Zadnji komentari

Ivo Lučić: Kako sam izmislio ‘vjesticu’ koju Oslobođenje nije ali jest objavilo

Pin It

Početak jeseni u Bosni i Hercegovini obilježen je izborima koji će se održati prvoga vikenda u listopadu, a to je vrijeme kad se mnogima čini da je “sve dopušteno”. Upravo u tome kontekstu valja razumijevati činjenicu da je u prošlom broju Globusa objavljen tekst glavne i odgovorne urednice i direktorice (GOUD) sarajevskog Oslobođenja Vildane Selimbegović.

Reagirala je na moju prethodnu kolumnu u kojoj sam se osvrnuo na neprofesionalnost i neznanje novinara koji ne znaju ili ne žele znati razliku između nacionalnih obilježja Hrvata u BiH i državnih insignija Republike Hrvatske, ali i uređivačku politiku dnevnog lista Oslobođenje koja negira nacionalni identitet i nacionalna obilježja Hrvatima u BiH.

Dva puta sam naglasio kako nikada ne treba podcijeniti neznanje i površnost društveno političkih radnika, odnosno nacionalnih djelatnika angažiranih u novinarstvu.

Međutim, nakon rečenog osvrta Vildane Selimbegović dodajem i da nikada ne treba podcijeniti zloću i iracionalnost pojedinih direktora i urednika. Taj osvrt je beznadno, nerado, ali ipak moram tako reći, glup, nelogičan i nesuvisao, ali zaslužuje komentar jer oslikava medije i aktualnu stvarnost BiH, piše Ivo Lučić / GLOBUS

Naime, gospođa Selimbegović je napisala kako je “apsolutna i potpuna neistina, laž i obmana” da je “sarajevski dnevni list Oslobođenje” objavio tekst pod naslovom “U Orašju zastave Hrvatske u čast tzv. Herceg-Bosne, jedna navodno zapaljena u Žepču”.

Zatim je ustvrdila: “Dalje, apsolutna je neistina da je tekst koji nije objavljen imao podnaslov koji obavještajac/kolumnista citira, naprosto zato što kada nema teksta, onda nema ni naslova ni podnaslova, a bogami ni dijelova teksta…” Uglavnom, odgovor gospođe Selimbegović svodi se na to da Oslobođenje nije objavilo tekst koji sam citirao, pa prema tome, sve moje primjedbe su neutemeljene.

Objašnjenje takvog mog ponašanja, odnosno citiranja nepostojećeg teksta, nalazi u činjenici da sam od 1992. do 2000. bio načelnik Uprave Sigurnosno informativne službe (SIS) HVO-a, a zatim i pomoćnik ravnatelja Hrvatske izvještajne službe (HIS), jednom riječju “obavještajac”.

Koliko je fiksirana na taj dio moga životopisa pokazuje i time što je u kratkom tekstu 14 puta napisala da sam “obavještajac”. To je valjda objašnjenje zašto sam “izmislio” citirani tekst i “optužio” nedužne novinare Oslobođenja, a s njima i gospođu glavnu urednicu, koja dodaje: “Obavještajac Lučić je posegnuo za vjesticom na našem portalu koja je zaista imala njegov naslov i podnaslov.”

Dakle, nisam ništa izmislio!? Ispravno sam citirao vijest objavljenu na portalu Oslobođenja – koji ima izvršne urednice, ali je gospođa Selimbegović i njima nadređena. Ona objašnjava o čemu se radi:

“Vjestica koja se pojavila na našem portalu 26. augusta/kolovoza i zadržala se jedva sat… Sve se ovo i danas može naći na internetu…” Dakle, gospođa Selimbegović me najprije optužila da sam “izmislio” vijest koju sam citirao, jer takva nikada nije objavljena u Oslobođenju.

Zatim tvrdi da je objavljena, ali na portalu Oslobođenja, i to ne kao vijest, nego kao “vjestica” koja se tamo zadržala “jedva sat”, ali se “još uvijek” može naći na internetu, odnosno na njihovu portalu. Sad postaje jasno zašto sam naprijed govorio o gluposti. Sve sam to, kaže, napravio jer sam obavještajac i smeta mi što je Oslobođenje “ostalo novina svih ljudi u Bosni i Hercegovini, i Srba i Hrvata i Bošnjaka i svih onih Ostalih”.

