Zadnji komentari

Kradljivci povijesti i prava na sjećanje

Pin It

Tužno je kad nekom narodu fali 500 godina povijesti, tako da povijesti zapravo, otkad je ima, dulje vrijeme nema nego što je ima. Pa i nije neobično što pod teretom pola milenija zjapećega mraka i tišine, ničega vrijednog pamćenja stvorenog, tu silnu rupčagu pokušava nekako zamaskirati, pokrpati, začepiti.

A kad nemaš svoga, nema druge nego uzeti od drugoga, onoga koji povijesti ima? Odatle poriv vladajuće srpske elite za prisvajanjem dubrovačke kulture, napose književnosti. No, ta je pojava tek jedan među brojnim reliktima 70 godina postojanja dviju Jugoslavija, koje najbolji srpski umovi razložno vide vrhuncem nacionalne povijesti i bazom za svojevrsni „srpski Commonwealth“. Projicirajući tih 70 godina neprežaljene hegemonije duboko u prošlost, Srbija od dojučerašnjih kolonija prisvaja, kad već više ne može materijalno, onda barem kulturno blago i baštinu.

„Srpski Commonwealth“ je ugrožen

Bez obzira i obraza prisvojit će i Nikolu Teslu, koji je odrastao i stekao temeljno obrazovanje u Hrvatskoj, a u Srbiji proveo ciglih 48 sati života. Posve dovoljno da određivanje Tesle hrvatskim znanstvenikom u nekom dokumentu Europske unije gotovo baci u nesvijest srbijanskog pjevača narodnih pjesama, u slobodno vrijeme i ministra vanjskih poslova te zemlje, Ivicu Dačića. Netom što je bio metnuo hladne obloge na čelo kako bi neutralizirao hladan znoj, uputio je prosvjednu diplomatsku notu, no u dokumentu uz Teslu ipak ostade Hrvatska, a Srbiji ni traga.

Halapljivo šireći krake svoga „Commonwealtha“, Srbija se ne zaustavlja samo u doba dviju Jugoslavija, ni u daljoj prošlosti, nego se, koristeći se tim snažnim geopolitičkim instrumentom, nastoji pozicionirati kao staratelj nad odbjeglim kolonijama i u post-jugoslavensko vrijeme. Budno pazi da se slijednice sastavnica „srpskog Commonwealtha“ drže za jugovine fiksiranih povijesnih narativa i tada ustaljenih međurepubličkih odnosa snaga. No, unatoč tim nastojanjima, primjetno je kako, napose u zadnje vrijeme, Srbija sve više šizi, budući jačanje Hrvatske kroz europske institucije ozbiljno prijeti poremetiti njezinu prevagu. To se, među ostalim, ogleda i u recentnim ispadima u krajevima na koje je Srbija još prije stotinu godina stavila šapu, ne dopuštajući tamo zatečenim narodima pravo na posebnost.

Tako je državna televizija Crne Gore čestitala Dan pobjede (u Drugome svjetskom ratu) uz zvuke pjesme pjevača kojeg Srbija (kao i refleksnim kompleksom manje vrijednosti jugo-programirani istomišljenici joj u Hrvatskoj) drže fašističkim. Na stranu što se u opusu Marka Perkovića Thompsona, jer o njemu je ovdje riječ, mogu naći i motivi nadahnuti crnogorskim narodnim pjesmama, primjerice u dojmljivom instrumentalu skladbe „Diva Grabovčeva“, na stranu što njegov glazbeni izričaj posve prirodno godi ušima Dinaraca (a i drugih) bez obzira na vjeru i naciju, na stranu i što u velikoj većini pjesama pjeva o univerzalnim vrijednostima prihvatljivima svim ljudima dobre volje, za neke on ipak ostaje samo ustaški, fašistički pjevač. Kao takav mora biti izopćen iz kulturološkog krajobraza „srpskog Commonwealtha“, što je najvjerniji izraz našlo u uskrati mu nastupa u pulskoj Areni.

