijune kuna, „poduzetništvu i poduzetnicima“ koji svoje „poduzetništvo“ isključivo obavljaju u sprezi s državom, i „poduzetništvu“ koje funkcionira prema modelu-profit je naš, a dugovi vaši! Pitajte zaposlenike Đure Horvata i Rimca, da li mrze poslodavca i poduzetništvo ? Naravno da ne ! No nesklonost prema lošem, kriminalnom, koruptivnom i samouništavajućem poduzetništvu, je stvarala upravo politika i Vlade, svojom pljačkaškom privatizacijom, dijeljenjem potpora „poduzetnicima“ kojima je jedina „djelatnost“ uzeti novac iz državnih potpora, davanjem državnih jamstava za kredite koju „poduzetnici“ nikada nisu ni mislili otplaćivati, te davanje državnog novca za saniranje lošeg poslovanja privatnih „poduzetnika“ čiji je glavni posao bio „zamračivanje“ tokova novca u svome poslovanju.

Kad smo tako razjasnili što NIJE uzrok naše nedovoljne konkurentnosti, možemo prijeći na analizu uzroka koji najvjerojatnije JESU pravi i najvažniji uzroci naše nedovoljne konkurentnosti, nabrajajući ih taksativno, kako slijedi:

1.U pobjedničkoj euforiji da smo uspjeli stvoriti međunarodno priznatu, dugo očekivanu, neovisnu državu Hrvatsku, namjerno ili nenamjerno dopustilo se da u strukturama koje su donosile krucijalne odluke o gospodarskoj tranziciji, glavnu riječ vode oni koji su tranziciju smatrali samo dobrom prigodom za stjecanje povoljnih polaznih političkih i gospodarskih pozicija, radi stjecanja osobnih probitaka i osobno bogaćenje, time zapravo uništavajući polaznu poziciju za jedno novo i uspješno hrvatsko gospodarstvo. Te strukture su intenzivnom političkom i medijskom kampanjom uvjeravale javnost da prije ’90-ih NIŠTA nije bilo dobro, te su politički induciranim stečajevima uništiti čak i one gospodarske subjekte, u kojima je intelektualni kapital, tehničko i tehnološko znanje bilo na razini koja je bila ravna ili viša od one u zemljama kojima sada „gledamo u leđa“. Nestala je Prvomajska u kojoj je koncentracija kadra s vrhunskim tehničko tehnološkim znanjem bila na veoma visokom nivou, nestao je Šavrić u kojem je znanje o proizvodnji kvalitetnog namještaja bilo na nivou koji ne posjeduje gotovo nijedan proizvođač uvoznog namještaja, nestao je ATM sa svim svojim visokosofisticiranim rješenjima u proizvodnji na području automatizacije i mjerne tehnike, nestala je proizvodnja grijanih ploča za štednjake u Končar – Požega, koje su se izvozile u količini od milijun komada godišnje, nestalo je Jedinstvo i njegov intelektualni kapital specijaliziran za projektiranje i proizvodnju opreme za prehrambenu industriju, nestali su Ventilator i TLOS, nestala je gotovo cjelokupna tekstilna industrija i sustavno uništavana domaća poljoprivreda, itd….uz još bezbroj „odluka“ koje su dovele Hrvatsku tamo gdje smo danas to jest na dnu država EU 28, po svim pokazateljima uspješnosti.

Tijekom tih procesa čak se uništavala tehničko tehnološka dokumentacija, gotovo po receptu iz romana Raya Bradburyja –Fahrenheit 451, pod egidom da je sve to „zastarjelo i nekorisno“, i „oslobađalo“ se od kadrova koji su stjecali tehničko tehnološka iskustva tijekom niza godina u projektiranju i proizvodnji, opet pod egidom da su njihova znanja „zastarjela“ ?!

O tom samouništavajućem procesu domaćeg gospodarstva bi se dalo govoriti i pisati još puno toga, ali i ovo što je rečeno je dovoljno da se shvati zastrašujući negativni utjecaj na buduću hrvatsku ekonomiju i gospodarstvo, za koje su političari populističko-demagoškim frazama tvrdili da će od Hrvatske napraviti „malu Švicu“. Mali smo ostali, ali od Švice ni traga u nas !

