Zadnji komentari

Puštamo li da velika srbija galopira? 2.

Pin It

Razgovor: Akademik Josip Pečarić : “Nije lako biti Hrvat u Hrvatskoj.”… |  Braniteljski portal

PUŠTAMO LI DA VELIKA SRBIJA GALOPIRA? 2.

Da srpski fašizam prema nama Hrvatima je fašizam okupatora od 1918., a postojao je i ranije. Sjetimo se samo najave genocida tj. onog Stojanovićevog „Do istrage naše ili vaše“ iz 2002. itd.

(PISMO STIJEPU MIJOVIĆU KOČANU)

Dragi Stijepo,

Hvala na Tvom komentaru o srpskom fašizmu iz mog članka Puštamo li da Velika Srbija galopira?:

Kolega Milorad Popović, crnogorski književnik i dragi naš prijatelj, kada aktualno govori o srbskom fašizmu u jednomu je detalju NEPRECIZAN, znači NETOČAN! Naime, nisu srbski okupatori Hrvatske prema Hrvatima samo šovinisti, nego su jednako i fašisti, kao i prema Crnoj Gori i Crnogorcima. U oba slučaja cilj je isti. Zauzeti Jadransku obalu. Dokaza je napretek!

Hvala Ti i na pojašnjenu što misliš pod ono „okupatori“:

Ja kažem ono što uočavam: da je istočnjački aneksoidni fašizam neprekinuti proces od 1918. do danas  i da je danas u naletu više nego ikada. Na žalost  velikosrbi su posvuda u svim diplomacijama, kod nas u svim ministarstvima prisutni i rovare, koriste sve mogućnosti, sve pukotine ...  a naši nespretni, ma, sve znamo! Dakle, to je sve na djelu SADA! Prezent!

Da srpski fašizam prema nama Hrvatima je fašizam okupatora od 1918., a postojao je i ranije. Sjetimo se samo najave genocida tj. onog Stojanovićevog „Do istrage naše ili vaše“ iz 2002. itd.

Inače da sam ja i ranije upozoravao da je i prva Jugoslavija bila fašistička država govori i to da sam o ZDS kao ustaškom pozdravu iz 1932.g. govorio kao o antifašističkom pozdravu što je posebno došlo do izražaja kada sam se Predsjedniku Ustavnog suda narugao o tome da tvrdi da je NDH i postojala te godine.

Meni je zato bilo mnogo važnije da raste uvjerenje i kod drugih o tom fašističkom ponašanju srpskog nacionalizma u kontinuitetu. A naš prijatelj Milorad Popović sjajno dovodi stvari na pravo mjesto kad o SPC govori kao klero-fašistima. Zapravo ponovno se pokazuje da napadi komunista na Ctkvu u Hrvata kao klero-fašističku je standarni obrazac kojim se oni stalno služe – optuži Hrvate za ono što rade ili su uradili Srbi (tu mislim i na komuniste bez obzira na nacionalnost jer su oni zapravo provodili srpski interes).

I moji Bokelji iz Hrvatske su komentirali događaje u Hrvatskoj.

Izaslanstvo ZBH, Srečko Đuranović predsjednik i Marijan Banelli, izvršni tajnik primio je u službeni posjet ministar vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske gospodin Gordan Grlić Radman sa suradnicima.

https://zbh.hr/2020/09/11/izaslanstvo-zbh-kod-ministra-gordana-grlic-radmana-2/

Itekako je zanimljiva raščlamba Iva Škanate, predsjednik Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809 Zagreb jer govori o ulozi Hrvata iz Boke koji su odigrali glavne uloge u onome što se dogodilo u Crnoj Gori. Pri tome je on Tivčanin pa itekako dobro zna i ljude o kojima piše.

Izdvojio bih ipak ovaj dio iz tog teksta;

Nećemo trošiti riječi, posebno opisivati te okolnosti, s obzirom da nam je teško zamisliti da danas postoji žitelj Crne Gore, dakle, i Hrvat, a napose Crnogorac, kojemu nisu poznate osnove crnogorske povijesti iz razdoblja neposredno prije stvaranja Kraljevine SHS 1918. godine i nakon toga. Iz toga razdoblja je i proglas, kojega citiramo prema knjizi crnogorskog povjesničara Šerba Rastodera „Skrivena strana istorije“, uz napomenu da je šteta da nije objavljen barem sedam godina ranije, možda bi se izbjegla neka moralna posrnuća iz 90-tih godina prošloga stoljeća, a možda i spasio koji život. Među 1.759 dokumenata koji su, kako naslov knjige kaže, bili „skriveni“, pronašli smo ovaj sljedećeg sadržaja:

„HRVATSKI NARODE!

