Zadnji komentari

Kako "katolička" teologinja opravdava legalizaciju pobačaja, ređenje žena i homoseksualne unije?

Pin It

Image result for tina beattie uzinić

Tina Beattie, profesorica Katoličkih studija Sveučilišta Roehampton u Londonu, došla je ovih dana u središte pozornosti hrvatske katoličke javnosti zbog svojih nekatoličkih stajališta, poput opravdavanja pobačaja u ranoj fazi i kontracepcije, zauzimanja za ozakonjenje istospolnih veza, za ređenje žena i drugo.

Unatoč takvim shvaćanjima, neki u njoj vide vrhunsku teologinju, a propitivanje njezine usklađenosti s vjerom Crkve označavaju uskogrudnošću, površnošću, neznanjem i poticanjem na sablazan. Ovdje se njezinim vlastitim tekstovima pokazuje što doista zastupa i što je izvor sablazni i smutnje, nakon što joj je na više mjesta u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama uskraćeno da nastupa u katoličkim prostorima.

1. Uvod

Unutarkatolički dijalog nužna je pretpostavka ekumenskoga dijaloga koji Katolička Crkva i Kristovi vjernici mogu i trebaju otvarati s drugim Crkvama i crkvenim zajednicama i ostalim kršćanima. Unutarkatolički dijalog potreban je preduvjet i međureligijskomu dijalogu s drugim vjerskim zajednicima i njihovim teolozima i vjernicima. Pozdraviti je zamisao i inicijativu Dubrovačke biskupije da se organizira Ljetna škola teologije Dubrovačke biskupije u Dubrovniku, pa čak i s temom „Teologija u pluralnom društvu“, iako organizatori nigdje nisu deklarirali kojom se ili čijom teologijom bavi ta škola.

To se ne navodi ni na službenoj mrežnoj stranici te škole, ni na facebooku, ni u pismu profesorima bogoslovnih fakulteta u Beogradu i Splitu, ni u pismu studentima, ni u pozivu studentima s programom, ni u objavama Ike, Nedjelje, Slobodne Dalmacije, Dubrovnik today, book.hr, Centra za protestantsku teologiju i Katehetskoga odjela u Zadru. Ni na srpskom. Ni na slovenskom. Ni na hrvatskom. A poštovanje drugih i drukčijih nalagalo bi da se stvari imenuju: je li to jednoboška ili mnogoboška teologija? Židovska, kršćanska, islamska, hinudistička, budistička, sinkretistička, gnostička? Katolička, starokatolička, pravoslavna, protestantska, reformirana, anglikanska? Biblijska, dogmatska, ekumenska, filozofska, fundamentalna, moralna, pastoralna, sustavna? Apofatička, katafatička, kerigmatska, feministička, marijanska, naravna, praktična?

U Pozivu se ne mogu naći riječi: Isus, Krist, vjerovanje, nauka, doktrina. Teologiji se tamo pridijevaju samo dva atributa: „vrhunska“ i „naša“. Na školu se pozivaju „studenti i bogoslovi katoličkih, protestantskih i pravoslavnih teoloških fakulteta 3., 4. i 5. godine studija i apsolventi kao i oni koji su završili studij teologije“. Dakle, prije nego im je na redovitom studiju ponuđeno sustavno izlaganje vlastite teološke tradicije, studentima i bogoslovima u dobi od 21 godine nude se raznolikost, višeznačnost i „izlaženje iz prostora vlastitih teoloških stavova“.

Međutim, ako se sve to i zanemari kao početnički propust, u pozivnom pismu studentima stoji zbunjujuća najava: „Kako bi ova škola u svojim teološkim promišljanjima bila dodatno obogaćena i ekumenski otvorena, među predavače, uz katoličke, uključeni su i pravoslavni i protestantski teolozi.“ No, među najavljenim predavačima nema ni jednoga protestantskoga teologa, a pojavljuje se ime prof. dr. sc. Tine Beattie. O njoj je Facebook-stranica Ljetne škole teologije Dubrovačke biskupije 9. lipnja 2019. u 11.02 objavila da je „jedna od najpoznatijih feminističkih teologinja današnjice i jedna je od predavačica na Ljetnoj školi teologije“, da bi četiri minute kasnije, 9. lipnja 2019. u 11.06, bio obrisan pridjev da je „feministička“ teologinja i namjesto toga predstavljena je kao jedna od najpoznatijih teologinja današnjice uopće.[1]

Wikipedia na engleskom kaže da je Tina Beattie „britanska spisateljica i radijska izvjestiteljica“.[2] Sama za sebe 2012. godine napisala je kako nije „katolička teologinja“, nego „akademska teologinja koja je i prakticirajuća katolkinja“ uz objašnjenje: „To je suptilno različito od tvrdnje da ste katolički teolog ako to uključuje nekoga tko ima licenciju, tko je ovlašten poučavati od strane službenoga Učiteljstva“.[3]

2. Apologija Theologiae ragusinae

Navedeno je samo po sebi dovoljno da svaki katolik, a osobito student svetoga bogoslovlja, postavi sebi pitanje što može očekivati kada odluči poslušati njezina izlaganja ili pročitati neki njezin tekst ili izjavu. Nipošto nije riječ o „površnom pristupu“, „pokušaju izazivanja sablazni kod nekih vjernika“, „prokazivanju onih koji drugačije misle“ ili „diskreditaciji“ gđe Beattie „pripisujući joj vrlo površno različite stavove“, za što je organizator, braneći se od javnoga propitivanja svoje odluke o izboru jednoga od ključnih govornika na ljetnoj školi teologije Dubrovačke biskupije, osumnjičio portal Vjera i djela.[4] Stoga je prikladno da se argumenti za dvojbu, koju je Snježana Majdandžić-Gladić 21. lipnja 2019. bila naslovila “Theologia ragusina” – vrhunska teologija ili teološka podvala? i za koju je očekivala „cjelovite i obrazložene odgovore iz perspektive izvorne katoličke teologije i pravoga svjetla Evanđelja“, razmotre s više egzaktnosti i dobronamjernosti. Krenimo redom.

