Zadnji komentari

Gdje je nestao sram ?

Pin It

Lokalni i regionalni  šerifi,  netransparentni tajkuni, obiteljski tlačitelji i silovatelji, akteri elitne prostitucije, supijani bajkeri, nepismeni magistri,… hoće promjene, neće Plenkovića,  a nemaju tri čiste da mu to u lice kažu. Ne zbog srama, nego zbog straha od gubljenja pozicija, sinekura i benefita. To su kukavice. 

“Zlo ima uvijek isti korijen: pohlepu, taštinu i oholost.” (papa Franjo)

Često puta u svakodnevnom životu, razgovorima  i komentarima čujemo rečenicu: Kako ga (je) nije sram?, za osobu koja je nešto nedopušteno, neprimjereno, sumnjivo, nestandardno, neprihvaćeno, osuđujuće, ekstremno, blasfemično, …učinila, posebice ako je to poznata osoba iz javnog ili političkog života.

Neki dan me nazvala kolegica: Jel’ gledaš sabor? Si vidla “ministre” u saborskim klupama? Ponašaju se kao da se ništa nije dogodilo. Nije ih uopće sram. Nema samo Gabrijele? Nju je valjda bilo sram dojti?

Ma kaj bi? Nemaju oni srama. Da ga imaju otišli bi odmah, čim su napravili kaj su napravili. Oni misle da su sve dobro napravili. Premijer ih je sve po redu branio. Marića baš i nije. To je neka druga priča. iz davnina.  Je, je. To se vidi, jer  ga nisu stavili ni u jedan saborski odbor. Smijurija! Kuščević ide u odbor za nekakav zakon, o nečumu čime se on,  uspješno i djelotvorno bavio. Pa jasno! To ti je kao kad policija u svoje redove vrbuje nekakvog lopova, da im pomaže. On, naime zna sve finese , kojima ih je godinama “veslao”.

Govorili smo i za Kalmetu: Kako ga nije sram? Čovjek je oslobođen svih optužbi. S pravom ga nije bilo sram. Za kaj je onda mene sram, kad slušam obrazloženje  te presude presude? 

Za aktualnu predsjednicu mnogi govore, nakon njenih gafova: Kako je nije sram? Nije, pa nije! Ona smatra da je drugačija, moderna, onakva kakva je, prirodna, originalna, posebna, inovativna, kreativna, genijalna. Ne pridržava se protokola. To bi je sputavalo i onda ona ne bi bila ona,…

 Kaj god! Kaj je ona prirodna? Bogme nije, niti izvana niti iznutra, počam od umjetnih trepavica, botoksa, perika, liposukcije, umetaka, glumatanja, pretvaranja, ulizivanja, kreiranja izmišljotina, fake news, deep fakes,…hodanja vojničkim (strojevim) korakom, zauzimanje vojničkog stava, oblaćenje kabanice i stupanje uz Vučića, “epolete” na  reverima, što je tobože hrvatski vez, narodna baština,  “teleći” pogled u Trumpa, “domoljublje”, amerikanizacija hrvatstva,  velika ljubav s Kikom, koja se trga od nje, empatija bez suosjećanja, tumačenje različitog o istome, prema potrebi, odnosno mjestu, vremenu i slušateljstvu, iskazivanje povjerenja i nepovjerenja  istim osobama u skladu  s njezinim procjenama, smijeh s mrakom u očima,… laganje, laganje, laganje,…

I nije je sram. Nije je stid. Ne osjeća krivnju. To je u duhu novog doba, kada te emocije nisu što su nekada bile, već nešto posve drugo. Nešto što te dovodi do vrha, nešto što te ispunjava, nešto što te izdvaja od drugih.

Sve to i tome slično ponukalo me da pročitam iz stručne literature, nešto o sramu, stidu i krivnji. Naime, te tri emocije su usko povezane. Morale bi biti prema psihologiji i strukturi ličnosti. Tako se bar nekada mislilo i potkrijepilo multidisciplinarnim istraživanjima. 