Crna Gora plamti: Osamnaest hiljada junačkih Crnogoraca diglo se proti srbijanski nasilnoj upravi koja hoće da batinom i tamnicom uništi slobodu i samostalnost crnogorskog naroda.

Crna Gora ustade i puškom brani svoj ponos i svoje pravo. Dvije trećine Crne Gore, slavna Brda, Pivska župa, Rudina, cijela krajina od Pljevlja preko Kolašina do plavskog jezera, oko Podgorice, Rumije planina, Sutorman i Virpazar, a i istočna Hercegovina, Gacko polje, Morinje i Nevesinjsko polje su u rukama junačkih ustaša. Četiri srbijanske divizije muče se, ubijaju i pale, da ustanak uguše. Neopisiva nasilja, grozna umorstva, tisuće popaljenih kuća su jedini uspjeh srbijanske uprave u jadnoj zemlji, koja nakon sedmogodišnjeg rata i nečuvenih žrtava žudi za mirom i poretkom.

Nesretna sudbina junačkog crnogorskog naroda gotovo premašuje tvoju nevolju hrvatski narode.

Šta hoće Crnogorac?

On želi da je sam gazda u svom domu i da kao jedan sa susjednim, jugoslovenskim srodnicima u prijateljskoj i samoodređenoj vezi živi.

To isto i Ti želiš Hrvatski narode!

Protiv čega se bori Crnogorac?

Bori se protiv narinute mu srbijanske uprave, koja ne vodi računa ni o tradiciji, ni o običajima a najmanje o slobodnom razvitku naroda.

Bori se jer ga bezdušno muči u tamnici i sramno batina srbijanska vojska. Bori se jer ga Srbijanac za podjarmljena roba smatra. Isti jadi Tebe tište Hrvatski narode!

Čujte Hrvati i Crnogorska borba i naša je borba. Zato je sveta dužnost svakog Hrvata da pomogne gđe i kako može junačkom Crnogorcu jer se on i za nas bori.

Hrvat koji nesrećom u srbijanskoj vojsci služi a stigne u Crnu Goru ima će prilike da pomogne ustaši. Propusti li to izrod je i srbijanski plaćenik. Onaj hrvatski sin pak, koji oružje digne protiv Crnogorca taj se bori protiv naše hrvatske slobode, taj nek bude proklet, kao izdajica Hrvatskog naroda.

Pamti to hrvatski sine i širi misao da se junački brat Crnogorac za svoju a i za našu slobodu bije. Tebi hrvatski narode srbijanski zločinac zatajuje crnogorski ustanak i njegov uspjeh. Cenzura i laži srbijanske sakrivaju tragediju crnogorsku, jer se silnik boji. Tebe može zavaravat ali inozemstvo ne. Zato čuj!

Komisija velevlasti koja je bila poslata da crnogorske tužbe izvidi predložila je jednoglasan zaključak, da se ima Crna Gora od Srbijanaca riješit i da joj se dade samouprava. Tim predlogom komisije, koju su vodili engleski general Filips i grof Salis, osigurana je sloboda crnogorskog naroda, jer je bez dvojbe da će konferencija mira i ovaj predlog uvažiti.

Ponosan i junački Crnogorac dokazao je svijetu da za slobodu mrijeti znade. Zato je i dostojan slobode. On nepušta prije oružja dok mu sloboda nije zajamčena i dok srbijanska okupacija sa svim grozotama traje, on se bori i dalje.

Čujte Hrvati! Crnogorci se nadaju pomoći naše, da zajednički srušimo srbijansku hegemoniju i stvorimo savez slobodnih država slavenskog juga.

Zato radi i spremaj se Hrvatski narode da te odsutan čas nađe spremna.

U mjesecu rujnu 1919.

