Zadnji komentari

U bespuću žutila nestali milijuni

Pin It

AFERA JANAF PADA U VODU? Misterij koji spašava Kovačevića: Što Jakov  Kitarović ima s time? | Dnevno.hr

Svi smo krivi za to. Dopustili smo raznim ŠUP-ovcima da nam uređuju državu, kroje sudbinu i izruguju se našoj prosječnosti ili siromaštvu, čak i onda kad smo iznadprosječni ili izvrsni.

Zadnjih dana sa svih strana, iz svih medija slušamo i gledamo zbivanja oko afere Janaf i  glavnih aktera te afere, s najvećim, najduljim i najdubljim osvrtima na predsjednika Janafa gospodina Dragana Kovačića, koji zorno pokazuje kako se sve  može, ako se hoće,  iz ŠUP-a dospjeti do Janafa, uz određene diplome fakulteta, doktorate, stranačke iskaznice, poznanstva, prijateljstva, inkluziju, integraciju, motivaciju, htijenje, arivizam, nepotizam, klijentelizam, mito i korupciju, naročito ako je čovjek podoban, sa svima dobar, prilagodljiv, nevidljiv, kooperativan, sposoban sa zadanim osobnim ciljem – obogatiti se, postati utjecajan i moćan, te neprimjetno doći na sam vrh u državi, sasvim svejedno na kojem brijegu, iako je uvijek bolje, “zna se”, biti premije. Ne premijer “bythebook”, već premijer koji uvijek sve zna, drži sve konce u rukama, postaje, ostaje i opstaje, po principu “snađi se druže”.

To još uvijek vrijedi na Balkanu. Krleža je govorio kako Balkan završava ispred HNK. To više ne vrijedi. Balkan se širi prema gore, zbog “uvezenih” likova u Zagreb i Hrvatsku, njihovu implementaciju u vlast, na svim razinama, od ranih devedesetih do današnjih dana. Nikakvo čudo, uzme li se u obzir da je u državotvornu stranku ušao preko noći velik broj onih sa crvenim partijskim knjižicama. Brzo se ušaltao, pokrstio, firmao, postavši većim katolicima od samog Pape, što je bilo vidljivo od njihova dolaženje u crkvu, prisustvu misnim slavljima, primanju svetih sakramenata, donacijama Crkvi i druženjima s visokim klerom, koji su ih objeručke prihvatili, kao nekad izgubljene sinove i kćeri, koji su spoznali svoju pogrešku i vratili se svom iskonu. Takvima je sve bilo dozvoljeno. Takvima je sve opraštano. Takvi su nam stvarali državu, gospodarili našim životima, osobno se enormno bogatili i postali društvena, gospodarska  i politička elita. Danas to rade, uglavnom njihovi nasljednici. Teško se nekome bilo kome, bez obzira na njegovo iznadprosječno obrazovanje, mnogobrojne  sposobnosti, naročite vještine, izvanrednu osobnost i osobitost, nositi s takvima, dobiti adekvatno zaposlenje svojim kompetencijama,  upravljačke funkcije bilo gdje, naročito u državnim firmama i u politici, od dna do vrha. Jasno je to mnogima, posebice mladim obrazovanim ljudima, koji masovno odlaze iz Hrvatske u druge europske zemlje, gdje se cijeni znanje sposobnosti, rad i poštenje. Branitelji se zbog toga ubijaju. Nisu se borili i izborili a takvu državu. Oni koji ne žele otići, moraju se nužno uklopiti, odnosno umrežiti s onima i onakvima koji  ovdje vladaju, tridesetak godina. Bez obzira na političku opciju, poziciju ili opoziciju, ideologija je svima nebitna. Bitna je vlast, moć, osobno bogaćenje,  brzi uspon po društvenoj, političkoj i  ekonomskoj ljestvici uspjeha i moći.

To se najbolje vidi na pojedincima ili interesnim grupama koje se vješto prebacuju iz jedne političke stranke, u drugu, sasvim suprotnih nazora i svjetonazora, kako  bi nešto ušičarili za sebe i svoje, kako bi se održali što dulje, dobili brojne beneficije, sinekure, veliku mirovinu. Uz to paralelno vode svoj privatni biznis, imaju nekoliko firmi, koje uglavnom posluju s državom. Nekima se to ipak gadi. Drže se svog posla, plaćaju sve namete i poreze, jedva opstaju, ali su svoji. Takvih je malo, ali ima ih. Oni se ne bi htjeli miješati u  svu tu prljavštinu oko nas. Htjeli se miješati, ili ne, svi mi smo u to umiješani i osjećamo posljedice tog, direktno i indirektno. Osjećam gađenje, mučninu i sram me je od svega ovoga što nam se nudi ovih dana u svezi afere Janaf. Tu se svašta krije i skriva, posebice u ovom slučaju nošenja keša u vrećici, 1,9 milijuna kuna šefu Janafa Draganu Kovačeviću. Da sad to ne komentiram i ne ulazim u detalje. Nameće se pitanje: Gdje je taj novac? Tko ga je primio? Tko ga je dobio? Je li baš sasvim slučajno u vrijeme te primopredaju u tom opskurnom  klubu, špelunki, bio gospodin Jakov Kitarović, suprug bivše predsjednice države.  Kažu da je Kitarović u toj “rupi” bio dekor, kao  mnogi drugi, odnosno platforma koja je pokrivala  rabotu i nezakonito poslovanje te mafijaške alatke, ukojoj se  okupljala hrpa malograđana,  “vječnih provincijalaca”, zbog besplatnog ića, pića, “hostesa” i njihovih usluga, ne shvaćajući da se tamo uz njih formirala i radila ”neformalna zločinačka organizacija” koja je smišljala gdje i kome uzeti neke novce, te kako ih podijeliti, pri čemu su koristili brojač novca iza šanka.

