Zadnji komentari

Zar to dijete nikoga nema?

Pin It

Image result for nasilje nad djecom

Ovaj slučaj u Zadru, spolnog zlostavljanja maloljetne djevojčice od grupe njenih vršnjaka i nešto starijih dječaka (mladića), nažalost nije usamljen. Što zbog straha, srama, primitivne sredine,  stereotipa, osuđivanja, stigmatizacije, odbacivanja, ismijavanja, nedovoljnog odgoja, nebrige, socijalne neosjetljivosti, prihvaćanja usuda, osobne nerealne krivnje, preziranja, mirenja sa sudbinom,…

ima puno više, diljem Lijepe naše. Ne šute samo maloljetne osobebe, već odrasle djevojke i žene. Živimo u društvu koje je još uvijek u stanju osuditi žrtvu, pogotovo kad je žena. Provocirala je, izazivala ih je, to je htjela, takva je, dečki su iskoristili priliku, …

Još gore od toga što mnogi koji su sad kad je sve jasno, poznato, otkriveno, dostupno  javnosti,   valja se ulicama, puni medije, svi  (čak i KGK) su osupnuti, zgražaju se, svašta pitaju. Ispituju se na razne i različite načine silovatelji, okolnosti, razlozi, …nakon čega ih sudac pusti na slobodu. To izaziva još više komentara i zgražanja. Neki dežurni opći i posebni dušobrižnici, na ovom slučaju žele osobno profitirati, izlazeći u prvi plan sa svojim osudama, prijedlozima i tobožnjoj pomoći žrtvi.  Svaka čast onima koji to stvarno žele i rade. Tom djetetu  sada treba svekolika pomoć, prvenstveno stručnjaka, roditelja, rodbine, škole, nastavnika i prijeteljica. 

Živimo u otuđenom društvu, gdje nitko nikoga ne vidi, ne čuje i nije ga briga, osim za sebe i eventualno svoje najbliže. Taj monstruozni zločin se događao dugo. Čovjek se zapita : Zar to dijete nije nikoga imao tkome bi se povjerilo i tko bi primijetio određenu promjenu na njoj. Pišu neki mediji da se to primijetilo u školi. Procedura je onda krenula.Spirala tog zločina svakim danom raste i širi se. Posljedice su goleme, naročito za žrtvu. Satisfakcija za nju i društvo bi bila silovatelje adekvatno kazniti, što se neće dogoditi, zbog mnogo čega. Pronaći će se “sitnica” kojom će biti oslobođeni ili minimalno kažnjeni, možda samo ukoreni, ako ništa drugo biti će pogreški u procedure postupka u nekom koraku. Uz dobrog advokata, silovatelji će biti prikazani kao žrtve, nekih okolnosti, zbog kojih su to napravili. To se može zaključiti iz dosadašnjih iskustava, sličnih događanja, kao i njihova puštanja da se brane sa slobode, jer nema sumnje u njihovo počinjenje takvog zlodjela.  Pri tom se nameće pitanje: Ima li taj gospodin sudac kći, unuku,  sestru, nećaku,….? Kako bi se  osjećao da se to u njegovoj obitelji dogodilo?

Nikakvo čudo što je gospodin sudac donio odluku koju je donio. Nije to jedini i prvi takav slučaj.

U državi u kojoj sudac bježi pred policijom, ne prepoznaje i ne vidi da ga love presretači, zbog prebrze vožnje, ne zna tko je vozio njegov auto, …više ništa u pogledu presuda ne treba nikoga čuditi, pogotovo kad je na okrivljenik poznata osoba, “nečiji” sin, kći, brat, sestra,  kum, rodijak, zemljak,…viđeniji član utjecajne  političke  stranke. 

Ne znam. Možda se sudac rukovodio po ispravnoj procedure, možda  je sve po zakonu i sudskim pravilima, ali navodi na mnoge sumnje. U ovom našem korumpiranom i bezosjećajnom društvu i omraženom  nekorektnom sudstvu, mnoge se teze okrenu, žrtva biva okrivljena, a krivac je oslobođen. Nerijetko postane heroj ulice, grada, regije, države. Možda danas sutra postane gradonačelnik grada, u kojem je izvršio zločin, za koji smatra da nije zločin, već igra, zabava, “druženje”, možda čak i dobro djelo, ovisno tko gleda i kako gleda. Možda bi toj djevojčici trebala biti čast što su se dječaci iz “uglednih” obitelji s njom “igrali”.

Ovo zlo se dogodilo u Zadru. Moglo je biti bilo gdje. Međutim, Zadar se u zadnje vrijeme često spominje po mnogo čemu ne baš dobrome, naročito po korupciji, nasilju, zloporabi položaja, rodbinskim i kumskim vezama, HDZ-ovoj tiraniji, diskriminaciji drugih i drugačijih, umreženosti moćnika s onima u vrhu države, netransparentnosti, ucjenama,… Je li to slučajno? Ne znam. Mislim da nije. Godinama se stvaralo takvo okruženje i klima, u kojoj svi pravno nisu jednaki.

Najveći je apsurd da zaštitu dobiva sudac, a žrtva je prepuštena sama sebi i okolini, koja je nemilosrdna.

Svi smo za ovo krivi. Bavimo se krivim, nevažnim, trivijalnim, stranačkim, političkim stvarima, njihovim međusobnim prepucavanjima, floskulama, gafovima, klađenjima tko će koga, gdje i zašto, bavimo se nametnutim nevažnim temama, koje zaokupljaju našu pažnju, trate nam vrijeme i odvlače  nas od  svakodnevnih bitnih, važnih, gorućih tema i problema.

