Zadnji komentari

Još o Mladenu Lomparu i Crnoj Gori

Pin It

 Čestitka u Australiji uz Thompsona !

Akademik Mladen Lompar, književnik, likovni kritičar, predśednik Crnogorskog PEN Centra, potpredśednik DANU, glavni i odgovorni urednik časopisa „Ars”

DA NAM DRŽAVA NE OSTANE PRAZAN VRČ U BUDUĆOJ ARHEOLOGIJI

Okt 12, 2020 

Odbrana crnogorskog identiteta je i njegova dogradnja i snaženje kao način da, ulaskom u Evropsku zajednicu, imamo svoju prepoznatljivost. Crnogorski PEN je ostao dostojanstveno uz biće svoje države i naroda. Ko gođ pokuša opravdati stvaralaštvo bazirano na tuđim mitovima i mitologiji, stvarnost ga je demantovala. Kad budemo imali jasnu viziju očuvanja i razvoja kulture, imaćemo i stabilnu i svoju Crnu Goru. Ako hoćemo katedru na kojoj će se izučavati i crnogorska književnost i jezik, moramo se potruditi da je osnujemo. Na Cetinju ili neđe drugo, svejedno. Ova nikšićka neka ostane to što je. Članstvo u CANU me više ne zanima

(''Crnogorski Portal'' objavljuje seriju autorskih intervjua Gorana Sekulovića sa najistaknutijim crnogorskim stvaraocima o trajno aktuelnim identitetskim pitanjima koji su objavljeni u listu ‘’Prosvjetni rad’’ u periodu od 2012. do 2016. godine. Mladen Lompar je nažalost u međuvremenu preminuo)

BIO-BIBLIOGRAFIJA

Mladen Lompar je rođen 22. marta 1944. godine na Cetinju. Završio je Filozofski fakultet u Beogradu.

Knjige poezije:

Pustinožitelj,Obod,Cetinje, 1970; Karabojno Žitije,Obod,Cetinje, 1972; Tajni osvit, Obod,Cetinje,1975; Noć poslije,Pobjeda,Titograd 1981; Uzalud riječ,Udruženje književnika Crne Gore,Titograd,1986; Dnevnik iz boce, Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, Titograd, 1991; Prostor izgubljene svjetlosti, Književni krug Split, 1991; Dodir za gubilište, Rora, Podgorica, 1993; Kraljica Jakvinta, opat Dolči i vrijeme stida, (prvo i drugo izdanje), Dignitas, Cetinje, 1995; Tri pisma Darinki i narod jedinstvenog kraja, Dignitas, Cetinje, 1996; Boca lude princeze, Dignitas, Cetinje, 1997; Triptihon iz nacionalne biblioteke, Grafos, Cetinje, 1998; Tišina Četvrtog pečata, Grafos, Cetinje, 1999; Dodir za gubilište, (drugo izdanje), DUKS, Podgorica 2001; Noć iz lapidarija, Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, Podgorica 2003; Sjena na sceni, DANU, Podgorica, 2004; Senca na prizorišču (Sjena na sceni), Apokalipsa, Ljubljana, 2006; Sedam redova života, Meandar, Zagreb, 2009; Vrijeme u kojemu sam prošlost (prvo i drugo izdanje), Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, Podgorica, 2009; Mit o izgubljenim dodirima, Otvoreni kulturni forum, Cetinje, 2010; Proročišta snova – Oracles des Songes, Podgorica, Set, DANU, 2012; The Arc of Finitude(Putanja konačnosti), DANU, 2013; Zasipnat glas (Promukli glas), Blesok, Skopje, 2013; Triptih ot narodnata biblioteka, Avangard print, EOOD – Ruse, Sofija, 2013; Balsamovana kletva, Otvoreni kulturni forum, Cetinje, 2013.

Piše i likovnu kritiku i eseje.

Monografije:

Crnogorski slikari, Atlas, CID, Podgorica, 2010; Painters of Montenegro, Atlas, CID, Podgorica, 2010; Milo Milunović, Matica crnogorska, Pobjeda, DPC, Podgorica, 2013; Mloš Vušković, Matica crnogorska, Pobjeda, DPC, Podgorica, 2013; Mihajlo Vukotić, Matica crnogorska, Pobjeda, DPC, Podgorica, 2013; Jovan Zonjić, Matica crnogorska, Pobjeda, DPC, Podgorica, 2013; Petar Lubarda, Matica crnogorska, Pobjeda, DPC, Podgorica, 2013.

