Zadnji komentari

Rastakanje hrvatskog političkog spektra - slijedi li nešto opako?

Pin It

U 2016. godini kontroverzni Krešo Beljak preuzima HSS, Davor Bernardić dolazi na čelo SDP-a, a od iste godine Andrej Plenković vodi HDZ. Činjenica je da su spomenuta tri predsjednika rasturili svoje stranke ili su na pragu da to učine. O tomu ne može biti razglabanja niti dvojbi

U naravi je ljudskoga uma svijet spoznavati umno, racionalno, razumski; uostalom, to potvrđuje djelatnost koja se naziva filozofija, odnosno filozofiranje. Isto pokušava znanost – dati jedno objašnjenje svijeta (svemira, postojanja…), uvijek u cjelini, uzročno-posljedično, sve (kaotične) dojmove i događaje objediniti u jednu sliku, a sve s ciljem kako bi se budući događaji mogli predvidjeti, spriječiti, otkloniti, odnosno kako bi čovjek u najširem smislu mogao (barem donekle) upravljati svojom, uvijek mu neznanom, sudbinom.

Ti su se filozofsko-znanstveni principi u 19. stoljeću pokušali prenijeti i na samo društvo i njegove najmanje jedinice (obitelj) ili najveće (države, nad-države), i od tada svjedočimo nastanku novih „znanosti“ poput ekonomije, sociologije ili čak psihologije.

Ništa bitno drukčije ne čine politolozi t.j. politički analitičari, komentatori, novinari i ini dionici medijske scene prilikom tumačenja događaja na istoj. Neki su više usredotočeni na lokalnu sredinu, neki na državnu (nacionalnu), naddržavnu, a neki svjetsku (geopolitičku). Međutim, kad se pokuša što više elemenata uokviriti ili napraviti jednu sveobuhvatniju idiosinkraziju događaja, radnji i čimbenika, posežući za nekakvim, opipljivim ili ne, zajedničkim nazivnikom, često se zapada u područje koje se proglašava teorijom zavjere.

Kao što se danas svaki suverenizam, nacionalizam/patriotizam ili konzervativizam proglašava fašizmom od strane „establishmenta“, odnosno vlastodržaca, isto se čini sa svim teorijama i objašnjenjima društvenih događanja koja odudaraju od „uvriježenoga“, t.j. „establishmentu“ podobnoga i poželjnoga, odnosno zadanoga. Jedan uzrok nema samo jednu posljedicu i obratno; jedan događaj može imati desetke objašnjenja, a da sva budu točna, što je teško shvatljivo, ali je tako.

No, konkretizirajmo malo ove tvrdnje na primjeru političke scene u Hrvatskoj. Hrvatska, kao i svaka moderna zemlja, ima svoje političke stranke, takve kakve jesu, od svoje samostalnosti. Neke su nove (HDZ, HSLS, HNS, SDP), a neke su preživjele dvije Jugoslavije, odnosno baštinimo ih još iz 19. stoljeća (HSS, HSP). Na stranu s činjenicom što su mnoge novonastale stranke u manjem ili većem postotku sačinjene od bivših komunista; to je za ovo razmatranje manje važno. Važno je da su formalno hrvatske, sa svojim vlastitim svjetonazorima, načelima, programima, da ih je hrvatski narod prepoznao kao svoje, sukladno vlastitim političkim stavovima i da putem njih hrvatski građani izražavaju svoju (političku) volju.

Na stranu i s tim kakva je uloga koje stranke u posljednjih 30 godina otkako je neovisne hrvatske države. Njihov (ne)rad možemo promatrati samo kroz vlastitu svjetonazorsku prizmu. Također, ne možemo zanijekati da je danas Hrvatska u boljem stanju no što je bila 90-ih i 2000-ih godina. Možemo, doduše, kazati za čije smo vladavine bili najzadovoljniji, tko nam se najviše sviđao ili nije sviđao, tko je radio protiv, a tko za sveukupne hrvatske nacionalne interese, ali u gospodarskom, ekonomskom, štoviše, u političkom, demokratskom i uopće društvenom smislu, Hrvatska je, kad podvučemo crtu, ipak bolja no što je bila, i to je normalno. I nije to zasluga niti jednog političara i niti jedne stranke, već sviju njih i nijedne od njih. Nitko ne tvrdi da je savršeno, ali da nije bolje – netočno je.

