Zadnji komentari

Hrvatska zarasta u korov

Pin It

Na koju god stranu Lijepe naše krenete, osim u njezin najsjeverniji dio, pogled vam se zaustavlja na prazan prostor, prazna mjesta, sela, škole, crkve, kuće, gospodarske zgrade,…,na okućnice,  vrtove, njive, voćnjake, vinograde zarasle   u drač, korov, šikarje, što je jasan, eklatantan, eksplicitan upozoravajući, poražavajući i sramotan pokazatelj kako na tim prostorima nema ljudi, osim nekoliko vremešnih osoba za koje se društvo mora brinuti, jer su onemoćali i ostavljeni sami.

Nisu te prostore ispraznili osvajači i okupatori s Istoka, kao prije četvrt i više stoljeća, iako  posljedice njihova osvajanja imaju velik utjecaj na ovo današnje pustošenje i pražnjenje zemlje, odnosno bijeg najvitalnijeg , obrazovanog i sposobnog dijela građanstva, iz svoje postojbine, s pradjedovskih ognjišta, sa svojega u tuđinu, gdje je bolji život, u smislu poštovanja svega onoga što čovjeka čovjekom čini.

Nitko ne napušta svoje iz hira, iz traženja pogače nad kruhom, iz trenda i mode, nego iz nasušne potrebe i shvaćanja nepobitnih činjenica, kako ovdje  nema više nikakve nade za bilo kakav boljitak, napredak, pravnu jedankost, cijenjenje znanja, uvažavanje sposobnosti, nužno poštovanje osobe u svakom pojedincu, demokratski razvoj, demografski rast, prestanak obmanjivanja onih na vlasti, neizmjernog licemjerja, floskula umjesto programa, međusobne borbe za vlast, podcjenjivanja i omalovažavanja građana, na čiji račun su postali elita, bogate se, lijepo žive, putuju svijetom,  pri tom nam se rugaju i plaše nas kako nam može biti još i gore, uspoređujući naš standard s narodima Afrike, pri čemu ne znaju o čemu govore.

U državi koja ne cijeni znanje konkretno, već se samo raznim floskulama tobože zalaže za to, a dopušta da  visoko obrazovani kadar (liječnici, inženjeri, IT, STEM i drugi stručnjaci, specijalisti) masovno odlaze u druge zemlje. To nije prodaja nego  slobodan (besplatan) izvoz posebnog “zlata i srebra”, stvorenog u ovoj zemlji što je skupo koštalo državu i narod.  Razmišlja  li itko odgovoran, što mi to i koliko poklanjamo stranim zemljama, dok se mnogi vade kako je to slobodna volja svakog stručnjaka i otvorena mogućnost za napredovanje u struci. Kaj god! Toga je uvijek bilo.  Sada to nije slučaj.

Bila sam u bolnici i kad su mlade medicinske sestre čule da sam profesorica i da ću dulje ostati, zamolile su me da ih ispitam njemački, odnosno da razgovaramo njemački. Morala sam ih razočarati, dobile su netočnu informaciju. Ja sam im samo mogla pokazati nešto iz matematike, a to im nažalost ne treba. “Pješke” mogu izračunati koliko će im biti veća plaća u Njemačkoj nego ovdje, a jednostavnom logikom zaključiti, koje sve ostale benefite će tamo imati,  koliko će im porasti standard, uz veće poštovanje njihova znanja i sposobnosti, primjereno cijenjenje njihovih osobnosti, realne mogućnosti osnivanja obitelji i rađanja djece.

Teško i bolno je gledati tu mladost koja svakodnevno u nekoliko autobusa, odlazi iz zemlje. To nije samo  bolno za njihovu obitelj, koji su zadnji cent dali za kartu u jednom smjeru, svjesni da će im djeca i unuci samo u posjet dolaziti blagdanima, to bi trebalo biti bolno i zabrinjavajuće za one koji su za to odgovorni, koji su svojom nebrigom, nonšalantnim upravljanjem, međusobnom borbom za vlast, za uspon na domaćem i vanjskom “tržištu moći”,  za judoškudanske zasluge, zaboravili na narod koji nestaje  i državu koja zarasta u korov, u svakom smislu.

Naime, ne raste i ne širi se samo korov samo  po goloj zemlji, nego i u društvu, u svim područjima, naročito u politici. Korov i šikarje  na tlu se može sasjeći i uništiti fizičkim  kemijskim sredstvima, dok se onaj   politički korov svakim danom sve više i dublje ukorjenjuje i petrificira u društvo, postaje otrovan, zarazan epidemijski,  razara zdravo i živo tkivo, slabi  cijeli  organizam, dovodi do kolapsa i neminovnog kraja.