Približno istovremeno do jučer nezamisliv incident zbio se u još jednoj srbijanskoj ex-koloniji – nekad južnoj Srbiji, danas Sjevernoj Makedoniji. Makedonija se Hrvatskoj za pomoć u približavanju europskim integracijama pokušala odužiti izdavši prigodnu poštansku marku na kojoj se, kako su mediji unisono prenijeli, našla Hrvatska u granicama NDH. Ipak, to nije posve točno. Naime, Hrvatska je prikazana u granicama širima od NDH, uključujući i novopazarski Sandžak, Bačku, Baranju, Međimurje, Istru i Rijeku, te dijelove Dalmacije i Gorskog kotara koji nisu bili dijelom NDH. Dakle, ovdje je prije riječ o hrvatskom pandanu „Velikoj Srbiji“, što poruku čini i žešćom. Štogod stajalo iza „incidenata“ u Crnoj Gori i Makedoniji, srpska panika ili hrvatska provokacija, iz njih se može iščitati kako srpski utjecaj tamo jenjava, dok hrvatski raste. Drugim riječima, hrvatska projekcija moći duboko je zašla u područje „srpskog Commonwealtha“ poremetivši srpske planove, a usput i povrijedivši glasovitu srpsku sujetu.

Sve to se odigralo u svibnju, mjesecu u Hrvatskoj nekome veselom, drugome tužnom, s tim da se osjećaji stubokom mijenjaju predzadnjeg mu dana kad se kolo povijesne sreće napokon obrnulo. Uslijed izvanrednih općih zdravstvenih okolnosti, po prvi put se sjećanje na žrtve bleiburške tragedije i križnih putova ne održava na Bleiburškom polju, nego u matičnim državama žrtava i onih koji ih se žele sjećati. Oko toga se po istome obrascu i istoj liniji kao i oko pjevača Thompsona već desetljećima sučeljavaju suprotstavljeni tabori.

U njihovoj zagušljivoj kotlini za fašiste nema mjesta. Ni mrtve!

Začudo, ove godine, barem zasad, nešto se manje vike čuje od Srba, pa čak i Hrvata otupjele kolonijalne svijesti. Pomalo iznenađujuće zakuhalo se u Hrvatskoj susjednom bosanskom loncu, tom domu i hrvatskog naroda. Antifašističku štafetu je preuzela elita naroda čije ime ne ćemo spominjati, jer s obzirom na fluidnost identiteta koji nastaju u maglama sarajevske kotline, postoji realna mogućnost kako do trenutka objave teksta ono više ne će biti aktualno. Pa da se netko ne uvrijedi.

I ovdje je, kao u slučaju Srba, riječ o narodu kojem fali dio povijesti pa se njegovi najbolji ljudi osjećaju pozvanima naknadno ga konstruirati. Istina, ovaj narod nema rupetinu posred povijesti poput Srba, ali mu zato fali dobar komad s početka. Kao da im povijest počinje malo prekasno, tek s aktualnim identitetom kojeg im je u duše utkao porobljivač s Istoka. Korjenito odbacivši identitet otaca i praotaca, taj narod i dan-danas upravo obožava svog porobljivača, štoviše, vidi u njemu i oca, i majku, i starijeg brata. I sad se odjednom sjetio naknadno konstruirati naprasno prekinuti kontinuitet, kojega ne samo što nije njegovao, nego ga je sve vrijeme i prezirao, pa i nije neko čudo što čitava konstrukcija ispada nakaradna. Naime, predosmanska katolička povijest Bosne im jednako dobro i skladno pristaje kao Srbima djela dubrovačkih katoličkih pisaca. Zato oni vole malo skratiti po svojoj mjeri. Što s kraja – kao, recimo, službeno ime države koja ne pripada samo njima, nego još dvama narodima. Što s početka – kao, recimo, ukloniti zaziv „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ sa spomenika Povelji Kulina bana. U službi umjetnog produljivanja vlastite povijesti ne libe se ni posve neprimjereno imenovati tragove predosmanske kulture. Tako će bez pardona povijesne artefakte, kojima bi daleko prikladnije pristajao naziv humski bilig, prozvati bosanskim stećkom. Makar i dan-danas taj kameni spavač, napose ako je čudna oblika, npr. križa, zna naizgled ničim izazvan odlutati duboko u šumu. Ma ne, nipošto on ne odlazi u samoizolaciju poradi na takva obličja osjetljivoga oka putnika namjernika. Nego, ‘nako, prohtjelo mu se.

