Zadnji komentari

Tko to tamo (ne) svira klavir

Pin It

 

Uz sva silna znanja, sposobnosti, vještine, mogućnosti, htijenja, težnje, čežnje, činjenja, djelovanja, žrtvovanja, brendiranja,…, jučer smo onako sasvim nehotice i uz put saznali kako aktualna predsjednica države svira klavir, ali to ne čini iz dva razloga: prvo ne može klavir vuči za sobom pri čergarenju, a drugo nema ga više - poklonila ga je jednom vrtiću, jer nije htjela svojom svirkom iritirati susjede.

To se sad može protumačiti na više načina. O tom, potom. Mislim da tamo neki predsjednik, koji je svirao klavir, nekom drugom predsjedniku u susjedstvu (drugoj državi), ne iritira svoje susjedstvo, sviranjem klavira, čak i kad svira vlastite kompozicije. Saznali smo i zašto njena kći nosi ime koje nosi, od kraljice Katarine do vukovarske majke Kate. Mi neki nedobronamjerni ili zločesti bi mogli pomisliti da je to ime  da to zbog Katarine II Velike, ruske carice, najmoćnije vladarice (žene) na svijetu, ikada. Međutim, nikad ne reci nikad ili  ikad. Sve se čini kako i mi za to trku konja imamo. Tijekom njezine vladavine Rusija je stekla velik teritorij na crnomorskoj obali, svladala poljske ustanke i tako postala dominantna sila istočnog i jugoistočnog dijela Europe. Kao predvodnica prosvijećenog apsolutizma u Rusiji, Katarina je nastojala svojem carstvu pružiti europski tretman putem brojnih reformi.

Ne znam što se danas nastoji postići u nas, jer u isto vrijeme se teži europskom i američkom tretmanu. U tom jedinstvu i zajedništvu svako vuče na svoju stranu. Po nekakvoj neprirodnoj i nematematičkoj rezultanti pomalo idemo na Balkan, sve dublje i dublje, u tamnu, mrklu noć, balkansku zamagljenu i dimom obavijenu krčmu, iz koje dopire zveket razbijenih čaša, kočijaške psovke, pjesma pijanih domoljuba i cijuk cajki, uz pokoji pucanj puške u zrak, zbog općeg dojma i narodnog veselja. Drugog svibnja davne 1729. godine rođena je Katarina II. Velika, ruska carica poznata kao jedna od najmoćnijih vladarica svih vremena. Tijekom njezine vladavine Rusija je stekla velik teritorij na crnomorskoj obali, svladala poljske ustanke i tako postala dominantna sila istočnog i jugoistočnog dijela Europe. Kao predvodnica prosvijećenog apsolutizma u Rusiji, Katarina je nastojala svojem carstvu pružiti europski tretman putem brojnih reformi.

Teško je reći što se danas nastoji danas, kad svatko vuče na svoju stranu, jedan želi europski, a druga američki, dok treći još ni sami ne znaju što  žele. Za to vrijeme mi pomalo klizimo na Balkan, sve dublje i dublje u mrklu tamnu noć, Krležinu balkansku krčmu, obavijenu dimom i gustom maglom, iz koje se čuje zveket  razbijanja čaša, kočijaške psovke, pjesma pijanaca i cajki,  uz vrisak i cijuk cura koje žele biti bečarine.

Mogu li bečarine biti predsjednice (ci) države? Vjerojatno mogu. Više je takvih među potencijalnim kandidatima. Neki se time čak i ponose. To je u našem mentalitetu, ali se baš ne odnosi na žene. Nismo još toliko napredni i emancipirani. U nas postoji drugi pomalo sramotni izraz za takvu vrstu žena. Nikakva nametnuta konvencija to ne može riješiti, već samo obrazovanje (znanje i odgoj). Quod licet Iovi, non licet bovi. Puno će još vode proteći Savom i Dunavom dok će se oba spola izjednačiti, u mnogočemu, bez nužnog uvođenja trećeg spola.

„Katarine“ nisu baš pokazale veliko oduševljenje predsjedničinim „pledoajeom“ na proslavi svoje 25. godišnjice postojanja.  Tu htjelo pokazati jedinstvo, zajedništvo, prisnost, prijateljstvo, bliskost, međusobno poznavanje,  jednaki ciljevi, domoljublje, hrvatstvo, …, a ispalo je nizanje floskule za floskulom, uz glumatanje, uvježbanu neverbalnu komunikaciju, neprirodne geste, ulizivanje, …bez prirodnosti, ičeg normalnog, srdačnog, a kamoli truna strasti, koja bi potvrdila riječi i nastojanje.

Istog dana na drugom mjestu, u drugom i drugačijem izdanju, pojavila se „brzo hodajuća“ predsjednica. Majka Tereza bi joj mogla pozavidjeti na poniznosti, skrušenosti, empatiji, sljubljenosti s pukom, pri pobožnosti otvaranja Adventa na Prekrižju. Ona „pomiješana“ s narodom trebala je biti jedna od njih. Ne znam, možda ja nisam to sposobna vidjeti i osjetiti, naime čini mi se da toga nije bilo. Nije bilo neke razdraganosti, osjećaja prisnosti, jedinstva u pjesmi i molitvi puka i vladara. Možete samo zamisliti kako bi to nekad izgledalo da se slučajno dr Franjo Tuđman, naš prvi predsjednik pojavio, na jednom takvom događanju. Istina, sad je drugo vrijeme. Neki običaji su isti. To je naime tradicija. Strano tijelo se svugdje osjeća, pa i pri paljenju prve ovogodišnje adventske svijeće. Ništa se ne može nametnuti na silu i odozgo. Sve dolazi odozdo, od naroda, makar se to ponekad ne vidi. To se osjeća u zraku.