3. Tina Beattie i pitanje pobačaja

Ustvrdivši da je „majka četvero djece i da je osobno za život“ Tina Beattie kaže:

„Međutim, postoje ozbiljni problemi koji se moraju riješiti s obzirom na to koliko bi se Crkva trebala služiti zakonom kako bi branila pozicije koje se ne mogu braniti iz perspektive onih koji ne dijele kršćansku vjeru“.[5]

Nameće se pitanje: ako ne iz svoje, iz čije bi perspektive Katolička Crkva trebala zastupati i izlagati svoje učenje?

Da nije riječ o jednoj nespretnoj izjavi Tina Beattie potvrdila je 27. svibnja 2018. pišući o irskom referendumu o pobačaju:

„Želim iskazati zašto se osjećam sjetno, ali duboko zahvalna za rezultat. […]

To je ‘da’ poštovanju slobode savjesti i moralne autonomije žena u situacijama u kojima se niti jedna žena ili djevojka ne bi trebala naći, bez obzira na okolnosti u kojima je začela i bez obzira na razloge zbog kojih ne želi iznijeti trudnoću s djetetom. Samo se nadam da će sada oni koji se služe izrazima ubijanja i umorstva pozorno promisliti o tom, a to govorim osobito u vezi sa svojim su-katolicima. Kako se katolici mogu prilagoditi toj odluci unutar svojega ćudorednoga razumijevanja i crkvenoga učenja?

Katoličko ćudoredno učenje temelji se na razumu i na temeljno pozitivnoj antropologiji. Ljudska su bića po naravi dobra, iako nas iskrivljena želja može dovesti u situacije dubokoga grijeha i zločinjenja. Također, katolička nauka podupire zajedničko dobro i pravedno društvo razlikovanjem ćudorednosti i zakonitosti. Zakon bi se trebao koristiti samo za zaštitu zajedničkoga dobra – a ne za održavanje ljudskih savjesti. Pa čak ako kao katolik i vjerujem da je pobačaj teško grješan, to samo po sebi ne opravdava da ga se proglašava zločinom (kriminalizira). Međutim, postoje granice u pogledu ćudoredne autonomije, a te se granice uvijek određuju oko pitanja zajedničkoga dobra i zajedničkih društvenih vrjednota u zapadnoj predaji. […]

Tako se irski referendum ne može jednostavno odbaciti kao simptom kolektivnoga ćudorednoga raspada. Naprotiv, može ga se promatrati kao tvrdnju o zajedničkom dobru nad i protiv korumpirane i nefunkcionalne institucionalne Crkve. Ali najučinkovitiji način da se ova odluka prihvati može biti da se prizna kako suvremeni pomak u učenju Crkve sada može biti neodrživ, osim ako se ne želi demonizirati i osuditi bezbrojne milijune žena i djevojaka diljem svijeta koje čine pobačaj.

Crkvena apsolutna zabrana pobačaja od začeća (ne postoji ‘trenutak začeća’ – to je proces) relativno je moderna i snažno ju je promicao papa Ivan Pavao II. […]“.[6]

Antropološka i teološka polazišta Tine Beattie nisu u skladu s katoličkim učenjem o čovjekovu stanju nakon pada u Rajskom vrtu. Otkad su prvi ljudi podlegli napasti i sebe pretpostavili Bogu, prvi je grijeh ranio i zarazio ljudsku narav i, prema svetom Pavlu, od Adama prešao na sve ljude (Rimljanima 5, 12), prenesen rođenjem (per propagationem / generationem), a ne nasljedovanjem (per imitationem) (Denzinger-Schönmetzer, broj 1513). Ta se prijelomnica zove peccatum originale: istočni, iskonski, izvorni, izvirni, prvotni, baštinjeni ili praroditeljski grijeh. Ljudska je narav prije toga pragrijeha bila dobra, ali je od tada ranjena, krhka, sklona padu.

Ako se zakon „ne bi trebao koristiti za održavanje ljudskih savjesti“, onda se ne bi trebao koristiti ni za olabavljivanje glasa savjesti, ni za proglašavanje zakonitim nečega čemu se glas savjesti protivi. Uzakonjenjem i ozakonjenjem nemoralnoga postupanja daje se društveni alibi (izgovor, opravdanje) za pranje savjesti, koja je neoperiva, osim kajanjem, priznanjem grijeha i odrješenjem. Inače, funkcija zakona jest: 1. poredak, 2. pravda; tim redom, zato jer si nijedan zakonodavac, pa niti onaj najbolji, nikada nije umišljao da može postići potpunu pravdu; ali, reda mora biti, i taj red je to zajedničko dobro, a ne neki skup lijevo-liberalnih načela koji se naguravaju kao surogat naravnomu, prirodnomu i Božjemu poretku, a u čemu toliki suvremeni teolozi tako stravstveno sudjeluju i na čem zarađuju.

