Zadnji komentari

Nije sreća obraniti jedanaesterc, nego biti Hrvat koji izgara sa svoju vrstu, za svoju Domovinu, za svoj narod

Pin It

ZNANJE, VJEŠTINA, HRABROST,USTRAJNOST I DOMOLJUBNA SNAGA U HRVATSKIM POBJEDAMA

Tajna uspjeha, pobjede, nije na izbjegavanju e, nego na ustrajnosti da se udio „nesreća“ smanji na minimum i da se ustrajnošću, znanjem i vještinom izdrži do kraja i postigne veći broj „sreća“ nego nesreća“ – do konačne pobjede.

“Sreća postoji”, rekao je netko duhovito, “kako bismo inače objasnili uspjehe naših bližnjih!”…

Tako sada neki govore u primjeru pobjede hrvatske nacionalne vrste nad Dancima. Shvaćamo da tako govore oni koji nisu sretni s našom pobjedom, ali da tako govorimo mi sami – nije dobro. A nije ni točno.

Nije dobro jer se i igra, kao i život, kao i bitka, sastoji od niza malih događaja koji čine složenu mrežu međusobnih akcija koju nije moguće kontrolirati u svakom trenutku i svakoj nijansi. Nekad te interakcije ispadnu povoljno a nekad nepovoljno, a te nepovoljne se ne može izbjeći. Onda se one čine kao nesreća, a riješe“ se, ili „zakrpe“ srećom“. Pa se na kraju pobjeda čini kao neka „sreća višega reda“, a poraz nesreća, nesklonost sudbine odnosno toga „višega reda“.

Ali nije tako! Tajna uspjeha, pobjede, nije na izbjegavanju nesreće, nego na ustrajnosti da se udio „nesreća“ smanji na minimum i da se ustrajnošću, znanjem i vještinom izdrži do kraja i postigne veći broj „sreća“ nego nesreća“ – do konačne pobjede. Proistječe da se ništa ne može dobiti bez ustrajnosti, znanja i vještine, a da su „sreća“ i „nesreća“ tek nestručni izrazi za složenost događanja, a u krajnjoj crti – opravdanje za nedovoljnu ustrajnost, znanje i vještinu djelovanja u sustavu o kojemu se radi.

Ukratko, hrvatska nacionalna nogometna vrsta nije pobijedila dansku „srećom“ nego sustavom nadmoći koja je donijela konačan povoljan rezultat (koji nas je toliko obradovao!). Danci su bili izvrstni, imali su svoj stil koji im odgovara i koji su uvježbali, bili su disciplinirani, marljivi i snažni i nisu nam dopustili da pobijedimo lako i glatko. Svaka im čast. Ali mi smo ukupno bili bolji i – mi smo pobijedili. Evo nekoliko primjera, koji pokazuju da smo prije imali „nesreću“ nego „sreću“.

Gol u prvoj minuti bio je gol iz akcije koja nije postojala, bio je glup i obranjiv i potencijalno je bio porazan za naš moral i nastavak nadmetanja. Naš gol nije bio takav – ušli smo vrlo elegantno u danski kazneni prostor, lopta se odbila tamo i ovamo, došla do Viteza Mandžukića i on je vrlo vješto zabio. Zabivalka.

Prilika i poluprilika bilo je poslije na objema stranama, ali tako je uvijek u nogometnom susretu dvaju podjednakih protivnika. Na kraju smo imali još jednu veliku „nesreću“ – u blistavoj akciji Rebić se našao pred praznim vratima i onda su ga srušili. I Luka je promašio jedanaesterac. Gdje je tu ta naša „sreća“?

Gdje je naša „sreća“ u činjenici da Kasper Schmeichel odlično brani? Nakon toga iz igre, obranio je i dva jedanaesterca u raspucavanju! To je velika rijetkost i u pravilu sigurna pobjeda momčadi koja ima takvoga vratara. I – tko onda kaže, i kojim pravom, da smo u Danijelu Šubašiću mi imali „sreću“?! On je obranio tri jedanaesterca i donio nam pobjedu. Koja je tu razlika u „sreći“ od Smeichela koji je obranio dva? Samo jedna – Šuba je bolji, obranio je tri. A Šuba je član hrvatske nacionalne vrste, pa je i ona zato – bolja.

Svaka čast Dancima, ali mi smo bili bolji. Ne samo da u pobjedi nismo „imali sreću“, nego smo imali „nesreću“ – u primjeru gola u prvoj minuti i obrane jedanaesterca u tri minute prije kraja produžetaka.

Ta aktualna i draga priča, koja nas čini sretnim, ali ne po sretnosti pobjede, nego po osjećaju sreće koju je pobjeda donijela, poučna je nama Hrvatima kao narodu i narodnoj državi. Prvo mislimo da osciliramo u moralu, a pokazali smo da možemo svladati teške nesreće. Drugo, kad uspijemo, pobijedimo, onda kažemo da smo“imali sreće“.

Ne, dragi prijatelji, sreća postoji samo za druge, da bi objasnili naše uspjehe, a mi smo svoje uspjehe postigli ustrajnošću, znanjem i vještinom!

U srpnju 1991. američka je procjena bila da je odnos naših snaga prema agresorskima 1:300. I bio je, mi to dobro znamo, jer je taj odnos pregrmio preko naše krvi, znoja i suza, naših mrtvih i ranjenih. A onda smo pobijedili. I – tko to može biti nego neprijatelj, hrvatomrzac, koji bi rekao da smo „pobijedili srećom“? Ne, pobijedili smo ustrajnošću, znanjem i vještinom!

A to nam treba i danas! Ne gatanje za sreću, ne kockanje i čekanje neke sreće da nas pomiluje, nego ono isto racionalno, tvrdo, mudro, brzo, vješto, predano i domoljubno braniteljsko srce, koje je sâmo svladalo tristo protivničkih. Treba nam sve ono što danas treba hrvatskoj nacionalnoj vrsti da se vine još više i da nas još više usreći. Rat protiv Hrvatske nije završio; on se danas vodi – drugim sredstvimam. Morao pretrpjeti neke poraze, progutati neke nesreće, ali na kraju moramo pobijediti i dosegnuti mir i blagostanje. A to se ne može čekanjem „sreće“, nego vještinom poput Šubine, moralnom snagom poput Lukine i vještinom poput Antine i Raketine. I svi zajedno, i kad su neki slabiji, i slabije raspoloženi, i ozlijeđeni ili boležljivi, i kad protivnici imaju više navijača, i kad nam se čini da sudac naklonjen drugoj strani!

Hrvatska, to smo mi! Nitko nam je ne će dati, ako je mi sami ne sačuvamo. Živjela Hrvatska– zauvijek;a u ovom lijepom času – živjela hrvatska nogometna nacionalna vrsta!

Nije sreća obraniti jedanaesterc, nego biti Hrvat koji izgara sa svoju vrstu, za svoju Domovinu, za svoj narod.

Uredništvo-Braniteljski portal