Predśednik je Crnogorskog PEN centra, potpredśednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, član Matice crnogorske i Crnogorskog društva nezavisnih književnika.

Glavni je i odgovorni urednik časopisa „Ars”.

Nagrade:

Zlatni pečat Crnojevića, 2002; Risto Ratković, 2004, Trinaestojulska nagrada, 2007, Vito Nikolić, 2009, Aleksandar Leso Ivanović, 2010; Miroslavljevo jevanđelje, 2010.

Akademik Mladen Lompar jedan je od najistaknutijih i najrelevantnijih crnogorskih intelektualaca, književnika i likovnih kritičara, istoričara i esejista. Svojom borhesovskom stvaralačkom zvijezdom palimpsesta visoko je uzdigao, na nebu izbirljivih vrijednosti evropske i svjetske duhovnosti, i nepatvorenu i autentičnu crnogorsku zvijezdu jedinstvenog i neponovljivog identitetskog, umjetničkog i kulturnog, izvornodukljanskog, sklada istorije i mita, fikcije i dokumenta, prošlosti i budućnosti.

Crnogorski identitetje sva naša ljudskai prirodna osobenost

G. Lompar, dugo godina se borite za valorizaciju i prezentaciju crnogorskog identiteta. Da li ste zadovoljni rezultatima?

Lompar: Crnogorski identitet je sva naša ljudska i prirodna osobenost, svi elementi: etnički, nacionalni, vjerski, kulturni… koji nose prepoznatljivost prostora, života i vremena i njegove istorije…

Tu treba dodati i tekući život, kompleksnu i, po mnogo čemu, izuzetnu crnogorsku stvarnost.

Ali, sva ta istorija, ljudska i kulturna specifičnost, vjekovima je predmetom prisvajanja, prije svega, srpskih nacionalistički nastrojenih naučnih i političkih struktura. Oni vrlo dobro znaju sve što nas čini (stvaralački i ljudski) drugačijim, i baš zato hoće da nas preimenuju i posvoje. I to rade dugo i na razne načine, od prisilnih (period poslije Prvog svjetskog rata i Božićne pobune rodoljuba i boraca za pravo, čast i slobodu Crne Gore…), do perfidnijih metoda, posebno usavršavanih poslije 2006. godine i izglasavanja crnogorske nezavisnosti.

Treba istaći da je najperfidniji atak na identitet danas u pojačanoj destruktivnoj djelatnosti Mitropolije crnogorsko-primorske koja „juriša” na sve što je nesrpsko u trajanju ovih prostora. Postavljaju svoje kiljane i ruše tradiciju i duhovna dobra (Kult sv. Vladimira na Rumiji, činjenice o Njegoševoj kapeli na Lovćenu itd.), sve do proglašavanja novih svetaca i grčevite jagme za blagostanja u dobrima, sakralnim i prostornim, koja drže u okupaciji od 1920. godine, tj. od nasilnog ukidanja Crnogorske pravoslavne crkve. Koliko je karikaturalna njihova samouvjerenost, najbolje svjedoči Hram Hristovog vaskrsenja u Podgorici, zapravo ikonografski sloj u njemu. Naime, u donatorskoj kompoziciji, sa aktuelnim mitropolitom SPC u Crnoj Gori, naknadno je umetnut i lik crnogorskog premijera. Po čijem gođ je to nalogu urađeno, kažem nalogu, jer likovnog opravdanja nema (ni kompozicionog niti bilo kog drugog pravila zoografskog izobličavanja), dovedeni su do krajnje improvizacije čvrsti kanoni crkvenog freskopisanja. To podsmijavanje i destrukcija srednjovjekovne „komunikacije” sa vjernicima je još tragičnija u freskama sa likovima aktuelnih političara ili neistomišljenika smještenih u scenama pakla.

I poslije ovog kratkog osvrta, ono što bih htio da dodam: odbrana identiteta je i njegova dogradnja i snaženje, da bi se, iz dana u dan, osmišljavao i jačao njegov imunitet. A to je način da, ulaskom u Evropsku zajednicu, imamo svoju prepoznatljivost.