To se događa na svim razinama, počevši od Pantovčaka, gdje je jako važno što je predsjednica odjenula, kako se počešljala, koji novi gaf je izvela, kakvu kućicu ima Kika, s kim hoda njezin liječnik,  s kim je ručala, večerala, s kim je pjevala, tko ju savjetuje u pjevanju, kako će se “obračunati” s potencijalnim konkurentima  za Pantovčak, …

U banskim dvorima  pitanje je opstanka vlade, jer  su se priljepci, prebjezi, žetončići, uhljebi, simpatizeri, frakcije u frakciji uzjogunili i misle samo na sebe.

Dobro im je došao štrajk prosvjetara i tobožnja briga za “našu djecu”, školstvo i  provođenje kurukuralne reforme. Kaj god! Oni svoj strah prikvivaju na taj način. Sad il’ nikada, pjeva kandidat za predsjednika države dr Škoro.  Sad il’ nikada misle partneri iz neprincipijelne koalicije, jer su svijesni da će sabor ubuduće gledati samo izvana, a vladi i vlasti neće moći niti prismrdjeti, ni na kojoj razini.

U državotvornoj stranci sve vrije. Nikada toliko potencijalnih kandidata za predsjednika stranke, kao sada. Više se ne zna tko je s kim, tko je za koga, tko je protiv koga, tko je iskren, tko drži figu u džepu, tko sjedi na dva ili više stolaca.

Najsramotnije od svega je da se u tome koristi Vukovar, njegova žrtva, važnost i bitnost u Domovinskom ratu, kao i sva moguća i nemoguća budućnost Vukovara, kao mjesta za život dostojan čovjeka, bio on Hrvat, Srbin, Mađar, Slovak, Čeh, Rumunj,…

U svezi toga, kao i zamagljivanja drugih “akcija” koje se spremaju prišlo se reviziji  državnih praznika , blagdana i spomendana. To je važno, ali tajminfg je indikativan, kao i poimanja pojedinih dana. Znamo li razliku između  blagdana, praznika i spomendana. Znamo li i shvaćamo li samo poimanje događaja koje obilježavamo na te dane. Znamo li prioritete u stvaranju i obrani države? Koja načela i principi su bili odlučujući u imenovanju kojeg od spomenutih dana? 

Je li tu bilo podilaženja kome? Je li tu bilo ucjena i prijetnji?

O tome se raspravlja, to nas zaokuplja, dok se tu kraj nas se svakodnevno vrše zločini, koje ne vidimo, od kojih okrećemo glavu, sve dok se ne dogode u našem dvorištu.

 Dotjerali smo do toga, da svatko svakog, svačime, na dvevnoj bazi ucjenjuje, što svi negiraju i prave se kako je sve u redu. Med i mlijeko teku ovom zemljom, samo mi to ne vidimo, jer smo arhetipski jalnuši, nedovoljno domoljubni, bez velikog nacionalnog naboja, oni koju Hrvatsku nikada nisu željeli,…

U svemu tome, u nekontrolirnom kaosu, u borbi za vlast, bogaćenje, moć, utjecaj, penjanje po ljestvici uspjeha, doma i vani, nadmudrivanje, prepucavanje, ruganje, prisvajanje bitnih odrednica suverenosti, neovisnosti, svojatanja branitelja, …ne vidimo ono svakodnevno što nam se događa pred očima u  obitelji, susjedstvu, na radnom mjestu, u selu, gradu, regiji, državi.

Uz nas mnogi gladuju, osiromašuju, boluju, umiru sami, ostavljeni, zaboravljeni.

Mnogi su silovani, mučeni, izrabljivani, u ropstvu, bilo koga i bilo čega, nesvjesni svojeg stanja, nesvjesni svojih temeljnih prava, žive iz dana u dan po nekakvoj inerciji, služeći onima iznad njih, koji su se dočepali vlasti i moći, zato jer su podobni. S tih visina takvi ne vide, kako ostali žive, gdje žive i s koliko novca žive, odnosno koliko se vrednuje njihov rad, bez kojeg ovih gore ne bi bilo.

Neki roditelji svoju djecu uopće ne viđaju danima, osim vikenda ako   ne rade. Odlaze noću i vraćaju se noću. Djeca djecu čuvaju. Neka djeca su još uvijek gladna, iako se silno trudimo prikazati kao to nije tako. Gladni su i mnogi starci, koji nemaju djecu ili su ih djeca zaboravila. 

Gdje je nestala socijalna država? Gdje je nestala solidarnost?  Gdje je nestao socijalizam po mjeri čovjeka?  Znamo li što je to uopće , kada i gdje je bio, dok slušamo floskule, s najviših razina upravljanja, kako stvaramo državu po mjeri čovjeka. Kojeg i kakvog čovjeka? Onog što gordo zvuči,  onog koji jedva proživljava, dok drugi dijele plodove njegova rada. Iskreno, nemaju više što dijeliti. Sve to je podijeljeno, uništeno, rasprodano, bagatelizirano, marginalizirano, zaboravljeno. 

Svaka nova vlast misli kako sve s njom počinje i s njom prestaje. Kaj god! 

Mi smo tu navek! Samo nismo svjesni što se oko nas događa. Dopustili smo si da s nama manipuliraju, lobotomiraju nas, siluju nas, prodaju u ropstvo,…sluge sluga svjetskih lidera iz vrha piramide moći.

“ Jer Hrvatsku mi moju objesiše,

Ko lopova, dok njeno ime briše,

Za volju ne znam kome, žbir u uzama!”

(Antun Gustav Matoš)

Ankica Benček