Zadnji komentari

"Škola za život" kao farsa

Pin It

Premda je veliki javni prosvjed, koji je u ponedjeljak 25. studenoga na zagrebačkom glavnom trgu okupio, kako navode mediji, Miklenićoko 40 tisuća osoba, vrhunac (pre)dugoga štrajka učitelja i nastavnika te se očekuje skora normalizacija nastave u školama, cijelo to događanje otvara više važnih pitanja koja zasijecaju puno dublje od sindikalnoga financijskoga zahtjeva za povećanje koeficijenata za 6,11 posto.

Premda se predstavnici Vlade i sindikata potpuno razilaze u ocjeni radi li se ili ne radi o političkom događanju, tako dug štrajk i tako veliko prosvjedno okupljanje ne može biti lišeno politike. Ipak ostaje pitanje na koje nije lako odgovoriti: Je li to na djelu politika, kako je određuje bitna definicija, skrb za zajedničko dobro ili je riječ o politici koja je u službi parcijalnih interesa? Također je veliko i važno pitanje tko je po svojem u sporu konkretno zauzetom stajalištu bliži odnosno udaljeniji politici kao skrbi za opće dobro: Vlada ili vođe sindikata? A može se, ne bez temelja, postaviti i pitanje: Nisu li otprilike jednako daleko od politike kao skrbi za opće dobro obje u spor involvirane strane? Naime, obje strane postoje i imaju pravi i puni smisao samo u služenju općemu dobru. Glede nastaloga spora svima je jasno da je bitno opće dobro redovita što bolja školska nastava, a što je ona tako dugo izostala pokazatelj je da su obje strane više gledale svoje grupne interese negoli opravdane, legalne i legitimne interese učenika i njihovih roditelja.

Imaju razloga biti nezadovoljni

Teško je naći slobodnoga građanina u Hrvatskoj koji bi se protivio da se u hrvatskom društvu vrati dostojanstvo prosvjetnim djelatnicima na svim Učionicarazinama odgoja i obrazovanja, pa izraženo i kroz povećanje mjesečne osobne plaće. Nisu dakle slučajno učiteljskomu prosvjedu na Trgu bana Josipa Jelačića potporu dali i drugi sindikati, političke stranke, civilne udruge lijevoga i desnoga spektra i vrlo brojni građani. Premda je ta potpora iz vrlo različitih pobuda i s vrlo različitim ciljevima, ona ipak znači i zajedničko mišljenje da prosvjetni djelatnici zaslužuju veće dostojanstvo i bolji tretman u hrvatskom društvu. Nije neobično što političke stranke, kako to čine u svakoj prilici, nastalu situaciju pokušavaju iskoristiti za svoje stranačke ciljeve, kao što nije neobično ni da civilne udruge također nastalu situaciju žele iskoristiti za svoje vlastite interese. A pitanje je tko stvarno stoji iza cijeloga toga štrajka i prosvjeda jer su se oni dogodili usprkos činjenici da su prosvjetnim radnicima upravo ove godine već povećane plaće i dana su obećanja za njihov daljnji rast.

Prosvjetni djelatnici, kao i mnogi drugi hrvatski građani, imaju mnogo razloga biti nezadovoljni pa nije teško to nezadovoljstvo iskoristiti za ciljeve o kojima se u javnosti uopće ne govori. Drugim riječima ne može se isključiti mogućnost da su i štrajk i taj veliki prosvjed izmanipulirani za ciljeve koje se ne otkriva, a koji su jako, jako daleko od općega dobra, odnosno legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa.

Farsa

Ako predstavnici Vlade u javnost iznose stvarne brojke koliko bi se trebao povećati državni proračun, tj. koliko bi se trebalo zadužiti ako bi se željelo u potpunosti ispuniti iznesene sindikalne zahtjeve za povećanje koeficijenta prosvjetnih djelatnika, onda se objektivnim građanima, kojima je važno opće dobro, nije teško složiti da si Vlada ne smije dopustiti novi luksuz zaduživanja za pokriće povećanja tih plaća. Neosporno je pitanje općega dobra da Škola za životse više nikada u Hrvatskoj ne troši za redoviti život, a to su i plaće nastavnika, novac koji bi trebalo posuditi, odnosno za koji bi se trebalo zadužiti. Vlada ima, čini se, realnu mogućnost unutar okvira postojećega i za 2020. godinu definiranoga proračuna učiniti preraspodjelu. U javnost je o tom pitanju već iznesen prijedlog da se novac za nastavnike namakne smanjivanjem davanja različitim udrugama civilnoga društva, među kojima ima i onih kojima su legalni i legitimni hrvatski nacionalni interesi posljednja rupa na svirali.

No nameće se pitanje: Zašto je Vlada tek u petak 22. studenoga na konzultacije donijela svoju ponudu koja je, premda nije objavljena javnosti, pobudila nadu u završetak štrajka? Što se to dogodilo novoga da je Vlada mogla od 10. listopada, kad je počeo štrajk, tek sada izići s, čini se, uvelike prihvatljivim prijedlogom? Je li možda Vladi trebalo tako puno vremena da odluči sanirati štetu, koja je također u temeljima štrajka i prosvjeda, a koju je nadležno ministarstvo prouzročilo u obrazovnom sustavu, učinjenu kako prosvjetnim djelatnicima tako i učenicima, a to znači i roditeljima i cjelokupnomu hrvatskomu društvu? Je li Vlada konačno došla do spoznanja kolika je često farsa tzv. »škola za život« odnosno uvelike nedomišljena i nepripremljena reforma školstva, i koliko je bilo krivo kad je cjelokupni obrazovni sustav bio prepušten upravljanju jednoj minornoj političkoj strančici? Je li npr. domišljeno rješenje da će učenici koji sada idu u 2. razred srednje škole za dvije godine maturu polagati po novom programu, a slušat će ga samo dvije godine?

Ivan Miklenić/Glas Koncila/hkv.hr