Za Tinu Beattie moralni zakon nije – zakon, i katolici ne trebaju nastojati oko usklađivanja i življenja temeljnih moralnih načela u javnom prostoru, da ne bi povrijedili perspektive onih koji ne prihvaćaju kršćanska načela. Židovska i kršćanska teologija složne su oko toga da Petoknjižje, Tora, sadržava Mojsijev zakon. Druga imena za Evanđelje u moralci jesu: Evanđeoski zakon, Kristov zakon, Novi zakon, Zakon novoga Saveza, Zakon evanđelja i Zakon vjere. I svaki će se protestant složiti da je zakon – čuvar, nadziratelj, pratitelj (Galaćanima 3, 24) „dometnut poradi prekršaja“ (Galaćanima 3, 19). Stoga je teologu teško razumjeti promišljanja Tine Beattie protiv priznavanja, postojanja i primjene zakona u kršćanskom naviještanju i životu. Zakonodavac prema učenju sv. Tome Akvinskoga mora težiti „zajedničkomu dobru usklađenom s božanskom pravednošću“.[7] Stoga se vjernik kao građanin ne može pomiriti s tim da građanski zakoni sadržavaju nemoralne odredbe, protivne naravnomu pravu i zahtjevima Objave.

I zaključuje Tina Beattie 27. svibnja 2018.:

„iako u kratkoročnom razdoblju broj pobačaja može porasti kao posljedica liberalizacije, najučinkovitiji način za smanjenje dugoročnih stopa pobačaja jest poštovanje moralne odgovornosti samih žena. Sve je više dokaza koji pokazuju da se, uz nekoliko iznimaka, stopa pobačaja brzo smanjuje u zemljama u kojima su žene obrazovane i imaju pristup kontracepciji i sigurnom legalnom ranom pobačaju. Kada žene znaju da imaju izbor, češće biraju imati dijete. […] Nikada nisam očekivala da ću osjetiti tako dubok, turoban, miran osjećaj ispravnosti u vezi s glasom ‘da’. Mislim da je to znak moralne zrelosti i sve većega poštovanja dostojanstva žene i slobode savjesti“.[8]

Tu dr. Beattie mijenja razinu argumentacije, prelazi s načelne na praktičnu. To je klasičan način polemike lijevo-liberalnih aktivista: oni sprječavaju zlo, i to liberalizacijom zla, odnosno, lijepim riječima kojima podilaze ljudskoj srdžbi (što je, prema sv. Tomi, korijen svakoga ubojstva,[9] pa i pobačaja), gdje katolička nauka „čini zlo“. I to je po njima dokazivo pobačajnom statistikom, koja da je povoljnija kada se liberalizira činjenje zla. Dakle, oni zapravo čine ono što Crkvi brane da čini: pobacivačima i pobacivačicama čuvaju čistu savjest. Onda slijedi i obmana po klasičnom tipu: broj pobačaja pao je zbog uvođenja permisivnih nemoralnih zakona, a pao je zato, jer se pobačaj danas najviše izvodi medikamentozno.[10]

Kao osoba koja tvrdi da je za život, Tina Beattie relativizira zauzimanje za život, jer se zapravo zauzima za legalizaciju pobačaja, da postane svima i svuda dopušten i lako dostupan, i za uporabu kontracepcije, koja se često tako zove, a zapravo je pobačajno sredstvo. Beattie, naime, smatra:

„opravdana briga za smanjivanje učestalosti pobačaja mora se uravnotežiti sa spoznajom da gotovo 70.000 najsiromašnijih žena na svijetu umire svake godine od posljedica ilegalnoga pobačaja, a više tisuća pati od ozbiljnih dugotrajnih ozljeda“.[11]

To je suprotno onomu što je msgr. Mate Uzinić izjavio u dnevnom tisku 26. siječnja 2019.:

„Nijedan zakon koji bi mogao donijeti odredbu kojom bi se prekidao ljudski život nama ne može biti prihvatljiv i mi u takvom zakonu ne možemo sudjelovati […] protivim se bilo kojem zakonu koji će dopustiti pobačaj i ubojstvo“.[12]

Stajalište Tine Beattie o valjanosti i ćudorednosti kontracepcije suprotno je okružnici Humanae vitae sv. Pavla VI. iz 1968., naputku Donum vitae iz 1987., pobudnici Familiaris consortio sv. Ivana Pavla II. iz 1981., Katekizmu Katoličke Crkve, broj 2370 i 2399, naputku Dignitas personae iz 2008. i jasnomu objašnjenju sv. Ivana Pavla II. u okružnici Evangelium vitae iz 1995., broj 13:

„Da bi se olakšalo širenje pobačaja, uložene su i nastavljaju se ulagati goleme svote novca za izradu farmaceutskih pripravaka koji omogućuju ubojstvo zametka u majčinu krilu, bez potrebe da se utječe liječničkoj pomoći. Čini se da je znanstveno istraživanje o tom gotovo isključivo zauzeto postizanjem sve jednostavnijih i uspješnijih sredstava protiv života i u isto vrijeme takvih da se pobačaj izuzme od svakoga oblika nadzora i društvene odgovornosti.

