Zadnji komentari

Podrijetlo srpske crkve

Pin It

Image result for arhiepiskop aleksandar

U pripremi je obilježavanje 800 obljetnice SPC i tom prilikom moramo hrvatskoj javnosti dati na uvid stvarnu povijest te crkve, koja krivotvorenjem povijesnih činjenica svojata hrvatsku povijest.

I DIO – BUGARSKA OHRIDSKA ARHIEPISKOPIJA

Još prije sredine 7 st. dio Bugara zbog napada Hazara na Veliku Bugarsku seli se u Panoniju, dio u Italiju, dio u oblast Kutmičevica (sada oblast Makedonija). Jedan dio ostaje ispod Hazara i nešto kasnije stvara tzv. Povolšku Bugarsku. Sve su ti djelovi vođeni od sinova osnivača Stare Velike Bugarske kana Kubrata (Kovrat, Krovat). (1) Onaj dio koji je pod vodstvom kana Asparuha, prelazi ušće Dunava i nanosi težak poraz bizantskoj  vojsci. Godine 681. car Konstantin IV. Pogonat potpisuje mirni ugovor s Asparuhom uz obvezu plaćanja poreza Bugarima. Taj se dokument smatra početkom Bugarske države na Dunavu.

Godine 803. bugarski vladar kan Krum Strašni preuzima velik dio ogromnog teritorija avarskog kaganata, pa je tako granica između franačkog kraljevstva i Bugara uspostavljena na rijeci Dunav kod Budimpešte. Zapadna obala i Budim su franački a istočna obala i Pešta su bugarski. Iste godine kan Krum preuzima od Bizanta Beograd, a šest godina kasnije opet od Bizanta preuzima i Sofiju. Od tad (više od 200 godina) postoji i granica između Hrvatske i Bugarske kod Srijema (Sirmium – danas Srijemska Mitrovica u Srbiji), koji je tad najzapadniji bugarski grad.

U razdoblju od 837. do 842. cijelo zemljopisno područje Makedonije pripojeno je Bugarskom carstvu. Naravno i Ohrid gdje je i uspostavljena arhiepiskopija, koja je dio Bugarske crkve. Godine 886. u bugarsku tvrđavu Beograd stiže petero učenika svete braće Ćirila i Metoda. Tako i Kliment (oko 840–916) postaje Ohridski arhiepiskop u bugarskoj crkvi. Dakle „Ohridski” nije nadimak sv. Klimenta kao što tvrdi srpsko-jugoslavenska povjest nego je titula – Ohridski arhiepiskop.

U ono doba srpska plemena (tada podanici Bugarskog carstva) još nisu prihvatili kršćanstvo. Danas, jedna od najvećih ulica u središtu Beograda je uliva Kneza Mihajla. To je isti onaj bugarski knjaz Boris-Mihail, koji je otac od cara Simeona Velikog. Prema zakonu iz 893. u Bugarskom su carstvu svi Bugari (pa tako i Srbi), a u bogoslužju i u državnoj administraciji je bilo obavezno korištenje bugarskog jezika uz glagoljsko ili ćirilično pismo. Taj su jezik koristili sv. braća Ćiril i Metod kad su stvarali glagoljsko pismo. Danas taj starobugarski jezik nazivaju slavenskim, staroslavenskim, starocrkvenoslavenskim i sl. Najstariji datirani izvor pisan glagoljicom je „O pismeneh“, koji je napisao Černorizec Hrabri godine 893. Poznata je i činjenica da postoje samo dvije vrste glagoljice – okrugla (bugarska), koja je nešto starija i uglata (hrvatska) što je dokaz za višestoljetnu kulturnu suradnju između Bugara i Hrvata.

Povijest govori da je bugarski car Simeon I. Veliki pobio većinu Srba te da je izgubio rat protiv hrvatskog kralja Tomislava, koji je zaštitio pobjeglog srpskog kneza Zahariju od bugarske sile. To piše Porfirogenet, koji je u to doba bizantski car Konstantin VII., koji je od Simeona izgubio više ratova i veliki teritorij. Zato i ne možemo smatrati da je Konstantin VII. Porfirogenet vjerodostojni izvor. Rat između Bugarskog carstva (750 000 km2 i 4 milijuna stanovnika) i Hrvatskog kraljevstva (120 000 km2) je veliki rat između najvećih europskih sila onog doba jer u njemu sudjeljuju druga (Bugarska) i četvrta (Hrvatska) po veličini i vojnoj sili zemlje u Europi te je to tako jedan od najvećih europskih ratova svoga doba. Rat protiv Tomislava je jedini, koji je car Simeon ikad izgubio (nije sudjelovao osobno u  njemu – nije niti saznao da je izgubio taj rat jer je preminuo na dan održavanja bitke u bugarskoj priestolnici Veliki Preslav). Svjetska povijest zna za ovaj događaj baš zbog cara Simeona i kralja Tomislava, a nikako zbog nekih Srba, koji u Bugarskom carstvu naseljavaju teritorij od cca 2 000 km2 i kojih ima otprilike 1000, dakle kao prosječno selo u Hrvatskoj ili Bugarskoj.

