Zadnji komentari

Komemoracia Bleiburške tragedije i Križnog puta 2019

Pin It

Bleiburg (izbliza) | Zdrug.hr

Gje god su te kolone stale došlo je do masovnih ubijanja, uz one  koji su putem od iznemoglosti pali i na licu mjesta ubijeni. Blizu 900 označenih grobnica i stratišta samo u Hrvatskoj dokaz su da su tu počinjeni zločini, bez suda ni pravde, A nova se nalazišta otkrivaju iz godine u godinu

Dame i gospodo,

Dobro došli na komemoraciju najveće tragedija hrvatskog naroda novijeg doba Bleiburške tragedije i Križnog puta koju večeras obilježavamo. Iako je to već tokom godina postalo uobičajno siječanje i odavanje počasti žrtvama komunizma izgleda da je to za neke,  nažalost i dalje kamen smutnje i izazova.

Tako smo nedavno bili zabrinuti dali će se ove godine komemoracija na Bleiburgu uopće i održati. Iz nama nepoznatih razloga došla je vijest o zabrani hrvatskim biskupima prisustvo na misnom slavlju, razlog je bio da se s time veliča ideologija umjesto odaje stvarna počast, pijetet, nevinim žrtvama. 

Brzo odricanje predstavnika hrvatskih vlasti da se ne žele miješat u unutarnji posao, u ovom slučaju, Hrvatske Biskupske konferencije, baš obratno, dalo je toj neočekivanoj zabrani politički pečat.

I Poncije Pilat je pred Isusom oprao ruke i predao ga progoniteljima, “Ecce Homo”, Evo Čovjeka. Zabrana održavanja mise zadušnice na Bleiburgu nije samo briga Crkve u Hrvata nego je to briga sviju nas. 

To je briga Katoličke crkve jer je  misno slavlje dio odavanja počasti nevinim žrtvama Bleiburga i Križnog puta, ustvari molitve za njihove duše, čiji  je spomen godinama bio zatiran. Ali isto tako to je briga i Republike Hrvatske jer je Sabor pokrovitelj te komemoracije!

Jedno bez drugog ne ide, baš obratno, održavati komemoraciju bez mise zadušnice moglo bi se takvom jednom skupu prepisati  politički karakter, koji, kako izgleda po izjavi  biskupa iz Klagenfurta, je jedan od razloga zabrane?

Da komemoracija na Bleiburgu nema nikakve veze s nekim političkim ideologijama, stavovima, jasno je svakome tko i malo drži do pijeteta prema žrtvama ovo poratnog zločina. Jer kad bi tako bilo onda bi to značilo politiziranje Crkve, koja tu, iz godine u godinu, služi misu. Sumnjam da bi to Katolička crkva u Hrvatskoj dopustila.

Nije Bleiburg jedino mjesto u svijetu gdje se odaje počast stranim žrtvama, žrtvama jedne druge zemlje. Mi smo toga svijesni ovdje u Australiji, s nedavnim obilježjem ANZAC Dana, u čast poginulih australskih vojnika na Galipolju, u Turskoj, na kojem, uz svečenstvo, prisustuju viši politički dužnosnici obiju zemalja.

 Te se časti odavaju i u Francuskoj, u Villers-Bretonneux, isto tako australskim žrtvama Prvog svjetskog rata.

Na kraju komemoracija će se ipak održati u svom dosadašnjem obliku. 

Prema izjavi Nadbiskupa Vinka Puljića “komemoracija u Bleiburgu, 18. svibnja je zakazana i bit će održana kao i do sada pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, uz uobičajne molitve, s odreješenjem za pokojne i svetom misom”. 

Iako je bilo govora da bi se, u vidu zabrane, komemoracija mogla prebaciti u domovinu, “Bleiburg je simbol početka, prva postaja križnog puta i stradanja nakon izručenja vojske i civila Titovim partizanima” i zato je važno da se tamo i dalje održaje, kako se to čini već preko sedamdeset godina.

Pravda ili bolje rečeno zdrav razum je pobjedio, ali je ostavilo gorčinu u našim grlima da je do ovakvog spora uopće i došlo.

To nas podsječa da je pitanje žrtava rata i porača i dalje jedno neriješeno pitanje, kost oko koje se dijelimo u hrvatskom društvu.