Sram je mučan i neugodan osjećaj prouzročen osobnom pogreškom, povrijeđenom čašću i osjećajem manje vrijednosti. To je snažan osjećaj nelagode, zbog gubitka vlastite slike o sebi, u javnosti. Tako bi trebalo biti. Međutim, oni koji nemaju osjećaj nelagode, koji misle da ono što su pogrešno radili je dobro, čak genijalno i njihovu sliku o sebi uzdiže i veliča. Oni su za same  sebe posebni, jer su svojom sposobnošću, vizijom, i genijalnošću postigli ono o čemu drugi ne mogu niti sanjati. To što načini, oblici, svrha i ciljevi tih rabota, nisu u skladu sa moralnim općim i posebnim zakonima, nije njihov problem, već problem društva, koje je zaostalo, konzervativno, ukalupljeno , gdje se mnogi drža zakona, “ko pijan plota”, a dobro se zna da je još Tito to osudio i preporučio da se bude fleksibilan, odnosno da se nekima “nepakuje”. Kod nekih naših “genijalaca” je takvo genetsko i socijalno nasljeđe.

Stid je moralno društveni osjećaj, kojeg uzrokuje sram. Stid uzrokuje patnju, osjećaj krivnje, suočavanje sa samim sobom, provjeravanje samog sebe, donošenje odluke da se neke stvari isprave, da se ispriča, popravi šteta nanesena pojedincu, zajednici ili društvu. Stid je u mnogo čemu koristan. Ako je izostao sram, izostao je stid i nema krivnje, dok učinjena šteta postoji i dokazana je. Tu su zakazale mnoge institucije i opće i posebno poimanje činjenja i nečinjenja pojedinca ili interesne skupine. To je dokaz kako u nas nema pravne jednakosti i vrijedi pravilo: Quod licet Iovi, non licet bovi.

Dokle god je tako, ništa od nas, čak niti onda kad bi  se pojavio pravi Mesija, koji će sebe žrtvovati za nas. Pri tom je najgore, što svi oni koji bi se morali sramiti, osjećati stid i krivnju, misle da smo svi mi ispotprosječni, da ne znamo što vidimo, čujemo i osjećamo.Godinama nas lažu i obmanjuju i onda se čudom čude, što im više ništa ne vjerujemo. Pitaju se : Od kud i zašto to malodušje?  Numerički pokazatelji su sve bolji i bolji, kreditni rejting nam raste, sve je veća potrošnja, sve je manja nezaposlenost, plaće rastu, mirovine rastu,…Kaj hoće taj narod? Narod hoće istinu, kakva god ona bila. Narodu je dosta laži. Narod zna procijeniti tko je što stekao radom, tko je jamio, tko je krao i pri tom nas educirao kako se pošteno svojim znanjem, radom i zalaganjem obogatiti do  četrdesete godine. Narod nije slijep, niti gluh i zna tko je dobivao razne poticaje, i benefite, naročito poljoprivredne i stočarske, a da pedlja zemlje, niti jednog teleta nije imao. Nije imao čak niti štalu. Narod zna tko je kome brat, otac, sestra, kum, rodijak, što je imao, što ima, što je postao, s kojom školom i sposobnostima.

Ništa novo. Bilo je tako i u onoj državi. SUBNOR je bio iznad svega i svih. Ratne i poratne zasluge su se prenosile čak na unučad. Toga ima i danas, pogotovo u malim sredinama, gdje samostalno vladaju lokalni šerifi, podržavani od nekih ratnih veterana, pa i onih iz München bojne. Sve se to zna i uglavnom šuti. Ljudi se boje. Koga se boje? Onih koji nemaju srama. Sram je odavno nesto s ovih naših prostora. Postoje oni koji  se srame srama i kao takvog ga ne percipiraju, negiraju ga i ne doživljavaju. To su ljudi novog doba. Za njih se piramida temeljnih ljudskih vrijednosto potpuno izokrenula. Njih bi bilo sram da nisu napravili ono zbog čega se pošten čovjek stidi i osjeća krivnju. Njih bi bilo sram da su ostali u nekakvom prosjeku, da nisu postali, što su postali, da se nisu obogatili i da nemaju moć, Za njih je sasvim irelevantno kako su  to postigi, tko je i koliko pri tom oštećen.

