Zadnji komentari

„Novo normalno“ ili „privremeno normalno“

Pin It

„Lingua dolis instructa mucrone nocentior ipsa“, latinska je izreka koja nas upozorava da jezik naoružan lukavošću biva opasnijim i od samoga noža. Povijest manipuliranja jezičnim izrazima stara je koliko i čovjek kao biće zajednice te se takva lukavost u posve određenome smislu pokazuje mračnom stranom jezika.

Govorimo o čovjekovoj zlouporabi jezične djelatnosti, tendencioznome i zlonamjernome korištenju jezikom kao vlastitošću koja je svojstvena samo ljudskomu biću. Jezik biva jednim od „čovjekovih monopola“ ili „antropina“, po čemu se ljudsko biće razlikuje od životinja ili, možemo slobodno reći, drugih životinja, uzmemo li u obzir određenje da je čovjek „razumska životinja“ ili „animal rationale“, kako to naučava aristotelovsko-skolastička tradicija. „A govor [lógos] jedino čovjek ima među (svim) životinjama [zóon]“ (1) , kaže Aristotel u djelu „Politika“ (pri čemu valja razlikovati jezik, svojstven samo čovjeku, od životinjskih sustava komunikacije, koje, budući da pojam „jezik“ nije jednoznačan, nego semantički metaforičan, možemo u nekome smislu smatrati „životinjskim jezikom“) (2).

Moć apstraktnoga mišljenja i diskurzivna narav jezika omogućuju čovjeku pojmovno iskazivanje zbilje, ali i njezino zamućivanje i prikrivanje. Uz komunikacijsku funkciju jezik ima ili može imati i brojne druge, a među njima je i manipulacijska. S obzirom na to da je čovjekov odnos prema zbilji jezično su-konstitutivan, moguće je nejasnim i zamućenim jezikom preobličiti i izobličiti, učiniti deformiranom i sámu zbilju, čime jezik biva instrumentaliziran i postaje svojevrsno oruđe za (pre)oblikovanje svijeta i ljudskih života. Pri tome posebice opasnima imamo smatrati slučajeve kada se istinolika opsjena prikrade u naše živote i upinje se postati sastavnim dijelom svakodnevice. U takvim slučajevima govorimo o lingvističkome inženjeringu.

Fraza virulentnija i od koronavirusa

Takovrsnim jezičnim inženjeringom nastaju nove riječi, uvode se nestandardni i nerijetko protusmisleni jezični izričaji, ucjepljuju se nova značenja u otprije postojeće riječi ili ih se nasilno uvodi u nezgrapne, značenjski defektne sintagme. Premda su takve sintagme naočigled defektne, ustrajno ih se pokušava prikazati kao efektne kako bi se njihovim uobičajenjem i prihvaćanjem iznudio nekritički pristanak te postigla slijepa poslušnost i povlađivanje Novo normalnoautoritetima. Svjedoci smo posljednjih mjeseci da nam se, kao tipičan primjer takve sintagme, nameće „novo normalno“.

Dotična je sintagma naišla na razmjerno rijetke, ali utemeljene i suvisle kritike. Tako sociolog Drago Čengić za „novu normalnost“ kaže da je „fluidan pojam koji ovisi o percepciji ugroze zdravlja pojedinca i broju zaraženih, ali i o poslovnim interesima“. (3) Znatno određenijom i oštrijom kritikom na jezični sklop odnosno frazu „novo normalno“ obrušio se književnik Miljenko Jergović napisavši:

„Najnovija fraza, koja ovih dana preplavljuje javni prostor, i djeluje infektivnije i virulentnije od Covida-19 je ʹnovo normalnoʹ. Pretpostavka je, naime, kojoj se ne smije proturječiti, jer je tako odredio Krizni stožer, da je epidemija preobrazila svijet, da je fizičko rastojanje, koje policajministar Božinović i primarijus Capak nazivaju socijalnom distancom, imperativ svih budućih međuljudskih odnosa, i da će to utjecati na sva politička, kulturna i civilizacijska načela na kojima je prethodno bio temeljen naš svijet.“ (4)

Zanimljivo je napomenuti da se na citirani Jergovićev članak osvrnuo s odobravanjem don Anđelko Kaćunko. U „Hrvatskome tjedniku“ napisao je polemički tekst pri čemu „novo normalno“ prikazuje kao „oporbu Novosti Kaćunkokršćanstva“. Za Jergovića kaže da je „umno publicistički razorio medijski napuhanu kulu od karata silnih ʹargumenataʹ i ʹprotuepidemioloških mjeraʹ“. U članku Anđelka Kaćunka nadalje čitamo:

„Istaknuo je [Miljenko Jergović – op. M.M.L.] (što i sam do iznemoglosti ponavljam), kako u toj ʹnakaradi od fraze 'NOVO normalno' nije samo neznanje hrvatskoga jezika, proizašlo iz kroničnog nečitanja, nego je riječ i o nakaradi mišljenja. Ono što je normalno, ili što je – poslužimo se nakaradom – 'STARO normalno', nije stvar jednokratnoga dogovora, niti je proizvod neke capaške i božinovićevske jednokratne političke ili epidemiološke svijestiʹ. Naime, na tom ʹSTAROM normalnomʹ utemeljena je ne samo naša europska civilizacija, nego i naša ljudskost i pismenost, pojasnio je kolumnist dodavši kako je opasna i ekstremistička ʹideja da bi se načela koja se primjenjuju ili prihvaćaju u nenormalnoj situaciji mogla ili trebala postati normalnaʹ, kao što je ʹu nacističkoj Njemačkoj zdravlje bilo propisano kao patriotska obveza svakoga čistokrvnog Nijemcaʹ.“ (5)

Don Anđelko Kaćunko u istome članku piše o okultizmu kao „praksi veoma raširenoj među vodećim ljudima politike“ i nadalje obrazlaže: „Dobro je poznato koliko je npr. Hitler bio u tu ʹduhovnostʹ uvučen i njome oduševljen. Možda je posve slučajno, a možda i nije, ali je svakako čudno što su i ʹčasna sestraʹ Alemka Markotić i ʹza-križen-pobožni-fraʹ Vili Beroš spominjali ʹkristalnu kugluʹ u odgovoru na pitanje o završetku epidemije…“ (6)

Krizni stožer i „reductio ad Hitlerum“

Premda sam se umnogome sklon suglasiti s pokudama koje su Miljenko Jergović i don Anđelko Kaćunko usmjerili prema sintagmi „novo normalno“, znatno sam suzdržaniji spram određenih njihovih kritika odnosno usporedaba koje se dohvaćaju Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske za sprečavanje širenja zaraze koronavirusom. Smatram da je neke odluke, postupke i načine komunikacije Stožera doista trebalo, a i dalje treba, izložiti odlučnoj kritici, Hitlerutemeljeno i odvagnuto, ali odvajkada sam bio kritičan prema kritikama i argumentacijama koje u nekoliko isforsiranih koraka otkližu prema onomu što filozofi odnosno logičari običavaju nazivati „reductio ad Hitlerum“.

Naime, Jergović je napisao da je „samo u nacističkoj Njemačkoj zdravlje bilo propisano kao patriotska obaveza svakoga čistokrvnog Nijemca“ te da je „to onda bilo to ʹnovo normalnoʹ, samo u nekoj drugoj, njemačkoj jezičnoj nakaradi“. A Kaćunko kaže (kako je već navedeno) da je „dobro poznato koliko je npr. Hitler bio u tu ʹduhovnostʹ uvučen i njome oduševljen“, iza čega slijedi rečenica u kojoj don Anđelko tendenciozno spominje doktoricu Alemku Markotić i ministra Vilija Beroša povezujući ih, uz spominjanje mogućnosti da su te veze slučajne, s okultizmom – kojim se, kako je prije istaknuo, uz ostale bavio i Hitler. Don Anđelko se pritom služi figurom misli poznatom kao „litota“ (grč. „λιτότης“), gdje se svjesno slabi ili umanjuje izraz kako bi se time postigao suprotan učinak: istaknula ili pojačala kakva ideja, predodžba ili emocija.

Neće biti suvišno razjasniti da je pojam „reductio ad Hitlerum“ skovao Leo Strauss, njemačko-američki politički filozof židovskoga podrijetla, koji je 1938. zbog jačanja Hitlerova nacionalsocijalizma napustio Njemačku i emigrirao u SAD. „Reductio ad Hitlerum“ je logička pogreška, a često i svjesna smicalica, gdje se u raspravi ili polemici protivnika odnosno njegova stajališta uspoređuje s Hitlerom ili nacionalsocijalizmom. Pogreška u zaključivanju nastaje po ovome obrascu: „Hitler je podupirao X. Dakle, X je loše, zločinačko, nacističko“. Takovrsnu pogrešku u zaključivanju, koju još nazivaju i „igranje na nacističku kartu“, razjasnit ćemo uz pomoć nekoliko jednostavnih primjera: Hitler je bio vegetarijanac. Dakle, vegetarijanstvo je loše, zločinačko i nacističko. Hitler je smatrao važnim jačati ratno zrakoplovstvo. Dakle, jačanje ratnoga zrakoplovstva je nešto loše i protučovječno, zločinačko i nacističko.