2. Iste strukture pomenute u točci 1., su intenzivnom političkom i medijskom kampanjom uvjeravale javnost da je privatizacija i poduzetništvo ono što će preporoditi Hrvatsku, te da svatko može biti poduzetnik, samo treba htjeti to postati, jer mu Nova Hrvatska sada to omogućava. Ali nije objašnjavano i ukazivano na to što društveno poželjno pošteno poduzetništvo zapravo treba biti, i da nema svatko potrebne i poželjne intelektualne, stručne i moralne kvalitete, da se bavi poštenim i društveno poželjnim poduzetništvom.

No politički „umreženi“ nepoštenjaci i mešetari u „milosti“ politike, su odmah shvatili kakve probitke mogu ostvariti na osnovi tog „sirenskog zova“ politike u poduzetništvo, te su pohrlili da ugrabe dio „kolača“ do kojeg se moglo doći bez znanja, stručnosti, i želje za društveno poželjnim poštenim poslovanjem, ali se moglo do dijelove „kolača“ dolaziti pomoću političkih i inih veza, korupcije, klijentelizma i kriminala.

Svi koji su bili svjedoci tih vremena mogu se prisjetiti ‘kupovine’ poduzeća, turističkih objekata, i još koječega bez vlastitih sredstava, takozvanim menadžerskim kreditima od banaka, za koje je jamstvo bila imovina koju još nisu ni imali. No takvi krediti nisu bili dostupni onima koji nisu bili „umreženi“ u mrežu međusobno povezanih interesnih političko-novčarskih skupina.

Ali naravno nije se nikoga sprečavalo, dapače se poticalo, da se ulaže vlastita imovina ili njome jamči dobivanje kredita, te da se ‘krene’ u poduzetništvo, sasvim ‘diskretno’ promičući u javnost „filozofiju“ da se „ne isplati“ ulagati u proizvodno gospodarstvo, veće se treba orijentirati na uslužne djelatnosti poput turizma, trgovinu, ugostiteljstvo, te građevinarstvo. Pa su se masovno pojavljivali poduzetnici u turizmu, trgovini, ugostiteljstvu i građevinarstvu i kao gljive na kiši nicali su kafići, turistički objekti tipa „Zimmer frei!“, i građevinski poduzetnici radi kojih je puno njihovih klijenata izgubilo miran san.

Ne bez krivnje politike i s njom povezanog novčarskog sektora, stvorila se „poduzetnička“ klima koja je preferirala laku, i brzu zaradu u neproizvodnom sektoru, i „averziju“ prema proizvodnom gospodarstvu odn. prema realnom sektoru, pri čemu je najvažnije bilo imati „dobre veze“, a poslovno pravilo je postalo da se ne isplati nikakvo poduzetništvo u kojem se ne može brzo i puno zaraditi, jednostavnije rečeno brzo bogatiti.

3. Strukture navedene u točkama 1. i 2. doveli su do toga da budemo nedovoljno konkurentni iz sljedećih razloga:

3.1.Ono što je u realnom sektoru moglo biti temeljem konkurentnog izvoznog gospodarstva, ili gospodarstva sposobnog konkurirati uvoznim proizvodima i uslugama, je praktično uništeno ili devastirano, tranzicijskom predajom u ruke vlasnicima kojima je osnovni cilj bio brzo bogaćenje rasprodajom stečenih nekretnina, i pretvaranjem proizvodnih lokacija u građevinske lokacije za građevinsko ili trgovačko poduzetništvo. A u onom dijelu realnog sektora koji nije privatiziran, već je ostao u državnom odnosno javnom vlasništvu, na čelo tvrtki su postavljani ne stručni kadrovi, predani društveno korisnoj funkciji tvrtki, već politički podobni, poslušni, klijentelizmu i korupciji naklonjeni kadrovi.

Proizvodni prostori postajali su skladišta, trgovine i prostori za iznajmljivanje u raznorazne svrhe, uz temeljni rezon-sve se više isplati od proizvodnje, koji je nažalost još i danas prevladavajući u hrvatskom društvu. Pretvaranje nekih proizvodnih prostora Končara, Šavrića, Jedinstva, Tesle, ATM-a, itd,…, u skladišne i trgovačke prostore, su najbolji primjeri za to.