Svašta još možemo očekivati u ovih manje od mjesec dana, izborne kampanje, od svakog kandidata, a najviše od aktualne predsjednice. Ako je u Bosni i Hercegovini mogla s oltara držati politički govor, zašto to ne bi bilo i u našoj katedrali. Možda joj kardinal ustupi mitru i biskupski štap, kako bi bila uvjerljivija. Gospodin Komšić se nešto buni, u pogledu nastupa KGK, šetajući „njegovim“ teritorijem. Neka se on samo ljuti. Ona ima poslanje, što on očito nema.  Njena su briga Hrvati diljem svijeta, posebice u BiH. Ona neće dopustiti da hrvatski narod bude prisvojen od jednog drugog naroda. „Tko kome“, taj tome.“ Nisu li je u prvom mandatu, upravo oni izabrali za predsjednicu nama. Tamo se glasovalo, dokle god je nedostajalo dovoljno glasova. Neki su ulazili na pojedina birališta kroz prozore.  To sada tim ljudima treba vratiti, na jedini mogući način, a to je floskularni verbalizam, začinjen s puno fake news, praznih obećanja, liste lijepih želja, pljuvanja po rivalima, miješanja u politiku jedne strane države.

U isto vrijeme u matičnoj državi, kojoj je još neko vrijeme na čelu, KGK ne vidi, ne čuje i ne osjeća, što se dešava.  U resoru kojim zapovijeda šverca se oružjem (vojnim; zabranjenim), ide se u lov na divljač vojnim helikopterom,  policija navodno maltretira migrante, tuče ih, potkrada, muči, upucava, …. Djeca već tjednima ne idu u školu. Carinici se spremaju u štrajk. Neki su počeli prosvjetare uspoređivati sa „šatorašima. Ribić, Mihalinec, Šprem, …sakupljaju i pune u tajnosti plinske boce, samo se još ne zna gdje će ih iznijeti i kada. Premijer Plenković misli i govori kako su učitelji i profesori u kompi sa SDP-om i drugima iz oporbe. KGK je svu krivnju na za ovaj prosvjetarski štrajk prebacila na gospodina Zorana Milanovića, bivšeg premijera i sadašnjeg kandidata za predsjednika države, koji joj po anketama puše za vratom. Nije mi namjera nikoga braniti. Svi znamo što je bilo dolaskom SDP-a na vlast. Sindikati, njihovi članovi i nečlanovi su pristali na manje plaće, smanjenje koeficijenata složenosti poslova i ostale benefite, Trebalo je spašavati, što se spasiti može i dade. Koliko je to uspjelo, neka narod prosudi. Rečeno je i potpisano kada BDP uzastopce raste, sve oduzeto svima, će se vratiti. To se još uvijek nije vratilo. O tome se trebalo na vrijeme razmišljati i poduzimati određene korake, a ne vrijeđati, rugati se i ponovo omalovažavati ljude koji „stvaraju“ ljude, svojim znanjem, sposobnostima, vještinama, odgojem, karakterom i entuzijazmom.

Za to nije bilo kasno niti na samom početku i najavi mogućeg prosvjeda. Čini mi se da je sada kasno. Nezadovoljstvo, negodovanja,  prosvjedi i  dugotrajni štrajk prerastaju u bunt, što stvara opću i državnu nesigurnost. Zna se čija je primarna zadaća to privesti kraju, na jedini mogući način. Dati ljudima što im po pravdi Boga i zakona pripada. 

To se ne postiže pjevanjem s narodom. To treba znati, moći i htjeti. Javljaju se nekakve sumnje da se to neće.  Na oba brda postoji relevantna mogućnost  za temelj tih sumnji. Imajući u vidu trenutno realno stanje i  političku situaciju, vrlo je izgledno da dolazi do većih promjena u državi, strukturi vlasti i ovlasti.

Ovaj narod nije bedast, glup,  neosviješten, do kraja podvrgnut lobotomiji, amorfna biračka masa, koju se korbačem tjera na birališta, kao i na davanje potpisa pojedinim kandidatima. 

Nekima su ti potpisi neočekivano bili velik problem, iako su sve činili da bi u tome bili prvi, najbolji. Nije za to bilo dovoljno pjevati. Trebalo je pisati, skladati i svirati, ne nužno klavir. Mogla je poslužiti i tamburica. Nikad nije za ništa kasno, pa ni to.  Vremena doduše više nema. Dobro je pokušati. Nije još sve izgubljeno. Predsjednik Tuđman je rekao da će surađivati i s crnim vragom, ako je to korisno za Hrvatsku. Neki će surađivati sa svakim za koga misli da joj može pomoći, sa vojvodom Šešeljem, orjunašima, komunistima, ustašama, visokim i niskim klerom, alternativom, masonima, trilateralom, udrugama, zadrugama, podzemljem i nad zemljem, uz okultizam i rimokatolicizam u isto vrijeme, ruku pod ruku. To je njihova misija, u režiji njihovih gospodara doma i vani. 

Ankica Benček