Zadnji komentari

Kršćanstvo kao totalitarizam ili – kako su perjanice lijevog novinarstva preuzele ideje ključnog filozofa suvremene desnice

Pin It

Image result for kršćanstvo

Političko-ideološka mreža današnjice sve je, samo ne binarna. I dok su neki uvjereni kako postoje tek "ljevica", "desnica" i neki fantomski, pomalo neuhvatljiv "centar" – predodžba o kojemu ionako ovisi o tome što vidimo kao "desno", a što kao "lijevo" – većina analitičara kao da zaboravlja kako se i mnoge prividne alternative, promatrane iz neke treće perspektive, pretvaraju u srodnosti.

Nova desnica tako suvremeni liberalizam vezuje s marksizmom ili komunizmom, dok nova ljevica kapitalizam naizmjenično vidi kao uzrok i posljedicu fašizma. Shvatimo li liberalizam u klasičnome smislu, za nj su i fašizam i komunizam ideologije suprotstavljene načelima slobode i individualizma. Sličnu perspektivu, samo s drugih polazišta, nudi i demokršćanski pogled; "ljevica" ga također proglašava fašistoidnim, a "desnica" nerijetko marksističkim.

"Za normativno samorazumijevanje moderniteta, kršćanstvo je djelovalo kao nešto više od prethodnice ili katalizatora. Univerzalistički egalitarizam, iz kojega izviru ideali slobode i solidarnog suživota u kolektivu, autonomno djelovanje te emancipacija, moralnost pojedinčeve savjesti, ljudska prava i demokracija izravno su nasljeđe židovske etike pravednosti i kršćanske etike ljubavi. To nasljeđe, supstancijalno nepromijenjeno, bilo je objekt stalne kritičke prenamjene i reinterpretacije. Sve do danas, nema mu alternative. U svjetlu aktualnih izazova post-nacionalne konstelacije, svoju održivost, kao i u prošlosti, moramo izvesti upravo iz te supstancije", ustvrdio je razmjerno nedavno, na završetku protekloga stoljeća, jedan od vodećih đaka Frankfurtske škole, sociolog i filozof ateističke provenijencije Jürgen Habermas.

Drugim riječima, Zapad kao civilizacija, unatoč svim svojim sastavnicama pretkršćanske ili nekršćanske geneze, poput grčke filozofije ili rimskoga prava, suštinski počiva na judeokršćanskoj misli, duhu ili ideji – kako u onim manifestacijama koje iz njih proizlaze izravno, tako i onih koje su joj, takoreći, nuspojava; od ljudskih prava i ideala jednakosti, preko modernosti kao takve (modernih sveučilišta i bolnica, modernog koncepta znanosti), pa do prosvjetiteljstva ili scijentizma, a vjerojatno i – manje paradoksalno no što se isprva može činiti – ateizma kakav danas poznajemo (u skladu s čime i G. K. Chesterton primjećuje kako je kršćanstvo jedina religija u kojoj se u jednome trenutku moglo učiniti kako je i sȃm Bog – to jest, Isus – nakratko postao ateist).

Neki, međutim, u judeokršćanskoj iskri zapadne civilizacije vide nešto posve drugo nego, pojednostavljeno rečeno, "ljevičar" Habermas; to jest – svojevrsni prauzrok mnogim negativnim pojavama u suvremenim zapadnim društvima, s dvadesetostoljetnim totalitarizmima kao krajnjom posljedicom. Ponajartikuliraniji zagovornik te teze utemeljitelj je pokreta nalik Frankfurtskoj školi, ali suprotnoga svjetonazorskog usmjerenja, protiv volje svojih pokretača imenovan Novom desnicom, francuski filozof Alain de Benoist, koji – držeći kako čak i ateistički totalitarizmi, poput onoga komunističkog, nasljeduju kršćansku misao "u onome smislu u kojemu je Carl Schmitt pokazao da su  moderna politička načela sekularizirane inačice teoloških načela" – zaključuje da se u totalitarnome kontekstu, u sklopu fenomena koji je nazvao "strukturom isključivanja", kršćanska "duševna policija" preobrazila u "državnu policiju".