3.2.Trendovi otklona od proizvodnje prema turizmu, ugostiteljstvu i trgovini su snažno podržani od strane politike i od strane bankarsko novčarskog sektora. Ulaganja u neproizvodni sektor su bila preferirana u odnosu na proizvodni sektor, što je snažno utjecalo na odustajanje od stvaranja konkurentne proizvodnje, stvaranje konkurentnih proizvoda i inovativnih procesa u realnom sektoru.

3.3.Krivo poticano i krivo shvaćeno poduzetništvo, kao „pogonski motor“ razvoja hrvatskog gospodarstva, je dovelo do toga da Hrvatska s populacijskim kapacitetom osoba između 20 do 60 godina, od 1.393.750 osoba, ima u 2017-oj godini registrirano 114.483 poduzetnika, što čini cca 8 % osoba između 20 i 60 godina. A relevantni podaci čak i za zemlje razvijenog kapitalizma su da je samo 3-5 % populacije ima poduzetničke sposobnosti. Ako za Hrvatsku s niskom poduzetničkom tradicijom pretpostavimo da je brojka od max. 3 % primjerenija, onda je jasno da je gotovo 3 puta više poduzetnika u nas od uobičajenog broja u razvijenim zemljama, pokazatelj da je naše „poduzetništvo“ defektno po pitanju sposobnosti da bude konkurentno onome iz zemalja s kojima se želimo tržišno natjecati. Tu, radi izbjegavanja nesporazuma, valja reći da kada političari govore o nedovoljnoj konkurentnosti, onda treba misliti na konkurentnost u izvozu iz realnog sektora tj. proizvodnje, a ne na “konkurentnost“ cijelog poduzetničkog sektora, pogotovu se ne misli na kafiće, trgovine, pekare, frizere, itd. koji po svojoj brojnosti čine značajniji dio poduzetničkog sektora

Prema podacima FINA-e poduzetnici s više od 250 zaposlenika čine svega 0,3 % svih poduzetnika, a ostvaruju 36,4 % ukupnog prihoda i sudjeluju sa 32,8 % u ukupnom broju zaposlenih. Također prema podacima FINA-e 30,1 % ili 34.508 poduzetnika posluje bez ijednog zaposlenika. Od ovakve strukture poduzetništva u nas, koja je očito poduzetništvo iz nužde i špekulantsko poduzetništvo, a ne poduzetništvo iz pobude za stvaranjem konkurentnih proizvoda i usluga (izuzev časnih izuzetaka), iluzorno je očekivati neko konkurentno hrvatsko gospodarstvo.

3.4.Podatak pak da struktura ukupnog broja zaposlenika u Hrvatskoj takva da cca 40 % zaposlenika radi u državnim institucijama ili tvrtkama u potpunom ili djelomičnom državnom vlasništvu, pri čemu samo 50 536 zaposlenika radi u tzv. nefinancijskim javnim poduzećima poput HEP-a, JANAF-a, HRT-a, HAC-a i sličnim poduzećima, a cca 60 % u tvrtkama privatnih vlasnika odnosno privatnih poduzetnika, jasno je da se od, nazovimo ga državnim realnim sektorom, ne može očekivati da pokazuje neke naznake težnje za konkurentskim poslovanjem iz dva temeljna razloga, a to su poslušničko-podobničko kadroviranje u njima, i pokrivanje rezultate lošeg poslovanja iz državnog proračuna. U tom je smislu bila antologijska izjava bivše premijerke da se rukovodstva u tvrtkama tipa HEP, JANAF, HAC i sl., neće mijenjati dok tvrtke nemaju gubitaka ?! A to što takve tvrtke monopolisti, trebaju stvarati znatne dobitke u poslovanju ni ona, a ni sada se ne uzima u obzir kao kriterij uspješnosti, a da o nemaru prema poslovanju tvrtki gdje država ima samo djelomično vlasništvo da i ne govorimo.