Međutim, kako god gospodin Kitarović izgledao naivno i smatrao se dekorom, nameće se onako uz put  ideja, kako je taj gospodin, možda došao po inkriminirani novac, odnosno njegov veći dio.

Jučer je DORH dao opširno i logičko objašnjenje zašto se u momentu ulaska donositelja novca u klub, nakon praćenja, nije ušlo u taj klub i hapsilo, kako reče predsjednik države.  To objašnjenje iako je logično, s jedne strane, baš i ne drži vodu. 

Što bi bilo da su se novi našli u “sirotog” Jakova? Bilo bi svašta.  Ništa od onoga što je danas. Dobro je to komentirao gospodin Škoro.

Što je tu je i tako je kako je. Ostaje pitanje: Gdje je taj novac? Ili kako bi Bero rekao: Gdje su pare? Koga to pitati? Sve moguće i nemoguće se čini da se taj problem prikrije, pokrije, zabašuri i zašušuri. Tome svjesno i nesvjesno doprinose predsjednik države i premijer, odnosno njihova svakodnevna prepucavanja, nadmudrivanja i pokazivanja mišića. Njih obojica su u pravu, jer problemu prilaze s dijametralno suprotnih gledišta i strana, što samo komplicira slučaj. Slučaj bi trebalo rasvijetliti do kraja i pronaći taj novac, za kojim je krenula istraga, nakon dugih izvida i praćenja glavnog aktera, što od seoskog električara, postade milijarder u Boss-ovu odijelu, poslujući diljem Lijepe naše i dalje, po sistemu: ja tebi, ti meni”.  Ni prvi, ni zadnji koji tako radi. Imamo mi i generala koji je od montera radijatora postao milijarder. Kažu da se obogatio u ratu i poraću. Mnogo je takvih. I nikome ništa.  

Taj famozni klub, odnosno špelunka iliti rupa, postojala je i “radila” prije Dragana Kovačevića. Osmislili su je i održavali veći igrači od njega, odnosno njegovi mentori.

Puno je “uglednika” i uglednik boravilo u tom klubu ili prošetalo kroz klub. Neki su bili namagarčeni, baš kao i Plenkovićevi ministri, kako reče predsjednik države, Iskreno namagarčen je bio i on. Čovjeka je za razumjeti. Željan je on neke drugačije, jake, seljačke hrane, kad u kući već godinama mora jesti “ razne trave i zrnja”. Za to je djelomično kriva naša prva dama, koja u svojem domu preferira zdravu hranu.

Na kraju: čemu tolike priče oko Janaf afere ?  Istina priča je otkrila puno toga, što se nije očekivalo. No, to nije ništa novo. Možda je nova grobnica na Mirogoju, u Aleji Velikana, u vlasništvu gospodina Kovačevića.  To je činjenica. Kako je do grobnice došao, tko mu je to omogućio, za koje mito?  Koga briga? To nije mala stvar, iako je u nas vrlo uobičajeno. To je sitnica, rekli bi neki. Ne nije sitnica. Od još manjih sitnica se stvorilo ovo zlo – korupcija, koja je utkana u sva područja rada, djelovanja i života, što osjećamo u svakoj pori svojeg bića, zbog čega se zemlja prazni, zbog čega tisuće građana na mjesečnoj bazi osiromašuje, zbog čega smo predzadnji po parametrima uspješnosti na ljestvici uspjeha u EU, a bili smo vrlo visoko.

Svi smo krivi za to. Dopustili smo raznim ŠUP-ovcima da nam uređuju državu, kroje sudbinu i izruguju se našoj prosječnosti ili siromaštvu, čak i onda kad smo iznadprosječni ili izvrsni.

Ne mogu reći, imajući u vidu, sve što je u kratkom roku stekao i postigao gospodin Kovačević Pedro, ali platiti će za mnoge, koji se uspješno godinama skrivaju, nevidljivi su i bogati kao Krez, a devedesetih su bili podstanari s dvoje djece. Istina, skupo oni plaćaju svoju “slobodu”. Pitanje je samo dokle će u nas, takva špranca biti djelotvorna. Ti i takvi imaju i za to rješenje. Oni imaju u susjedstvu drugu  (ili prvu) domovinu).  Koliko znam , gospodin Kovačević je nema, ili ipak ima.

Što može učiniti predsjednik države, kad premijer ni o čemu ništa ne zna i ne želi znati? 

Ankica Benček