Zadnji komentari

Umjetnička sloboda u Tugoslaviji

Pin It

https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/9/93/BrankoPopovic_autoportret.jpg

Nakon ulaska partizana je pritvoren. Nekoliko dana poslije pritvaranja Popovića obitelj je posjetio njegov prijatelj, poznati komunistički slikar Đorđe Andrejević Kun. Pri kraju večere Kun, stojeći u uniformi, priupita gospođu Popović da mu preda Brankov atelje, na što se ona zaprepastila i kazala da joj je muž živ. Kun se zbunio i problijedio

Kako je ponižen i ubijen slikar Branko Popović?

Branko Popović (Užice, 1882. – Beograd, 1944.) bio je srbijanski slikar, likovni kritičar, profesor i dekan Tehničkog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Rođen je Užicu od oca Stojana, osnivača tvornice fabrike čohe i deka u Užicu, i majke Femke. Završio je 1905. Tehnički fakultet u Beogradu. Poslije toga je učio slikarstvo u Münchenu u crtačkoj školi H. Knira (1905.-1906.), zatim na Umjetničkoj akademiji kod Ludwiga Hertericha (1906.-1909.) i u Parizu (1909.-1912.). Objavio je veći broj kritika, ogleda i studija o umjetnosti. Naslikao je oko 100 djela, od kojih je 80 sačuvano. Bio je jedan od osnivača Umjetničke grupe „Oblik“. Izlagao je na zajedničkim izložbama u Parizu (1919.), Philadelphiji (1926.), Londonu (1930.), Rimu (1937.) i na 22. Bijenalu u Veneciji (1940.).

Sudjelovao je u Balkanskim ratovima, ranjen je kod Kumanova, a također je bojovao i u Prvom svjetskom ratu. Kao oficir VII. pješačkog puka dobio je čin potpukovnka. Dobitnik je ordena za hrabrost u Prvom i Drugom balkanskom ratu i francuskog križa Legije časti sa palmama u Prvom svjetskom ratu.

Izabran je 1914. za docenta na Tehničkom fakultetu. Bio je arhitekt i između dva rata jedan od najpoznatijih srbijanskih slikara. Uoči Drugog svjetskog rata bio je dekan Tehničkog fakulteta u Beogradu. Bio je član Demokratske stranke. Poslije sloma Jugoslavije, biva zatvoren u logoru na Banjici. Nijemci ga vraćaju na funkciju dekana Tehničkog fakulteta. Dionik je u izradi tzv. Srpskog civilnog plana s ostalim srpskim intelektualcima (Čajkanovićem, S. Stefanovićem itd.). Imao je prilike pobjeći s obitelji, ali je odabrao ostati sa svojim narodom. Odbio je prije rata mu ponuđeno mjesto gradonačelnika Beograda. Tijekom rata je nastojao spasiti i skloniti  slike i drugo nacionalno blago od okupatora.

Nakon ulaska partizana je pritvoren. Nekoliko dana poslije pritvaranja Popovića obitelj je posjetio njegov prijatelj, poznati komunistički slikar Đorđe Andrejević Kun. Pri kraju večere Kun, stojeći u uniformi, priupita gospođu Popović da mu preda Brankov atelje, na što se ona zaprepastila i kazala da joj je muž živ. Kun se zbunio i problijedio. Nakon mjesec dana partizani su ih iselili a u njihov stan se uselio drug obiteljski "prijatelj" - Đorđe Andrejević Kun. Slikar Mihailo Petrov svjedoči da je bio u velikoj skupini slikara pozvanih na gozbu u Kunovo "vlasništvo". Društvance je blagovalo za velikim stolom od mahagonija (koji je naravno pripadao nekada Popovićima) kada je Kun podigao pehar i nazdravio: "Ovo je servis Branka Popovića. A ovo su njegove čaše. Pijte iz čaša Branka Popovića!" Prema jednoj verziji slikareve smrti Popović je ne želeći trpjeti klevete i uvrjede ošamario udbaša iz šume nakon čega ga je ovaj ustrijelio.

Teo Trostmann/hrvatski-fokus.hr