3.5.Grijesi „struktura“ navedeni u točkama od 3.1. do 3.4. glede utjecaja na nedovoljnu konkurentnost hrvatskog gospodarstva, bi se mogle sažeti u tri konstatacije:

a)Privatizacijom je znatna materijalna i intelektualna infrastruktura predana u ruke ne poduzetnika već „uzetnika“ kojima je osnovni cilj bio brzo bogaćenje, čije su kolateralne žrtve bili uništena materijalna i intelektualna infrastruktura, na kojoj je mogla da se gradi i nastati jedno novo i uspješno hrvatsko gospodarstvo.

b)U svim državnim sektorima koji su financirani iz proračuna, ili ostvaruju prihode iz svoga poslovanja (Hep, itd…), na rukovodeće funkcije se gotovo isključivo dolazi po stranačkoj podobnosti ili po političkim i inim vezama, a ne na osnovi stručnosti i uspješnosti iskazane na prethodnim poslovima ili radnim mjestima. Premještaj neuspješnog funkcionera s jednog rukovodećeg mjesta na neko drugo rukovodeće mjesto je postalo paradigmatski način ponašanja politike i cjelokupnog javnog sektora.

c)Eliminiranje iz sustava časnih izuzetaka koji osjećaju obvezu ukazivati na negativnosti, i šikaniranje poštenih „zviždača“, je danas uobičajena političko gospodarska praksa u Hrvatskoj, i to je jedan od važnijih uzroka zatiranja inventivnosti, predanosti poslu i brige o konkurentnom poslovanju. Zaposlenik kome uprava ‘tri’ puta odbija prijedloge inovacija u proizvodnji i poslovanju, više se tim problemima i ne bude bavio, već će djelovati po principu-veži konja gdje ti gazda kaže !

4.Uobičajena floskula, bezbroj puta lansirana u javnost od strane medija pod utjecajem politike, da smo nedovoljno konkurentni, da nam je „skup rad“, implicirajući pri tome da u nas previsoke plaće zaposlenika, pa onda sukladno tome i poslodavčevi troškovi na osnovi isplaćenih neto plaća, je jedna od najvećih uobičajenih laži i dezinformacija, kojom se služi hrvatska politika pri pokušaju opravdavanja tavorenja Hrvatske na dnu liste uspješnosti po svim pokazateljima, između 28 EU članica. Da je tvrdnja o „preskupom radu“ u Hrvatskoj jedno od osnovnih razloga naše nedovoljne izvozne konkurentnosti čista laž i dezinformacija javnosti, pokazuju sljedeće brojke:

4.1.Ukupan prosječni trošak rada koji poslodavac ima po zaposleniku u Hrvatskoj je 9,40 € po satu rada, u što su uračunati neto plaća zaposlenika i sva davanja koja plaća poslodavac s naslova doprinosa, poreza i prireza, dok je isti prosječni trošak rada na nivou EU 24,60 € po satu rada i kreće se do 40,30 € po satu, za razvijenije zemlje EU.

4.2.Samo Rumunija i Bugarska imaju manji prosječni trošak rada koji poslodavac ima po zaposleniku.

4.3.U Hrvatskoj je prosječna plaća inženjera ista kao minimalna plaća u građevinarstvu u Njemačkoj (cca 1800 €/mj)

4.4.Doprinosi i porezi u zemljama članicama EU su uglavnom isti ili neznatno različiti od onih u Hrvatskoj, dapače poznato je da strani investitori u Hrvatskoj ostvaruju veće stope profita u poslovanju, nego što ostvaruju u svojim matičnim zemljama.

4.5.Takozvani ‘lohn’ poslovi u tekstilnoj industriji i djelomice u metalnoj industriji, te proizvodnja dijelova za npr. njemačku automobilsku industriju, su dokaz da naš rad „nije preskup“ inače ne bi naručivali te proizvode u nas.

4.6.Tvrdnja pak da je jedan od razloga naše nedovoljne konkurentnosti naša niska produktivnost rada, je netočna, jer naš utrošak rada po jedinici proizvoda sigurno nije toliko veći od inozemne konkurencije, koliko je njihov trošak rada/plaća veći od naših troškova rada/plaća.

5.Nakon navedenih razloga koji NISU uzrok naše nedovoljne konkurentnosti, valja navesti razloge zašto JESMO nedovoljno konkurentni, i to kako slijedi:

5.1.NE POSTOJI suvisla strategija razvoja realnog proizvodnog sektora, i sustavno poticanje odgovarajućim mjerama porezne , financijske i poticajne politike.

5.2.NE POSTOJI poticanje razvoja proizvodnog sektora koji bi svojim proizvodima supstituirao uvoz.