Zastupnici hrvatskih pučkih stranaka u tuđini“

Za sam kraj ostavio sam prof. dr. sc. Vandu Babić, Bokeljku sa zadarskom adresom koja je upravo poznata po svom radu na promicanju Hrvata i hrvatske baštine Boke, a koja je dala intervju portalu centralna.ba. Ona je i na zanimljiv način komentira ulogu SPC pa mi zapravo to daje poveznicu s onim što je govorio Milorad Popović. Naime dok Popović govori o klero-fašizmu prof. Babić govori o zločinu i silovanju::

Dogodili su se parlamentarni i lokalni izbori (Kotor, Tivat) u ozračju pandemije i litija koje su osam mjeseci svakodnevno doslovno silovale državu. Ne pamtim i ne poznam ni jedan slučaj da neka vjerska organizacija dobije toliku slobodu da svojim ponašanjem ugrožava druge. To je SPC u Crnoj Gori radila ne od jučer nego od Osmanlijskih vremena do danas. Tko god se bavi poviješću znade o čemu govorim tako da neću posebno pojašnjavat nešto što ulazi u okviri opće kulture.

Da svaki dan ponavljate da je nebo zeleno ono bi vrlo brzo i pozelenjelo tako da su litije oslabile ionako do tada labilan crnogorski identitet- Labilan upravo zato što se SPC svojski trudila u prošlosti (pročitajte Erdeljanovića ili Nakićenovića) svakog Crnogorca ako ne preobući onda makar obojiti svojim nacionalnim imenom. Najlakši put velikosrpskoj politici je napraviti to baš preko SPC koja u svom nazivu ima ono što Crnogorcima prema njihovi mjerilima i zamislima  nedostaje. Dovoljno je doći u Kotor i na crkvi sv. Nikole vidjet desetmetarsku srpsku zastavu. U ni jednoj zemlji na svijetu osim u Srbiji nećete naći zastave na pravoslavnim crkvama. Kako je to nacionalna crkva zastava u pravilu stoji unutar iste. Takvo ponašanje nije vjera, to je izazivanje. Nije dobro već iskra zla koja zbunjuje svađa, unosi nemir i razdor. A kršćanski nauk je sve suprotno od rečenog i viđenog! 

Dakle, u Crnoj Gori dogodilo se silovanje i to svakodnevno, pred našim očima, očima europskih susjeda. Nijekanje toga značilo bi sudjelovanje u istom tako da smo svi dužni podići svoj glas. 

Litije znače: veliki broj vjernika SPC naoružanih srpskim nacionalnim zastavama koji su koračali ulicama ili čak i brodicama pokušavajući svoje nečasne namjere uokviriti tradicijom i usporedit se s Peraškim ceremonijalima koji u Boki žive od 15. st. neprestano.

Dakle, u Crnoj Gori, u Boki dogodio se zločin i silovanje. 

Naši ljudi u toj priči su oni koji su osam mjeseci prije izbora scenografijom SPC napajani strahom tražili miran način rješavanja Zakona o vjerskim slobodama pa su neki podlegli i pomislili kako je država zakinula SPC, drugi su prepoznali obrazac devedesetih, treći nisu prepoznali krucijalni trenutak i nažalost  izdigli su vlastite frustracije iznad općih interesa svog naroda i svoje države. Na kraju, rezultat je poznat.

Svjedoci smo velikih skupova podrške u Crnoj Gori. U Podgorici je bilo 50. 000 ljudi. Gotovo nadrealno zvuči da se u Cetinju bodrilo uz zvuke i riječi Tompsonovih i Škorinih domoljubnih pjesama . Što se to dogodilo u Crnog Gori?

 Crnogorci su se podigli na noge i to je dobro. Nikad to nije bilo potrebnije, pa čak i 2006. je bio slabiji nacionalni zanos. Crna Gora treba narodni preporod, jer su ih u novijoj povijesti uvijek zakidali i potiskivali. Crna Gora mora konačno ispisati svoju iskaznicu, domovnicu, svoje ime kako bi stala na kraj svima koji je žele vratiti u srednji vijek. I sad je taj trenutak. Kao netko tko pripada crnogorskoj dijaspori osjećam dužnost stajati uz bok i svojim znanjem i srcem pomoći.Čavoglave je pjesma koja je nastala kad smo se mi u Hrvatskoj borili s istima koji danas napadaju Crnu Goru. Narod je to prepoznao. Ta pjesma je imala svoj smisao i svoj cilj. Crnogorci su je pravilno upotrijebili. To je uzvik, vapaj, glas, to je odluka i spremnost reći NE!

