Zadnji komentari

Pozdrav prijateljskim Kataloncima

Pin It

Image result for katalonija prosvjedi"

Narodi nisu nacionalne manjine

Europski mediji naveliko ovih dana izvješćuju i komentiraju ratne operacije turske vojske protiv Kurda u Siriji i demonstracije Katalonaca protiv drastičnih presuda njihovim vođama u Madridu.

U hrvatskim novinama u isto vrijeme čitamo izvješća o pokušajima tzv. lojalnih Srba u Hrvatskoj tijekom Domovinskoga rata da putem pregovora iznude uspostavljanje posebne srpske administrativne jedinice u Republici Hrvatskoj, pri čemu je najdalje otišao Milorad Pupovac s idejom da Srbi u Hrvatskoj dobiju autonomiju kakvu imaju Šveđani na finskom Alandskom otočju. Time je još jednom potvrđeno da je Pupovac od samog početka svoga političkog djelovanja bio srpski separatist i temeljem toga protivnik ustavnoga ustrojstva naše Republike. A on je nakon tih neuspjeha postao koalicijski partner niza vlada u Zagrebu, i to bez odobrenja hrvatskoga naroda prije izbora.

U Hrvatskoj to nije poznato, ali prvu takvu bizarnu ideju iznio je u Drugome svjetskom ratu, prema svjedočenju Milovana Đilasa, jedan od vrhunskih srbijanskih komunista židovskih korijena Moša Pijade, (koji je bio i srpski nacionalist), ali tome su se žustro protivili ostali komunistički rukovoditelji slučajno okupljeni na hrvatsko-bosanskoj granici: Aleksandar Ranković, Edvard Kardelj, Đilas i, kao posljednji, Josip Broz Tito. Devedesetih godina prošloga stoljeća tu su zamisao preuzeli veleposlanici SAD-a, Velike Britanije, Rusije i Njemačke u Zagrebu pod nazivom Plan Z 4, no i on je neslavno prošao jer su ga krajiški Srbi odbacili i time je ta priča, kako izgleda, nestala u ropotarnici povijesti, Dadojednostavno i zato što je bila protivna hrvatskom Ustavu, što Srbi u Hrvatskoj nikad nisu bili konstitutivni narod i što izvan tzv. Krajine živi oko dvije trećina Srba hrvatske nacionalnosti. No ima ih još u Vukovaru koji bi preko ćirilice i srpskoga jezika, kakvim ne govori više od 90 posto Srba u RH, htjeli ostvariti barem dio Plana Z-4, a Hrvatska bi bila potpuno luda ako bi im u tomu popustila. Vukovar bi trebalo zakonski osigurati od takvih napada srbijanskoga nacionalizma. A i ćirilica je na izmaku i u samoj Srbiji, no vukovarski bi Srbi htjeli biti veći Srbi od Srbijanaca što im službeni Zagreb, u njihovu vlastitome interesu jer bi time razbili jedinstvo srpske zajednice u Hrvatskoj, nikako ne bi smio dopustiti.

Kao što vidimo, i na primjeru Hrvatske može se uočiti kako postoje bitne razlike između nacija i nacionalnih manjina. Nacije imaju formalno pravo na samoodređenje, nacionalne manjine nemaju! Prema samorazumijevanju Katalonaca i Baskijaca, oni su dvije posebne nacije u Kraljevini Španjolskoj, dakle nisu nacionalne manjine, ali to je nekoliko puta odbacio španjolski Ustavni sud svojom odlukom da u Španjolskoj postoji samo jedna nacija – španjolska, i temeljem toga da ta dva naroda nemaju pravo na samoodređenje. Prema zapadnoeuropskom shvaćanju, nacionalnost i državljanstvo istovjetni su pojmovi. Konkretno to znači da španjolski Katalonci i Baskijci mogu dobiti samo autonomiju unutar španjolske države, i ništa više. No dok su se, kako izgleda, Baskijci pomirili s tom sudbinom dobivši samo pravo na potpuno korištenje svojih poreza, barem 50 posto stanovnika Katalonije i dalje traže uspostavljanje vlastite Republike, a oni na njihovom vrhu koji su to pokušali ostvariti referendumom, nedavno su drastično kažnjeni u Madridu. Europska Unija na to šuti pa čak i neslužbeno „prijeti“ da bi Republika Katalonija trebala čekati da uđe u Uniji iza Albanije premda ispunjava sve uvjete za članstvo. To se odnosi i na Škotsku u kojoj je Katalonijajednom propao referendum za osamostaljenje, ali njezino vodstvo ne gubi nadu da bi neki novi referendum bio u korist uspostavljanja Republike, o čemu službeni London za sada ne želi ni čuti.