Pa kad im smeta kamenje, kako ne će živa vjera u raspetoga Krista? I to njezin moguće i najplemenitiji oblik – obred za spas duša pokojnika. Koje li provokacije, oni se usuđuju prakticirati vjeru na svome i u svome, usred Sarajeva. A gdje će nego u glavnome gradu svoje države, čiji je malo koji kraj ostao pošteđen stradalnika za koje se misa zadušnica ima prikazati? Gdje nego u slobodarskom Sarajevu znanom po prihvaćanju različitosti? Pa ne će valjda u „fašističkim“ Grudama?

Po već ustaljenom običaju kreatori atmosfere linča u prve su redove upregnuli najpoznatiji izvozni proizvod kotline – sarajevsku industrija leleka i smijeha – okupljalište tamošnjih ludo zbunjenih, sve samo ne normalnih, kulturnjaka. Falio je tek onaj s četiri titule u imenu i prezimenu, onaj koji u hrvatskim reklamama glumi Antu, a u nizanki „Lud, zbunjen, normalan“ samoga sebe. Ha, valjda je opravdano izostao.

Pa kažu – fašisti su to – a i obred im klerofašistički. Fašisti ne samo što se žrtava ne smiju prisjetiti javno, nego im spomen na njih treba uskratiti i unutar bogomolja. NO PASARAN, ili prevedeno na jezik sarajevskih pasdarana – doć’ će Valter, i opet će vam j…t mater!

Naše žrtve i vaši zločinci

Dok izbezumljeno obezljuđuju, ti zatiratelji prava na spomen žrtava drugima ne žele vidjeti kako se pri masovnim zločinima uvijek ponavlja jedna te ista matrica. Očima njihovih neprijatelja viđeni grijesi pojedinih pripadnika neke skupine ljudi (nacije, vjere, ili neke vojske, društva književnika, lovačkoga društva,…) projiciraju se na čitavu skupinu. Tako svaki njezin pripadnik postaje kriv i zaslužuje biti kažnjen. Pritom je manje važno je li pogubljeni civil ili razoružani vojnik (kao, primjerice, na Bleiburgu i u Srebrenici), budući ih obojicu jednako štiti međunarodno pravo, ali i savjest pobjednika ako ju ima. I dok ih sâm kriterij smaknuća spaja, žrtve se razlikuju tek po načinu pogubljenja – metak u potiljak, gušenje u plinskoj komori ili specijaliziranom vozilu (tzv. dušegupka u ratnom Beogradu), zazidavanje živih ljudi u rudarsku jamu,… – i jedino se tu, uz, naravno, broj pogubljenih, otvara prostor za nijansiranje među žrtvama. Jer kome bi to moglo biti potpuno svejedno hoće li, bilo on sâm, bilo bliska mu osoba, skončati na koji god spomenuti način?

Da je presuda temeljem ovakvog poopćavanja krajnje nepravedna, govori i povijesno iskustvo kako vrlo malen dio vojnika pojedine vojske, uključivo izvršitelje i nalogodavce, sudjeluje u masovnim zločinima nad zarobljenicima ili civilima. Potvrđuju to primjeri Katynske šume, nacističkih koncentracijskih logora (ogromna većina njemačkih vojnika bila je na frontu ili nadzirala zauzete zemlje), komunističkih stratišta u Sloveniji i Hrvatskoj (izvršitelji su bile pomno odabrane jedinice KNOJ-a), a u novije vrijeme tomu svjedoče i tragični primjeri Ovčare i Srebrenice. Iznimno je malo vjerojatno da bi od tog pravila odstupale Hrvatske oružane snage (HOS) za Drugoga svjetskog rata, tim više što nema uvjerljivijih dokaza koji bi govorili tomu u prilog. Osim toga, pri kraju rata veliki udjel svježe unovačenog ljudstva činili su mladi, neiskusni vojnici, budući su oni iskusni već dobrim dijelom bili izvan stroja. Iznimku u pogledu masovnog sudjelovanja u masovnim zločinima, za koju postoje vjerodostojna svjedočenja, predstavlja iživljavanje srpskog seoskog stanovništva, i muškog i ženskog, i starog i mladog, nad sudionicima križnih putova duž brižno odabranih ruta, kojima su ih komunistički goniči s predumišljajem tjerali (a sličan scenarij je donekle ponovljen i u hangaru na Ovčari). Kako god bilo, navedeno jasno pokazuje koliko je apsurdno proglašavati svakog pripadnika neke vojske zločincem samo zato što je u njoj bilo zločinaca. Pa u kojoj to vojsci u ratu nema zločinaca? No, treba li zato krivnju individualizirati ili generalizirati?