Isus kao partizan

Na tom se tragu posljednjih tjedana u hrvatskim medijima javljaju glasovi koji, poput Benoista, u kršćanstvu ili Katoličkoj crkvi – povremeno ih neznalački poistovjećujući – pridaju totalitarne odlike. Uglavnom je riječ o istima onima koji bi se u ovoj nesavršenoj dihotomiji načelno svrstali na Habermasovu stranu, no u slučaju kršćanstva kao teme, oni su ipak znatno bliže misliocu kojega bi, da su okolnosti nešto drukčije, bez okolišanja "prokazali" kao fašista. Božo Kovačević tako, nudeći pregled više ili manje diskutabilnih crkvenih zastranjenja kroz zadnjih dvije tisuće godina, ironično piše kako je "poznato (...) da je Katolička crkva uvijek bila protiv svakog totalitarizma" te dodaje: "Osim svog, naravno".

Nešto slično misli i Goran Gerovac, koji u svojoj nedavnoj kolumni – također na tragu de Benoistova viđenja pretkršćanskoga poganstva  – piše kako se Europu ne bi trebalo poistovjećivati s kršćanstvom, budući da je ono fenomen koji ne predstavlja njezinu cjelinu, kako temporalnu, tako niti konfesionalnu: "Braniti Europu isključivo s pozicija kršćanstva kao ekskluzivnog identiteta znači braniti njenih posljednjih 1500 godina, što znači da godina prije toga i cjelokupnog nasljeđa koje u zbiru s kršćanstvom ali i islamom i mnogoboštvom čini Europu, uopće nije ni bilo". Kršćanstvo, štoviše, za Gerovca nije samo puka preteča prošlostoljetnih totalitarizama, ono predstavlja – kako je i napisao u godinu i pol dana staroj kolumni – "totalitarni kontinuitet kojem mogu pozavidjeti svi njegovi kratkotrajni prirepci koji su samo izvedenice iz judeo-kršćanske tradicije u ekumeni nasilja", dakle najtotalitarniji od svih totalitarizama.

Kršćanstvo, smatra Gerovac, nije istovjetno komunizmu i fašizmu, već još gore od njih, s tom razlikom što njegov utemeljitelj nije usporediv s dvadesetostoljetnim vođama totalitarnih režima, već služi kao još jedno oružje za napad na institucionalizirano kršćanstvo i sve ono što Gerovac tumači kršćanskim, a pogubnije je i od fašizma. Večernjakov kolumnist svoj tekst zaključuje opaskom kako se Isus Krist, da je kojim slučajem djelovao tijekom Drugoga svjetskog rata, ne bi našao "u crnoj košulji", nego bi poveo "svoju sljedbu" u "šumu", a "možda" i "zapjevao Internacionalu". On je za Gerovca, koji ga naziva "Ješuom" – što je izvorni oblik Isusova imena, koji Gerovac vjerojatno upotrebljava kako bi ono što vidi kao ključ njegova nauka ogolio od implikacija nataloženih višestoljetnim tumačenjima – ponajprije "iskonski antifašist koji je u borbu protiv zla krenuo iz snage osamljenosti svog nepobjedivog duha". 

Potencirajući sliku Isusa kao revolucionara, ili, preciznije, partizana, promicatelja nasilja, k tome opterećenog ovozemaljskom vlašću, Gerovac inzistira na nečemu posve suprotnom od onoga što je Isus doista bio. Ako uopće vrijedi koristiti pojam revolucionara, Krist je bio revolucionar duha, koji pritom – za razliku od utemeljitelja komunizma i fašizma – nije naviještao ovozemaljsku utopiju, već onostrano "kraljevstvo nebesko". U skladu s time, Isus nije zagovarao, današnjim rječnikom, "promjenu vlasti" ili "društveni prevrat" – takvo viđenje zapravo je krivotvorina onih koji su ga i osudili na smrt. No pretpostavka po kojoj bi Krist po svojem vladanju u Drugome svjetskom ratu bio bliži jugoslavenskome maršalu koji je uništavao živote negoli, primjerice, zagrebačkom nadbiskupu koji ih je spašavao čini tek maleni uvod u pojmovno-vrijednosnu konfuziju koju Gerovac reproducira iz tjedna u tjedan, a ovdje ćemo je pokušati barem donekle raščlaniti.