 https://centralna.ba/u-crnoj-gori-i-boki-se-dogodio-zlo-i-svi-smo-duzni-reagirati/

https://zbh.hr/2020/09/16/u-crnoj-gori-i-boki-se-dogodio-zlo-i-svi-smo-duzni-reagirati/

Zapravo meni je posebno bila zanimljiva Popovićeva rečenica: „Dakle, ne Amfilohije Radović, koji uz sve marifetluke i primitivizam i klerofašizam ne bi mogao srušiti tu prozapadnu građansku strukturu, da nije bilo Miodraga Perovića i Žarka Rakčevića. Oni su danas glavni kreatori, a Dritan Abazović je tu efemerna osoba koja, vjerojatno i kad bi htjela nešto, jednostavno mislim da nema sposobnosti.”

1. Zašto? Zato što spominje mog kolegu matematičara prof. dr. Miodraga Perovića iz Podgorice. O njemu je Popović posebno govorio i u svom razgovoru na TV Crne Gore tj. o tom velikom obratu kod mog kolege Perovića. Popović je govorio o zajedničkom stvaraju tjednika „Monotor“ koji je bilo glavno glasilo onih koji su se borili za neovisnost Crne Gore. To se lijepo može vidjeti i iz mog starog članka Vukovar i Galipolje koji dajem u prilogu. Članak je dan u mojoj knjizi Borba za Boku kotorsku / U Boki kotorskoj svaki kamen govori – Hrvatski, Element, Zagreb, 1999., u kojij su dana još tri ćlanka u kojima se spominje monitor (Sv. Sava uljez na Prevlaci, Nedeljna Dalmacija, 16. veljače 1996.; Povratak Hrvata u Crnu Goru  (Gdje su nestali Hrvati iz Bara?), Hrvatski Obzor, 2. rujna 1996.; Meta je bila Hrvatska, Matica,  časopis  Hrvatske  matice  iseljenika, broj 3, 1997.)

Napominjem da je Popović spomenuo i Mladena Lompara kao jednog od tih osnivača „Monitora“.

Popović je spomenuo današnje obiteljsko bogatsvo Perovićeve obitelji. Mene je zainteresirala njegova znanstvena karijera – ipak mi je kolega matematičar. Na MathSciNetu se vidi da je objavio 7 (sedam) znanstvenih radova s kojima u RH ne bi mogao biti više od docenta, a on je bio redoviti profesor u Crnoj Gori. Svojih šest istraćživačkih radova objavio u razdoblju od 1976-1986, a zadnji pregledni u meni nepoznatom crnogorskom časopisu 1993. To je vrijeme kada sam i ja počeo s radom u matematici pa me podsjetilo na moj pokušaj vraćanja u Crnu Goru. Javio sam se na natječaj Pomorskog fakulteta u Kotoru i bio jedini kandidat. Rekli su mi da ne mogu biti izabran jer sam u Beogradu bio asistent. Kao magistar elektrotehnike i nisam mogao biti više od asistenta iz Fizike, ali na taj natječaj je bio zamatematiku i ja sam se javio kao doktor matematičkih znanosti. Upitao sam ih: A da sam radio kao vtatar na Glazbenoj akademiji znači li to da bih kod vas mogao biti samo vratar iako sam doktor matematike? Zahvaljujući ovoj spoznaji o kolegi Peroviću i činjenici da je imao desetak puta manje radova od mene u to vrijeme i dogurao je do redovitog profesora sve mi je mnogo jasnije. Naime u odgovoru mi je rečeno da bih po znanstvenom radu mogao biti docent! Drugim riječima tamo je izgleda vrijedilo pravilo što više znanstvenih radova to manje zvanje.Naravno sve mi je bilo jasno i došao sam u Zagreb gdje su mi odmah rekli da imam uvjete za redovitog profesora, ali pošto nisam radio kao matematičar birat će me prvo za izvanrednog profesora, a onda prije vremena i za redovitog. Tako je i bilo.

