Zadnji komentari

Što znači biti normalan?

Pin It

Image result for kolinda plenkovićcrkva"

Nešto slično je bilo poslije Drugog svjetskog ratam kada su opančari i postolari, bili najpismeniji u nekoj općini , razrezivali su poreze, krojili politiku i određivali koji će se blagdani slaviti, a koji ne, špijunirajući u kojoj se kući kiti božićni bor i tko ide na polnoćku. SUBNOr je o svemu i svima odlučivao. Nakon 90. ti isti i njima slični bili su spremni cinkati one koji nemaju božićni bor i koji ne idu k polnočk

Malo pomalo nekontrolirani kaos (opći i posebni) je zavladao svim područjima i segmentima, rada, djelovanja i života. Puno toga se otelo samokontroli i kontroli  onih koji bi to morali raditi, kako bi društvo funkcioniralo. Nema to veze s  diktaturom, tiranijom ili bilo kakvim terorom čovjeka po čovjeku, već normalno odvijanje života, rada i djelovanja, po ustavu i zakonima koji vrijede i doneseni su na demokratski način, u suverenoj, samostalnoj, slobodnoj, neovisnoj, modernoj, europskoj državi,u kojoj se nastoji svim žiteljima osigurati što bolji život, pravnu jedankost, školovanje, zapošljavanje i punu osobnu realizaciju, sa što manje stresa i problema.  Međutim, to nam baš  ne ide od ruke. Mi još uvijek međusobno ratujemo, na mnogim frontama. U mnogim glavama  još uvijek nema kraja  Drugom svjetskom, a kamoli Domovinskom ratu. Prebrojavaju se  djedovi, očevi, braća, sinovi i kćeri, koji su bili na “krivoj” strani. Za mnoge je problem koja je  strana bila kriva. Misleći kako su oni jedini u pravu, stalno dijele narod, zameću svađe, siju mržnju i stvaraju zablude naročito među mladima, što unosi nemir i nesigurnost u cijelo društvo. Time se narod odvlači od bitnih i važnih problema, od nacionalnih prioriteta, zamagljuje se nečija prljava rabota, ostaje i opstaje na vlasti ili pri vlasti, na svim razinama, ulizuje se nekoj političkoj opciji, prijeti se drugima i drugačijima, drži se nekoga u šaci, …Neovisno koja je politička opcija na vlasti, 

Napada se one s druge strane, po vokaciji, jer oni zapravo nisu s druge strane.Ranih devedesetih iz KPJ ili KPH, članstvo se razbježalo i opredijelilo, uglavnom za dvije opcije: desnu i lijevu, radi nekakve ravnoreže. Zna se gdje ih je bilo više i gdje je sada više takvih.  U vrijeme rata i poraća to je bilo nešto jače vidljivo, ovisno o tome tko je gdje bio i skim se družio. Neki su bili tamo gdje se stradavalo i ginulo, dok su drugi bili tamo gdje se  upravljalo, napredovalo i bogatilo, po više osnova. Neki nisu bili nigdje, odnosno bili su po kafićima ili u München bojni, gdje su zaslužili status branitelja, pukovnika, generala, ponegdje  uz  100 % ratne invalidnosti, a slučajno su nađeni u nekom slavonskom jarku ispod  prevrnutog džipa, kojim su upravljali maligani. Takvi su danas najglasniji. Oni bi vladali državom, a ne znaju se niti potpisati, kao što se neki veliki vjernici i vojni državni dužnosnici ne znaju prekrižiti. Nema veze što imaju visoki stupanj obrazovanja, stečen nekakvom akceleracijom doma ili vani. Ne znaju spojiti prosto složenu rečenicu i bez papira osmisliti i izgovoriti pet takvih rečenica u komadu.

Nešto slično je bilo poslije Drugog svjetskog ratam kada su opančari i postolari, bili najpismeniji u nekoj općini , razrezivali su poreze, krojili politiku i određivali koji će se blagdani slaviti, a koji ne, špijunirajući u kojoj se kući kiti božićni bor i tko ide na polnoćku. SUBNOr je o svemu i svima odlučivao. Nakon 90. ti isti i njima slični bili su spremni cinkati one koji nemaju božićni bor i koji ne idu k polnočki. Da ne nabrajam sve ostalo. Danas imamo neki novi domovinski SUBNOR, vrlo sličan, po mnogo čemu onome iz pedesetih i šesdesetih godina prošlog stoljeća, sa samozvanim liderima, koji prekrajaju povijest, negiraju ustav i žele nam krojiti sudbinu, po svojem ćeifu. Uz put to njima ništa ne znači, osim da se uližu onima koji su ih prokužili, srame ih se i žele ih se riješiti, jer su svijesni, kako dotični radi samo za sebe i svoje najbliže, koji mogu i smiju što drugi ne smiju. Takvi od sebe i svoje djece stvaraju bogatu kastu nedodirljivih. To nije normalno. Puno toga nije više normalno u ovoj državi, sasvim svejedno od kuda krenuli od vrha (Pantovčaka, Banskih dvora, Markova trga) ili pak odozdo od lokalnih zajednica, općina, gradova, županija, regija. Posvuda ima raznih šerifa, velikih i malih bogova. Šćepana Malih, gazda, tajkuna, tajkunčića, šefova, makroa, trgovaca, kupaca, prekupaca, proroka, Mesija, nametljivaca, sponzoruša, posvoduša, …koji nam sole pamet, misled a su Bogom dani kako bi nama vladali.Svi su oni bez obzira na politčko opredjeljenje, svjetonazor, filozofiju, zvanje, zanimanje i funkciju, međusobno povezani, umreženi, ovisni jedni o drugima, vertikalno i horizontalno, što nije normalno. U raspravama, pred TV kamerama, naročito u sabornici, samo što se ne pokolju, a vani zajedno jedu i piju, te se zabavljaju na naš račun, što nasjedamo na njihove javne predstave, komunikaciju, dijaloge i monologe. Mi ih za to plaćamo, što nije normalno.  Sve to znamo, vidimo i čujemo, ali opet i povo ćemo za njih glasati.jel to normalno? Tko je ovdje lud, zbunjen , normalan?