Doista, ako je u nacističkoj Njemačkoj zdravlje bilo propisano kao patriotska obveza, na što se osvrće i kao komparativni primjer uzima Miljenko Jergović, to ne znači da je svaka briga za zdravlje nacije potaknuta nacističkom ideologijom „nordijske rase“ i „nadčovjeka“. K tome je zanemarena jedna krupna i krucijalna razlika. Naime, Stožer civilne zaštite RH apelira da se zaštite životi i zdravlje bolesnih i najugroženijih, a ne rješava ih se u posebnim sanatorijima – za razliku od onoga što je činio Hitler i njegovo nacionalsocijalističko zakonodavstvo i rasno zakonomjerstvo, da bi eugeničkim putem dobio zdrav narod, takozvanu arijsku odnosno nordijsku rasu krepkih, silovitih i okrutnih ljudi. U Trećemu Reichu, kako je Hitler u utvarnim predodžbama zamišljao, imat će pravo gospodstva samo „arijski ʹHerrenmenschʹ“ kojega treba eugenički uzgojiti i pedagoški odgojiti. „Moja pedagogika je nemilosrdna,“ – izjavljivao je Hitler – „sve što je slabo mora se čekićem dotući. U mojim redovničkim zamcima odrast će omladina pred kojom će se svijet prestrašiti. Želim silovitu, gospodstvenu, neustrašivu i okrutnu omladinu… Iz očiju joj treba blistati slobodna, divna zvijer…“ (8)

Hitlerova netrpeljivost spram kršćana

Nijemci kršćanske vjere, bilo katolici bilo protestanti, koji su 30-ih godina 20. stoljeća činili više od 90 posto njemačkoga pučanstva, također su smetali Hitleru, ali ne, razumije se, zbog svoje narodnosti i rase. Dok je Hitlerov antisemitizam bio i rasni i vjerski, a ugrađivao je u tu mržnju i klasne elemente jer je u Židovima vidio „pohlepne kapitaliste“, k tome je bilo i zavisti zbog mnoštva uspješnih Židova na brojnim područjima, od znanosti i umjetnosti, do proizvodnje, trgovine i bankarstva – Hitlerova je netrpeljivost spram kršćana bila potaknuta isključivo njihovom vjerom i duhovnošću. Kršćanstvo je Hitler smatrao nastavkom židovstva, pronalaskom Židova Pavla. Četiri mjeseca prije nego će zaključiti konkordat s Crkvom, Führer je 23. ožujka 1933. u krugu najužih suradnika rekao da s njome treba zaključiti mir te objasnio: „Ja ću to i učiniti. A zašto da ne učinim? To me neće zadržati da kršćanstvo kasnije iskorijenim iz Njemačke, da mu ne ostane ni traga ni glasa. Čovjek može biti ili kršćanin ili Nijemac. Jedno i drugo ne može biti." (9)

U svjetlu svega navedenog posve mi se začudnim doimaju riječi don Anđelka Kaćunka kada je rekao da je Hitler bio uvučen u okultističku „duhovnost“ i njome oduševljen povezujući je, opet citiram riječi i složenice don Anđelkove, s „ʹčasnom sestromʹ Alemkom Markotić i ʹza-križen-pobožnim-fraʹ Vilijem Berošem, i to samo zato što su spominjali „kristalnu kuglu“ odgovarajući na pitanje o završetku epidemije. Poštovani don Anđelko ima pravo u tome vidjeti gatanje i vračanje, sve do hitlerolikoga okultizma, kao što ja u dotičnome spominjanju kristalne kugle razaznajem bezazlenu slikovitost u izričaju, čime se smjeralo izraziti krhkost znanstvenoga znanja i naznačiti male prognostičke dosege epidemiološke struke u susretu s pandemijom novoga i do sada nepoznatoga soja virusa.

