Zadnji komentari

K(o)rona oholosti

Pin It

U Rusiji se zapalio preopterećeni respirator, poginulo je pet pacijenata

Jeste li vidjeli kako izgleda život na respiratoru? Niste? Dok umireš razrezana grla i krkljaš u gušenju, a srce ti otkazuje, bez obzira na godine, osobito ako već imaš neku drugu kroničnu bolest, osjećaj mora da je posve bezazlen, zar ne?

O posljedicama preboljene aveti koja hara još ne znamo gotovo ništa - vidjet će se za koju godinu. Sada se tek naziru neke nepopravljive oštete na brojnim organima, kao i cjelokupnom sustavu tijela a očito i psihe. Ne znam o tome stručno zboriti, ostavljam to ljudima koji su svoj život posvetili medicini. Njih valja poštovati, saslušati, pa čak i ako griješe u posvemašnjoj prosudbi, vide i znaju daleko više o onome što mi ni ne slutimo.

I sada se nađu nabrijani aktivisti, aktivizam je postao zanimanje, dobro plaćeno zanimanje, uhljebljenje iz snova, i oni koji imaju posve drugu naobrazbu komentiraju, protestiraju, traže gonjenje liječnika iz Stožera koji nas mjesecima spašava od još gorjega scenarija negoli jest. Neki od aktivista nemaju nikakvu naobrazbu koja bi makar dodirivala medicinu kao opći pojam.

U čemu je grijeh Stožera? Ograničava ljudske slobode. Nemaš pravo bančiti, haračiti po diskačima i zrćima, svadbenjačiti u gomili od dvjesto i više ljudi, uopće rečeno nemaš pravo širiti bolest kako ti se svidi, nego skromno i po nekim pravilima podnijeti tu žrtvu nošenja maski, smanjenja kontakata, poštovanja drugih ljudi. I dok su u Italiji mrtve prevozili kamionima u neke skupne ili tome slične grobne jame, aktivisti su šutjeli. Ali kad se počelo postavljati šatore pred našu bolnicu u Dubravi, graknuli su s porugom: kome to treba? Jer ovdje je bilo podnošljivo, a njima se sveznadarima nije još ništa dogodilo. Što me briga za tuđe boli i smrti!! Kaže jedan dragi čovjek - profesionalni aktivist - pa oni, ti mrtvaci bi ionako umrli jer su imali i druge bolesti! Strašno je slušati takve sveznadare, osobe koje ne prezaju od nasilja nad razumom samo ako im to donosi neki poen u javnosti, kamo inače ne bi nikada dospjeli po svom radu, studijskim uspjesima, djelima na nekom ozbiljnom znanstvenom ili drugom području.

Taj element podcjenjivanja je upravo kod suveremenoga društvenoga aktivizma izrazito naglašen. Najčešće su to oni koji svojom energijom što ne nadilazi prosječnost, ne mogu podnijeti znalce bilo koje vrste: bilo humanističke provenijencije, bilo prirodoslovne, bilo religijske. koronavirusNjima je nepoznat pojam mogućnosti velikoga znanja, širine pogleda koju donosi dugotrajno školovanje, nesebičnost onih koji su položili Hipokratovu zakletvu, često jedinih osoba koje drže ruku umirućem kojega je sva rodbina otpisala u nadi kakva nasljedstva i s mišlju da oni, mladi, uhranjeni i nabrijani ne će nikada trebati toga doktora, glupana, jer su besmrtni!

A doktori su postali po takvima gotovo i nepotrebni- ja ću prosuditi o virusu, ja ću odrediti je li potrebno da nacija ima pristojno odstojanje u kontaktu, treba li u zatvorenim prostorima nositi masku, treba li u dječje bolnice nasrtati i to na odjel teško bolesne djece, treba li otvoriti vrata domova za starije, kako postupati u školama, kako s malima, kako sa srednjoškolcima?