Bilo je lijepo  i impresivno gledati “oskarovce” kojima je predsjednica države  (uz promociju novih trepavica) čestitala na  njihovim posebnim uspjesima. Unatoč, lijepim riječima, dobrim željama, obećanjima, radosti i sreći, ne može se ne pomisliti, tko će danas  sutra, negdje u Europi ili svijetu, imati koristi od izvanredno dobrog postignuća ove djece.

Od silnog korova koji će se, ako se ne “uništi”, proširiti po svim porama društva i gospodarstva, za takve pojedince u nas neće biti mjesta. Oni  su opasna prijetnja, konkurencija i rivali mnogim mediokritetima, koji po podobnosti dobivaju lukrativne poslove, važne i bitne funkcije i državničke dužnosti u Lijepoj  našoj.

Tlapnja i iluzija su očekivanja povratka onih koji odlaze, kao i dolaska  mladih  iz dijaspore. To su dobro poznate stare floskule, onih koji moraju nešto o tome govoriti, a ne znaju što, osim ponavljati davno izmišljene fraze i parole.

Dom se samo jednom gradi, osim u posebnim okolnostima i nepredviđenim situacijama. Nitko ne napušta slobodu, radi ropstva, makar to bilo i u pradjedovskoj postojbini. Nitko ne želi iz boljeg u lošije, štogod to bilo.

Iz veće daljine se bolje vidi, čuje i osjeća, što ne valja kod kuće. Tuđe sunce ne grije slabije, tuđi kruh nije manje dobar, niti gorak,, tuđi ljudi nisu neprijatelji i stranci, ukolko žive na temeljnim ljudskim vrijednostima i u svakom čovjeku vide čovjeka, brata, susjeda, prijatelja. To se događa u modernim, demokratskim, suverenim, državama, gdje vlada sloboda, pravo, istina i pravda, gdje ne caruje laž, iz koje proizlaze sva ostala zla, koja stvaraju društveni korov i tjeraju mlade na odlazak.

Nisu to nikakve izmišljotine, puste priče, stvaranje sumorne atmosfere, beznađa i širinje apatije i depresije.  To su činjenice, vidljive svud oko nas, od sabora, preko kafića do placa.

O tome govore  prazne stolice u sabornici, puštanje dimnih signala s brijega na brijeg, međusobna podmetanja državnih dužnosnika, pljuvanje po neistomišljenicima, “majčinska” briga za narod,  utilitarna prebjegavanja iz jedne političke opcije u drugu, učestalo dijametralno mijenjanje stavova, neprimjereno ponašanje, loša komunikacija i  isprazni dijalog u politici, naročito onih na vlasti i pri vlasti. To je najblaže rečeno podcjenjivanje i omalovažavanje građana.  Umjesto službenika koji su tu na usluzi, pomoći  i za brigu o narodu, oni smatraju da su iznad tog naroda i da narod njima mora služiti, za njihove potrebe, egzibicije, putovanja, proslave, druženja, lumpovanja, dionizijske proslave, orgije samodopadnosti, samodostatnosti i važnosti.

Poput korova na poljima bilo bi dobro, zapravo nužno je potrebno, prepoznati korov u društvu, pokušati ga što prije i bezbolnije ukloniti. Neće to biti lako i jednostavno, jer taj korov ima duboke korijene i otporan je na mnoga dostupna sredstva za uklanjanje., pogotovo kad se korijenje pojedinih različitih korova isprepletalo, zamrsilo i stvorilo veliki Gordijski čvor.

Za presječi, taj godinama nastajali i zapetljavani politički  čvor  danas nama ne treba mač, niti Aleksandar Veliki, već pravi, obrazovan, sposoban, vješt u upravljanju. Pošten, istinoljubiv, samopuzdan, samouvjeren, domoljuban, empatičan, normalan,  miroljubiv, uključiv, širokogrudan,  vjerodostojan, odgovoran čovjek (vođa tima), na pravom mjestu, izabran na demokratski način, bez obzira na njegovu političku opciju, svjetonazor, filozofiju, vjeru i  izgled, na kojemu i u kojemu nema ništa umjetno, koji nije plagijat nikoga i ničega, koji nije ičiji namjesnik, ičiji sluga, koji misli svojom glavom, zna rasuđivati, prosuđivati, logički zaključivati i raditi u interesu svojega naroda i  za dobrit i sreću svoje Domovine.

Nije to nikakva utopija, iluzija ili zamišljeni literarni lik. Takvih ljudi mi imamo, prepoznaju se po njihovim djelima.

Ankica Benček