Hrvatska je, poput svih bivših komunističkih zemalja, previše opterećena politikom, jer, logično je da će nakon razdoblja kad je postojala samo jedna stranka, društvo čeznuti i recimo „oblaporiti“ se u višestranačju. Slikovito kazano, desetljećima gladnome čovjeku će postati opsesija, „idée fixe“, ponuda na švedskome stolu i on će samo o njemu razmišljati i razglabati o raznovrsnoj hrani, iako je cilj hranjenja – najesti se. U tom smislu, za potrebe ovog razmišljanja, tako treba promatrati hrvatski političku scenu – postoji puno jela i svatko bira po svome ukusu i potrebama. Tu i tamo se pojavi novo jelo, netko se drži „provjerenoga“, a netko „šara“; hvala Bogu, svi smo različiti.

No, ono što je zabrinjavajuće, a intenzivira se u posljednje dvije godine, jest rastakanje i nestanak spomenutih različitih jela/političkih stranaka. Prvo je uništen HSP. I svemogući bi se Bog, da se malo našalimo, namučio s brojanjem silnih pravaških stranaka u Hrvata, što nije slučajnost, ali ne ćemo sad o tomu. Nestao je i HSLS, nekoć prava građanska, istinski lijevo-liberalna hrvatska stranka. Može se za prve kazati da ih je političke glave došla taština, arogancija, mesijanski kompleks i poslovična hrvatska zavađenost. Možemo isto tako ustvrditi da je HSLS pokopala koalicija s Račanovim neokomunistima i trećejanuarska revolucija. Obje su tvrdnje točne, ali ne sasma.

Iako načelno protuhrvatske, HNS i SDP jesu formalno hrvatske stranke i, neka nas se krivo ne shvati, ali je potrebno reći, one su upravo kao takve, protuhrvatske, projugoslavenske, izdajničke ili kakve već, potrebne baš hrvatskoj političkoj sceni, odnosno hrvatskoj samobitnosti kao takvoj, jer bi se bez njih zanijekala hrvatska jugoslavenska prošlost iliti boravak u tamnici naroda, što je suludo. Jugoslavija, bez obzira što mislili o njoj, jest dio hrvatskog identiteta, makar kao njezin antipod, kao povijesna činjenica, kao njezina suprotnost. Dobro ne može bez zla, ili hegelijanski sročeno, „ja“ ne može bez „ne-ja“ – suprotnosti se moraju prožimati.

U 2016. godini kontroverzni Krešo Beljak preuzima HSS, Davor Bernardić dolazi na čelo SDP-a, a od iste godine Andrej Plenković vodi HDZ. Činjenica je da su spomenuta tri predsjednika rasturili svoje stranke ili su na pragu da to učine. O tomu ne može biti razglabanja niti dvojbi. Krešimir Beljak je izjavio da vjeruje u „bratstvo i jedinstvo hrvatskog i srpskog naroda“ - dakle predsjednik stranke čiji je utemeljitelj s još nekim članovima prije manje od stotinu godina ubijen u srbijanskoj skupštini, upravo zbog protivljenja srbijanskoj hegemoniji, zbog odsutstva „bratstva i jedinstva“. Svi relevantni članovi su ili istupili iz stranke ili su izbačeni.

Davor Bernardić je Partiju doveo na koljena. Ne ćemo ulaziti čini li on to s namjerom ili ne; bitno je da se to događa za vrijeme njegova vodstva. Mnogo je „istaknutih“ partijaša napustilo stranku, a ovi koji su ostali vode borbu do golog uništenja i sebe i Partije. HNS, ma koliko se rugali njihovoj zastupljenosti u biračkom tijelu, jest stranka koja je bitno sudjelovala u vlasti i oporbi više od dva desetljeća. Iz te stranke prvo je odstupila frakcija Radimira Čačića, a prije određenog vremena, zbog sudjelovanja u vlasti, ta se stranka podijelila između jugoslavensko-četničkih disidenata (GLAS) i tehnokratskih lopuža (Vrdoljak & družba).