Sama činjenica da u tom društvu ima, nazovi, povjesničara koji žrtve prebrojavaju u “podobne ili nepodobne” nelagodno leži u našim srcima. Zar je to moguće, reći, da su jedno žrtve Bleiburga a drugo žrtve Jasenovca? 

Kako netko reće: “(...)  rasizma među žrtvama ali i među zločincima ne smije biti! Zločinac je zločinac, bez obzira na rasu, vjeru, narod, vojnu i bilo koju drugu pripadnost. Isto vrijedi i za nevine žrtve. Nevina žrtva je sveta i sa žrtvom nema rasprave! Nevina žrtva je uvijek u pravu”.

A da žrtve Bleiburga i Križnog puta nisu samo nečija mašta pogledajmo što piše u izvjesćima tadašnjih partizanskih jedinica, Jugoslavenske narodne armije.

JNA je u svom izvješću “Pregled nanijetih gubitaka neprijatelja iz 1945 godine”, upisala da su do 15. svibnja 1945. godine partizani samo na području Slovenije zarobili 230.426 vojnika i civila, da su u završnoj operaciji u Sloveniji u borbama ubili 92.407 vojnika.  

Iz knjige depeša generalštaba JNA  saznajemo, da je general Arso Jovanović bio taj koji je u generalštabu vodio postupke sa zarobljenicima. 17. svibnja 1945. godine Arso Jovanović upućuje depešu generalu Kosta Nađu, komandantu 3. Armije …Uputite odmah ratne zarobljenike u Vojvodinu, i to sedamdeset pet hiljada u Bačku,  trideset hiljada u Srem, deset hiljada u Baranju i trideset hiljada u Banat….Istog dana ta knjiga depeša razotkriva i drugu depešu A. Jovanovića Kosta Nađu …Saveznička komada za Koruško predat će vam 200.000 ratnih zarobljenika jugoslovanskih podanika. Odredite i uputite u odredište komisiju od pet članova koji će primiti te zarobljenike od savezničke komande. Članove komisije odredite od odabranih oficira….

( To je ta brojka civila i vojnika koja se je predala Englezima na Bleiburgu)

Ako zbrojimo sve te podatke postaje i povijesno jasan broj zarobljenika na križnom putu. Do 15. svibnja 1945. godine partizani su zarobili ili primili od Engleza ili Bugara 444.426 zarobljenika. Ako tom broju pridodamo i broj pobijenih od 9. svibnja do 15. svibnja 1945. godine u probijanju do Bleiburga (92.407), možemo zapisati na osnovu partizanskih dokumenata, da taj broj ukupno iznosi 536.833 ljudi.

U ovim izvjesćima se ne govori što se je na kraju zbilo sa ovim silnim brojem zarobljenih. A znamo da su nako Bleiburga kolone i kolone upućene na tako zvane marševe smrti, od jednog kraja zemlje do drugog, poznati po imenom “Križni put”.

Gje god su te kolone stale došlo je do masovnih ubijanja, uz one  koji su putem od iznemoglosti pali i na licu mjesta ubijeni.

Blizu 900 označenih grobnica i stratišta samo u Hrvatskoj dokaz su da su tu počinjeni zločini, bez suda ni pravde, A nova se nalazišta otkrivaju iz godine u godinu.

Njih nije zamrla magla, nisu nestali, jer su ostale kosti, niti postali samo brojke na papiru, koje su se prema volji tadašnjih močnika mijenjale dodavajući im po koju nulu.

Tako je primjerice u Jasenovcu od prvih sakupljenih podataka tadašnje prve komunističke komisije za ispitivanje žrtava tog ustaškog logora brojka od 7000 preko noći narasla, po naredbi jednog od vodećih partijaca Edvarda Kardelja, na 700.000!

I godinama je bila službena brojka ubijenih, ili bolje rećeno, nestalih, tog logora da bi se kasnijih godina postepeno smanjivala i došlo do današnjeg broja od oko 80.000!

Gle čuda, nikome nije bilo sporno, nitko se nije postavio pitanje kako je moguce samo tako od 700.000 pasti na 80.000? A ako je već tako zašto tu stati, zar nije moguće skinuti još koju nulu, i više od toga, i doći konačno do stvarne cifre?