Eufemistički bih mogao reći da je gospodin Kaćunko pretjerao, ali taj glagol ne doima mi se u ovome kontekstu prikladnim jer konotira kvantitativno nepodudaranje mišljenja i bitka, spoznaje i stvarnosti. Pretjerati znači ʹnešto učiniti u prevelikoj mjeri i količiniʹ. Ovdje je riječ o kvalitativnome ili bitnome otklonu riječi od stvarnosti, a ne o kvantitativnome ili stupnjevitome. Jer „reductio ad Hitlerum“ prilično je otrcana smicalica koja smjera ne samo diskvalifikaciji neistomišljenika i protivnika nego i njegovoj dehumanizaciji. A raščovječenje čovjeka je, metafizičkom terminologijom rečeno, supstancijalna promjena. U svakom slučaju promjena kvalitete, a ne kvantitete. Stoga tu nije riječ o određenome pretjerivanju, nego o potpunome promašivanju mete.

Stožeru civilne zaštite i Kriznomu stožeru Ministarstva zdravstva moglo se, i još uvijek se može, uputiti brojne argumentirane kritike umjesto etiketa i pseudo-argumenata poput „reductio ad Hitlerum“. Ali treba reći da članovi tih stožera uz prigovore zavrjeđuju i pohvale za mnogo toga učinjenog. S većim ili manjim uspjehom, s boljim ili manje dobrim rezultatima uzmogli su zadržati epidemiju pod nadzorom, zaštititi zdravlje i sačuvati živote mnogih naših građana, posebice onih najugroženijih. Imamo opravdane razloge za vjerovanje da su ovi ljudi željeli činiti dobro. I u toj želji i htijenju danomice ustrajavanju Uza sve propuste, neusklađenosti, upadanja u formalna i stvarna protuslovlja imaju pred očima cilj da bude što je moguće manje pobolijevanja i smrtnosti naših građanki i građana. Valjalo bi stoga biti određen i odmjeren u kritiziranju, što u slučaju izrečenih stajališta Miljenka Jergovića i don Anđelka Kaćunka ponajprije znači uočiti razliku između kritiziranja i „hitleriziranja“, bilo potonje izričito ili prikriveno.

Ustavni sud i mjerenje protuepidemijskih mjera

Hoću jasno istaknuti da smatram važnim pridržavati se protuepidemijskih mjera (s jezičnoga je gledišta zanimljivo da se gotovo isključivo govori o mjerama, a jedva da se spominju uredbe, propisi, pravila, upute, naputci, preporuke itd.). Držim da su mjere bile i jesu opravdane i potrebne ne zato što ih je propisao Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske – nego ih je, upravo obrnuto, Stožer propisao zato što su opravdane i potrebne. To nikako ne znači da je baš svaka mjera bila opravdana, niti znači da su sve mjere uvedene u skladu s načelom razmjernosti. Još manje to USznači da je svaka mjera bila dobro argumentirana ili, kako bi se to reklo pomodnom novinarskom terminologijom, „iskomunicirana“. Svjedočili smo lutanjima, zastranjenjima, neujednačenostima, nekoherentnostima.

O uvedenim protuepidemijskim mjerama oglasio se na sjednici održanoj 14. rujna Ustavni sud Republike Hrvatske. Znatnom je većinom glasova odlučio da su sve mjere, s iznimkom one koja se odnosila na zabranu rada nedjeljom, bile u skladu s Ustavom RH i da su za njihovo donošenje postojali objektivni i racionalni razlozi. Mnogi kritičari smatraju da obrazložbe tih odluka na brojnim mjestima pokazuju raznovrsne i višeaspektne slabosti i ranjivost na argumentirane prigovore, ali time se u ovome članku nećemo baviti.

Tijekom posljednjih pola godine svjedočimo da su zbog pandemije bolesti COVID-19 uzrokovane koronavirusom uvedene diljem Europe i svijeta različite mjere. Nazivane su anglizmom „lockdown“, također i stoljećima starim galicizmom „karantena“ (riječ je posuđena iz franc. „quarantaine“ u značenju ʹčetrdesetʹ; mornare i putnike za koje se sumnjalo da imaju kakvu zaraznu bolest zadržavalo se u izolaciji četrdeset dana), terminima „izolacija“, „samoizolacija“ i slično.