5.3.NE POSTOJI dovoljno snažan domaći bankarski sektor, koji bi financirao domaći proizvodni sektor

5.4.NE POSTOJI suvisla i razvojno orijentirana regulativa financijskog i bankarskog sektora u stranom vlasništvu; kojemu NIJE u interesu razvoj hrvatskog realnog sektora gospodarstva.

5.5. NE POSTOJI u Hrvatskoj ni u privatnom, ni u javnom sektoru dovoljno poduzetnih i stručnih kadrova, koji bi mogli osmisliti i realizirati proizvodnju novih konkurentnih proizvoda. Rimac-Automobili, HS-Produkt, Tehnix, DOK-ING, i još manji broj tvrtki su dokaz da se može biti konkurentan, no oni nisu proizvod stvorene poduzetničke „klime“ , već su rezultat nekih osobnih napora inovativnih i poduzetnih pojedinaca, pa zato i nemamo ČIME konkurirati.

5.6.Na žalost POSTOJEĆA prevladavajuća i od politike poticana „klima“ preferira „poduzetništvo“ tipa kafić, trgovina, zimmer frei, frizeraj, teretane, organizacija seminara i domjenaka,…sve drugo samo ne proizvodnju, jer se tobože proizvodnja „ne isplati“.

5.7.Visokoškolsko obrazovanje NE STVARA tehnički kadar željan dokazivanju kroz inventivnost u osmišljavanju novih proizvoda, već kadar temeljito inficiran idejom da će kompjuterizacija sama po sebi osmišljavati nove proizvode, i da IT sektor predstavlja jamstvo za snažan gospodarski razvoj Hrvatske. naravno da postoje hvalevrijedni iznimke, ali je to premalo za neki snažniji i brži razvoj.

5.8.Favoriziranje u državnom i javnom sektoru podobništvo i klijentelizam, a u privatnom sektoru „filozofiju“ gazda sve najbolje zna i zato se radije okružuje s poslušnim, a ne sposobnim zaposlenicima, „ubija“ inventivnost već u njegovim ranim pojavnim oblicima.

5.9.Neučinkoviti, neinventivni i loš menadžment je velikim dijelom uzrokom nedostatka razvoja novih konkurentnih proizvoda, što je pak rezultat negativne selekcije kadrova, i odlasku kvalitetnog kadra iz Hrvatske, dok se još nije desilo, ili se samo iznimno dešava, da hrvatski direktorski, menadžerski ili „poduzetnički“ kadar odlazi na iste poslove u inozemstvu..

5.10.Nekontrolirani, dapače čak politički podržani uvozni lobi, i uvoz po dampinškim cijenama i uz nekontroliranu i lošu kvalitetu uvoznih proizvoda, direktno su uzrokom od odustajanja domaće proizvodnje u određenim sektorima poslovanja, kao što je to naprimjer poljoprivredna proizvodnja, proizvodnja namještaja i tekstilnih proizvoda. Politika čak prihvata inozemni diktat da ne stimulira izvoz domaćih proizvoda, mada zemlje iz kojih ti diktati dolaze same uveliko stimuliraju izvoz svojih proizvoda u Hrvatsku. Sjetimo se svojevremene zabrane izvoza naših mandarina u Rusiju, dok je Njemačka istovremeno sklapala milijardama vrijedne poslove za izvoz svojih proizvoda u Rusiju.

Rezime svega napre rečenog bi se moglo sažeti u sljedeće konstatacije onoga što bi valjalo učiniti da povećamo sada nedovoljnu konkurentnost hrvatskog gospodarstva:

I.Prestati s politički dirigiranom negativnom kadrovskom selekcijom prema stranačkoj podobnosti i inim vezama, i na odgovorna mjesta gdje se donose odluke o gospodarstvu dovesti stručne, razvoju i općem dobru predane kadrove.

II.Hitno donijeti konkretnu, a ne načelnu, strategiju razvoja hrvatskog gospodarstva, te pravne i fiskalne mjere za podržavanje takve strategije.

III.Drastično smanjiti poreze na dobit uz strogu kontrolu da se smanjeno porezno opterećenje koristi za povećanje plaća ili investicija u razvoj proizvodnje.i otvaranje novih radnih mjesta.