Zakonom o nevladinim organizacijama srozava se crnogorska kultura

Jedan ste od najpoznatijih crnogorskih likovnih kritičara i esejista. Likovno stvaralaštvo je jedno od najosobenijih stvaralačkih polja u crnogorskoj duhovnosti. U posljednje vrijeme primjetni su napori na njegovom prezentovanju i kući i vani. Da li je to dovoljno?

Lompar: Mnogo više potpore treba afirmacija crnogorskog likovnog stvaralaštva, posebno u svijetu. Poslije uspješnog preživljavanja moralne i materijalne krize, koja je u Crnoj Gori trajala mučnih godina sankcija kojima smo bili izloženi, krenulo se putem uspješnog prezentiranja naše umjetnosti. I to oslanjajući se, prije svega, na institucije čije se osnivanje i pojačan razvoj poklapaju sa tim drastičnim teškoćama. Tu, prije svega, mislim na Cetinjski bijenale i Fakultet likovnih umjetnosti na Cetinju.

U vremenu naše izolovanosti od svijeta, Bijenale je bilo jedina direktna veza sa umjetničkim tokovima savremene Evrope. Dakle, kad se teško dolazilo do bilo kakvih informacija i kontakata sa svjetskim metropolama, realizuje se najradikalniji zaokret i prodor u stvaranje recentne umjetnosti.

Tu mislim na otklon od tradicionalizma, prelomnicu koja je bila posebno značajna za stvaralaštvo umjetnika vezanih (školovanjem ili djelatnošću) za cetinjski Fakultet likovnih umjetnosti.

Taj uspješni put u aktuelne tokove evropskog stvaralaštva, nažalost, usporen je nerazumnim i laičkim paragrafima Zakona o nevladinim organizacijama (sve što je u našem stvaralaštvu bilo nosilac razvoja, pripadalo je NVO organizacijama). Tim zakonom, ključne institucije kulture ostale su bez materijalne potpore društva, tako da se, i pored sveg nemuštog pravdanja, može, nažalost, zaključiti da se radi o raboti koja je htjela svakako srozavanje crnogorske kulture.

Opet drugi hoće da nam sude

Predśednik ste Crnogorskog PEN-a, nacionalnog ogranka jedne od najrelevantnijih i najuglednijih međunarodnih organizacija sa bogatom istorijom borbe za slobodu stvaralaštva i dignitet stvaraoca. Što ova institucija znači za crnogorski nacionalni, državni i kulturno-jezički individualitet?

Lompar: Crnogorski PEN centar je osnovan u, gotovo, ilegalnoj situaciji 1990. godine, u atmosferi straha, prijetnji i progona njegovih članova… Hajka, koja je mjesecima (čak godinama) trajala u medijima od pisaca režimskog UKCG, ministara kulture (Lakušić, Dubak, Čelebić – inače članova UKCG), prelivala se na gotovo kompletnu vladajuću strukturu, tako da nije mnogo promijenilo ni priznanje Crnogorskog PEN-a od Internacionalnog PEN-a na Kongresu u Beču 1991. godine.

Dozvolite mi da se ovđe priśetim beśede koju sam već jednom prilikom izrekao, govoreći o rubnom položaju stvaraoca u državi Crnoj Gori. Jednim dijelom baveći se i tragičnim opatom Dolčijem, iznio sam svoje vjerovanje da se u Crnoj Gori pjesnici vole poslije smrti, a političari živi. Neka mi bude dozvoljeno da kratko kažem nešto o sudbini moje omiljene istorijske ličnosti.

Pjesnik opat Dolči, koji je dvadeset godina bio sekretar Svetog Petra Cetinjskog, osuđen je krajem marta 1805. godine, na osnovu saslušanja ruskog inkvizitora Mazurevskog, na smrt vješanjem, zato što je Napoleonu Bonaparti poslao svoju pjesmu… Međutim, Sveti Petar je molio da ga ne ubiju, pa su mu kaznu preinačili na robijanje u lancima.

Ne može se sa sigurnošću tvrditi kako je skončao.

Pouzdano se zna da je opat Dolči nađen mrtav u tamnici 27. aprila 1805. godine i da je kotorski biskup odbio da izvrši posmrtni obred.

Tako su počinjali stvaraoci u Crnoj Gori. I, eto, i završavali. Bila je, dakle, suverena zemlja, a sudili su nam drugi…

Pjesnik i njegova poezija su ubijeni, a državnik i njegova država poniženi.