Raspršeni i atomizirani otoci

Imperativi trenutačnoga pandemijskog življenja izriču se sintagmom „novo normalno“ i s njome povezanim pojmovima „fizička distanca“ i „izolacija“. Uputno je svrnuti pozornost na etimologiju potonje riječi. „Izolacija“ dolazi od talijanskoga „isola“ što znači ʹotokʹ, a dublji korijeni sežu do latinskoga „īnsula“. Izreka „deportatio in insulam“ prevedena s latinskoga znači ʹprogonstvo na otokʹ a odnosila se na kaznu progonstva u starome Rimu. Biti izoliranim znači nalikovati otoku, a bivati otokom u tome bi smislu značilo podnositi odijeljenost, trpjeti kaznu. Neotklonjivo se nadaje pitanje: Jesu li Europa i cijeli svijet, svekoliko čovječanstvo, prognani uslijed pandemije koronavirusa na neki imaginarni i simbolički otok ili, prikladnije rečeno, jesu li se i sami prometnuli u mnoštvo atomiziranih i raspršenih otoka, nakon čega se ponašaju kao distancom odijeljeni individuumi, a ne osobe za koje je konstitutivna relacija prema drugim osobama, druženje i interakcija, blizina i prisnost? Ljudi se u „lockdownu“ i izolaciji nađoše suočeni s opasnošću da postanu svojevrsne „monade“, u sebe zatvoreni i samodostatni duhovni atomi „bez prozora“, kako je monade u djelu „Monadologija“ tumačio znameniti njemački racionalistički filozof i matematičar Gottfried Wilhelm Leibniz.

Ne možemo u ovome kontekstu zaobići roman „Kome zvono zvoni“, koji je napisao Nobelovom nagradom okrunjeni američki književnik Ernest Hemingway. On prije početka ovoga romana navodi misli Johna Donnea, engleskoga metafizičkog pjesnika s kraja 16. i početka 17. stoljeća, katolika prožetoga dubokom vjerom:

„Nijedan čovjek nije Otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako more odnese Grudu zemlje – Europe je manje, kao da je odnijelo kakav Rt, Posjed tvoga prijatelja ili tvoj vlastiti; smrt svakoga čovjeka smanjuje mene, jer sam obuhvaćen u Čovječanstvu; I zato nikada ne pitaj kome zvono zvoni; Tebi zvoni.“ (10)

Način življenja označen sintagmom „novo normalno“ ovodobnoga čovjeka vodi do toga da zastrašen i zaglušen, izoliran ili „uotočen“, ne čuje nikakva zvona. A ona zvone na uzbunu, pozivaju da se trgnemo i suprotstavimo opasnim tendencijama da se „novo normalno“ prikaže kao nešto uistinu normalno. Uz ostalo je posrijedi jezični sklop posve nepripadan hrvatskome jeziku.

Rogobatnost sintagme „novo normalno“

Izričaj „novo normalno“, jednostavno i mehanički preuzet iz engleskoga jezika („new normal“), uza sve upozorava na zabrinjavajuću pojavu globalizmom nošene amerikanizacije drugih kultura pa time i jezikâ. Te pojave nisu zaobišle ni Hrvate i njihov jezik. Političari i novinari utječu se nekritičkomu prihvaćanju anglizama (mahom amerikanizama), pokazujući time nebrigu o hrvatskome jeziku i nedostojno podaništvo ili tzv. kolonijalni lingvokulturni mentalitet. Svjedočimo zabrinjavajućim pojavama da se preuzimaju ne samo riječi i sintagme nego i sámi duh engleskoga jezika; njemu svojstveni oblici i način tvorbe, sintaksa i semantika. Valja pri tome reći da nije toliko nepoželjno prihvaćanje tuđica, koliko izostajanje njihove odgovarajuće prilagodbe. Ako već prihvaćamo engleske i druge inojezične elemente, njihovi se modeli trebaju prilagoditi hrvatskomu jeziku. Kada je riječ o jezičnome sklopu „novo normalno“, valja primijetiti da smo suočeni s dvama pridjevima, bez imenice na koju se odnose, što nije svojstveno višeriječnim pojmovima u hrvatskome jeziku. Stoga je u duhu hrvatskoga trebalo „new normal“ prevesti u „nova normalnost“ (što bi bila morfološki prilagođena složenica koju čine pridjev i imenica).

