Zadnji komentari

Živimo li u istoj državi? Zakoni ne vrijede isto u Slavoniji i na otocima!

Pin It

Image result for turizam divljanje autima

Za njih pravila ne vrijede: Ne izdaju račune, ne plaćaju vezove za čamce, ne vežu se, ne nose kacige, voze neregistrirane automobile... i nitko ih ne kažnjava

Dok policija kontrolira poštovanje Zakona o sigurnosti prometa na cestama, posebice novih odredbi tog zakona, na prometnicama diljem zemlje, u pojedinim mjestima na našim otocima zakon je mrtvo slovo na papiru. Pojasom se veže rijetko koji domaći vozač automobila. Skuteri su uglavnom bez blokade brzine i većina domaćih ljudi, dok ih vozi, nema kacigu. Normalno je da se telefon koristi u vožnji, naravno, ako se može uhvatiti signal, a dio vozila u dvorištima otočana uopće nije registriran.

- Pa zašto bih registrirao auto kad mi služi samo zato da u njega ubacim alat i odvezem se u polje. Auto je davno odjavljen i registracijske pločice vraćene policiji - kaže nam jedan Hvaranin, koji priznaje da se tim starim automobilom ponekad koristi i na otočnim cestama. Kaže kako nikada nije imao problema zbog toga, jer ga policija nije zatekla u vožnji tog auta. Kažemo mu da je to logično kad policije gotovo i nema. Na pitanje što će u slučaju sudara s drugim autom, odgovara da je to jednostavno - dogovori se bez pozivanja policije i štetu plaća onaj tko je kriv.

U lokalnoj trgovini na drugom, manjem, našem otoku mnogi proizvodi nemaju istaknutu cijenu ili se cijena na polici vrlo često odnosi na neki drugi artikl. Tako da vlada prilična zbrka, u kojoj je, dok ne dođete do blagajne, nemoguće znati koliko ćete što platiti. Takve propuste inspekcija bi u velikoj većini naših samoposluživaonica u gradovima i selima, recimo, Slavonije i Baranje, brzo sankcionirala. Osim toga, u lokalnom ugostiteljskom objektu račun će vam izdati za možda svaku 15. narudžbu. Kada ga i dobijete, toliko je blijed da je pojedine cijene teško iščitati.

Kao u Osmom povjereniku

Sve su to primjeri različitih doživljaja s ljetnog boravka naših građana u malim otočnim mjestima. Mnogo toga što je na našim otocima svakodnevica zapravo je odlično prikazano u nekim filmskim komedijama, poput Maršala ili Osmog povjerenika. Ipak, to je stvarnost.

A ljudi s kontinenta, prilično istrenirani u poštovanju regulativa svih vrsta, teško mogu neprimijetiti takve prekršaje i nezakonitosti, i onda na povratku kući, u taj manje ili više dobro reguliran prostor, postaviti pitanje - živimo li mi u istoj državi.

Ne može se reći da inspekcije ili policija ne obavljaju svoj posao. Pitanje je samo čine li to kontinuirano. Prije desetak dana Jutarnji list objavio je reportažu s Hvara u kojoj je iznesen primjer kako su inspektore na terenu vlasnici lokala i trgovci pratili kamo se kreću, dojavljujući kolegama kod koga su u kontroli. Glavni državni inspektor Andrija Mikulić kazao je za taj list da se inspektori ne skrivaju, naprotiv, žele biti uočeni i žele biti partneri gospodarstvenicima tako što će prevenirati i educirati, a ne samo kažnjavati. Mikulić je kazao kako je u to vrijeme na Hvaru bilo ukupno 20 inspektora - turističke, tržišne, veterinarske, sanitarne, rudarske i radne inspekcije te inspekcije za opremu pod tlakom. Naveo je i podatak da su oni u jednom danu obavili 54 nadzora, utvrdili 49 nepravilnosti i donijeli 14 upravnih rješenja o otklanjanju nedostataka. Istaknuo je da je u pitanju bila koordinirana akcija Inspektorata i MUP-a te da će takvih akcija biti još do kraja sezone.

No što će biti kada policajci zamaknu iza ugla, a inspektori se ukrcaju na trajekt? Ponovo će izići na cestu oni stari neregistrirani renaulti, ponovo će se piće u lokalnoj birtiji posluživati bez računa... Stanovnici otoka kazali su nam da je istinita priča o tome da se na otoku, posebice izvan turističke sezone, zna da dolazi neki inspektor, i to čim se ukrca na trajekt.