Kršćanstvo i totalitarizam

Da bismo mogli odgovoriti na tvrdnju kako je kršćanstvo totalitarizam, prvo moramo promisliti što je to totalitarizam. Prema Hanni Arendt, riječ je, pojednostavljeno, o sadržajno fluidnome sredstvu ostvarivanja političkih ciljeva, ili – drugim riječima – formi koja se može manifestirati u različitim ideološkim kontekstima, te Arendt kao istinske totalitarizme 20. stoljeća priznaje jedino onaj Staljinov i onaj Hitlerov. Ono što obilježava totalitarne režime jest stapanje pluralnoga društva u jednakomisleći kolektiv te prožimanje svih stranačkih tijela s državnim institucijama, a državnih institucija s gotovo cjelokupnim stanovništvom, da bi svi navedeni čimbenici naposljetku djelovali kao jedno tijelo ili organizam, manje vođen voljom njihova karizmatskog vođe, a više inherentnom logikom totalitarnog fenomena, koji se izvorno rađa iz slobodnoga pristanka svih članova zajednice na totalitarno stanje, ali po svojoj naravi ukida sve slobode, jednu po jednu.

Značajka totalitarizma koja se, čini mi se, najčešće previđa jest ona po kojoj je totalitarna dogmatičnost, u svojoj bȋti, zapravo antidogmatična; iako naizgled posjeduje središnju ideju, totalitarnost se ostvaruje isključivo kroz stalnu mijenu, to jest preobrazbu okvira koji obuhvaća ono što je u totalitarnome društvu prihvatljivo, a isključuje ono što je neprihvatljivo. Taj okvir stalno se sužava, sve u svrhu nepomućivanja sveopće destruktivnosti, kao glavne karakteristike i istinske pokretačke snage svih totalitarizama. Dubinsko razumijevanje uništavalačke tendencije u ljudskome djelovanju ponajbolje demonstrira René Girard, po kojemu se čitav kompleks međuljudskog nasilja bazira na mimetizmu nasilja koje oponaša nasilje i nastoji ga nadvladati – naravno, nasiljem – nasuprot Kristovim navodima koji, sugerirajući suprotno ("Udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi"), ukazuju na postojanje začaranog kruga nasilja, kao i na potrebu za njegovim dokidanjem.

Svojom pojavom na povijesnoj sceni, kršćanstvo nije samo konceptualiziralo moral, koji i Habermas drži izvorom egalitarističkih ideala današnjice, ili stvorilo preduvjete za sekularnost, to jest odvajanje Crkve od države, što se obično izvodi iz Isusovih riječi: "Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje" – a što su eminentno protutotalitarne značajke – već je, na neki način, suprotno Gerovčevoj napomeni kako kršćanstvo čini tek fragment europskog identiteta, presudno utjecalo na kreiranje Europe kakvu poznajemo; ne samo konkretnim potezima demokršćanskih političara, u što možemo ubrojiti i osnivanje Europske unije, već i sustavnim razvijanjem samosvijesti o europskoj jedinstvenosti, isprva utemeljenoj tek na zajedničkoj vjeri. Ili, kako je to formulirao Christopher Dawson, "Europa je prvi put postala svjesna sebe kao zajednice naroda koji vjeruju u iste moralne vrijednosti i zajednički duhovni cilj tek onda kada je postala kršćanskom".