Često se tvrdi da je kontracepcija, učinjena sigurnom i dostupnom svima, najdjelotvorniji lijek protiv pobačaja. Optužuje se zatim Katoličku Crkvu da zapravo podupire pobačaj jer uporno nastavlja naučavati ćudorednu nedopuštenost kontracepcije. Prigovor se, dobro gledajući, pokazuje prividnim. Može biti, naime, da mnogi pribjegavaju kontraceptivima i u nakani da naknadno izbjegnu napasti pobačaja. Ali pogrješne prosudbe o vrjednotama, koje su potka „kontracepcijskomu mentalitetu“ – i te kako različite od provedbe odgovornoga otčinstva i majčinstva što se ostvaruje poštovanjem pune istine bračnoga čina – takve su da čine još jačom tu napast pred možebitnim začećem neželjenoga života. Doista, kultura pobačaja osobito je razvijena baš u sredinama koje odbijaju učenje Crkve o kontracepciji. Sigurno, kontracepcija i pobačaj, s ćudoredne točke gledišta, jesu zla vrstoznačno različita: jedno proturječi potpunoj istini spolnoga čina kao vlastitoga izraza bračne ljubavi, drugo uništava život ljudskoga bića; prvo se opire bračnoj neporočnosti, drugo se protivi krjeposti pravednosti i povrjeđuje božansku zapovijed „Ne ćeš ubiti“.

No, iako različitih oznaka i ćudoredne težine, kontracepcija i pobačaj često su povezani, kao plodovi istoga stabla. Istina je da ne manjkaju slučajevi u kojima se događaju pod pritiskom mnogovrsnih životnih poteškoća, koje ipak nikad ne mogu osloboditi od napora da se potpuno opslužuje Božji Zakon. Ali u brojnim drugim slučajevima takvi postupci proizlaze iz hedonističkoga i neodgovornoga mentaliteta u odnosu na spolnost i pretpostavljaju sebični pojam slobode, koji u rađanju vidi zaprjeku razvoju vlastite osobnosti. Život koji bi mogao nastati iz spolnoga odnosa postaje tako neprijatelj kojega svakako treba izbjeći, a pobačaj jedini mogući presudni odgovor na neuspjelu kontracepciju.

Nažalost, bliska povezanost, na razini mentaliteta, između prakse sprječavanja začeća i pobačaja, sve više izlazi na vidjelo, što na zabrinjavajući način pokazuje izrada kemijskih pripravaka, intrauterinskih uređaja i cjepiva, koji, raspačani istom lakoćom kao i kontraceptivi, zapravo djeluju kao pobačajna sredstva u najranijem stadiju razvoja života novoga ljudskoga bića“.[13]

Kontracepcija je manje zlo od pobačaja. Pred silovateljem ili nasilnikom uzimanje kontracepcijskih sredstava oblik je nužne i zakonite samoobrane. No, kontracepcijom se ometa prirodni tijek stvari i svrha spolnoga sjedinjenja, a pobačajem se oduzima ljudski život. Postoji razlika i u odnosu na dobro koje se vrijeđa: pobačajem se griješi protiv pravednosti i zapovijedi „Ne ćeš ubiti“, a kontracepcijom protiv umjerenosti i zapovijedi: „Ne ćeš sagriješiti bludno“.

Kontracepcija i pobačaj izraz su protivljenja cjelovitoj Božjoj namisli s čovjekom; ta namisao ne svodi se na spašavanje zanijetka ili zametka od uništenja, ni na sprječavanje trudnoće kroz neku kraću ili dužu fazu života pri čemu sve ostalo ostaje netaknuto i na raspolaganju čovjeku po njegovoj volji; riječ je o zlom i nezrelom stajalištu, koji ne umije uvezati sve elemente zreloga života u ono čemu ta zrelost služi: zrelosti Božjeg stvorenja.

Stajališta Tine Beattie nespojiva su s onim što je u ime Zbora za učenje vjere potpisao kardinal Franjo Šeper, a odobrio sv. Ivan Pavao II.:

„Nikomu se, ni na koji način ne može odobriti da ubije nedužno ljudsko biće, bio to plod, zametak, dijete, odrasli ili starac, neizlječivi bolesnik ili umirući. Zbog toga nitko ne smije tražiti takav smrtonosan čin za sebe ili za drugoga koji je povjeren njegovoj odgovornosti, štoviše ne smije na njega pristati, izričito ni prešutno. I nijedna ga vlast ne može zakonito naložiti ili dopustiti“.[14]

Stajališta Tine Beattie nespojiva su i sa svečanom dogmatskom izjavom sv. Ivana Pavla II. u okružnici Evangelium vitae od 25. ožujka 1995., broj 57:

„apsolutna nepovrjedivost nedužnoga ljudskoga života ćudoredna je istina koju izričito naučava Sveto Pismo, neprestano čuva crkvena Predaja i jednodušno predlaže Učiteljstvo. Ta jednodušnost očit je plod onoga nadnaravnoga osjećaja vjere koji potican i poduprt od Duha Svetoga, odvraća Božji narod od zablude kad pokazuje sveopće slaganje u stvarima vjere i ćudoređa. […] Stoga vlašću koju je Krist dao Petru i njegovim nasljednicima, u zajedništvu s biskupima Katoličke Crkve, potvrđujemo da je izravno i namjerno ubojstvo nedužnoga ljudskoga bića uvijek vrlo nečasno.[15] Takvu nauku, zasnovanu na nepisanom zakonu, koju svaki čovjek nalazi u vlastitom srcu (usp. Rimljanima 2, 14–15) potvrđuje Sveto Pismo, prenosi crkvena Predaja i naučava redovno i sveopće Učiteljstvo. Namjerna odluka da se nedužno ljudsko biće liši života, s ćudorednoga je stajališta zlo, i nikad ne može biti dopuštena, ni kao cilj ni kao sredstvo za dobru nakanu. Ona je, uistinu, teški neposluh prema ćudorednom zakonu, čak samomu Bogu, njegovu tvorcu i jamstvu; protuslovi osnovnim krjepostima pravednosti i ljubavi“.[16]

Kanon 750. § 1. Zakonika kanonskoga prava određuje:

