Zadnji komentari

Kako je Njemačka ispala zbog provale tuđeg nacionalizma

Pin It

Image result for Shaqiri i Xhaka

Ipak, koliko god se na njih ljutili, Özil i Gündogan s jedne, te Shaqiri i Xhaka s druge strane, su ono najbolje što su mogli dobiti s tih strana svijeta. A najbolji su i na korist drugima, između ostalog, i zato što drže do svoga. Pa kako im onda zamjeriti što do svoga drže više nego do njemačkoga i švicarskoga, pogotovo kad vide da do vlastitoga Nijemcima i Švicarcima i nije odveć stalo?

Ne, nije ispadanje popularnog “elfa” sa Svjetskog nogometnog prvenstva posljedica praznovjerja, kako bi neki fatalist mogao zaključiti ponesen mišlju kako su tri od četiri prethodna prvaka u ovom stoljeću (Francuska, Italija i Španjolska) ispala već u početnoj fazi natjecanja. Nije tom krahu razlog ni sad već tradicionalno zla kob Nijemaca kad pokušavaju ispisati povijest u golemoj Rusiji. Mada, nekoć bi im barem ljeti dobro krenulo, grdne bi nevolje nastupile tek s cičom zimom. No, ovo je ipak neka druga priča. Po Nijemce žalosna, ali srećom još ne i tragična.

U svakom pothvatu organizirane skupine ljudi posvećene određenom cilju, pa tako i nogometne momčadi, nezaobilazan čimbenik je prava atmosfera, zdravo ozračje u kojem je ključna karika međusobno povjerenje, koje služi kao temelj nužne kohezije. A upravo ono je, uoči turnira, u redovima njemačke reprezentacije ozbiljno poljuljano. Pritom problem nije bio u rasno i etnički šarolikom sastavu. Ta, nije li ekipa sličnih značajki – osmorica njih, okosnica momčadi, nastupili su i sada u Rusiji – pred 4 godine otišla do kraja u velikom stilu, legendarnom sedmicom propisno isprašivši tur domaćinu Brazilu? Doduše, oku pozornog promatrača ni tad nije moglo promaći kako bi uoči susreta “Deutschland über alles” pjevali isključivo igrači bljeđe puti. Oni tamnijeg tena, i domalo za Njemačku neobičnih fizionomija i imena, tom prilikom ne bi čak ni prebirali usnama, pa niti samo otvarali usta. Ostajali bi skamenjenih lica iako su nacionalnu himnu zacijelo učili u školi. Osim ako su domaćini smatrali nepotrebnim poučavati ih toj patetičnoj melodiji, prema kojoj i sami gaje sve manje poštovanja, čisto kako prinovama ne bi povrijedili osjećaje. No, došljaci iz sunčanijih krajeva očito se u novim domovima u tuđini nisu sramili onoga što jesu, a to su prenijeli i na svoju djecu, koja, pak, ono što jesu nisu mogla prestati biti pritiskom na gumb. Ukratko, provedena je integracija, ne i asimilacija… a i to u najboljem slučaju!

Ovaj detalj nije promakao tradicionalnim njemačkim otočnim “prijateljima” s iznimnim osjećajem za izazivanje razdora u neprijateljskim redovima, kojeg neumorno bruse već stoljećima, kako na velikima, tako i na malima. A njima Nijemci nisu bili naročito dragi ni prije Brexita. Stoga i nije neobično što je susret dvojice njemačkih nogometaša turskog identiteta na privremenom radu u Engleskoj, Özila i Gündogana, s turskim predsjednikom Erdoganom uprizoren upravo u Engleskoj i slika o tome brižno, kao svojedobno rušenje Starog mosta u Mostaru, odaslana u svijet. A već i površnim poznavateljima povijesnih prilika poznato je kako ništa što Englezi priređuju, zbilo se to u Engleskoj ili drugdje, nije slučajno. Naprotiv, promišljeno je i rijetko kad dobronamjerno. Režirana sportsko-politička provokacija predvidljivo je izazvala provalu ljutnje i bijesa u Njemačkoj, a dvojac Turaka u “elfu” pribijen je na stup srama.

Imajući u vidu kako Njemačka po pitanju zadržavanja identiteta dobrohotno tretira tek pristigle useljenike s kraja svijeta, Özil i Gündogan su vjerojatno pomislili kako im to što žive od vlastita rada – kao i to što su Njemačkoj ipak nešto dali (uz nastupe u reprezentativnom dresu obojica su transferirana u inozemstvo uz pozamašnu odštetu), a ne samo od nje uzeli – daje pravo biti ono što jesu – a jesu Turci – i to još javno iskazivati. Ipak, prevarili su se, jer u napetom “mi ili oni” ozračju respekt iskazan prema demonu Erdoganu i Turskoj nije mogao biti drukčije protumačen nego kao izljev turskog nacionalizma i nedostatak poštovanja prema anđelici Merkel i Njemačkoj. I nakon jenjavanja čitave priče, kako to obično biva kad je riječ o politikom podgrijanim strastima, dvojac podvojene lojalnosti između Vaterlanda i Muttilanda ostao je u najmanju ruku sumnjiv u podsvijesti svojih suigrača čime je ozračje u reprezentaciji nepovratno narušeno.