U slijepom mržnjom izranjavanim srcima i umovima pobornika potonjeg pristupa zapekla se logika gospodara laži, gola nepravda, klica budućih razdora i svojevrsno opravdanje novih klanja – naše su žrtve sve nevine, a među njihovima je bilo i zločinaca, što ne samo da opravdava da ih se sve, dakle, ne samo zločince, smakne, nego i da im se uskrati pravo na spomen, po novome, evo, čak i u vjerskim obredima zajednice kojoj su pripadali. Primijetimo ovdje kako se uskrata prava na spomen temelji na istovjetnom načelu po kojem je sâm masovni zločin izvršen (ima krivih – dakle, svi su krivi!). Tako se zločin zapravo opravdava i žrtve ubija po drugi put. Već minimum ljudskosti posve je dostatan da se uoči dijaboličnost te ideje, no za neke, ne samo sarajevske kulturnjake i njihove nalogodavce, i taj se zahtjev doimlje nedostižnim.

Slično, njihov brat u antikristu, mitropolit dabro-bosanski SPC-a, Hrizostom, vidjevši u žrtvama svoga naroda samo nevine žrtve, a u žrtvama drugoga isključivo zločince, u maniri kakvog liberalnog, sekularnog militanta, kojem bi zacijelo bilo stalo privremeni režim vjerskih obreda u izvanrednim okolnostima poradi zaštite općega zdravlja zajednice iskoristiti kao argument da se mise ubuduće više ne služe ni u koju svrhu, odapinje otrovnu strjelicu u smjeru kardinala Puljića – „Misa nije služena na Uskrs (što je laž), a, gle, za Blajburg može i treba.“ I još cinično poentira – „Izvitoperene vrijednosti!“

Što je rekao Husein ef. Kavazović?

Poglavar Islamske zajednice u BiH, Husein ef. Kavazović odlučio se za rafiniraniji pristup. S obzirom da je njegova izjava u viđenijim hrvatskim medijima cenzurirana, tj. prenesen je samo dio koji ga prikazuje mirotvorcem, promotrimo njegove ključne misli u punini, lišene pročišćavanja konteksta:

„Katolička crkva ima pravo donositi odluke autonomno i, kada je riječ o obredu, niko joj nema pravo zabraniti bilo šta. Reakcije u Sarajevu govore da je odgovornost adresirana na krivu adresu i to nije dobro. Pokrovitelj manifestacije je Sabor Republike Hrvatske. Političari u Sarajevu umjesto da adresiraju odgovornost na političku adresu, pokušavaju to izručiti Katoličkoj crkvi. Postoji politička odgovornost Hrvatske, a najlakše je sve pripisati crkvi. Zbog čega Hrvatska komemoraciju obilježava na ovakav način, ako je to upitno? Kardinal će predvoditi misu u Sarajevu i to je njegova obaveza prema vjernicima. U Sarajevu se spojilo sekularno i vjersko, odnosno vjersko i političko i vjerovatno kardinal o tome nije dovoljno vodio računa.“

„Hrvati u BiH imaju povjerenje u crkvu više nego u hrvatsku politiku. Ni u kom slučaju muslimani u BiH ne trebaju upućivati oštrice prema kardinalu i Katoličkoj crkvi. U obzir ne smiju doći demonstracije koje su najavljene. Trebamo ostati dostojanstveni. Neki to pokušavaju povezati sa gradom, ali Sarajevo ništa ne obilježava. Katolička crkva ima misu u Sarajevu i to treba ostati u prostoru katedrale, izvan toga se ne treba ništa događati. Neko vjerovatno želi da između muslimana i katolika ili nekoga trećeg, dođe do nesuglasica, ali trebamo poštivati jedni druge. Ovih dana obilježavamo Dan borbe protiv fašizma i fokus treba biti na žrtvama fašizma, pogotovo Jevrejima koji su stradali u holokaustu. Obilježiti Dan pobjede nad fašizmom je obaveza svih nas. I u Bleiburgu je bilo ljudi koji su vršili najgore zločine, a vjerovatno je bilo i nevinih ljudi. Ne treba od vjerskih zajednica tražiti da utvrđuju činjenice koje su trebale utvrditi države, državni sudovi i historija. Propustili smo to uraditi na vrijeme i nije uredu sve to sada izručiti jednoj vjerskoj zajednici.“