„Božanskom i katoličkom vjerom treba vjerovati sve što je sadržano u pisanoj i predanoj Božjoj riječi, jednim pokladom vjere povjereno Crkvi, a što svečano Učiteljstvo Crkve ili njezino redovito i opće Učiteljstvo izlaže kao od Boga objavljeno, i što se očituje zajedničkim prianjanjem vjernika pod vodstvom Učiteljstva; svi su se dužni kloniti bilo kojega tomu protivna učenja“.[17]

Prema točki 11. Naukovnoga tumačenja o završnom izričaju Ispovijesti vjere Zbora za učenje vjere od 29. lipnja 1998.[18] teška nemoralnost izravnoga i hotimičnoga ubojstva nedužnoga ljudskoga bića pripada u učenjâ božanske i katoličke vjere (de fide divina et catholica), koje Crkva izriče kao božanstveno i uobličeno objavljene pa kao takve nepromjenjive. Tko ne vjeruje, niječe ili uporno sumnja u takve istine, postaje krivovjernik (kanon 751.). Krivovjerje je kažnjivo djelo protiv vjere i jedinstva Crkve i onaj tko mu se priklanja izdvaja se iz punoga zajedništva Crkve, a sankcija za to je unaprijed izrečeno izopćenje (kanon 1364. § 1.).

Stajališta Tine Beattie nespojiva su i sa svečanom dogmatskom izjavom sv. Ivana Pavla II. u okružnici Evangelium vitae od 25. ožujka 1995., broj 62:

„vlašću koju je Krist predao Petru i njegovim nasljednicima, u zajedništvu s biskupima koji su više puta osudili pobačaj i u prethodno navedenom savjetovanju jednodušno se složili glede te nauke – izjavljujemo da je pobačaj, izravno izazvan ili namjeravan kao cilj ili sredstvo, uvijek teški ćudoredni poremećaj,[19] jer sadržava namjerno ubojstvo nedužnoga čovjeka. To je učenje zasnovano na naravnom zakonu i na pisanoj Božjoj riječi, njega prenosi Predaja Crkve i izlaže redovito i opće Učiteljstvo“.[20]

Stajalište Tine Beattie anticipirao je godine 1995. i nespojivim s katoličkom vjerom utvrdio sv. Ivan Pavao II. u okružnici Evangelium vitae, broj 59:

„Nerijetko je žena podvrgnuta tako snažnim pritiscima da se psihološki osjeća prisiljenom popustiti pobačaju: nema sumnje da u tom slučaju ćudoredna odgovornost pada posebno na one koji su je izravno ili posredno prisiljavali da pobaci. Odgovorni su također i liječnici i liječničko osoblje kad sposobnosti stečene za promicanje života stavljaju u službu smrti. Ali odgovornost uključuje i zakonodavce koji su predložili i donijeli zakone u prilog pobačaju i, u mjeri u kojoj stvar o njima ovisi, ravnatelje zdravstvenih ustanova u kojima se obavljaju pobačaji. Opća odgovornost, ne manje teška, odnosi se na raspušteni spolni mentalitet i prijezir majčinstva onih koji bi morali osigurati – a to ne čine – valjane obiteljske i društvene politike kao potporu obiteljima, posebno onim višečlanima ili s osobitim gospodarskim i odgojnim poteškoćama. Ne smije se, na kraju, podcijeniti mreža supočinitelja koja se širi i obuhvaća međunarodne ustanove, zaklade i udruge koje se sustavno bore za ozakonjenje i širenje pobačaja u svijetu. U tom smislu pobačaj nadilazi odgovornost pojedinih osoba i štetu njima nanesenu, poprimajući snažnu društvenu dimenziju: on je vrlo teška rana društvu i njegovoj kulturi što je nanose upravo oni koji bi trebali biti njegovi graditelji i branitelji. Nalazimo se pred golemom prijetnjom životu koja dolazi ne samo od pojedinaca nego i od čitave civilizacije“.[21]

Rješenje, dakako, nije okrivljavanje samo pobacivačice i izvršiteljâ među medicinskim osobljem, jer je u mreži odgovornih supočinitelja nezaobilazan muškarac, djetetov otac. Još je sveti Ivan Zlatousti (347.–407.) za pobačaj okrivljivao muškarce koji su svojim duševnim ili tjelesnim nasiljem nad ženom začetnici pobačaja. Supružnik, preljubnik ili priležnik ne može uživati anonimnost i izuzeće od odgovornosti. Cjelovitost problema zahtijeva da se govori o zloj nezrelosti pred Božjim naumom i žene i muškarca, do čina pobačaja i neviteštva (kukavičkoga skrivanja) muškarca supočinitelja. Miljenicima medija odgovara da se muškarac uopće ne spominje i to im daje snagu da tako žestoko brane prava žena.

