Zadnji komentari

Od JNA do srpske zločinačke vojske

Pin It

U Beogradu predstavljena je publikacija JNA u ratovima u Hrvatskoj i BiH u kojoj se iznose dokumentirane činjenice o tomu kako se jugovojska pretvorila u srpsku vojsku i kako je kao takva počinila brojne ratne zločine. Publikaciju je predstavila srbijanska nevladina organizacija Fond za humanitarno pravo (FHP), u kojoj se, pretežito na temelju dokumenata Haaškoga Tribunala dokazuje da je JNA kriva za počinjene ratne zločine ili pomaganje u njima.

Publikacija ima stotinjak stranica na kojima je pripomognuto »...da se od zaborava otrgne i sačuva odgovornost počinitelja i imena žrtava zločina i da se pokaže kako se JNA transformirala u srpsku vojsku i u sukobu stavila samo na jednu stranu«, rekao je na predstavljanju predstavnik Fonda Nemanja Stjepanović. Prema Stjepanoviću JNA je pripadnicima srpskih formacija prepuštala ratne zarobljenike i civile 'druge strane', ne zanimajući se što će se s njima dalje događati, čime priznaje da su »...u toj navodnoj obrani srpskog naroda počinjeni brojni zločini od kojih je neke počinila JNA, a neki su počinjeni uz njezinu pomoć«.

Na predstavljanju ove publikacije bio je i nama jako dobro znani Dejan Jović i iskoristio priliku da ju relativizira. Profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, ali i u Beogradu(!) Jović je razglabao i govorio o »selektivnim interpretacijama u svim državama bivše Jugoslavije događaja iz devedesetih godina«, te da se »činjenice se skrivaju ili iskrivljuju«. Na »objema stranama«.

Evo nekih naglasaka iz publikacije. Od kolovoza 1991. godine, Jugoslavenska narodna armija otvoreno se stavlja na stranu pobunjenih Srba u Hrvatskoj i zajedno s Teritorijalnom obranom (TO) i Milicijom Srpske autonomne oblasti (SAO) Krajine sudjeluje u napadima na hrvatske gradove i sela. Od kraja rujna 1991. pa do svibnja 1992. JNA je držala Dubrovnik u blokadi, tijekom koje su grad i njegova okolica u više navrata granatirani. JNA je granatirala i druge gradove u Hrvatskoj, a početkom listopada 1991. opkolila je i u potpunosti blokirala Vukovar. Na više različitih mjesta na prostoru SAO Krajine JNA je osnivala mjesta zatočenja u koja su odvodili mještane osvojenih sela. Kada je reč o Bosni i Hercegovini, pored jedinica TO-a koje je kontrolirala, JNA je u BiH formirala i dobrovoljačke jedinice. Od nastanka Vojske Republike Srpske (VRS), jedinice u njezinom sastavu su bile ustrojene na isti način kao i u JNA. Također, nakon formalnog povlačenja JNA, Generalštab Vojske Jugoslavije je dostavljao oružje, strjeljivo i materijalna sredstva VRS-a i Srpske vojske Krajine (SVK).

Riječ je o najobimnijem dosijeu FHP-a, koji obuhvaća razdoblje od kraja 80-ih godina, pa sve do svibnja 1992. i bavi se pripremom JNA i političkih struktura SFRJ i Srbije za ratove, kao i sudjelovanjem JNA u sukobima i njezinim doprinosom ostvarenju ratnih ciljeva rukovodstava Republike Srbije i tzv. Republike srpske krajine i Republike srpske. Prvi dio dosijea posvećen je ulozi JNA u ratu u Hrvatskoj. Detaljno su opisani primjeri vojnih akcija iz 1991. u kojima je JNA počinila ratne zločine ili pripremila teren da ih počine srpske jedinice s kojima je zajedno djelovala. U dosijeu se ističe da je od ožujka pa do ljeta 1991. trajala "neutralna" faza sudjelovanja JNA u sukobu u Hrvatskoj, pa se njezina uloga ogledala u tome da "razdvaja" sukobljene strane – MUP Hrvatske i Miliciju SAO Krajine, stvarajući tampon zone.