IV.Stvoriti maksimalno povoljne uvjete za strana ulaganja odnosno investicije, pod uvjetom da se investira u realni sektor, osigura primjereni izvoz i otvori primjereni broj novih radnih mjesta. takve investicije dugoročno osloboditi plaćanja poreza na dobit, uz uvjet da najmanje npr. 60 % od takvog oslobađanja od plaćanja poreza trebaju uložiti u proširenje proizvodnje, razvoj proizvoda, povećanje izvoza i nova zapošljavanja.

V.Poduzetnike iz proizvodnog sektora maksimalno stimulirati fiskalnim i poticajnim mjerama za uvođenje novih proizvoda u svoju proizvodnju i za povećanje izvoza na osnovi tih novih proizvoda.

VI.Obvezati poslodavce, bez obzira na oblik vlasništva (državno, javno, privatno) da u svojim internim aktima predviđaju primjerenu stimulaciju djelatnika na inovacije u pogledu novih proizvoda, novih proizvodnih postupaka i naprednih organizacijskih rješenja, radi povećanja obujma proizvoda za izvoz.To posebno primjenjivati za stimulaciju na inovativnost tehničkog i prodajno komercijalnog kadra, s tim da stimulacije slijede tek nakon dokazanog povećanja proizvodnje i izvoza proizvoda.

VII.Strogo kontrolirati i drastično fiskalno opteretiti špekulativno „poduzetništvo“ koje ne stvara novu dodanu vrijednost, već dobit stvara raznim špekulativnim transakcijama. primjer takvog „poduzetništva“ su deseci tisuće tvrtki bez ijednog zaposlenika i tvrtke tipa jd.o.o. koje se otvaraju s 10 kn, a većinom služe samo za špekulativne novčane transakcije .

VIII.Fiskalnim i pravnim mjerama destimulirati zapošljavanje na određeno vrijeme,naročito srednjeobrazovanog i visokoobrazovanog kadra,budući da ih ta nesigurnost na radnom mjestu destimulira u pogledu toga da budu inovativni i razmišljaju inovativno.

IX.U proizvodnim tvrtkama novčano i moralno poticati vrhunski tehnički kadar da prati razvoj proizvodnje iz svoje branše, i predlaže vlastita rješenja za kreiranje novih proizvoda s konkurentnim performansama.

X.U zemlji općenito, snažno i putem svih medija i političkih akcija, promovirati paradigmu da je loše poslovanje isključivo krivnja lošeg upravljanja poslovanjem, a ne krivnja zaposlenika koji nemaju upravljačke ingerencije, pa što hitnije i što ažurnije vršiti smjene u upravljačkoj strukturi, bez obzira radi li se o državno-javnom ili privatnom sektoru. Država naravno ne može da se miješa u kadrovsku politiku privatnog sektora, ali ne bi smio intervenirati državnim poticajima, proračunskim novcima ili državnim jamstvima kod poduzetnika koji su vlastitim krivim poslovanjem došli u teškoće. To bi ubrzo dovelo do „trijaže“ u poduzetničkoj populaciji, jasnim odvajanjem i izdvajanjem „kukolja“ iz poduzetničke populacije.

Na kraju bih naveo dvije izreke, gotovo sentence, koje vrijedi zapamtiti, pri svakom razmišljanju o gospodarstvu, a glase:

Nikada ni jedno istraživanje nije pokazalo da uspješnost tvrtke ovisi o obliku vlasništva !

Krešimir Sever

NS-HR

Ako vidite da nekoj zemlji ide loše, to je zato što u njoj nema razvijene demokracije, a ima razvijene korupcije !

Jef Tavernier

prof. ekon.

Belgija

Ono se dijeli na velika i mala poduzeća. Velikih poduzeća u Hrvatskoj ima nešto manje od 500, a malih poduzeća ima oko 180.000. Potpuno je krivo vjerovati da se najveći broj novih poslova stvara u velikim poduzećima jer svjetske statistike kažu da je 80 posto novih radnih mjesta otvoreno u malim poduzećima.

To sve upućuje na zaključak da se brzo trebaju stvarati nova poduzeća ili omogućiti onima koja već postoje da rastu, a tako i zapošljavaju. I tako dolazimo do onoga najzanimljivijeg pitanja, a to je može li se naučiti biti poduzetan? Da, može. To se uči. Samo mali postotak ljudskog roda, oko 2 posto, rađa se s tim osobinama, a svi mi ostali učimo. (T. B.)

Laslo Torma, dipl.el.ing./Hrvatsko nebo