Osim Nijemaca, s tuđim nacionalizmom u nogometu bakću se i južni im susjedi Švicarci. No, za razliku od Nijemaca, koji su bili nogometna velesila i prije dotoka svježe krvi s raznih strana svijeta, Švicarci bi se na završnicama većih nogometnih natjecanja najčešće našli tek u ulozi sudaca, sve do zamjetnijeg uvoza ljudstva s balkanskih pustopoljina posljednjih nekoliko desetljeća. Ta se pojava pokazala izrazito blagotvornom za njihove sportske rezultate. Naime, plasman u sljedeću fazu natjecanja imaju zahvaliti ponajviše dvojici klasnih igrača – kosovskim Albancima Xhaki i Shaqiriju. Oni, pak, i kad odjenu švicarski nacionalni dres, iz nekog razloga odbijaju prestati biti Albancima pa proslavljaju golove rukama tvoreći figuru albanskog nacionalnog simbola – dvoglavog orla.

A tuđi nacionalni simboli, kao i bilo kakva gestikulacija kojom se aludira na njih, vrijeđaju one kojima je već i puko postojanje drugih dovoljno da ih uvrijedi. Napose ako ih i usred majčice Rusije slede lica koja govore “lj” pa ih opet, baš kao nedavno iz kolijevke im, “bato, bato, eljiminiraju”. I tako, nakon što im slomiše bagrenje, jer nisu ih vetrovi oduvali, sve je već po običaju otišlo u … Honduras! U tom snuždenom jatu belih, također dvoglavih, orlića samo “lepa Đokina kći” ne haje odveć zbog te dvije glave crnog orla. Njoj je za oko zapela, pa joj se po glavi vrzma, ona treća – ona koja se poput perle smjestila sred tijela sjajnog Đerdana,… ovaj,… Xherdana Shaqirija.

I dok se albanski orao i dalje kočoperi na zastavi vijorećoj pred sjedištem Ujedinjenih naroda na East Riveru vrijeđajući tako one koje sama njegova pojava vrijeđa, FIFA je otišla korak dalje od UN-a, kako uostalom i priliči perjanici u borbi protiv rasizma, nacionalizma i svi ostalih zlih “izama”. Borba je to čiji je krajnji cilj da svi zaborave na ono što jesu, a ako im to kojim slučajem ne uspije, da se barem prave kako nisu to što jesu. Osudama neprihvatljive pojave u redovima svoje reprezentacije revno se priključuju u slijeđenju smjernica međunarodnih autoriteta uvijek strogi Švicarci. Zbog albanskog nacionalizma osuđen je, kažnjen i proglašen budalom čak i autohtoni Švicarac Lichtsteiner jer se u slavlju solidarizirao sa suigračima najzaslužnijima za uspjeh.

Da je nacionalizam posebno pogubna pojava, nekima je poznato još iz doba eseferjota, ex-države koja je u borbi protiv tog zla bila desetljećima, pa i više od pola stoljeća, ispred tobože razvijenoga svijeta. A kako je ta borba okončana, nema koristi podsjećati one nesklone učiti na tuđim greškama. Nacionalizam tako ostaje zlo od kojeg je veće možda tek ono kojem se ne usudimo ni spomenuti ime. Dovoljno je tek reći kako su zbog tog čudovišnog prijestupa iz Američke filmske akademije izbačeni jedan Židov i jedan crnac. Sasvim dostatno da nitko zdrave pameti ne propitkuje više. Me Too!

Pomalo ironično, nakon što su svoj nacionalizam ušutkali i gotovo ga iskorijenili, samo kako došljake u svojim zemljama ne bi uvrijedili, Nijemci i Švicarci sad muku muče s tuđim nacionalizmom koji im se podmuklo ušuljao pod skute. Da stvar bude gora, prikrio se pod velom njihovih nacionalnih amblema – uporaba kojih je prigodno, u strogo ograničenim dozama, još uvijek dopuštena.

Ipak, koliko god se na njih ljutili, Özil i Gündogan s jedne, te Shaqiri i Xhaka s druge strane, su ono najbolje što su mogli dobiti s tih strana svijeta. A najbolji su i na korist drugima, između ostalog, i zato što drže do svoga. Pa kako im onda zamjeriti što do svoga drže više nego do njemačkoga i švicarskoga, pogotovo kad vide da do vlastitoga Nijemcima i Švicarcima i nije odveć stalo?

Grgur S./Kamenjar.com