Zadnji komentari

Mile Pešorda: Uvijek iznova Vukovar

Pin It

                    

Blage riječi ovotjedne o dobroti, pravednosti i istini što nas mogu prosvijetliti u našemu izlaženju iz tmine razkomadanosti u svjetlost cjelovita čovjeka, spustile su me u zbilju posttotalitarne tranzicije Hrvatske.

Ona (ta tranzicija) tek što je bila kročila u predvorje demokracije, odnosno tisućljetnoga, eurocivilizacijski uobličena, višeglasja na hrvatski način (balkanoidno  ubijanoga pod dvjema beogradskim jugodiktaturama), zaustavljena je u svome naravnome razvitku neoboljševičkom restauracijom kriptojugoslavstva g.2000. Tridesetosvibanjski su suvereni čin uzpostave Republike Hrvatske Hrvati živjeli kao doista povijestni Dan hrvatske državnosti, i za taj su dan slobode potom s ljubavlju stavili vlastite živote na razpolaganje suprotiva velikosrbskoj agresiji, ali je, transregionalno podržani, pohod trećejanuaraca na družtvo i državu, koji traje, u savršeno izvedenomu ideoložko-političkom blitzkriegu, izbrisao i taj nadnevak i neke ine bitne značajke stvarne nezavisnosti novostvorene hrvatske države. 

Sjeća li se još itko (kada se već o tome javno govoriti ne smije) savršenih priprema za uzpostavu esdeesesovske srbske države u Hrvatskoj pod krinkom Plana Z-4 s kraja 1994. i onih izjava hrvatskih političara koje su išle u prilog “federaliziranju Hrvatske”, među kojima zanemarivima nisu ni riječi Dražena Budiše, budućega vodiča trećejanuarskom zaposjedanju hrvatskoga zvonimirskoga trona? Spominje li se još itko poraza nacionalnoga pamćenja, koji je zamalo doveo na “podbanski” položaj, ako ne čelnika “terorističke sljedbe” V. Stanimirovića, a ono njegova stranačkoga doglavnika M. Pupovca, tvorca krilatice o “pokrštavanju srpske pravoslavne djece u Republici Hrvatskoj” i klevetnika Oluje kao “udruženoga zločinačkoga podhvata etničkoga čišćenja”? Gotovo svi su odgovorni u danome času neodgovorno zašutjeli, pa tako i najnovija zla djela nad Hrvatskom u Vukovaru uglavnom prešutjeli, ali su se, solidarni s domovinom svojom i junačtvom njezinim u Vukovaru osvjedočenim, digli vatreni, to jest demokratski osviješćeni navijači hrvatskih nogometnih klubova iz Hrvatske i izvan nje. Laku vam noć, partijotska oligarhijo, dobar dan, demokracijo, mogao bih tako izgovoriti u ta jedra vatreno mirotvorna, probuđena pred mrežama nagodbenjačkim, i pod omčama crvenozvezdaškim pripravljenim za Lijepu Našu - kada ne bih bio krajnje zabrinutim za stanje pravne države i jednakosti pred zakonom u nas, koje ni ovakovi prosvjed, makar koliko dobronamjeran bio, popraviti ne može.

Srbski je fašizam nalegao na Hrvatsku u prosincu 1918., hitcima srbskoga fanatika i poslanika umorio g.1928. u  parlamentu i demokratske lidere hrvatske na čelu sa Stjepanom Radićem, finalizirajući svoj stoljetni rad pokušajem ubojstva i Grada Vukovara i cijeloga naroda. Međutim, nepokoreni su se Hrvati u veličajnu pobjedu uzdignuli i vukovarskim ”porazom”, definitivno se oslobodivši  svesrbskoga terora olujnom pobjedom u kolovozu 1995. Nu, da ideologija velikosrbovanja još tinja u Hrvatskoj, pokazali su i nedavni srbski napadi na hrvatski Dom učenika u Vukovaru i njihovi povici po gradu “Ovo je Srbija!”. Ništa neočekivano, moglo bi se reći, ako su ti napadači samo demonstrirali jedan od poznatih oblika “srbske politike” (!) među Hrvatima i  pokazali kako su razumjeli poruku  lidera srbske manjine M. Pupovca, koji je u srbijanskomu tjedniku (kao najavljeni Sanaderov podpredsjednik!) izjavio: “Dogodilo se da je srpska politika u Hrvatskoj postala važna i široko prihvaćena komponenta hrvatske politike.”(NIN, Beograd,17.I.2008., str. 66.).

Ono što je neočekivano, jest neučinkovitost pravne države i “mlake reakcije kako medija tako i same izvršne vlasti” na akte verbalnoga i fizičkoga nasilja, koji su bili uzrokom dostojanstvena prosvjeda nekoliko tisuća hrvatskih državljana protiv onih “koji ne priznaju suverenitet i nezavisnost naše domovine, onih koji ne priznaju naše zakone i poredak, dok istodobno uživaju sva prava koja im pruža naša država”. Prosvjednici (kojima policija nije omogućila položiti vijenac na spomen-obilježje dvanaestorici hrvatskih policajaca masakriranih u srbskoj klopci u Borovu Selu!), nezadovoljni stanjem u vukovarskomu kraju i nedopustivim položajem Hrvata u Vukovaru koji je “hrvatski nacionalni ponos”, u svojoj su izjavi također upozorili na “otvoreno srbovanje” u tome gradu, u kojemu “Hrvati izvlače deblji kraj samo zato što su Hrvati”. 

Sadašnji je predsjednik Republike Hrvatske tvrdio da je suverena svibanjska Republika Hrvatska “povlačila neke poteze koji su, objektivno gledano, gurali Srbe u Hrvatskoj u naručje Miloševiću i njegove velikosrpske politike” (Sl. Dalmacija, “Spektar”, 4. VIII. 2007., str.4.). Prosvjednici, i pouzdani analitičari,  svjestni su pak da stanovite političke snage guraju srbsku etničku manjinu u getoizaciju i pod zastavu poraženoga velikosrbskoga političkoga projekta Jovana Raškovića, ili zamjenskoga mu Plana-Z4 u nekoj novoj inačici. Kada naš javni život neopozivo napusti bar onaj zloduh relativizacije istine i reduciranja slobode hrvatske nacije, ugrađen u tajne projekte i neke javne političke iztupe, nestat će  “srbovanja” od Vukovara do Banskih dvora i prestati postojati razlozi za ovakove prosvjede građanske solidarnosti s Hrvatima ugroženima u Hrvatskoj. 

Vukovar uvijek iznova obvezuje na uzpravan život pred Kamenim križem mira i dobra.

 

(Mile Pešorda: Sloboda, mir meju nami – Eurogledi, str.139.-141.,Stolac-Zagreb, 2018.)

(Prva objava: Hrvatsko slovo, Zagreb, 7.III. 2008.)