Josip Pečarić 

PRILOG:

Vukovar i Galipolje

Dom i Svijet, informativni tjedni prilog za iseljenike, br. 111

Večernji list (inozemno izdanje), 3. lipnja 1996.

Crnogorski nezavisni tjednik Monitor u tekstu “Vukovarsko Galipolje” povezuje Vukovar i Galipolje. I zaista su ta dva simbola povezana mnogim nitima. Na Galipolju su Englezi žrtvovati Australce i Novozelanđane. Gubici među njima su bili ogromni - naravno ne i među Englezima. A Vukovar je srpsko Galipolje jer su Srbi imali daleko više žrtava od branitelja iako “je za vrijeme borbi JNA, zajedno sa srpskim paravojnim formacijama, koncen-trirala oko grada snage jačine 30.000 do 50.000 ljudi, dok je branitelja Vukovara bilo između 1500 i 1800 ljudi.

Prednost srpske strane u tenkovima i topovima bila je upravo nevjerojatna 100:1 (...) POBJEDA, uz ovakav odnos snaga, međutim, uvrštena je u program proučavanja unutar tzv. jugoslavenskog školskog sustava i smatra se SVIJETLIM PRIMJEROM”. Monitor piše i o Ovčari i svemu što je uslijedilo nakon “svijetle” pobjede.

17. 000 prosvijeda

Naravno, onaj tko malo bolje poznaje srpsku povijest znat će da je veličanje takve pobjede kod Srba nešto najnormalnije. Iz jednostavnog razloga što to jest pobjeda. A Srbi nemaju pobjeda kojima se mogu dičiti u ratovima koje su vodili sami. Još krajem prošlog stoljeća zaratili su s Bugarima i bili poraženi za nekoliko dana. Dali su povoda i za Prvi svjetski rat. I tu su imali nekoliko “pobjeda” na početku rata kojima se ponose na isti način kao i s Vukovarom. Naime, tada su Hrvati u austrougarskoj vojsci bacali oružje i s podignutim rukama bi išli predati se svojoj “braći”. A braća bi ih poubijala. Na isti način na koji se Monitor čudi slavljenju “pobjede” u Vukovaru, Srbima se čudio Krleža za slavljenje ovih pobjeda iz I. svjetskog rata. Ali, pitam se ja, pa čime onda da se pohvale. Pa u Vukovaru se ona šačica ljudi branila i odoljevala tolikoj sili 3 mjeseca, a u ovim pobjedama u Prvom svjetskom ratu ubijani su ljudi s rukama dignutim uvis! A ima još jedna stvar. Danas se parafraziraju Miloševićeve riječi i kao “Srbi ne znaju da rade, ali znaju da bježe”. Zaista, vukovarska epopeja hrvatskih ratnika, doprinijela je da četiri godine kasnije vidimo kako cijela srpska vojska iz tzv. “Krajine” bježi zajedno s narodom. Ipak tu se radi samo o “Krajini”, dok je u I. svjetskom ratu bježala cijela cjelcata srpska vojska preko Albanije u Grčku. Istina, cijeli narod nisu tada mogli povesti sa sobom, jer ne bi uspjeli pobjeći. Visoke i surove su albanske planine.

A ovdje u Australiji 25. travnja svake godine je dan sjećanja na galipoljske žrtve. Mimohodi su vojnika ulicama australskih gradova. Očekujem i pobjednike iz tog I. svjetskog rata: Srbe. Prošle godine je cijeli svijet vidio njihov kukavičluk, a oni će opet marširati. Naučili ljudi “pobjeđivati”. Kao u Vukovaru, ako imaju sve a protivnik ništa. Ili kao u Kninu kada su snage izjednačene! Vjerojatno je, mislim, Australcima neugodno što će i oni biti tamo. Ali varam se. U povorci su i četnici. Nose transparente s imenima Draže Mihajlovića i Ravne Gore. U prvi moment pomislim: Zar je moguće da idu četnici, da idu i oni koji su poslije “sjajne pobjede” u Vukovaru, a kojoj se ruga i Monitor, pjevali ulicama razrušenog Vukovara:

“Slobodane, pošalji salate,

Bit će mesa, klat ćemo Hrvate”.

i to prenijele televizije širom svijeta! Zar je moguće da Australci na taj način skrnave svoje mrtve iz Galipolja? Jest. Još doznajem da su Hrvati grada Melbournea prosvjedovali s 17.000 potpisa ali bez uspjeha. Vjerovali ili ne!