Višenacionalne države u Europi grčevito se odupiru separatizmima, čak i uz uporabu sile svojih policija kao što vidimo dnevno na TV-emisijama iz Španjolske. No što preostaje Kataloncima ako Madrid i dalje ustraje na kaznama i za sam pokušaj njihova osamostaljenja koje bi bilo moguće jedino ako bi na to pristao ostatak Kraljevine koja ne želi izgubiti Kataloniju kao „zlatnu koku“ iz koje dolazi oko jedne trećine njezina BDP-a? Demonstracije koje prije ili kasnije splašnjavaju, ili nasilje? A Katalonija živi od turizma koji počinje nazadovati i nakon većih demonstracija. Mnogi komentatori savjetuju Madridu da nakon stanovita vremena amnestira osuđene katalonske političare i ponudi im najširu moguću autonomiju, ali očito u španjolskome pravosuđu još ima ostataka frankizma koji živi u feudalnom dobu kad je Espana bila vodeća sila u Europi i svijetu. Tim bacilom zaraženi su i tamošnji socijalisti.

No dok se u Europi nacionalne emancipacije manifestiraju u demonstracijama i sudskim postupcima, u Siriji turska vojska brutalno uništava kurdsku autonomiju u namjeri da na području u dubini od 30 kilometara uzduž tursko-sirijske Kurdistangranice naseli arapske izbjeglice sa svoga teritorija i time promijeni etnički sastav toga kurdskog područja. Sve to bez dopuštenja sirijske vlade koja je međunarodno priznata. Sve to i uz prešutno odobrenje Amerike čiji je predsjednik Donald Trump naglo naredio povlačenje američkih vojnika koji su s kurdskim borcima uspješno svladali teroriste tzv. Islamske države. Službeni je Washington zabio nož u leđa vjernim Kurdima i time još jednom pokazao da se na nj ne može računati u vanjskoj politici. Utjecajni njemački tjednik „Der Spiegel“ objavio je o tome dokumentirani članak pod naslovom „Kapitulacija Zapada / Kako pobjeda despota u Siriji jača IS i ugrožava Europu“. Što bi se moglo dogoditi? Američkom odlukom ojačat će se pozicija diktatora Bašara el Asada, povećati utjecaj Rusije autoritativnoga Vladimira Putina i dati slobodne ruke razornom djelovanju turskog samodršca Recepa Erdogana uz strašne popratne pojave: ponovno jačanje tzv. Islamske države i sve veći bijeg sirijskih izbjeglica u Europu. Američkome je predsjedniku izgleda svejedno što se zbiva izvan Sjedinjenih Država, pa „Spiegel“ zaključuje kako se Amerika time „oprašta od uloge svjetske sile“.

To je započelo odustajanjem od Pariškog sporazuma o svjetskoj klimi i povlačenjem iz Sporazuma s Iranom o Trumpograničavanju atomskih pokusa. Pobjeda na sljedećim izborima za Trumpa je važnija od katastrofa koje će njegovom odlukom o povlačenju američke vojske zadesiti Siriju, Europu i Zapad kao cjelinu. Jednoga će se dana kajati svi koji su u njemu vidjeli nekakvoga „izvanserijskoga državnika“, ali bit će prekasno kao što je bilo prekasno i kod ostalih velikih diktatora koji su neko vrijeme uživali ugled da bi kasnije radi njihove politike na bojištima ostalo na milijune mrtvih. Naravno, američki predsjednik nije diktator u svojoj zemlji, ali neki njegovi vanjskopolitički potezi itekako zaudaraju na slične samovoljne odluke autoritativnih i samozaljubljenih političara koji su isplivali na vrhove svojih država jer u početku nisu bili prepoznati kao takvi. Slično bi se moglo dogoditi i političarima srednjih država koji ne dopuštaju da njihovi građani drugih nacija dobiju pravo na samoodređenje zajamčeno u Povelji Ujedinjenih naroda jer potlačeni narodi imaju dugoročno pamćenje i nisu spremni odustati od prava na vlastiti državni krov nad svojom glavom, pa makar na to čekali desetljećima i stoljećima.

Gojko Borić/Hrvatski tjednik/hkv.hr