Wojtyłino neprestano isticanje razloga za život i neprihvatljivost izazivanja pobačaja temelji se na razumijevanju dostojanstva svakoga ljudskoga života i na praktičnom uviđanju da je ozakonjeni pobačaj osnaženje sile krvlju te da široko korištenje njime daje pojedincima ono što je nekoć bilo u djelokrugu vojske tijekom rata. Već je Anđeoski Naučitelj isticao da se svekoliko ponašanje ne može propisati ljudskim zakonima, tj. osnažiti pravom jer „ljudski zakon ne može zabraniti sve ono što zabranjuje naravni zakon“,[22] i: „ljudskim se zakonom ne zabranjuju svi poroci od kojih se krjeposni ljudi čuvaju, nego samo oni teži od kojih se veći dio naroda može uzdržati, a pogotovo oni koji nanose štete drugima. Bez zabrane tih poroka ljudsko društvo ne bi moglo opstojati, pa se zato ljudskim zakonom zabranjuju ubojstva, krađe i tomu slično“.[23] U katoličkoj teologiji uvriježeno je da jaz između prava i etike uglavnom postoji više kao izgovor za neuspjeh, nego kao primjena slobode.[24]

Zauzimanje Tine Beattie za moralnu dopuštenost, ozakonjenje i dostupnost pobačaja u „ranoj“ fazi trudnoće suprotno je onomu što je msgr. Mate Uzinić kao mjesni biskup službeno priopćio 24. travnja 2018.:

„iako Crkva doista nikoga ne želi isključiti iz svog zajedništva, nego želi biti otvorena svima tražeći putove pomirenja, ipak postoje neka moralna pitanja, poput abortusa i eutanazije, koja ne samo subjektivno nego i objektivno isključuju iz crkvenog zajedništva, a time i pričesti, one koji ih, suprotno crkvenom naučavanju, javno odobravaju i promoviraju“.[25]

Tina Beattie rođena je u obitelji škotskih prezbiterijanaca godine 1955., na katoličanstvo je prešla 1986. (s 31 godinom), ali nikad nije prihvatila neka ćudoredna učenja katolicizma ni auktoritet Predaje i crkvenoga Učiteljstva. Teologiju i religijske studije studirala je na Sveučilištu u Bristolu, u jugozapadnoj Engleskoj, od 1991. do 1998. te je doktorirala iz teologije i simbolizma o Blaženoj Djevici Mariji. Nastavni plan po kojem je Tina Beattie studirala u Bristolu nije javno dostupan, ali studijski program religije i teologije kakav se tamo sada predaje (ak. god. 2013./2014., 2014./2015., 2015./2016., 2016./2017., 2017./2018., 2018./2019., 2019./2020., 2020./2021.) ima malo zajedničkoga sa studijem filozofije i teologije na katoličkim učilištima.

Zauzimanjem za legalizaciju pobačaja liberalno-feministička teologinja Tina Beattie prestaje biti katolik u vjeroispovjesnom smislu. Kako je onda s njom moguć „unutarkatolički dijalog“?

4. O ređenju žena za prezbitere

U Javnoj izjavi o svojim teološkim stajalištima Tina Beattie ističe i sljedeće:

„Također sam tvrdila da postoji teološko opravdanje za ređenje žena i to je područje na kojem priznajem da se argumenti tiču ​​sakramentne tradicije ukorijenjene u Objavi, a ne tradicije naravnoga prava ukorijenjene u razumu. […] Učenje o ređenju žena nije neprjevarljivo“ (izvor).[26]

To se protivi svečanoj dogmatskoj izjavi sv. Ivana Pavla II. iz 1994. godine:

„Premda se nauka o svećeničkom ređenju koje ima biti pridržano samo muškarcima, čuva trajnom i sveopćom crkvenom Predajom, a Učiteljstvo ga čvrsto naučava u najnovijim ispravama, ipak se u naše doba na različitim mjestima smatra raspravljivim ili se odluci Crkve o nepripuštanju žena tomu ređenju pripisuje samo stegovna vrijednost. Stoga, s namjerom da se ukloni svaka sumnja o pitanju od velike važnosti, koje se odnosi na samu božansku uspostavu Crkve, snagom Našega poslanja da utvrdimo braću (usp. Luka 22,32), izjavljujemo da Crkva uopće nema ovlast podjeljivati svećenički red ženama i da se svi vjernici Crkve trebaju držati toga učenja kao definitivnoga“.[27]

I odgovoru na dvojbu pripada li ta izjava u poklad vjere:

„Pripada. To učenje zahtijeva definitivan pristanak jer je utemeljeno na pisanoj Božjoj riječi, postojano očuvano i primjenjivano u Predaji Crkvi već od početka, i jer ga je redovito i sveopće crkveno Učiteljstvo neprjevarljivo predložilo. Stoga je u sadašnjim okolnostima Rimski prvosvećenik, obavljajući svoju zadaću učvršćenja braće, predao tu nauku službenom izjavom, izričito razglašujući da se uvijek, posvuda i svi nje trebaju držati budući da pripada pokladu vjere.“[28]

Učenje da je svećeničko ređenje pridržano muškarcima, tj. da Crkva nema ovlasti rediti žene, prema točki 11. Naukovnoga tumačenja o završnom izričaju Ispovijesti vjere Zbora za učenje vjere od 29. lipnja 1998., pripada u istine učenja o vjeri ili običajima koje Crkva definitivno predlaže prihvaćati i držati. Nijekanje izričaja koji bi trebalo držati kao obvezatne znači odbijanje istine katoličkoga učenja i stoga prekid punoga zajedništva s Katoličkom Crkvom. Vjernikov pristanak temelji se na vjeri da Duh Sveti pomaže Učiteljstvu i na učenju o neprjevarljivosti Učiteljstva (učenje de fide tenenda). Kanon 750. § 2. Zakonika kanonskoga prava određuje:

„Treba čvrsto prihvaćati i držati i sve i pojedine stvari koje crkveno Učiteljstvo definitivno izlaže o vjeri i običajima, to jest one koje su potrebne da se zdravo čuva i vjerno iznosi sam poklad vjere. Stoga se protivi učenju Katoličke Crkve tko odbija definitivno držati te izričaje“.[29]

Zaključak da se za svećenike mogu rediti samo muškarci prije toga sadržan je u Izjavi Inter insigniores o primanju žena u ministerijalno svećeništvo od 15. listopada 1976. s potpisom kardinala Šepera i odobrenjem sv. Pavla VI.,[30] u broju 26 apostolskoga pismaMulieris dignitatem o dostojanstvu i pozivu žene od 15. kolovoza 1988.,[31] u broju 51 apostolske pobudnice Christifideles laici o pozivu i poslanju laika od 30. prosinca 1988.[32] i u točki 11. Pisma ženama sv. Ivana Pavla II. od 29. lipnja 1995.