U publikaciji se zaključuje da je JNA u sukobu u Hrvatskoj »od zajedničke oružane sile svih naroda i narodnosti Jugoslavije postala vojska koja je u djelo provodila cilj 'zaštite srpskog naroda', proklamiran od rukovodstva Srbije i krnjeg Predsjedništva SFRJ«. Govori se o dvije faze transformacije JNA u čistu srpsku vojsku »Tijekom prve, JNA se još uvijek nastojala prikazati kao jugoslavenska vojska koja razdvaja sukobljene strane, premda je u stvarnosti štitila samo srpski narod i osvajala teritorij za račun srpske strane. Druga faza je započela u ljeto 1991., kada je JNA otvoreno stala na srpsku stranu i zajedno s TO Krajine i srpskim paravojnim jedinicama sudjelovala u napadima na hrvatske gradove i sela, čineći zločine ili omogućavajući da oni budu počinjeni... U obje faze JNA je naoružavala samo srpsku stranu u Hrvatskoj«. »Međutim, stvaranje tampon zona je bio dio obrasca kojim se osvajao teritorij Hrvatske… Prijelomni događaj u pogledu otvorenog stavljanja JNA na srpsku stranu odigrao se u kolovozu 1991. prilikom napada na selo Kijevo u općini Knin. Odluku da se izvrši napad donijeli su zajedno ministar unutarnjih poslova SAO Krajine Milan Martić i JNA«, piše u dosijeu. Napad na Kijevo »prijelomni je događaj«, kojim JNA otvoreno postaje srpska vojska. Odluku o napadu zajedno su donijeli JNA i ratni zločinac Milan Martić, tada ministar unutarnjih poslova tzv. SAO krajine. Napad je zapovijedio komandant 9. korpusa JNA general-major Špiro Niković, predvodio njegov zamjenik Ratko Mladić, a u napadu sudjelovali 9. korpus JNA, Teritorijalna obrana i MUP SAO krajine, navodi se u dosijeu.

Dosje FHP-a detaljno rekonstruira naoružavanje Srba u Hrvatskoj. »Od druge polovine 1991. godine i početka 1992, isporuke naoružanja Srbima u Krajini odvijale su se po usmenom naređenju zapovjednika 1. vojne oblasti JNA general-potpukovnika Živote Panića, a preko majora Čedomira Kneževića iz Drugog odreda kontraobavještajne grupe RV-a i PVO-a JNA i pukovnika Nikole Zečara iz Uprave bezbjednosti JNA«. Naoružavanje je provedeno u operacijama »Proboj 1« i »Proboj 2«, u kojima su iz skladišta u Bihaću opremljeni »Srbi na području Krajine, ali i Srbi na prostoru BiH«. Također, »od kolovoza do listopada 1991. izvučeno je oko 20.000 komada raznog naoružanja iz skladišta JNA u Hrvatskoj«. Razumljivo, nakon takve pomoći, srpske snage u Hrvatskoj i BiH u rat su ušle neusporedivo spremnije nego bilo koja druga njima suprotstavljena strana.

Navodi se i da je od kraja rujna 1991. pa do svibnja 1992. JNA držala Dubrovnik u blokadi, tijekom koje su grad i njegova okolica u više navrata granatirani. »To je rezultiralo uništavanjem kulturnog naslijeđa i razaranjem stambenih kuća u samom gradu, ali i ubojstvom oko 50 civila«, piše u dosijeu. Analiza detaljno dokumentira i sudjelovanje JNA u napadu na Dubrovnik, razaranju Vukovara te niza sela u Hrvatskoj. »Iako je u napadu na Dubrovnik sudjelovalo više jedinica koje su se nalazile pod komandom JNA, ni jedan komandant ili pripadnik tih jedinica nije procesuiran pred domaćim sudom«, konstatira se, te navode imena oficira JNA koji su sudjelovali u napadu na Grad. Također, podsjeća se da »za neselektivni i rasprostranjeni napad na Vukovar ni pred MKSJ-om, ni pred sudovima u Srbiji, nije osuđena nijedna osoba«.

A kada je reč o Vukovaru, ukazuje se da je grad osvajan tijekom tromjesečne opsade, od kolovoza do studenoga 1991. uz uporabu teškog naoružanja i sudjelovanje oko 15.000 pripadnika JNA i srpskih dobrovoljaca podčinjenih Operativnim grupama JNA – Jug i Sjever. Dodaje se da je početkom listopada 1991. godine JNA opkolila i u potpunosti blokirala Vukovar, a potom zajedno sa srpskim dobrovoljačkim jedinicama koje je kontrolirala, ušla u grad. »U razdoblju od kolovoza 1991. do početka 1992. JNA je, zajedno s pripadnicima TO-a, Milicijom SAO Krajine i dobrovoljačkim jedinicama, provodila sustavno i široko rasprostranjen napad na pretežno hrvatska sela na Banovini, u Lici i sjevernoj Dalmaciji… Od 16. do 23. rujna 1991. granatiran je Šibenik, sa položaja pod nadzorom 9. korpusa JNA… Tijekom rujna i listopada 1991. JNA je topovima, minobacačima i haubicama granatirala Zadar i njegovu okolicu, a napad je naredio pukovnik Momčilo Perišić, tadašnji komandant Artiljerijsko-školskog centra JNA u Zadru«, navodi se u dosijeu. Također, FHP naglašava da je na više različitih mjesta na prostoru tzv. SAO Krajine JNA osnivala mjesta zatočenja u koja su odvodili mještane osvojenih sela. »Po pravilu, ova mjesta zatočenja su bila pod kontrolom JNA, a neka od njih obilazili su oficiri JNA, uključujući načelnika Štaba, kasnije komandanta 9. korpusa JNA Ratka Mladića«, piše u dosijeu FHP-a.

