Zadnji komentari

Stegovna budućnost (2)

Pin It

Dok god hrvatske političke elite uporno ponavljaju kako je Hrvata 4 milijuna od Hrvatske neće biti ništa. Hrvata je danas na svijetu gotovo 9 milijuna, oni su u svugdje u svijetu priznati gospodarstvenici, znanstvenici, profesori i stručnjaci, a samo za vladajući establišment u Hrvatskoj oni su – treća generacija ustaša u emigraciji.

U prošlom tekstu pokušao sam pronaći neke odgovore na pitanja zašto je cjelokupni sustav (društvo) u RH statično, nespremno i nepripremljeno za promjene i inovacije. Pokušao sam sebi i čitateljstvu objasniti što to tjera legije mladih preko granice u tuđinu. Raspravljajući o uzrocima gospodarske tromosti i međuzavisnosti gospodarstva i politike u našoj zemlji kao odgovor na katastrofalno stanje i depresiju cjelokupnog društva nametnuo se – nedostatak osnovnih ljudskih sloboda poput slobode govora, izražavanja mišljenja i djelovanja.

Naime, cjelokupni sustav, počevši od političkih stranaka pa do najvećih privrednih subjekata (što su u pravilu državna ili s državom povezana poduzeća) zasnovan je na principu pokornosti autoriteta i eliminiranju bilo kakvih „devijacija“ u vidu propitivanja tog i takvog autoriteta. Kako su mladi ljudi po prirodi buntovni i skloni suprotstavljanju autoritetima u takvom, zatvorenom i strogo hijerarhijski kontroliranom sustavu, oni ne mogu doći do izražaja pa umjesto masovnih izlazaka na ulice i sukoba s vlastima, čemu Hrvati nisu skloni, radije biraju kartu u jednom smjeru prema zapadnoj Europi.

U nastavku referata kojem sam dao simboličan naziv „Stegovna budućnost“ pokušat ću pojasniti uzroke nastanka takvog sustava koji se malo razlikuje od sustava za koji smo mislili kako smo ga zauvijek ostavili iza sebe početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Ključno pitanje glasi – kako smo u nominalno demokratskom sustavu uspjeli „izgraditi“ društvo koje se u bitnome ne razlikuje od jednopartijskog diktatorskog sustava? Nadalje, treba pronaći i odgovore na pitanja kako takve društvene i političke devijacije tolerira jedna zajednica koja sebi tepa kao „najdemokratskijoj asocijaciji na svijetu“ (Europska unija), ali i kako promijeniti sadašnje poražavajuće trendove?

Ponovit ću još jednom tvrdnju koja može djelovati malo preradikalno, ali svi podaci potvrđuju kako je ona istinita – današnje hrvatsko društvo je samo nominalno demokratsko, a u stvarnosti je strogo kontrolirano od gotovo istih elita koje su do devedesetih upravljali zemljom počevši od gospodarskog, preko medijskog do kulturnog života.

Naime, proces pretvorbe i privatizacije u Hrvatskoj nikada do kraja nije rasvijetljen, a vjerojatno nikada i neće biti. Međutim, upravo u toj hrvatskoj rak rani kriju se i mnogi odgovori na stanje cjelokupnog društvenog mrtvila, depresije i beznađa. Dok je vojska bila u rovovima iza njenih leđa proveden je proces pretvorbe i privatizacije koji će još desetljećima opterećivati svakodnevni život u Hrvatskoj. Jednu takvu posljedicu upravo gledamo i trpimo – Uljanik. Bilo kako bilo većinu nekadašnjeg društvenog bogatstva i resursa države prigrabili su nekadašnji provjereni komunistički direktori i menadžeri. Istodobno su doneseni takvi zakoni u kojima je stranim investitorima otprilike trebalo deset godina za realizaciju i najmanje investicije u državi. Dakle, pored toga što je većina društvenog bogatstva koncentrirana u rukama malog broja bivših provjerenih „funkcionera“, doneseni su i takvi zakoni koji su u kombinaciji s potpuno kontroliranim pravosuđem onemogućili bilo kakav značajniji upliv inozemnog kapitala u državu. Prevedeno, nakon što je prisvojena većina bogatstva države, preko zakonskih normi i pravosuđa napravljen je takav okvir kojim je zapriječen bilo kakav značajniji upliv stranih investicija, a s njima i društvenog i političkog utjecaja u prostoru kojeg su novi „kapitalisti“ označili svojim. Pristupanjem Hrvatske Europskoj uniji dio moći je ispušten u korist stranih trgovačkih lanaca. I to je prostor koji Europu najviše zanima, za ostale događanja i nisu previše zainteresirani. Štoviše, lakše im je postići dogovor s uskim privilegiranim krugom koji vedri i oblači u Hrvatskoj nego da se moraju nositi i pregovarati s emancipiranim i politički osviještenim narodom kao što je to slučaj s Mađarima i Poljacima.

Kada bi radili neke usporedbe sa zemljama koje su imale sličnu političku povijest onda bi primjer Poljske najbolje dočarao zašto je Hrvatska danas tu gdje je, a zašto Poljska zauzima tako značajno mjestu u Europi i po gospodarskoj i političkoj snazi. I nije broj stanovnika presudna prednost koju Poljska ima. Poljska je za vrijeme Drugog svjetskog rata bila devastirana i pregažena, isto kao i Hrvatska. Međutim, za razliku od Hrvatske u kojoj je ono malo imućnijeg građanskog sloja pobijeno zajedno s vojskom od Bleiburga preko Križnog puta, značajan dio poljskog građanskog sloja je uspio emigrirati u Veliku Britaniju i SAD. Znanja i sposobnosti koje su imali u domovini na Zapadu su dodatno oplodili kao i kapital. Poslije pada komunističkog sustava poljska emigracija vratila se u zemlju i preuzela značajnu ulogu u gospodarskom i društvenom razvoju domovine. S druge strane, u Hrvatskoj su emigraciji i njihovim potomcima vrata države bila otvorena samo dok je trebalo slati novce za obranu zemlje. Ovdje govorimo o potomcima prve generacije iseljenika te o hrvatskoj političkoj i ekonomskoj emigraciji nakon Drugog svjetskog rata.

Oni rijetki izleti hrvatskih gospodarstvenika u domaće gospodarstvo redom su završavali žurnim povlačenjem iz hrvatske pravosudne i birokratske močvare. Napravljen je neprobojan zid na način da nitko ne može ugroziti dominaciju kaste novokomponiranih kapitalista stasalih iz reda komunističkog tehno menadžmenta.

Da su se kojim slučajem hrvatski iseljenici uspjeli probiti sa svojim kapitalom u domaći gospodarski, politički i medijski prostor slika Hrvatske bi danas više nalikovala suvremenoj Poljskoj, a manje Bugarskoj koja nam puše za vratom po pitanju BDP-a. Onda bi i perspektiva mladih u domovini izgledala potpuno drugačije. Dok god hrvatske političke elite uporno ponavljaju kako je Hrvata 4 milijuna od Hrvatske neće biti ništa. Hrvata je danas na svijetu gotovo 9 milijuna, oni su u svugdje u svijetu priznati gospodarstvenici, znanstvenici, profesori i stručnjaci, a samo za vladajući establišment u Hrvatskoj oni su – treća generacija ustaša u emigraciji.          

Željko Primorac/HRsvijet