Ali premda bi to u jezičnome pogledu bilo pravilno prilagođeno hrvatskomu jeziku, doista je teško pronaći primjer gdje bi ispred imenice „normalnost“ bilo opravdano i prikladno staviti pridjev „nova“. Ako je nešto normalno, znači da je uredno, pravilno, onakvo kakvo treba biti – a to podrazumijeva da ne može biti novo. Neće biti nepotrebno podsjetiti da se riječ „normala“ odnosi u geometriji na okomicu, tj. na pravac okomit na drugi pravac ili ravninu. „Normalan“ dolazi od latinskoga „normalis“ u značenju ʹpravilanʹ, ʹpravokutanʹ (u Dalmaciji, Primorju i Istri rekli bi „biti u škvari“, u kontinentalnim krajevima Hrvatske „u vinklu“) pa u tome pogledu i smislu doista nije jasno kako se na novi i drukčiji Koronanačin može biti normalan. Sve nas to navodi na zaključak da kod sintagme „novo normalno“ riječ ne samo o jezičnoj neskladnosti nego i značenjskoj nereferencijalnosti, štoviše i neprikladnosti za gradbu metaforičkih značenja.

U ovome sam članku kritizirao Miljenka Jergovića i don Anđelka Kaćunka zbog utjecanja neiventivnom i umnogome otrcanom načinu zaključivanja „reductio ad Hitlerum“, ali sam, s druge stane, spreman reći da zavrjeđuju pohvalu za mnogo toga inog što su napisali u navedenim člancima, navlastito za iskazanu brigu o hrvatskome jeziku. Vrijedi u tome smislu citirati Jergovićeve književnoumjetnički intonirane rečenice, ujedno oružnički precizne i širokih obzora u svojoj priopćajnoj ekonomičnosti:

„Hrvati, kažu istraživanja, malo čitaju. Ne trebaju nam istraživanja i da primijetimo da otežano govore hrvatski jezik. I pritom malobrojni među njima imaju svijest o tome da su ove dvije stvari povezane: malo čitanje i otežano govorenje. Pa se tako onda svako malo pojavljuju nezgrapne i kvrgave fraze, rogobatne riječi, kojima javne osobe, brbljači i brbljačice na komercijalnim i na onoj jednoj državnoj televiziji, a za njima i vladajući političari, pokušavaju izraziti neko novo stanje ili neku malo drukčiju pojavu. / U pravilu, radi se o doslovnom prijevodu s engleskog – jer to je jezik koji se na hrvatskoj razini može znati i bez čitanja, ali ga formiraju i razvijaju oni njegovi izvorni govornici koji itekako čitaju – najčešće prisvojenom preko naslova u nekom stranom ili domaćem tabloidu ili toaletoidu. I još nešto je pravilo: za to tobože novo stanje i za drukčiju pojavu postoje u hrvatskom jeziku vajkadašnje riječi i fraze, ali za njih naša nečitajuća čeljad naprosto ne zna. / Najnovija fraza, koja ovih dana preplavljuje javni prostor, i djeluje infektivnije i virulentnije od Covida-19 je ʹnovo normalnoʹ.“ (11)

Zašto ne „privremena nenormalnost“?

Dospijevamo pred pitanje: Kako je nastao te u jezičnu praksu ušao izraz „novo normalno“? Sintagma „new normal“, kako se uvriježeno smatra, pojavila se nakon svjetske financijske krize koja je počela 2008. te se isprva ova sintagma odnosila na nove uvjete poslovanja i ekonomske strategije za trajanja recesije u godinama koje slijede. „New normal“ rabi se od tada i u drugim kontekstima i područjima da bi se time izrazilo kako su neke pojavnosti i prakse, koje prije nisu bile normalne, nakon krize postale svakidašnje (engl. „commonplace“) ili uobičajene (engl. „accustomed“).

Nije potreban neki osobit osjećaj za značenje pojmova kako bismo primijetili i razabrali da je u najmanju ruku čudno to što umjesto sintagme „novo normalno“ nije u medijski i javni prostor puštena primjerice sintagma „privremeno normalno“ (engl. „temporary normal“). Iako ni taj pojam zbog svoje logičke i jezične neprikladnosti ne bi bio imun na opravdane prigovore, ipak bi zbog jasnoga spominjanja privremenosti nastaloga stanja ulijevao više optimizma i otvarao nadu da će nevoljama s pandemijom bolesti COVID-19 jednom doći kraj, pri čemu smo skloni očekivati da to „jednom“ znači uskoro, nakon čega će se naš vrli novi svijet vratiti, recimo to jednako nezgrapno, „staronormalnom“ i „normalno normalnom“ načinu života.