Konstantin VII. još piše kako je godine 924. Bugarski car Simeon odselio sve Srbe u Bugarskoj na obalu Crnog mora i da je zemlja opustjela. Godine 931. kad je Česlav Klonimirović uspio pobjeći iz stolnog Velikog Preslava uz još četvoricu i stigao u Srbiju, tamo nije mogao pronaći više od 50 muškaraca, bez žene i djece. Otkud to zna Konstantin VII. kad nikad nije razgovarao sa Česlavom nije jasno.(2)

Onji, koji bezuvjetno vjeruju Konstantinu VII. moraju objasniti kako to da se od 55 muškaraca bez žene i djece pojavljuje sljedeći naraštaj Srba.

Godine 870. Konstantinopolski sabor (koncil) donosi odluku o dodjeli autokefalnosti bugarskoj Crkve (tada Preslavska arhiepiskopija).

Godine 927. netom nakon smrti bugarskog cara Simeona podpisan je mirovni ugovor između Bizanta i Bugarskog carstva koji ima tri klauzule:

Carigradska patrijarhija priznaje bugarskog arhiepiskopa patrijarhom;

Na temelju toga priznaje carski titulu bugarskog vladara i

Bizant se obvezuje plaćati Bugarskom carstvu danak, kao što je bilo i prijašnih 250 godina.

Taj ugovor potvrđen je brakom bugarskog cara Petra (sin cara Simeona) i unuke cara Romana Lakapina, pa ga tako svi poštuju više od 40 godina. Godine 971. po dogovoru s Bizantom, kijevski knjaz Svetoslav (Rusi još nisu kršćani) izvodi napad sa sjevera na Bugarsko carstvo – preuzima i ruši glavni grad Veliki Preslav. Zato što je srušena i njegova rezidencija, bugarski patrijarh Damjan seli se najprije u Dorostol, Sofiju i najzad na zapad države u Ohrid, gdje stoluju i sljedeća dva patrijarha. Nekoliko godina kasnije Bugarski car Samuil preuzima natrag ranije izgubljeni teritorij, ali ne uspjeva mu obnoviti Veliki Preslav zbog stalnih ratova s Bizantom, koji traju 35 godina. Najzad, Bizantskom caru Vasiliju II. uspjeva preuzeti Bugarsko carstvo godine 1018. Za Bugare osniva i dvije nove administrativne jedinice. Istočnu – između Dunava i Stare planine naziva Paristrion (Podunavlje). Na jugozapadu bugarske zemlje stvorena je tema Bugarska (Βουλγαρία). To su zemlje od Sofije do središnje Albanije i od Beograda do Ostrova i Kostura. Glavni grad administrativne oblasti Bugarske (Βουλγαρία) postaje grad Skoplje i to je sve do 1185., kad se nakon ustanka obnavlja Bugarsko carstvo. Nakon sloma Bugarskog carstva, zemlje u kojima žive Srbe postaju dio Hrvatskog kraljevstva gdje i ostaju sljedećih 150 godina, što potvrđuje Ljetopis popa Dukljanina. Car Vasilij II. Bugaroubojica (Βασίλειος Β΄ Βουλγαροκτόνος) 1018. ukida Bugarsku patrijarhiju i po dogovoru s Carigraskom patrijarhijom u tri dekreta proglašava autokefalnu Bugarsku arhiepiskopiju sa sjedištem u Ohridu, jer je tamo stolovao zadnji bugarski patrijarh David. (3)

Karta Ohridske arhiepiskopije (4) prikazuje stanje g. 1020 kad stupa na snagu zadnji – treći dekret Vasilija II. za osnivanje  autokefalne Bugarske arhiepiskopije sa sjedištem u Ohridu. Do tog trenutka to je dijaceza bugarske crkve već 150 godina što ostaje i u narednih 200 godina.

Od ove bugarske crkve, 1219. godine Rastko (Sava) Nemanjić nekanonski odvaja jednu od najmanjih eparhija (biskupija) koja je na karti pod brojem 17 i u ono doba ima samo 10 svećenika.