Pokazano je na više primjera da prof. dr. sc. Tina Beattie ne prihvaća nauku koju su svečano utvrdili papa ili ekumenski sabor, i koje je učenje određeno (de fide definita), tj. za koje se smatra da ga je crkveno Učiteljstvo formalno odredilo i stoga više nije podložno poricanju, daljnjem razmatranju, preradbi, ispravljanju ili promjeni, nego su ga svi Kristovi vjernici dužni držati kao članak vjere.

Jedno predavanje na Ljetnoj školi vrhunske teologije Dubrovačke biskupije naslovljeno je: Tina Beattie – „Društvo i pluralizacija: šanse i izazovi za žene u Katoličkoj Crkvi“. Ono naslućuje da će ponavljati kako bi žene trebale biti svećenice i biskupi. Je li moguće da organizatori, pozivatelj i medijski branitelji toga nastupa toga nisu svjesni, ili to ne uočavaju, ili ne shvaćaju nepravovjernost takvih stajališta u katoličkoj zajednici?

5. O „bračnosti“ homoseksualnih unija

Tina Beattie supotpisnica je pisma u The Timesu od 13. kolovoza 2012. u kojem se ističe:

„savršeno je prikladno za katolike da, služeći se potpuno informiranom savješću, podupru zakonsko proširenje građanskoga braka na istospolne parove“.[33]

Sama je to kasnije obrazložila ovako:

„to je bilo iznošenje obrazloženoga argumenta o tome zašto postoje pouzdana načela za katolike s dobrom savješću da uzmu niz različitih pogleda na pitanja socijalne politike kao što su istospolni građanski brakovi, čak i ako se oni ne podudaraju sa stajalištima koje iznosi hijerarhija“.[34]

Takvo shvaćanje nije u skladu s učenjem Svetoga Pisma: Postanak 9, 22–25; 13, 13; 18, 20; 19, 5; Levitski zakonik 18, 22; 20, 13; Sudci 19, 22; Prva o kraljevima 14, 24; Izaija 3, 9; Rimljanima 1, 24–27; Prva Korinćanima 6, 9.15–20; Prva Timoteju 1, 10; Druga Petrova 2, 6; Judina 1, 7, ni s učenjem Katekizma Katoličke Crkve, broj 2357 i 2358, Pismom biskupima Katoličke Crkve o pastoralnoj skrbi za homoseksualne osobe iz 1986., i Promišljanjima o prijedlozima za zakonsko priznavanje životnih zajednica među homoseksualnim osobama iz 2003. godine.

6. Crkvene zabrane u Velikoj Britaniji i SAD-u i apsurd u Hrvatskoj

Msgr. Declan Ronan Lang, cliftonski biskup (zapadna Engleska) priopćio je 10. rujna 2012.:

„U svjetlu prijepora oko nedavnoga pisma koje se pojavilo u Timesu, koji su potpisali profesorica Beattie i 27 drugih, o prijedlozima za proširenje braka na istospolna partnerstva, u razgovoru s profesorom Beattie, Cliftonska biskupija odlučila je otkazati predavanje“[35]

na kojem je bilo planirano da Tina Beattie govori u toj biskupiji o pedesetoj obljetnici otvaranja Drugoga vatikanskoga sabora.

Sveučilište u San Diegu u Kaliforniji, SAD, opozvalo je 27. listopada 2012. poziv Tini Beattie da provede nekoliko tjedana kao gost-predavač na tom sveučilištu.[36] Rektorica Sveučilišta Mary E. Lyons obrazložila je otkazivanje poziva ovim riječima:

„Poštovana dr. Beattie,

doznala sam da Vam je upućen poziv Centra za katoličku misao i kulturu Frances G. Harpst da kao gost posjetite Sveučilištu u San Diegu i, u tom svojstvu i kao katolički teolog, održite javna predavanja.

Poglavito poslanje Centra, u skladu s namjerama onih koji su financijski poduprli Centar, jest pružiti mogućnosti za uključivanje katoličke intelektualne tradicije u njezina različita otjelovljenja: doktrinarna, duhovna, ćudoredna, književna, umjetnička i društvena. To bi uključivalo jasna i dosljedna izlaganja o moralnim učenjima Crkve, učenjima s kojima se Vi, kao katolički teolog, javno ne slažete. U svjetlu prijepora između poslanja Centra i Vaših vlastitih javnih stajališta kao katoličkoga teologa, sa žaljenjem opozivam poziv koji Vam je upućen. Nadam se da razumijete poteškoće povezane s ovom odlukom, do koje sam došla s velikim i pozornim promišljanjem“.[37]

Msgr. Leo William Cushley, nadbiskup Saint Andrewsa i Edinburgha u Škotskoj napisao je 11. srpnja 2014.:

„Profesorica [Tina] Beattie poznata je po tom što često dovodi u pitanje učenje Crkve. Stoga bih zamolio [Udrugu Edinburgh Circle of Newman Association] da otkaže ovaj događaj, jer ne može održati ni objaviti u bilo kojem crkvenom prostoru u ovoj nadbiskupiji“.[38]

I nakon svega toga jedan biskup u Hrvatskoj godine 2019. suprotno svima njima poziva Tinu Beattie, koja je u eklatantnom prijeporu sa službenim Učiteljstvom, da bude nastavnik na teološkoj školi koju pokreće, i da svojim idejama indoktrinira mlade teologe. Dapače, to čini nakon što se domaća katolička javnost uspjela upoznati s time što su „feministička teologija“ i „rodna ideologija“.