Sve ovo veže činjenica da čelom HDZ-a i države od 2016. godine ravna Andrej Plenković i njegovi, kako veli Raspudić, ćatolici. Da je drukčija situacija, mogli bismo aplaudirati Plenkovićevu dorađenom makijavelizmu i posvemašnjem uništenju političkih suparnika, no ovaj i ovakav nam HDZ rastura državu više, opasnije i podmuklije no što su to činili Račan i Mesić ili Josipović i Milanović. Ukoliko ne dođe do promjena, a prema svemu sudeći ne će, HDZ će se uskoro prepoloviti (poput HNS-a), budući glava (stranke) ne sluša tijelo (članstvo), odnosno hrvatski puk koji je, unatoč svim izdajama i podvalama od 2000. godine, prihvatio HDZ kao temeljnu, državotvornu stranku. Dio medija i njihovi "dobro obavješteni izvori" već mjesecima zagovaraju Plenkovićev obračun sa konzervativnim krilom stranke i Milijanom Brkićem te dodatnu liberalizaciju narodnjačke stranke čije se čelništo otvoreno srami populizma (Populi = narod). Hoće li do toga doista doći, i kako bi se taj trenutak manifestirao na HDZ kao stranku i Plenkovićevu vladu, doznati ćemo ukoliko do toga dođe!

Jedina konstanta na hrvatskoj političkoj sceni je SDSS, no budući su oni tek beogradska interesna ekspozitura, njihova je dosljednost lako shvatljiva. Slabašne se alternative nude tek u skupini amatera-provincijalaca (MOST) ili u hrpi nepismenih anarhističkih luđaka (Živi zid), čiji nastanak također previše koincidira s rastakanjem uvriježenih stranaka i jer se može govoriti o, vrlo uvjetno rečeno, nekakvoj novoj „desnici“, odnosno „ljevici“.

Sa svim navedenim ne bi bilo nikakvih problema, jer, slične se stvari događaju diljem Europe; stare stranke nestaju i nadomještaju ih nove, sukladno društvenim i globalnim promjenama. Ali, ako ćemo iskreno, Hrvatsku nije zadesila nikakva nepogoda ili neka izrazito korjenita promjena. Zapadna Europa gori, veliki su gradovi getoizirani, srednja je klasa praktički nestala i nacionalni se interesi uvijek podređuju globalnim, odnosno nadnacionalnim. Hrvatska nije primila stotine tisuća migranata, ne postoje mjesta gdje hrvatska policija ne zalazi. Unatoč demografskim i gospodarskim problemima, Hrvatska se pomalo kotrlja dalje, standard raste (što opet nije nikakva zasluga trenutne ili bilo koje vlasti), a njezine političke stranke su potpuno razorene. Nije ni blizu idealnog, zapravo ni blizu nekakvog očekivanog minimuma; korupcija je i dalje prisutna, birači su prevareni, referendumi opstruirani, birokratski aparat raste – sve je, ako ćemo realno, kako je i bilo.

Hrvatska je demokracija premlada da bi nakon samo 30 godina sve njezine relevantne stranke naprosto iščezle. Jednu je Njemačku lako razumjeti; imbecilna politika Angele Merkel i velika koalicija CDU-CSU-SPD je dovela do nastanka novih stranaka (AfD, Die Linke…) i samo budala to nije mogla predvidjeti. No, Hrvatsku se i Hrvate očito priprema za francuski scenarij – doslovno je preko noći – iz tko zna kakve masonsko-homoseksualne ladice izvučen neki Macron, za koga nitko nije čuo do izbora, i pobijedio! Iako mu „popularnost“ pada iz mjeseca u mjesec, on je nenadoknadivu i nepovratnu štetu francuskom narodu već nanio.

Probni je balon u Hrvatskoj već pušten s Tihomirom Oreškovićem kao predsjednikom vlade; iako hrvatski Ustav omogućuje svakome postati predsjednikom vlade, bijaše to test kako će Hrvati prihvatiti čovjeka koji nema nikakvog izbornog legitimiteta i koji bio toliko stran hrvatskom tkivu da nije znao ni govoriti hrvatski.

Sve su, dakle, relevantne hrvatske i formalno hrvatske stranke nestale ili će vrlo brzo nestati. Nešto opako slijedi, što je teško predvidjeti ili uopće odrediti, a nekmoli se pripremiti za to. Bojimo se da će, kad postanemo zaista svjesni što se događa, već biti prekasno. Ljudi vole biti u pravu; u ovom slučaju, pak, možemo samo Boga moliti – da smo u krivu!

L.C./HRsvijet