Kome je istinska briga za cijeli narod na srcu do samožrtvovanja? Je li to medicinskom osoblju u danonoćnom bdijenju i djelovanju liječnika i medicinskih sestara, ili aktivistima koji nakon „pravednoga“ prosvjeda zasjednu u kafanicu na kavicu. I dok tamo netko krklja razrezana grla u intenzivnoj njezi , a nije napunio ni trideset godina života, mi ćemo pokazati tom Stožeru da su samo obični politikanti, hadezejovci koje treba maknuti i staviti na njihovo mjesto bacače plastičnih boca na kola hitne pomoći, grlate mačo- junačine koji urlaju uuuaaaaaaaaa!!! Poznata dva samoglasnika još od vremena montiranih suđenja iz naše bogate mladosti.

Čim se razbole od bilo čega, baš od bilo čega, ti snagatori, trebali bi otići svojim organizatorima prosvjeda da ih ovi liječe. Oni sve znaju - od amebe do Staljina! U tom smo ozračju mi proveli dugi niz desetljeća: morali slušati šustere koji su nam držali predavanja iz političke ekonomije, šnajderice koje se nisu bavile tim inače časnim poslom, nego su bili arbitri i arbitrice u svim područjima, političari opće prakse koji su sada inkarnirani u aktivistima. Sjajno su se taj urbani aktivizam i tzv. građanske nevladine udruge uklopili u taj sustav razmišljanja. To postaje odskočna daska za općesveznadarski kritički mudroslovni stav: o svemu sve znam! Gledajte ljudi kako sam pametan!

Sačuvaj nas Bože!

Oni će graktati jer smiju, jer žive u demokraciji koju nisu sami zaslužili nikakvim žrtvama ni gestom! koronavirus2Ima među njima i onih koji su živjeli u komunizmu pa se nisu usudili pisnuti, čuvali leđa. Nismo vidjeli da branitelji urlaju protiv liječnika. Nemaju vremena. Umiru oko pedesete, s puno rana na srcu i gelera u tijelu. Uvijek ista lica (kad bi ih prebrojili tek nekoliko stotina, ne računajući pridošlice iz nama prijateljske, obrijane zemlje koja je odavno prestala biti agresor i sada nastojima svim silama da što prije uđe u EU kako bismo mogli skupa da letujemo na našem moru!), dakle lica koja su dobro plaćena za svoj nerad, koja nas opanjkavaju po svijetu, kojima domovina nije Hrvatska, nego neka neodređena Globalinska država. Ali gdje god dođu u tom globalističkom selu, oni su ljudi druge klase, samo su ovdje u prvoj klasi.

Žao mi je da se i neki ozbiljni i znanstveno priznati ljudi ponekad u malom broju nađu u toj gomili koja poput crva migolji i vjerojatno, čak sigurno, širi jedni drugima, baš za inat taj nepostojeći virus.

Tvrdnja da je u prvom planu aktivistima briga za ekonomsko stanje, mirovine!?, radna mjesta, dakle isključivo materijalno pitanje( uz ono pravo na ludizam koji im je ipak na prvom mjestu), nije istina. Beskrajno je istinitije pitanje opstanka već tankoga sloja naših seljaka koji nas hrane, koji imaju odstojanje dok rade u polju i na imanju; oni znaju da etika liječnika ne ovisi o ekonomiji, nego da ekonomska slika ovisi o brizi za onoga tko radi. Kako proizvesti, kako prodati, kako ne biti bolestan 24 sata dnevno i 365 dana u godini? Seljak ne sudjeluje u tim luperkalijama koje su se uvijek pretvarale u razulareni i nedostojni skup onih koji ne promišljaju sudbinu Hrvatske na dugi put.

Mislim da mogu citirati kolegu Dubravka Jelčića: "Možda sam nepopravljivi idealist, ali Hrvatska je za mene, uza sve ostalo, još uvijek ponajprije etički pojam. Hrvatstvo je pitanje morala. Ljudi koji tog osjećaja u sebi nemaju, koliko god inače sposobni bili, nimalo danas ne koriste Hrvatskoj. Obratno: na odgovornim mjestima oni nam samo nanose štetu." (Pismo 27. ožujka 1997.)

Nevenka Nekić/hkv.hr