U narednih godina širenjem bizantskog teritorija širila se i dijaceza Bugarske arhiepiskopije i to u Dalmaciji (cjeloviti povjestni hrvatski teritorij) i na dijelove Italije (Kalabrija).

Po dolasku Turaka na Balkan, oni najprije preuzimaju dijacezu bugarske Ohridske arhiepiskopije, a širenjem teritorija Osmanskog carstva širila se i dijaceza Ohridske arhiepiskopije ponajviše na povjestnom hrvatskom teritoriju.

U jednom eparhijskom spisu iz 12 st. Ohridska bugarska arhiepiskopija nazvana je „Prva Justinijana” (stari naziv Ohrida). To je bio pokušaj da Ohridska bugarska arhiepiskopija bude prikazata kao nasljednica nekadašnje Prve Justinijane (6 st.), a nikako Bugarske patrijarhije. Nakon nekog vremena poglavar arhiepiskopije počeo je nositi titulu „Arhiepiskop Prve Justinijane i cjele Bugarske”. To je bio početak pokušaja potiskivanje bugarske samosvjesti: postupne asimilacije članova bugarske carske obitelji i aristokracije (plemstva) preko mješovitih brakova, nasilnog odseljavanja Bugara u Malu Aziju i doseljavanja maloazijskog stanovništva u bugaske zemlje. Bugari, kao i svi ostali u Istočnorimskom carstvu (tek u 19. stoljeću nazvanom Bizant), nazivaju „Romeima” i t.d.  „Romei” su državljani Rima (Istočnog) to jest Rimljani, što su ujedno i svi državljani Rima kao takvi bez obzira na etničko podrijetlo. Sada se u povijesti državljani Istočnog Rima (5) nazivaju Grcima, a Grci su samo jedan od naroda koji  su živjeli u Istočnom Rimskom Carstvu. Tako se i sv. braća Ćirila i Metoda po su državljanstvu „Rimljani”, umjesto „Romeja” (grčki: ρωμαίοι – romeji, rimljani) sada naziva „Grci”. Nije bitno da sv. Kliment Ohridski u kratkom žitiju sv. Ćirila piše da mu je učitelj Ćiril – Bugar po narodnosti. Tako i Bugari po onodobnom dolasku u Hrvatsku postaju „Romei”, a što se danas prevodi kao „Grci”.

Godine 1054. na saboru (koncilu) u Konstantinopolu za raskid sa rimskom crkvom najbitniji govornik je bugarski arhiepiskop Lav (etnički Grk), poglavar Bugarske arhiepiskopije sa sjedištem u Ohridu.

Autokefalna bugarska Ohridska arhiepiskopija je uništena 1767., godinu dana nakon bankrota Pećke patrijarhije i postoji neprekidno punu 751 godinu, ali to nije dovoljno da je srpsko-jugoslavenska povijest primjeti, jer „SPC postoji u Hrvatskoj oduvijek”, a i mora se širiti mit da je neka srpska crkva bila nadređena svim pravoslavcima u Turskom carstvu.

Dne 27. studenoga .2017. Bugarska pravoslavna crkva dodjeljuje autokefalnost sadašnjoj Makedonskoj pravoslavnoj crkvi zato što je ona (MPC) priznala da je njena Mater – Crkva zapravo BPC, što potvrđuju i gore navedene činjenice.

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

 

USKORO:

DIO – KRUNSKI DOKAZ DA RASTKOVA TVOREVINA NIJE BILA PRIZNATA CRKVA

YU-povijest tvrdi da je Rastkova crkva 1219. dobila autokefalnost od Carigradske patrijarhije što nije moguće, jer bugarska Ohridska arhiepiskopija je bila autokefalna i nikako nije bila podređena Carigradskoj patrijarhiji. Sve to potvrđuje i činjenica da zapravo ne postoji dokument o priznanju rastkove crkve od Carigradske patrijarhije ali postoji dokument iz 1531. da do tog trenutka nije postojala neka priznata srpska crkva. Poznata izreka „Postoji dokument – postoji povijest, ne postoji dokument – ne postoji povijest”, na žalost ne vrijedi u Hrvatskoj.

DIO – JE LI PEĆKA PATRIJARHIJA BILA „SRPSKA”

IZVORI

http://macedonia.kroraina.com/pp_ht/pp_ht_2.html

Константин Багрянородный. Об управлении империей (Текст, перевод, комментарий). Под ред. Г. Г. Литаврина и А. П. Новосельцева). Москва, 1989. с. 146-149.

DEKRETI VASILIJA II.