Ali jasno je da mnogima to nebi odgovaralo, to bi značilo pisati povijest iznova, praviti reviziju, a ako počnemo s time gdje će mo stati, koje će se još tajne tog monstruoznog Titovog režima otkriti?

Činjenica je da je padom komunizma u Evropi 1989 bačeno na smetište povijesti cijela jedna hrpa quasi studija, biografija, zapisa koje su pisane ne da sluze ljudskom umu nego kao hagiografija, panegerika, tadašnjim močnicima komunističke partije. 

A nažalost na tim škakljivim bazama napisani su mnogi, nazovi znanstveni, radovi još dan danas aktivnih pseudo komunista koji ne žele da istina iziđe na svijetlo dana jer bi to značilo njihov kraj. Za njih povijest Drugog svjetskog rata i porača već je zapisana i zatvorena. Oni su s tom poviješču, kako sami kažu, već “obračunali”, na svoj naćin, i prema tome tu se više nema što tražiti, mijenjati.

Revizionizam za njih znaći anti-komunizam, i anti anti-fašizam na kojeg se rado pozivaju da bi na taj naćin zamaskirali svoje stvarno lice.

A znamo vrlo dobro da su komunizam i fašizam lice i naličje jedne te iste medalje. Njihove suprotnosti su samo u interpretaciji zla kojeg zastupaju, ne u srži, jer zlo je zlo kako god ga okrenuli ili odjenuli. To zlo smo vidjeli i doživjeli i u Domovinskom ratu. 

Zato nije slučajno da mnogi taj rat umalovažavaju, osporavaju mu važnost i vrijednost kojeg ima za hrvatski narod, jer ih podsjeća na ovaj drugi, to jest prvi rat, kojeg je Hrvatski narod vodio da bude svoj, u svojoj samostalnoj hrvatskoj državi.

Citiram: “Bleiburg žele zabraniti potomci onih koji su nas progonili”, i ako mogu nadodati i dalje proganjaju!

U Bleiburgu leže klice buduće Hrvatske države, današnje RH. Nije ni čudo da su toga bili svijesni i komunistički vlastodržci, sjetimo je one poznate izreke Milovana Đilasa, “Hrvatska vojska mora nestati da bi Jugoslavija opstala”. Ako je postojala vojska znaći postojala i država. Dalje od te izjave nemoramo ići, ako želimo potvrdu tog genocidnog čina, Bleiburga i Križnog puta, iako je kasnije i sam Đilas priznao da su tu uglavnom pobijeni obični ljudi, drugim rijećima civili. 

Ustvari istina, kao uvijek, leži tu negdje između, pobijeni su i civil i vojnici, drugim rijećima hrvatski narod. A to je srž cijele ove priče, kalvarije, pobiti narod, ubiti u njemu želju i volju za svojom vlastitom državom.

I zato je tokom 45 godina jugotvorevine priča o Bleiburgu i Križnom putu postala tajna, tabu tema, o čemu se nije smjelo govoriti niti pisati, pod prijetnjom smrti. I trajala je ta šutnja koliko je i trajala sama tvorevina. Jednom kad je pala otkrivena je i tajna, iako je ona već ranije otkrivena vani u svijetu. 

Sjetimo se da smo mi, na ovim prostorima, sedamadestih i osamdesetih godina redovito stavljali u ovdašnje australske novine na 29 Nov, dan  tadašnje Jugotvorevine, veliki oglas o Bleiburgu i Križnom putu.

Pisali smo i govorili o tome jer smo, živjeći u slobodi, to mogli. To činimo i danas, večeras, siječajući se na žrtve tog hrvatskog holokasta. To čemo i dalje činiti, iz osječaja, iz dužnosti, iz pijeteta prema nevim žrtvama. 

Jedan od preživjelih te tragedije nedavno je izgovorio proročanske rijeći:

“Mi polako odlazimo, ali dolaze mladi! Siguran sam da će zbog prića o zabrani, ove godine na Bleiburgu biti više mladih ljudi nego ikada ranije! Velika je stvar da Hrvatski narod to nije zaboravio. Protivnike komemoracije najviše smetaju mladi ljudi koji dolaze.”

Neka je vječna slava žrtvama Bleiburga i Križnog puta, žrtvama Domovinskog rata i svima onima koji dadoše svoje živote na oltar domovine!

Stjepan Asić

Perth, 12 svibnja 2019