Život na otocima sigurno nije lak. U vrijeme turističke sezone otoci eksplodiraju, jer se broj ljudi koji na njima borave poveća nekoliko puta. Nakon završetka turističke sezone za lokalno stanovništvo nastupa mir, tišina, usporeni život, pa i depresija.

Naš ekonomist Velimir Srića često je na otoku Prviću, gdje je i društveno aktivan u različitim projektima koji su prilično oživili taj mali otok nedaleko od Šibenika. Srića prilično dobro poznaje život na otoku i kaže kako je doista nepridržavanje mnogih zakonskih odredbi opća pojava na otocima. Napominje da je to dobrim dijelom i odraz državne politike, koja kaže kako su stanovnici na otocima izloženi težim ekonomskim uvjetima te da za njih trebaju vrijediti posebni uvjeti, što je pozitivno, a s druge strane riječ je o mentalitetu da otočani drže kako je otok njihov i da na njemu onda mogu raditi što hoće.

Otok je naš

- Nitko da stane na put takvom načinu razmišljanja i ponašanja. Na otocima, gdje uglavnom živi malo ljudi, nitko se ne želi zamjeriti susjedu. Policije je vrlo malo i njezini kapaciteti nisu prilagođeni višestrukom povećanju broja ljudi u turističkoj sezoni. Pravni sustav nije uspio uvjeriti te ljude da se moraju ponašati u skladu sa zakonima. Primjerice, na Prviću imamo čamac kojim se koristimo kada smo na otoku. Za njega plaćamo pristojbu i vez cijele godine iako veći dio godine uopće nije u moru. S druge strane, lokalni ljudi imaju i po nekoliko brodova, vežu ih gdje žele i ne plaćaju takvu pristojbu, jer oni su domaći. Svi ti primjeri koje ste spomenuli stoje i treba jasno reći kako pravni sustav mora funkconirati jednako na najmanjem otoku, u najmanjem mjestu kao i u najvećem gradu, odnosno jednako u cijeloj zemlji. Ljudi se na to moraju naviknuti. Još je mnogo drugih problema na otocima, poput neriješenog vlasništva nad nekretninama, plaćanja komunalnog doprinosa... Mnogo toga ne funkcionira onako kako bi trebalo - kaže Srića.

Naglašava da se najprije treba krenuti od lokalne samouprave i provedbe odluka o komunalnom redu. Navodi primjer kako postoji zakon koji kaže da vlasnik ne smije držati čamac ili brod na suhom, na javnoj površini, što je nekada bilo uobičajeno. Potom su komunalci počeli pisati obavijesti i kazne za prekršitelje. Dio ljudi sklonio je čamce i brodove, ali dobar dio nije uopće reagirao i sve je zaustavljeno.

- Dio ljudi ne pridržava se zakona, ali zbog toga ne plaća kaznu. To nije dobro. Postoji način da ih se natjera na poštovanje zakona, dobro je poznat model mrkve i batine, gdje se nagradi dobro ponašanje, a kazni prekršitelje. Na otocima se prekršitelje ne kažnjava. Moraju postojati kontrole i kontinuirane inspekcije koje će voditi računa o poštovanju zakona, a time i mijenjati percepciju građana. Oni moraju shvatiti da će zbog nepoštovanja zakona biti kažnjeni - naglašava Srića.

Napominje kako je potpuno jasno da je život na otocima težak i da moraju postojati mjere koje će izjednačiti uvjete života i poslovanja na otoku s onima u kontinentalnom dijelu zemlje. Država, dodaje, ima mnogo instrumenata kojima može u tome pomoći lokalnim stanovnicima. - Primjerice, na Prviću postoji nekoliko projekata koji nešto mijenjaju. Postoje, recimo, mladi ljudi koji su pokrenuli ekološku poljoprivrednu proizvodnju i oni stvaraju jednu vrlo lijepu priču. Susjedi su nam Francuzi iz Pariza, koji uživaju na Prviću i drže ga rajem, za razliku od dobrim dijelom betoniziranog Sredozemlja. Veseli ih što na otoku mogu jesti organski proizvedenu hranu, a ljuti uvoz voća i povrća iz drugih zemalja te nekoliko starih traktora koji onečišćuju okoliš. Na otoku Zlatinu, primjerice, pokrenuli su No plastic projekt, kojim bi Zlarin postao prvi hrvatski otok bez plastike. Dakle, na pojedinim otocima događaju se pozitivne promjene, ide se u dobrom smjeru, ali nedovoljno brzo - zaključuje Srića. 

Igor Mikulić/GS