Danas, poslije kolonijalnog statusa koji je bio nametnut Crnoj Gori krajem prošloga vijeka, opet drugi hoće da nam sude. Prostor nikako da se osvješta i da se krene logičnim razvojem u osmišljeni nacionalni program i poštovanje sopstvenih vrijednosti i specifičnosti.

Stvaralaštvo ostaje incident. Ako se mora pisati, slikati i baviti umjetnošću, živi se od nečega drugog.

I sve ostaje bez legitimnosti – i posao, i stvaralaštvo i život.

Kakav je naš status? I što možemo učiniti da se on poboljša?

Poslije dvadeset tri godine Crnogorskog PEN centra koji je, opet da podśetim, bio priznat prije u svijetu nego u Crnoj Gori, i danas smo bez elementarnih uslova za normalno djelovanje. Bez prostorija, telefona, stalnih sredstava, čak i za članarinu koju smo dužni plaćati redovno Centrali međunarodnog PEN-a.

Ali, ostali smo dostojantveno uz biće svoje države i naroda. Reagovali smo na sva velika neljudska djelovanja kod nas, na potiranje crnogorskog naroda, nacije, jezika, Crnogorske pravoslavne crkve, angažovali se na širenju istina i ispravljanje „guslarske istorije” i babologije, kojom se komšijski, „bratski” asimilatori trude da nas potru.

Za poboljšanje našeg statusa, da budem direktan, mora se pobrinuti država. PEN je tu da je podśeća stalno na njenu obavezu da ne gubi kontakt sa svojom sviješću.

Najznačajnije teme crnogorske literature su izvorno naše

Vaš književni rad se temelji i na duhovnoj valorizaciji bogatog sveukupnog istorijskog nasljeđa milenijumskog trajanja crnogorskog nacionalnog, državnog, jezičkog i kulturnog bića. Koliko literatura može učiniti u ovom pogledu?

Lompar: Najznačajnije teme crnogorske literature, od Barskog rodoslova i Vladimira i Kosare, su izvorno naše. Mislim, naravno, na ono što ima životnost i legitimnost. Ko gođ pokuša opravdati stvaralaštvo, bazirano na tuđim mitovima i mitologiji, stvarnost ga je demantovala.

Svoju poeziju sam, uglavnom, bazirao na temama, kako rekoste, milenijumskog trajanja crnogorskog bića… U pitanju je stvaralaštvo koje leži na snazi fiktivnog i stvarnog zajedno, postupak čija se baza nalazi duboko ukorijenjena u onome što je bilo i što je, možda, naučno protumačeno drugačije. Jednostavno, to je borhesovski pristup literaturi, način da se nađe što uvjerljivija fabula za svoju priču, i ja sam to pokušao uvesti u poeziju.

Sada zavisi sa koliko poštovanja će se sve to protumačiti.

Važno mi je bilo što je za sve vrijeme stvaranja moje poezije, trajala jedna ista nit – drhtava kao kardiogram, ali ista, neprekidana. Može se to viđeti lako. Odmah sam počeo velikim nepravdama, uzimajući za uzor ono što savremena poezija Evrope daje. Nije se moglo naći oslonca u savremenoj crnogorskoj poeziji, u kojoj je istorija bila istoričnost, prepjevavanje, a ne kavafijevski pogled na duh iščezlih svetilišta, ili stvaralaštvo Elitisa, Seferisa, Montalea…

Svaka moja pjesma mi je dio sopstvenog svetilišta. Štoviše, to je svaka riječ u njoj. Koliko gođ se krili iza nekih univerzalnih tema, svi smo mi pjesnici sopstvenog pakla. Ono što je na svakom oltaru pjesme je misao pjesnika, on sam… Čak i u pjesmama o kraljici Jakvinti, knjaginji Darinki, opatu Dolčinju, ugrađen je dio mene… Ono što nijesam ja u mojoj pjesmi, jeste samo perje, pokušaj da se uljepša nešto…

Krizna vremena traže pojačano ulaganje u kulturu

Prisutni ste u crnogorskom intelektualnom životu već decenijama. Kako, prema Vama, treba raditi i šta država mora preduzimati da bi se uspješno i trajno utemeljilo crnogorsko državno, nacionalno i kulturno-jezičko biće?