Nakon povlačenja iz Hrvatske tijekom prvih mjeseci 1992. JNA je težište svojih vojnih aktivnosti prebacila u BiH, te se u drugom dijelu dosijea opisuje kako je JNA na početku rata u BiH sudjelovala u zauzimanju bosansko-hercegovačkih općina, ponovno za račun srpske strane i u suradnji sa Srpskom demokratskom strankom iz BiH. »Općine u čijem je zauzimanju sudjelovala JNA postale su potom dio ratnog teritorija Srpske republike BiH, kasnije preimenovane u Republiku srpsku… Pored jedinica TO-a koje je kontrolirala, JNA je u BiH formirala i dobrovoljačke jedinice koje su također bile pod njezinom komandom. U ožujku 1992. dobrovoljačke jedinice su brojile nešto manje od 70.000 ljudi. Kao i Bijeljina, općina Zvornik je bila u zoni odgovornosti 17. korpusa JNA pod komandom general-majora Save Jankovića«, piše u dosijeu.

U dosijeu detaljno je opisana i analizirana uloga JNA u pokolju na Ovčari, razaranjima Dubice, Cerovljana, Saborskog, Škabrnje, Nadina, Tovarnika, Sotina, Bapske, Lovasa, Šarengrada, Iloka i Bogdanovaca, ubijanja u zatvorima i logorima u Benkovcu, Kninu, Dalju, Glini, Golubiću, Borovu Selu..., kao i u logorima za Hrvate u Srbiji: »u Stajićevu kod Zrenjanina, u Begejcima kod Žitišta, u Kazneno-popravnom zavodu u Srijemskoj Mitrovici, u Kazneno-popravnom zavodu i Vojnom zatvoru u Nišu, Aleksincu, kao i u Vojno-istražnom zatvoru u Beogradu i u podzemnim objektima Instituta za bezbednost na Banjici...«.

»Na sjednici krnjeg Predsjedništva SFRJ, 4. ožujka 1992., donesena je odluka o povlačenju pripadnika JNA, građana SR Jugoslavije, iz BiH do 19. svibnja 1992. Od nastanka VRS-a, jedinice u njezinom sastavu su bile ustrojene na isti način kao i u JNA. U praksi je to značilo da su dijelovi jedinica JNA koji su ostali u BiH nakon formalnog povlačenja, samo promijenili naziv i postali jedinice novoformiranog VRS-a, dok su ustroj i zapovjednici ostali isti. Vojna i logistička pomoć je realizirana preko Generalštaba VJ-a. Generalštab VJ-a je dostavljao oružje, strjeljivo i materijalna sredstva VRS-u i SVK-u. Također, Generalštab je pružio tehničku i operativnu pomoć oko izrade, proizvodnje i testiranja naoružanja«, ističe FHP u svom najnovijem dosijeu.

Sedam godina nakon zločina na Ovčari Vojska Jugoslavija, nasljednica JNA, pod pritiskom Haaškoga suda provodila je istragu u cilju zataškavanja vlastite odgovornosti i »...u izvještajima je odgovornost za zločine JNA uvijek pripisivala Teritorijalnoj obrani ili dobrovoljačkim jedinicama«, navodi dosije i dodaje da su: »...istrage JNA bile fiktivne, kako bi se formalno ispunili zahtjevi, ali ne i da bi se prikupili vjerodostojni dokazi o odgovornima za počinjene zločine koji bi predstavljali osnovu za podizanje optužnica«. »Ukupan broj zarobljenika u ovim logorima bio je oko 7.000. Među njima se nalazio i veliki broj žena, djece i starih. Svjedočeći pred MKSJ-om, načelnik 'Uprave za bezbjednost JNA' Aleksandar Vasiljević potvrdio je da su ovi logori pripadali 1. Vojnoj oblasti JNA«, navodi dosije i spominje logor JNA Morinj u Crnoj Gori za zatočenike s dubrovačkog ratišta. U Beogradu se rijetko mogu čuti ovakve optužbe na račun JNA, a prevladavajući je stav da je JNA branila srpski narod u Hrvatskoj od "zengi i ustaša", stoga je dobrodošla ova publikacija i pravo osvježenje. Posebice kada su u Hrvatskoj na vlasti osobe i strukture koje se svakodnevno služe lažima i dodvoravanjima raznim gospodarima i šaptačima u državi i izvan nje.  

Pavao Blažević - hrvatski-fokus.hr