Uz plahu kritiku kardinalu, jer vjerojatno nije vodio dovoljno računa o političkoj pozadini, Kavazović ipak velikodušno dopušta Katoličkoj Crkvi autonomiju obreda, a usput nastupa i kao miritelj, ponajviše stoga jer zna da bi možebitni incident tamošnje rulje naštetio interesima njegovog naroda. K tome, on dobro zna da se u BiH ne održava nikakva sekularna manifestacija kojoj bi hrvatski Sabor bio pokrovitelj, kao što zna i da je sv. misa zadušnica, kako ona u Hrvatskoj tako i u BiH, posve neovisna o pokroviteljstvu Sabora nad manifestacijom u Hrvatskoj. Kao što zna i da isti nema baš nikakve ingerencije u BiH. No, to ga ne sprječava da proziva hrvatski Sabor i Hrvatsku. Zašto?

Pozornijim čitanjem reisova intervjua vidi se kako među sarajevskom elitom u rasponu od islamista srednje struje do post-komunista postoji strateško suglasje o tretmanu masovnog komunističkog pokolja u poraću Drugog svjetskog rata. Znakovito je pritom kako Kavazović prilično upadljivo navodi presumpciju krivnje za žrtve Bleiburga nasuprot u civiliziranom pravu uobičajenoj presumpciji nevinosti, mada je svjestan kako je među njima i nemali broj muslimana. Onda i nije tako čudno što njegov narod smije obilježavati poratna stradanja svojih pripadnika u Hrvatskoj (gunjski imam Idriz ef. Bešić reče kako je Bleiburg veće muslimansko stratište od Srebrenice), pa čak i u Srbiji (Sandžak), ali ne i u matičnoj BiH. To bi, naime, ugrozilo njihov nacionalni interes prvoga reda, brižno izgrađen narativ tijekom rata devedesetih, kojeg se striktno drže i u ovome hladnom ratu koji je uslijedio poslije onog vrućeg. Po njemu su oni tek nevine žrtve uskogrudnih unutarnjih fašista, lokalnih Srba i Hrvata, dok je BiH žrtva podjele između dvaju vanjskih agresora – Srbije i Hrvatske. Zato, ali i zato što znaju da im BiH Hrvati bez pomoći Hrvatske ne mogu parirati, se na Hrvatsku istresaju u doslovce svakoj prigodi.

A zašto su viđeniji mediji u Hrvatskoj propustili prenijeti potpunu vijest, lišivši ju ključnih dijelova za razumijevanje Kavazovićeve poruke, i prikazali efendiju isključivo kao miritelja, možda i nije tako teško dokučiti. Naime, način eksploatacije okljaštrene Kavazovićeve izjave upućuje na to kako je čitava operacija skuhana u suglasju s islamskim krugovima u Zagrebu, sve kako se ne bi naštetilo predizbornim izgledima njihove perjanice, onoga okrajka u čudnovatom političkom savezu „od Milančeta do Hasančeta“, koji je na nepodijeljeno zadovoljstvo i Beograda i Sarajeva nedavno doveo Zorana Milanovića na Pantovčak. Pritom je manje bitno tko od njih paradira u Jasenovcu, a tko (barem do proljetos) po Bleiburgu. Bitno je tek da su oni zajedno zdušno angažirani u misiji rušenja vlasti koja je kost u grlu službenog Sarajeva i Beograda, centara koje sad Milanović oduševljava opservacijama glede Bleiburga, i ne samo Bleiburga. Pritom, samo potpunog političkog naivca iznenađuje savršena koordinacija zagrebačke muslimanske elite i Sarajeva, ništa manje uigrana od one između lokalnih jugo-komunističkih ostataka i Beograda, u zajedništvu s hasan-tregerima im prikopčanom ovdašnjom kvazi-katoličkom kripto-desnicom, koja se još jednom pokazuje stjecištem kojekakvih smušenjaka i smutljivaca, mutikaša i bezglavnika, jalnuških diletanata i jednostavno – prodanih duša. Jedno su zagrebačko brdo već osvojili, spremaju se i na drugo, sve kako ono više ne bi odveć iritiralo sarajevsku čaršiju niti ugrožavalo projekt „srpski Commonwealth“.

Grgur S./kamenjar.com