Lompar: Ovako teška i krizna vremena traže, prije svega, pojačano ulaganje u kulturu. Ako mislimo da nam poslije krize ostane išta naše, prepoznatljivo naše. Da nam država ne ostane prazan vrč u budućoj arheologiji. Crna Gora nikad nije imala jasan plan i strategiju razvoja kulture. Sve što smo radili, bilo je prinudno, odbrana od raznih nasrtaja i prisvajanja svega što smo stvarali. Zato, treba imati program razvoja kulture i specifičnosti kultura drugih naroda i konfesija na tlu crnogorske države. Njegovati prožimanja i bogatstvo, i čuvati ih i u najtežim vremenima i uslovima.

Vrijeme postupno kreše ratne i političke i slične uspone kroz trajanje, a čuva kulturne dragocjenosti… Ima u našoj istoriji bezbroj primjera, ali od njih još uvijek nijesmo naučili, niti učimo dovoljno.

Kad budemo imali jasnu viziju očuvanja i razvoja kulture, imaćemo i stabilnu Crnu Goru. I svoju. Ništa nam ne znači da prigrlimo neki opšti identitet.

Žrtvovanje svoje prepoznatljivosti kosmopolizmu je kompleks onih koji nemaju što braniti. Nas je to mnogo koštalo kroz istoriju. Iako, s ponosom, imamo što i kazati i pokazati.

Đeca su nam se vaspitavala po tuđim matricama

 Koliko je savremena crnogorska literatura, te adekvatni kritički tekstovi o njoj, prisutna u školskim nastavnim planovima i programima, u udžbenicima?

Lompar: Donedavno se u crnogorskim školama nekritički, i bez smislenog razloga izbjegavalo uvođenje crnogorskih pisaca u školske programe. Đeca su nam se vaspitavala po tuđim matricama, tako da nije bilo prilike da se upoznaju ni sa najznačajnijim crnogorskim stvaraocima dvadesetog vijeka, a ako se slučajno i našlo koje djelo crnogorskog pisca to se moglo tretirati kao prosvjetni incident. Ili je to bilo u sklopu proučavanja literature nekog opšteg prostora, kakav je bio slučaj na Studijskom programu katedre za srpski jezik i južnoslovenske književnosti Filozofskog fakulteta u Nikšiću. Tu crnogorske književnosti nije bilo. U stvari, bila je razdrobljena i poklonjena sveopštem duhovnom dobru, bez znaka i imena.

No, iako se osnivanjem Studijskog programa za crnogorski jezik i književnost u Nikšiću dobila mogućnost mnogo boljeg i temeljitijeg proučavanja crnogorske literature i književnog stvaralaštva naših prostora uopšte, sve se zakomplikovalo, naročito poslije okončane standardizacije crnogorskog jezika, i trenutno sve je na ivici raspada.

Danas sam u prilici da ponovim jednu svoju izjavu iz 2005. godine, datu prilikom sličnih problema: Ako hoćemo katedru na kojoj će se izučavati i crnogorska književnost i jezik, moramo se potruditi da je osnujemo. Na Cetinju ili neđe drugo, svejedno. Ova nikšićka neka ostane to što je.

Jezgro može biti Institut za crnogorski jezik i književnost u Podgorici, koji je u kratkom vremenu objavio više zapaženih djela: Trotomna istorija crnogorske književnosti, Pravopis crnogorskoga jezika, ogromna Njegoševa bibliografija (sa preko trideset hiljada jedinica), petnaestak knjiga crnogorskih govora, itd.

Nikada mi nije bilo po volji „druženje” sa onima koji su, u većini, protiv svoje države

 Što mislite o objedinjavanju CANU i DANU, odnosno o Zakonu o CANU?

Lompar: Odmah da kažem, članstvo u CANU me više ne zanima, niti mi je ikada bilo po volji „druženje” sa onima koji su, u većini, protiv svoje države, koji nemaju toliko ljudskog stvaralačkog poštenja da mogu prkositi njenom trajanju… Da budem sasvim precizan, filijali SANU, instituciji druge države, koja je u pripremi i razvoju krvavog raspada bivše Jugoslavije imala zapaženu ulogu…

Svoje raspoloženje prema Crnoj Gori i njenim zakonima pokazali su nepoštovanjem odluka crnogorskog pravnog sistema i Zakona o CANU.

