Zadnji komentari

Razgovor s V. Obućinom: Pragmatičnost postala konstanta međunarodnih političkih odnosa

Pin It

Turksa Sirija

O aktualnim geopolitičkim događanjima na području Bliskog istoka kratko smo razgovarali s geopolitičkim analitičarom Vedranom Obućinom, stručnjakom za Iran i područje bliskoistočne regije.

Posljednjih dana provodi se turska vojna operacija na sjeveroistoku Sirije uz istodobno povlačenje američke vojske što su Kurdi ocijenili kao svojevrsnu izdaju. O čemu se tu radi?

S obzirom da su Kurdi bili prva crta obrane protiv terorističkog djelovanja ISIL-a u pograničnom području između ObućinaIraka, Sirije i Turske, očekivali su bezrezervnu podršku Amerikanaca. No, povijest nam govori da u geopolitičkoj igri velikih, mali najčešće stradaju na ovaj ili onaj način. Moramo reći isto tako da u području Rodžave, Sirijske demotske snage ne sastavljaju samo Kurdi, već i dio Arapa i podosta kršćana. Svi se oni sada nalaze pred rasulom, jer realno ne mogu zaustaviti drugu najveću vojsku NATO Saveza.

Kurdima su uvijek bile najveći saveznik planine. Njihova vojna taktika je često gerilska. U slučaju njihovog poraza, okorjeli borci će se obratiti tom prirodnom savezniku i vjerojatno pridružiti formacijama drugih Kurda, među inim i Kurdistanskoj radničkoj partiji. „Izdaja“, kako ju shvaćaju Kurdi, odnosi se i na obećanje da će u budućem političkoj ustrojstvu Sirije Kurdi održati svoju autonomiju na području sjeveroistoka zemlje. Nakon ovog poteza turske vojske i moguće suradnje Kurda sa sirijskom vladom i predsjednikom Bašarom al-Asadom, čini se da najviše što će Kurdi moći ostvariti je neka vrsta ograničene autonomije, službene ili neslužbene, ali svakako manje nego kakvu imaju sada.

U najgorem slučaju, Kurdi će biti u potpunosti politički slomljeni i neće moći ni na kakav način utjecati unutar buduće Sirije. Taj ishod, po mojem mišljenju, nije dobar ni za sam Damask, pa će se politička budućnost onih Kurda koji će željeti ostati u novoj Siriji, ocrtavati negdje na liniji između ova dva pola.

Imamo svojevrsno "zatišje" oko Irana nakon nekoliko mjeseci "tankerskog rata". Može li u Iranu u perspektivi doći do ozbiljnijeg rata?

Nema prevelike mogućnosti za ozbiljnije napade na Iran. Osim što bi nešto takvoga tehnički bilo iznimno složeno, Iran SADtakav potez bi uveo još jedan rat na Bliskom istoku kojega niti jedna strana ne želi niti je sposobna provesti. Inicijativa francuskog predsjednika Emmanuela Macrona oko povezivanja Amerikanaca i Iranaca je dobra u tom smislu, ali do nje neće doći na razini kakvu smo vidjeli za vrijeme predsjedavanja Baracka Obame. Ova situacija ni rata ni mira će se nastaviti u kratkoročnom razdoblju, pri čemu će se „ratna“ igra odvijati kroz blokade i sankcije.

Američki političari i američki veliki biznis nemaju nikakvu namjeru trošiti novac i ljude na pravi oružani obračun s Islamskom republikom; njima je dovoljno blokirati iranski izvoz nafte i ugrožavati iransko prijateljstvo s bliskim zemljama, poput Iraka i Libanona, kao i iranskog utjecaja u Bahreinu, Kuvajtu, Palestini, Afganistanu.

Tursko-američki i tursko-ruski odnosi doživljavaju ozbiljnu transformaciju. Dostava S-300 i isključenje Turske iz programa F 35 dovode ozbiljno u pitanje suradnju Washingtona i Ankare. Možemo li govoriti o preorijentaciji Turske prema istoku ili je to ipak preozbiljna kvalifikacija?

Turska igra uvijek igru između Istoka i Zapada, koristeći obje strane za svoje interese. Ti interesi su da Turska ima značajnu ulogu u regiji Bliskog istoka, srednje Azije i jugoistočne Europe, da se razriješi kurdsko pitanje na taj način Turksa Sirijada Ankara efektivno kontrolira kurdsku politiku u sve četiri zemlje gdje Kurdi žive (Turska, Sirija, Irak i Iran), te da se održi vlast AKP-a u Ankari, zajedno s „babom“ Erdoganom. Za te ciljeve žrtvuje se sve drugo.

Što se tiče odnosa između Erdogana i Trumpa na osobnoj razini, oni se sasvim dobro razumiju. Sličnog su svjetonazora i političkog stila, imponiraju jedan drugome i nikad nisu imali loše riječi jedan za drugoga. Trump je nekoliko puta iskazao svoje poštovanje turskom predsjedniku, a Erdogan je dao potporu Trumpu u procesu opoziva, kojega je nazvao pokušajem državnog udara kakav je i sam doživio u Turskoj. Sve ovo predstavlja velik problem NATO Savezu, jer druga najjača sila u Savezu je trenutačno u borbama koje NATO ne priznaje i koje osuđuje, Amerikanci pokušavaju uvesti neki oblik sankcija Turskoj, ali ova zemlja je jednostavno prevelika i preznačajna u regionalnim političkim procesima da bi se u potpunosti izbacila iz vidokruga bilo koje strane.

Svjedočimo li na globalnoj razini s jedne strane velikoj krizi multilateralizma, a s druge stvaranju novoga multipolarnog svijeta?

Svakako. U Siriji se odigrava jedna velika preokretnica prema multipolarnosti. To je izvlačenje Amerikanaca i de facto geopolitikapobjeda Damaska na lokalnoj razini, Turske i Irana na regionalnoj te Rusije na globalnoj. Ovakav razvoj događaja ima svoje posljedice. Govori o tome da ne postoji unilateralna sila koja bi mogla donositi odluke za regionalne poretke, nego da će se sukobljavati u svojim interesima i resursima mnoge države, suočene i s nedržavnim elementima (pokreti za neovisnost, multinacionalne kompanije, terorističke organizacije).

Regionalni blokovi su postali fluidni, a lojalnost mijenja strane. Nema više neke elementarne ideologije koja bi uspješno držala saveznike, jer je pragmatičnost postala konstanta međunarodnih političkih odnosa. I najzad, na globalnoj razini se odvija bitka tehnološke sposobnosti, koja u svom najizravnijem obliku pruža sliku znanstvenog takmičenja u svemiru. Sjedinjene Države, Rusija i Europska Unija su svakako na tom stupnju, ali ih u stopu prati Kina. Budi se i Indija, a svoje pokušaje imaju i Izrael i Brazil. Sve to ukazuje na promjenu dinamike međunarodnih odnosa, snažnu realpolitiku i interesom vođene igre, koje više nisu uvijene i obučene u sliku demokratizacije.

Davor Dijanović/hkv.hr