„Svijet više neće biti isti“

Nenormalni način života, prožet strahom i ocrtan ograničenjima, nikada ne može postati „nova normalnost“ jer jednostavno nema govora o normalnome životu i međuljudskome ophođenju u situacijama gdje se fizička distanca nameće kao imperativ, mjera i mjerilo. Najgore ili možda najbolje od svega je što su se mogli čuti glasovi – i to od najvećih svjetskih političkih moćnika i duhovnih mjerodavnika – da nakon pandemije koronavirusa svijet više neće biti isti, da ništa neće biti kao prije. Izrečena od utjecajnih ljudi, ta se mišljenja šire i ukorjenjuju. Bit će dovoljno spomenuti samo dvije izjave. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan rekao je koncem ožujka da se „svijet kreće prema periodu u kojem nakon ove epidemije ništa više neće biti isto i u kojem će se izgraditi potpuno novi globalni, politički, ekonomski, socijalni sistem“. (12) Premda iz umnogome drukčije perspektive i motivacije, slično smatra i papa Franjo. Koncem svibnja ustvrdio je: „Kad završi ova pandemija, nećemo moći nastaviti raditi ono što smo radili dosad niti onako kako smo to činili dosad. Ne, sve će biti drukčije“. Zatim je Papa rekao i ovo: „Nakon velikih kušnja koje se ispriječe pred čovječanstvom, a jedna od njih je i ova pandemija, iz njih izlazimo bolji ili lošiji. Neće biti isto, a ja vas pitam: Kakav biste svijet željeli nakon toga? Bolji ili gori?“ (13)

Iz svega proizlazi kako nema sumnje da nismo dospjeli do „kraja povijesti i posljednjega čovjeka“ (14), suprotno onomu što je u tako naslovljenu djelu prije tridesetak godina tvrdio Francis Fukuyama, američki politički znanstvenik koji govoraše da je liberalna demokracija zapadnoga tržišnog društva dovela do „kraja povijesti“, a taj je kraj, kako je tumačio Fukuyama, nastupio pobjedom modela neoliberalnoga kapitalizma, završetkom jednoga dugog procesa simbolički označenoga padom Berlinskog zida 1989. godine.

Svi su izgledi da umjesto kraja povijesti uslijedi njezin novi početak. Ili je to možda početak novoga doba u kojemu će „novo normalno“ s vremenom postati samo „normalno“, neovisno o tome što će pandemija koronavirusa odavno biti nadvladana. Ako svijet bude strukturno prožet nenormalnim uobičajenostima, „novo normalno“ će se u budućnosti umnim mjerodavncima pokazati kao „staro nenormalno“.

Smisao i nada nasuprot „vječnomu vraćanju istog“

Za razliku od Fukuyame s njegovim „krajem povijesti“ i „posljednjim čovjekom“, njemački filozof Friedrich Nietzsche u 19. stoljeću govoraše o „vječnome vraćanju istog“, što je poslije pokušavao, služeći se logičkim i prirodoznanstvenim argumentima, izgraditi na razumskim temeljima. Smisao svega toga nalazi Nietzsche u posljednjemu opravdanju „nadčovjeka“. Valja k tome napomenuti da vječno vraćanje istog Nietzsche povezuje s beskonačnošću i u tome razaznaje besmisao svjetskih zbivanja. Nietzscheovu besmislu valja suprotstaviti kršćansku nadu u smisao, u „Logos“ iz Ivanova evanđelja, u Riječ Božju, Bogočovjeka Isusa Krista.

Gabriel Marcel, francuski filozof kršćanskoga egzistencijalizma, govorio je o nadi kao aktu duhovnoga doživljavanja kojim otkrivamo dubine duše. „Samo je u Bogu mir, dušo moja, / samo je u njemu nada moja. / Samo on je moja hrid i spasenje, / utvrda moja: neću se pokolebati“, stihovi su Davidovi u spjevani u psalmu (Ps 62, 6-7). A Gustave Flaubert, francuski književnik iz 19. stoljeća, napisao je: „Kada čovjek očajava, uvijek se treba nadati; a kada se nada, uvijek treba sumnjati.“ (15)

Ostaje nam da se zajedno s papom Franjom kršćanski i općeljudski nadamo – koliko god se u ovome trenutku obezdušujućega „novog normalnog“ nada doimala jalovom i teško ostvarivom – da će svijet iz ove pandemije izići bolji.

Marito Mihovil Letica/hkv.hr