U smislu dokazivanja netotalitarne, pa i protutotalitarne naravi kršćanstva kao religije, njegova dogmatičnost njegov je spas. Ukorijenjenost u nedvosmisleno formuliranu ideju dobra, u sprezi s višestoljetnim promišljanjem o njezinoj primjeni u različitim okolnostima, jamči kontinuitet koji – neovisno o društveno-političkim, kulturološkim, povijesnim ili civilizacijskim kontekstima – jednostavno ne može nestati, pa makar se i sve veći i veći broj nominalnih kršćana ponašao nekršćanski. Težnja za sveobuhvatnošću u tumačenju svijeta, koja je – osim velikim svjetskim, napose abrahamskim religijama – svojstvena i komunizmu te fašizmu, sama po sebi nije dovoljna da i velike svjetske religije, baš kao i staljinizam i nacionalsocijalizam, optužimo za totalitarizam. Ako je preduvjet nebivanja totalitarnim svjesno odbacivanje mogućnosti spoznaje svijeta u njegovoj punini, onda je cijena koja se za to mora platiti odviše nalik nekom obliku postmoderne samolobotomije.

Apsolutizacija fašizma, posvećenje komunizma

Ali Gerovac u svojim tekstovima ipak od krivnje za totalitarnost ekskulpira jedan od navedenih idejno-vrijednosnih sustava. Riječ je, naravno, o komunizmu. Tumačeći ga, valjda – nasuprot priprostome, materijalističkom kršćanstvu – tako neizmjerno metafizičkim, usredotočenim na čiste ideje i eterične apstrakcije, Gerovac komunizam ne smatra neuspjelim, već neiskušanim. U maniri apsolutizacije pojmova kao što su "fašizam" i "antifašizam" te njihova uzdizanja na razinu istoznačnica za dobro i zlo, on u ranije navedenoj kolumni iz 2016. godine zaključuje kako su i "ubojstvo (...) ispod kukastog križa i ispod petokrake jednaka (...)  manifestacija – nacizma", da bi u nedavnoj kolumni upotpunio svoje viđenje fašističko-antifašističke problematike zapažanjima kako je antifašizam "način života", dok fašizam čine "metode umiranja". 

Prvi problem koji iz takve definicije proizlazi jest što se, kako tijekom Drugoga svjetskog rata, tako i po njegovu završetku, samozvani "antifašisti", u hrvatskome slučaju partizani ili komunisti, vrlo umješno demonstrirali ovladavanje "metodama umiranja" – ili, preciznije, ubijanja – u podjednako, ako ne i većoj mjeri od onih protiv kojih su se borili (razlozi nepoznavanja pune povijesne istine, uslijed čega sve ostaje na procjenama i spekulacijama, pripadaju drugoj, ništa manje relevantnoj temi). Stoga možemo zaključiti kako je razlaganje poput onoga Gerovčevog, eventualno, u pojednostavljenim prikazima povijesnih zgoda, prikladno tek za neke druge društveno-političke kontekste, ali ne i za onaj hrvatski. S druge strane, Gerovčeva impresionistička reinterpretacija neoborivih istina o konkretnim povijesnim fenomenima problematična je jer onima čiji su interesi vezani uz očuvanje komunističkog nasljeđa osigurava mogućnost kontinuirane pojmovne manipulacije.

"Otkud i pomisao da je Staljin bio komunist?" pita se Gerovac, pretpostavljajući, možda, da je bio kršćanin. "Zar je dokaz tome deklarativna definicija, a ne konkretnost postupaka?" nastavlja se pitati, da bi potom zaključio: "Komunizam nikoga nije ubio iz jednostavnog razloga – komunizma na ovom svijetu još nije ni bilo". Na to je možda najbolje odgovoriti primjedbom Alaina de Benoista, čiji je Gerovac – barem u pitanjima poimanja kršćanstva – svjesni ili nesvjesni nasljednik. "Neki autori drže da je bio moguć drugi komunizam, koji ne bi imao nikakve veze s onim koji smo poznavali", piše de Benoist."Uvijek je moguće tumačiti sustav kao predstavnika jedne zastrane ili neke izdaje njegovih prvobitnih nadahnuća. No, takav postupak nikako ne može dokazati da bi drugačija primjena bila bolja – upravo stoga jer se ta primjena ne može demonstrirati", dodaje.