Vjestica u Oslobođenju je nešto kao bošnjački nacionalizam ili bosanski unitarizam – ima ih ali ne postoje, a ako i postoje, nema ih. Za razliku od njih, hrvatski nacionalizam postoji i kada ga nema. Tada je i najopasniji jer se dobro prikrio, baš kao neprijatelj u socijalizmu.

Da bi do kraja razotkrila razloge moga osvrta na “vjesticu” iz Oslobođenja, gospođa Selimbegović se potrudila napraviti i moj psihosocijalni profil. Pamti me iz rata kao “poglavnika SIS-a” (napominjem da nisam sudjelovao u Drugom svjetskom ratu), smatra me “doživotnim obavještajcem”, a zamjera mi “antijugoslavenstvo” i “zagrebačku adresu” odnosno to što se bavim temama iz BiH a ne živim u njoj. Drži da me Hrvati u BiH uopće ne zanimaju, kao ni istina uopće, nego me zanima “fašizacija hrvatskog društva, na kojoj u svojim komentarima ustrajavam”.

Tako o meni misli i piše Vildana Selimbegović. Ništa novo, ona je već četvrt stoljeća na raznim uredničkim pozicijama, što u sarajevskim Danima, što u Oslobođenju. Cijelo to vrijeme lavira između bošnjačkog nacionalizma i bosanskog unitarizma, ovisno što je korisnije za nju osobno, ali i za “našu stvar”.

Časopis Dani u vlasništvu Senada Pećanina, dok ga je ona uređivala, ili kao vjerna Pećaninova suradnica fingirala urednicu, bio je neka čudna mješavina bošnjačkog paraobavještajnog biltena, političkog propagandnog pamfleta i relativno pristojnog tjednika. Pokazalo se nakon prodaje 2010. godine da je ovo treće služilo samo da bi se prikrile prve dvije funkcije.

Dnevni list Oslobođenje bio je glasilo Narodne fronte, odnosno Socijalističkog saveza radnog naroda SR BiH., a 2006. ga je, s pripadajućim mu portalom istoga imena, kupila Sarajevska pivovara. Par godina kasnije vlasnici su dogovorili prelazak Vildane Selimbegović iz Danu u Pivovaru odnosno u Oslobođenje, a onda su kupili i Dane koji su odlaskom većine novinara postali potpuno irelevantni i nečitljivi pa se prodaju u mizernoj nakladi.

Oslobođenje živi od osmrtnica i oglasa te pokoje reklame, prodaje se također u vrlo skromnoj nakladi, i to samo u nekim dijelovima BiH, pa ni fizički nije dostupno “svim ljudima u Bosni i Hercegovini”. Nemale zasluge za to pripadaju i gospođi Selimbegović, odnosno njezinoj uredničkoj “politici”, jer novine kakve ona pravi gotovo nitko ni ne želi kupiti. U zapadnom dijelu Hercegovine nema ih ni na jednom kiosku, a distribucija u inozemstvo (Zagreb) nikome ni ne pada na pamet. To je jedan od razloga zašto ja povremeno čitam Oslobođenje u elektronskom obliku na zaslonu računala, a ne za stolom s papira. Istina, do sada nisam razlikovao vijesti od “vjestica” i nisam glupost dijelio na internetsku i “papirnatu”.

Nego, kad smo se već dotakli moje prošlosti i dužnosti hrvatskog obavještajca, možda nije naodmet napomenuti da je vlasnik Sarajevske pivovare, Dana i Oslobođenja bivši jugoslavenski milicionar, a neko vrijeme i kadrovik Stranke demokratske akcije (SDA) u MUP-u.

Možda za ukupnu sliku vrijedi i podatak da je i prvi vlasnik Dana, odnosno nekadašnjih Naših dana, privatiziranog tjednika Saveza socijalističke omladine SR BiH, svojevremeno bio angažiran u MUP-u BiH. Bošnjački mediji doslovno su u sigurnim rukama. nameće se pitanje zbog čega su to glavni i odgovorni urednički, a zatim i direktorski poslovi povjeravani baš Vildani Selimbegović.