Je li dovođenje Tine Beattie za nastavnika u Ljetnoj školi teologije u Dubrovniku u skladu s odredbama Zakonika kanonskoga prava:

·                     kanona 227. („Kristovi vjernici laici… neka… budu pozorni na nauku koju izlaže crkveno Učiteljstvo, čuvajući se ipak da u otvorenim pitanjima ne iznose svoje mišljenje kao nauku Crkve“);

·                     kanona 252. § 1. („Neka se bogoslovna izobrazba u svjetlu vjere pod vodstvom Učiteljstva predaje tako da pitomci upoznaju cjelovitu katoličku nauku…“) – ovdje se odstupa od Učiteljstva, studentima teologije ne nudi se katolička nauka, nego neka „vrhunska“ teologija, koja nije u korelaciji s objavljenom, katoličkom, apostolskom vjerom;

·                     kanona 252. § 3. („Neka se dogmatsko bogoslovlje predaje oslonjeno uvijek na pisanu Božju riječ zajedno sa svetom Predajom, s pomoću kojih neka pitomci nauče prodirati dublje u otajstva spasenja, osobito imajući sv. Tomu kao učitelja…“);

·                     kanona 253. § 1. („Za službu nastavnika u filozofijskim, bogoslovnim i pravnim predmetima neka biskup… imenuje samo one koji se odlikuju krjepostima i koji su stekli stupanj doktorata ili magisterija na sveučilištu ili fakultetu priznatu od Svete Stolice“) – ovdje pozvani nastavnik nema licenciam docendi od učilišta priznata od Svete Stolice, ni nihil obstat i veniam legendi od crkvene vlasti;

·                     kanona 254. § 1. („Neka nastavnici u predavanju predmeta neprestano vode brigu o unutarnjem jedinstvu i skladu cjelokupne nauke vjere…“) – ovdje se unutarnje jedinstvo i sklad cjelokupne nauke katoličke vjere želi dezintegrirati, propitivati, pluralizirali, izlagati heterodoksno, a ne pravovjerno;

·                     kanona 279. § 1. („Neka klerici […] slijede onu pouzdanu nauku, utemeljenu na Svetom Pismu, od starih predanu i zajednički prihvaćenu od Crkve, kako se određuje spisima osobito sabora i rimskih prvosvećenika, te neka se klone ispraznih novotarija i nazoviznanosti“);

·                     kanona 386. § 2. („Neka [dijecezanski biskup] […] čvrsto štiti cjelovitost i jedinstvo vjere koju treba vjerovati“)?

7. Namjesto zaključka

·         Prof. dr. sc. Tina Beattie ima još stajališta u području dogmatike, moralke i bioetike, koji se teško mogu zvati katoličkima.

·         Apostol Narodâ, koji se uhvatio u koštac s pluralizmom unutar i izvan kršćanstva, napisao je:

·         „Čudim se da od Onoga koji vas pozva na milost Kristovu tako brzo prelazite na neko drugo evanđelje, koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće prevratiti evanđelje Kristovo. Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet. Doista, nastojim li ovo pridobiti ljude ili Boga? Ili idem li za tim da ljudima ugodim? Kad bih sveudilj nastojao ljudima ugađati, ne bih bio Kristov sluga“ (Galaćanima 1, 6–10).

·         Biskup Mate Uzinić postavio je u intervjuu na Petrovdan 2019. pitanje: „Čemu služe teolozi, ako im je zadaća samo ponavljati ono što govori crkveno Učiteljstvo?“ Naputak Donum veritatis o crkvenom zvanju teologa od 24. svibnja 1990. odgovorio je na to pitanje da je teologova zadaća:

·         „da u zajedništvu s Učiteljstvom stječe sve dublje razumijevanje Božje riječi sadržane u nadahnutom Svetom Pismu, koje se u Crkvi prenosi životvornom Predajom“.[39]

·         I ističe:

·         „Sloboda koja je svojstvena teološkomu istraživanju ostvaruje se unutar vjere Crkve“.[40]

·         „Nikad ne zaboravljajući da je i on član naroda Božjega, teolog se prema njemu mora odnositi s najvećim poštovanjem i biti predan pružati mu pouku, koja ni na koji način ne će štetiti nauci vjere“.[41]

·         (Francuski prijevod još je izričitiji: „un enseignement qui n’altère en rien la doctrine de la foi“ – „nastavu koja ni u čem ne mijenja učenje vjere“.)

·         U današnje doba nisu potrebne posebne škole da bi se čula različita mišljenja, jer to svatko može pronaći i pročitati, nego treba jasnoća onoga što Crkva naučava, u protivnom ona gubi svoje poslanje, pretvara se u pasivnoga slušatelja, stovarište različitih mišljenja i zgradu kojom vlada propuh; iz „stupa i uporišta istine“ (Prva Timoteju 3, 15) postaje stog i ropotarnica zabluda, stjecište i uporište ekvivočnosti, a njezina je zadaća naviještati zdravu nauku, od apostolâ predanu, kakvu vjeruju svi naraštaji Crkve.

Mr. sc. Petar Marija Radelj, teolog, arhivist, prevoditelj i urednik knjiga/hrvatski-fokus.hr