Novi svetski poredak!?

Jedino racionalno objašnjenje koje mi pada na pamet je da možda Australci misle da su Englezi u II. svjetskom ratu izigrali Srbe na sličan način kao i njih na Galipolju. Naime, engleske tajne službe su organizirale puč i velike demonstracije u Beogradu 27. ožujka 1941.

Rezultat je bio opet jedan rat koji je vodila sama srpska vojska (jer svaka Jugoslavija je Srboslavija) i opet je rat izgubljen za nekoliko dana. I kralj se našao u Engleskoj. I dok Nedić surađuje s Nijemcima, dotle kraljev general Draža surađuje i s jednima i drugima (knjiga dokumenata suradnje četnika s Nijemcima beogradskog profesora Marjanovića može se naći i ovdje u Australiji). Čeka, po starom srpskom običaju, pobjednika kome bi se na kraju priključio. A usput vrše velika zvjerstva. Ali Draža se nije uspio uključiti u pobjednički tabor. Nisu ga htjeli saveznici. Ali ne zbog zvjerstava koja su četnici počinili nad Hrvatima (i katolicima i muslimanima), već iz jednog drugog razloga, veoma praktičnog. Saveznicima su trebale snage koje će se boriti s njima protiv njihovih neprijatelja. Jasno je da oni dobro znaju da od Srba to nisu mogli očekivati.

Da su njima dali oružje, tada ne tako moćno kao u vrijeme Vukovarske bitke, pa šta bi takvi vojnici, ako ih tako smijemo i nazvati, tada mogli nekome napraviti. Samo bi još više ratovali protiv nemoćnih, žena i djece. A Njemačka je sredinom rata još uvijek bila moćna, pa su Saveznicima zaista trebali stvarni saveznici. A na tom prostoru su postojale zaista samo dvije vojske koje su to mogle. Obje hrvatske: ustaše i dalmatinski partizani. Europa dobro zna i pamti hrvatske ratnike. Pa nisu oni iz čista mira donijeli odluku o embargu na uvoz oružja, u stvari na naoružavanje Hrvata. A znaju i malo povijest. Znaju da su Turci bili u Budimpešti, ali ne i u Zagrebu. Znaju Hrvate i iz Tridesetogodišnjeg rata. Znaju i što je Napoleon mislio o hrvatskim ratnicima. I zato je saveznička odluka da oružjem pomognu partizane, koje u svojim dokumentima i nazivaju hrvatskom vojskom, a ne srpsku vojsku, tj. četnike, bila izuzetno racionalna odluka. A srpski interes je zaštićen jer je Tito, nakon što je, opet veoma brzo, porazio četnike, njih sve primio u partizane. To je i bio početak pretvaranja partizana iz hrvatske vojske u ono što je postala JNA 1991. godine. Naravno, mala je vjerojatnost da su zato četnici marširali ulicama australskih gradova i ovog ANZAC DAYA. Vjerojatnije je da Australci i danas, kao u Galipolju, slijede englesku politiku. Politiku koja je u ovom ratu, kao nikad u povijesti, pokazala svijetu svoje pravo lice. Sjećam se da sam upravo u Melbourneu, o toj politici, o tzv. novom svjetskom poretku rekao na hrvatskom radiju. Naime, govoreći o njihovoj podršci takvim zločincima kakvim su se Srbi pokazali cijelom svijetu u ovom ratu rekao sam: ”Kao da kažu: Pa to su, pobogu, učinili naši prijatelji. Pa kako netko može i pomisliti da ih treba kazniti!”

To bi izgleda trebao biti taj NOVI SVJETSKI POREDAK; njihovi prijatelji mogu činiti i vršiti genocid, a oni drugi se ne smiju ni braniti. Pitam se samo što je NOVO u tom Novom svjetskom poretku.” Marširanje četnika australskim gradovima nam pokazuje da oni nisu odustali od takvog shvaćanja Novog svjetskog poretka. Nisu oni bez razloga spriječili kažnjavanje Srbije za učinjeni genocid. i još su ih nagradili. Ali krila su im dobro podrezana. Hrvatska je i te kako mnogo doprinijela tom podrezivanju