"Biti u stanju saznati u kojoj mjeri neki sustav vjerno ostvaruje neku ideju ili je pak iznevjerava, velikim je dijelom neodredivo, jer po definiciji predmeti usporedbe ne postoje. Povijesno gledano, nacizam nije ništa drugo doli ono što je bio, a komunizam nije bio ništa drugo doli ono što se stvorilo pod tim imenom u zemljama realnog socijalizma", zaključuje utemeljitelj Nove desnice. Posebna ironija, u kontekstu Gerovčeve apologije komunizma, leži u činjenici da je njezin sadržaj zapravo još jedna "sekularizirana inačica" kršćanskog modela odgode spasenja. Pa iako je Chesterton primijetio kako kršćanski ideal nije iskušan pa odbačen, već nedostignut, vjernici su odavna svjesni da njihovi ideali u ovozemaljskoj domeni ne mogu biti ostvareni, dok komunisti, s druge strane – što je za sljedbenike antimetafizičke ideologije posve prirodno – jedinu nadu polažu u političko djelovanje. Drugim riječima, profaniramo li ono duhovno, tada ćemo sakralizirati materijalno.

Totalitarnost i egalitarizam ili totalitarnost egalitarizma?

Naposljetku, pristupimo li problematici kršćanskoga nasljeđa –  kako bi to Habermas sročio – kao "metodološki ateisti", dakle bez ranije iznesenih uvjerenja o protutotalitarnoj srži kršćanstva, te pokušamo li iz Habermasovih i de Benoistovih zamisli izvesti svojevrsnu sintezu po kojoj bi kršćanstvo istovremeno bilo prauzrok ljudskopravaškog egalitarizma, kao i isključujućeg totalitarizma, moramo se zapitati može li se pojava kršćanske vjere u povijesti čovječanstva, u tome svjetlu, ocijeniti više pozitivnom, ili pak negativnom.

Cinik bi možda primijetio kako se obje ove točke kršćanske baštine danas ispostavljaju negativnima; totalitarne države izgubile su prošlostoljetni rat s egalitarističkim zemljama, samo da bi se iz ideje posvemašnje egalitarnosti počele širiti klice novih totalitarnosti. One već danas prerastaju u ideološko jednoumlje, borbu protiv slobodnoga znanstveno-istraživačkog rada, medijsko, pa sve više i pravosudno šikaniranje neistomišljenika, kulturnu hegemoniju nove vrste, u kojoj koncepti "manjine" svakoga tipa te sveopće "bezgraničnosti" – od one konkretne, međudržavne, pa do apstraktne; primjerice, moralne – uspostavljaju novu svevlast. Odgovor suvremenog vjernika na takvu primjedbu mogao bi glasiti kako je Katolička crkva danas glavna i gotovo jedina značajna protivnica takvome tipu "totalitarnog egalitarizma", propovijedajući upravo ono što je izbavlja od totalitarnosti: vječne i nepromjenjive istine vjere.

Neki "metodološki ateist", s druge strane, mogao bi odgovoriti kako je, pretpostavimo li da u kršćanstvu leže korijeni totalitarnosti te "totalitarnog egalitarizma", ta činjenica – za razliku od kršćanske inačice egalitarnosti – ipak nevezana uz bitan sadržaj kršćanske vjere. Jer, bi li totalitarizmi postojali i bez kršćanstva, samo što ih, u nedostatku "židovske etike pravednosti i kršćanske etike ljubavi", ne bismo znali takvima prepoznati i definirati, učiniti nenormativnima za našu civilizaciju? Može li onaj tko je najjasnije razlučio dobro od zla biti odgovoran za onoga tko dobro instrumentalizira u svrhe zla? Ako naviještanje Krista u svijet uvodi i koncept antikrista, rješenje ne može biti u prešućivanju onoga prvog. Drugi će i tada neometano djelovati, samo što ga nitko neće moći nazvati njegovim pravim imenom.

Matija Štahan/direktno.hr