Odgovor je vrlo jednostavan, ona je odmah poslije rata napisala knjigu “Lukava strategija” koju je potpisao general Armije BiH Sefer Halilović. On je iznio ideje, ispričao priču i prikupio dokumente, a gospođa je sročila tekst koji joj je osigurao status propagandista i različite uredničke pozicije.

Potvrdila ih je i učvrstila brojnim obavještajno-propagandnim akcijama koje su izvedene posredništvom tjednika Dani koji je uređivala ili pomagala uređivati. Samo kao primjer toga čime se gospođa Selimbegović bavila i u kakvom je uredništvu sjedila, navest ću slučaj kada je na naslovnici broja 59. iz rujna 1997. objavljen navodni dokument OSCE-a uz naslov “Dani u posjedu strogo čuvanih dokumenata OSCE-a kojima će nakon republike Srpske međunarodna zajednica objaviti: RAT MAFIJI HDZ-a i Herceg-Bosne”.

Na osamnaest stranica časopisa objavljen je “ekskluzivan” tekst, zapravo paraobavještajna podvala: “Federalna politika i hrvatski elementi odgovorni za subverzivne aktivnosti u jugozapadnoj Hercegovini.” Glasnogovornik OSCE-a u Sarajevu, David Folley, zanijekao je autorstvo dokumenta.

U izjavi medijima od 13. rujna 1997. šef misije OSCE-a za BiH Robert Frowick je ustvrdio: “Dosje objavljen u Danima je lažan. Nikada nisam koristio tu riječ od kada sam u BiH, ali je sada koristim jer se radi o neodgovornom i lažnom dokumentu.”

Bila je to jedna od najopsežnijih i najambicioznijih bošnjačko-muslimanskih akcija usmjerena na Mostar i Hercegovinu. Ono što je u rujnu 1993. pokušao Sefer Halilović s vojskom, četiri godine kasnije pokušala je zapisničarka njegovih ratnih uspomena Vildana Selimbegović novinarskim tekstom. Ni on ni ona nisu uspjeli u svojim zamislima, a ne mogu se oteti dojmu da i tu glupost igra neku ulogu.

Treća sreća, mjesec dana nakon objavljivanja lažnog OSCE-ova dokumenta, 18. rujna 1997., saudijski državljanin Ahmed Zuhair zvani Handala podmetnuo je autobombu u zapadnom Mostaru. U listopadskom broju Dana objavljen je na tri stranice tekst Senada Pećanina pod naslovom “Očit rukopis hrvatske mafije”.

Taj tekst, kao i mnogi slični, poslužio je za prikrivanje odgovornih i optuživanje Hrvata, što je rezultiralo i sramotnim montiranim sudskim procesom protiv šestorice nevinih ljudi. U istom broju Dana, odmah iza Pećaninova, objavljen je članak Dženane Karup (Druško) “Divlji zapad”.

Radi se o tipičnoj (po)ratnoj propagandi u kojoj se prikazuje “težak život” Bošnjaka-muslimana u zapadnom dijelu Mostara. Karup u priču uvodi i “Hrvata iz Mostara” koji tvrdi da je u Mostaru ostalo samo deset posto Hrvata a ostalo su sve “došljaci iz zapadne Hercegovine”.

Njegova prijateljica “dama u godinama” dodaje da je “Mostarka a ne Hrvatica” i kaže kako Mostarom trenutno vladaju “zlatari” i “bjeločarapaši” koji su uvijek imali novca, ali što im je korist kada su ih u Mostaru, a i u Zagrebu “svi uvijek šikanirali”, pa su isfrustrirani i iskompleksirani”. Neimenovana “dama” (u stvari Karup) zaključuje: “Zagrepčani ih sad mrze gotovo kao i mi, to znam sigurno, jer sam nedavno bila tamo.”

Vrijedi citirati i rečenicu koja je posebno naglašena u tekstu: Na pitanje za koga je glasao na lokalnim izborima, jedan Hrvat, čovjek praznog pogleda upućenog negdje u daljinu, tiho kaže: “Za HDZ, ionako je svejedno, oni će namjestiti rezultate.” Može li pliće i jadnije? Toliko o bošnjačkoj šovinističkoj propagandi, “svim ljudima u BiH”, “obavještajcima”, Danima, Oslobođenju, Vildani Selimbegović i njezinim “vjesticama”.

Ivo Lučić / GLOBUS/kamenjar.com