Zbog toga mladi obrazovani ljudi bježe iz Hrvatske. Oni ne žele biti kao ovi bez srama stida i krivnje, koji su nas doveli tu gdje jesmo, kreiraju nam budućnost, isključivo za svoju korist. Zbog toga ljudi ne izlaze na izbore.  Ne žele da ih se smatra budalama. Izabrali su jedne, a u vlast i vladu su ušli drugi, političkom trgovinom. Sad nam ti drugi sole pamet. O “žetončićima” ovisi vlada. To je nacionalna sramota, samo nikoga za to nije sram. Oni se diče time, jer su napravili dobro djelo, konzistentnost, koherentnost, kontinuitet, adheziju, usustavljivanje, pridonijeli državnoj sigurnosti, uveli školsku reformu, pridonijeli STEM-ovanju. To što nam djeca ne znaju govoriti, čitati, pisati, misliti, zaključivati, ne žele učiti, ne vole školu,…

Koga briga? Imaju laptope, tablete, lakše torbe, fleksibilnu satnicu, …i u centru su zbivanja. Je su li sretni? Je su li zadovoljni? Znaju li se koristiti “morem” informacija? Znaju li što rade, kad im laptop sve izračuna? Laptop naime ne misli, već radi po ugrađenom algoritmu. To je nastavno pomagalo, bilo kao izvor informacija, “ubrzivač”  izračuna, a ne “mislilac”, onaj tko razumije problem pronalazi mu rješenje i zna to rješenje provjeriti. Mnogi to ne znaju. Misle da ne moraju učiti, jer imaju tablet, računalo ili neko drugo pomagalo.  Te sprave su nužno potrebne, jer se gubilo puno vremena na čistu tehniku, računanje “pješke”, štreberiju, pisanje šalabhtera, slaganje činjenica i spoznaja u ladice mozga, perpetuiranje istoga, …

Osim toga danas je potrebno razvijati druge i drugačije sposobnosti i vještine, prilagođavati se potrebama gospodarstva, društva i života. Treba naučiti učiti, služiti se modernim pomagalima, stvarati asocijacije između starih i novih spoznaja, znati selekcionirati informacije, lučiti bitno od nebitnog, znati govoriti, najprije hrvatskim jezikom, a onda onim drugima, danas nužno potrebnima. Dičimo se s činjenicom kako nam djeca dobro govore engleski. Ok! Super!  Ne sramimo se nimalo što isto tako dobro ne govore svoj materinji jezik. Možda je to, u međuvremenu, postao engleski jezik?

Na proslavi Oluje u svom državničkom govoru, aktualna predsjednica je miješala ta dva jezika. Mislim da se obraćala braniteljima. Nedavno u Hrvatskom zagorju nije znala kako se kaže padobran. Zar je onda čudno što je hrvatski jezik pun tuđica, odnosno anglizama i to izobličenih.Time se ponosimo. Možda smo mi zaista totalni “krelci” i “konzerve”, koji se zbog toga sramimo. Niti sram više nije što je bio? Morali bi se sramiti što se sramimo. U tim dilemama, traženjima onoga što je pravo, a što je krivo,  mnogima je prihvatljivo da je sram nestao. Za vjerovati je da se samo negdje skrio i čeka pravo vrijeme, kad će se opet pojaviti i biti prepoznat, po svojim vanjskim elementima. Ipak,  još uvijek, sram nije do kraja nestao, s ovih prostora Ima ga još tu i tamo u tragovima.

Neki dan slušam i gledam jednog političara iz državotvorne stranke, koji nas uvjerava kako nije točno ono što se o njemu i njegovoj eventualnoj revoluciji govori. Vidi se da je čovjeku nelagodno kad to govori. Ne gleda ravno, niti u oči sugovorniku, gleda u pod, skreće pogledom, mijenja boju lica, ukočen je i neuvjerljiv. Kažu da je to pošten i dobar čovjek. Očito ga je bilo sram. Sam si je kriv. Dopustio je da bude oruđe i oružje u rukama onih, koji  imaju putra na glavi, nemaju hrabrosti, boje se za svoje pozicije, nemaju srama, imaju stranački  neutemeljeni pedigre, lažni su branitelji, lokalni i regionalni  šerifi,  netransparentni tajkuni, obiteljski tlačitelji i silovatelji, akteri elitne prostitucije, supijani bajkeri, nepismeni magistri,… hoće promjene, neće Plenkovića,  a nemaju tri čiste da mu to u lice kažu. Ne zbog srama, nego zbog straha od gubljenja pozicija, sinekura i benefita. To su kukavice. 

Ankica Benček