Nije normalno da se aktualna predsjednica glupira, izvodi razne gafove, prekraja povijest, a sama dobro zna kako je to sve laž, podvala i prevara. Zašto to radi ? Ima svoje razloge i to vrlo utilitarne osobne razloge. Osim toga, odrađuje dobivenu zadaću i zadužuje se za ubuduće., za sinecure, funkije, službe i aktivacije.   To naravno nije normalno. Nije normalno da će za nju galsati oni kojima plasira fake news, kojima se ruga, koje obmanjuje, a tobože to radi za njihovo dobro.

Nije normalno da se neki kandidiraju po bilo čijem scenariju, kako bi preveslali birače, jer ustvari rade za nekog trećeg.

To se zna. To nije normalno, ali traje i ponavlja se u svakim izborima.

Nije normalan ovaj štrajk prosvjetara, što se izrodio u politiziranje i estradizaciju jednog časnog i odgovornog poziva. Mene je danass bilo sram. Njihov performans  (jedan i drugi) su bili ispod nivoa što bi ga ta  časna profesija trebala imati. Tako se ne stječe autoritet i dostojanstvo. To je loše režirana predstava sa lošim glumcima.

Sve se to moglo i može napraviti na drugi, akademski, intelektualni i profesionalni način.  Ne može se reći kako ministar Marić nema uključen mozak ili ne zna što radi.  On je jedan od rijetkih ministara koji radi, zna što radi, normalan je obrazovan, sposoban, dobrog odgoja, gotobvo uzornog ponašanja,, uvijek dostupan i spreman na dijalog. On ne politizira, ne želi biti nikakva zvijezda, zna dobro čitati, pisati, govoriti i računati, što se za neke štrajkaše ne bi moglo reći. 

Približava se objetnica stradanja (pada) Vukovara. O tome se gotovo cijelu godinu razmišlja. To nije normalno. Svaka čast svim žrtvama. Pijetet se ne iskazuje na način i u režiji tko će koga, zašto i kako. Vukovar je svetinja. Sa svetinjama se ne kalkurira, sa svetinjama se ne igra, sa svetinjama se ne politizira. Mnogi to rade i ne samo s Vukovarom.

General Ante Gotovina je davno rekao: Rat je goto, okrenimo se budućnosti.

Koga briga što je general rekao. Sad im je najveća briga, na čiju će stranu stati general Gotovina. Kome će se prikloniti, na predsjedničkim izborima. To je njegova osobna stvar. Ostavite ga na miru. Pametan je on čovjek. Zna dobro ocijeniti i procijeniti ono što je vidio i čuo, kao i što, odnosno tko nam treba, da bi se barem malo unormalili.

General Gotovina je svjetski čovjek, zna kako se u svijetu treba ponašati  i kako predstavljati Hrvatsku. On bi to mogao da hoće. Sve bi bilo gotovo u prvom krugu.

To bi vjerojatno bilo normalno, kao i to da, pri tom dobije ovlasti kao što ih je imao  predsjednik Tuđman. Tada ne bi svaki “branitelj” pisao ustav, određivao blagdane, prekrajao povijest, pljuvao po drugima i drugačijima, poručivao onima s druge strane, da odu k “svojima”, ….

Možda bi se u normalnoj državi, uz normalnog predsjednika, stalo na kraj najvećem zlu koje nas svakodnevno truje i uništava – korupciji.

O tome se pišu traktati, doktorati, sazivaju simpoziji, organiziraju sumiti, pišu, odnosno prepisuju izborni programi, … a malo kome je zaista stalo da se to zlo zauzda, smanji i ukloni iz našeg društva, što nije normalno. Navikli smo na to,  kao mazga na batine. Korupcija je postala sastavni dio života. 

Od  rođenja do smrti, svakodnevno negdje nekoga trebaš imati, podmititi, na bilo koji način, da bi se noramalno razvijao, rastao, stasao, umro,  bio pokopan gdje želiš, bez čekanja i plave kuverte. To nije normalno.

Nije niti normalno da pljuješ po svemu u prošlom režimu, a bio si privilegirana osoba, po mnogo čemu.

Nije normalno da svoje frustracije, strahove, razno-razne kompleksne, naročito porijeklo, desno-lijeva politička vrludanja, grijehe mladosti, nedoraslost funkciji, nekompetencije, nesnalaženja, lumperaje, ovisnosti, raskalašenost, upitnu moralnost, nezajažljivu pohlepu, oholost, elitnost, estradizaciju funkcije, nesposobnost, politiziranje, “domoljublje”, neznanje, loš odgoj, laži, obmane, služenje stancima, opanjkavanje svoje države, podilaženje svjetskim moćnicima,…

projiciraš na druge, truješ njima narod, zagađuješ društvo, …i rugaš se onima koji te plaćaju.

Čovjek se zapita: što je normalno u nenormalnoj državi? Od čega i od koga bi trebalo početi?

Kome vjerovati ???  Postoji li u nas svjetovni ili duhovni autoritet, koji bi nas mogao učiniti normalnima, izvuči nas iz provalije u koju smo upali, ne svojom krivnjom i izvesti nas na pravi put: Put istine, pravde i slobode.

Ankica Benček