A što je po srijedi, osim neposlušnosti i neshvatljivog prkosa? Grupa članova CANU je, zaklanjajući se iza svog predvodnika g. Đurović Momira i njegovih „trapavih” izjava, našla mogućnost da svoju inferiornost, neskromnost i nedostatak stvaralačkog potencijala brani i po cijenu ogrešenja o državu i njeno ustrojstvo, u bojazni da svoj lako stečeni naučni, kulturni i društveni status, ne izgube u društvu naučno i kulturno kompletnijih. I to Crnogoraca.

Trenutno, mislim da je poslu oko Enciklopedije Crne Gore bliža DANU

Treba li, prema Vašem mišljenju, formirati Leksikografski zavod sa zadatkom rada na crnogorskoj Enciklopediji?

Lompar: Za vaskrsnuće Leksikografskog zavoda Crne Gore sada je kasno. Ruku na srce, najveća greška je bilo negovo ukidanje i anuliranje višedecenijskog naučnog i stručnog rada velikog broja urednika i saradnika na poslovima izdavanja Enciklopedije Crne Gore. Za taj posao je poslije došlo do „rasijanja” ljudi, ideja i sredstava, i niđe se nije odmaklo dalje od alfabetara, odnosno abecedara. Jednom je taj posao prihvatila CANU, i imala određeni alfabetar, ali im je posao propao, a zbog čega – ne znamo. Nešto kasnije, Dukljanska akademija nauka i umjetnosti krenula je u kampanju pisanja i izdavanja dvotomne Enciklopedije Crne Gore. Formiran je Savjet, Uredništvo, stručni i naučni timovi, i posao se dobro odvijao. Urađen je abecedar, obrađeno je oko dvije trećine materijala, a jedna trećina objavljena, a onda se i tu stalo… Zašto? Mislim da je u pitanju nedostatak sredstava. Danas sav taj materijal, iz obije akademije, taj ogromni posao, treba objediniti i sa jednom ekipom leksikografa, naučnika i stručnjaka, krenuti u konačno dovršavanje Enciklopedije Crne Gore.

Kao što vidite, da je došlo do objedinjavanja naučnog i umjetničkog potencijala u okviru jedne akademije nauka, posao oko izrade Enciklopedije Crne Gore mogao bi se rješavati zajedničkim snagama, u jednom prostoru i sa stabilnim finansiranjem.

Trenutno, mislim da je tom poslu bliža DANU, zbog projekta koji je do nedavno bio aktuelan, a i zbog činjenice da je CANU daleko od namjere da svoj posao nastavi, sudeći po izjavi njenog predśednika da nikome ne treba enciklopedija danas kad postoji Wikipedia.

Zato, mislim da novi Leksikografski zavod nije potrebno, barem za posao stvaranja Enciklopedije Crne Gore, ponovo osnivati. Jednostavnije je opredijeliti prostor i sredstva i povjeriti sve Dukljanskoj akademiji nauka i umjetnosti.

http://crnogorskiportal.me/sadrzaj/2473

OTVORENO PISMO MARIJI VUČINOVIĆ PRESJEDNICI HRS

Okt 11, 2020

BOŽIDAR PROROČIĆ, književnik i publicista

Kao neko ko duže od jedne decenije podržava prava autohotnih Hrvata u Crnoj Gori a posebno u Boki kao koautor panorame savremenog hrvatskog pjesništva sa (dr: Željkom Lovrenčić ,,Razlog za pjesmu”) kao organizator susreta u slavu Tina Ujevića i kao neko ko je kroz istoriju pratio doprinos Hrvata u Crnoj Gori. Kao neko ko sa punim pravom podržava da hrvatski zajednica to jest njena vaša djeca u Crnoj Gori kroz sistem prosvjete uče svoj maternji Hrvatski jezik. A Hrvati su dali toliko toga u Crnoj Gori od prepiski Mažuranića sa Njegošem, Valtazara Bogišića pravnika, Tina Ujevića koji je ovdje boravio do Josipa Sladea arhitekte, Vlaha Bukovca, slikara i neprevaziđenog Ivana Meštrovića vajara i još mnoštvo drugih za koje bi mi bilo potrebno prostora i vremena da ih sve pomenem. Imam puno pravo da vam se obratim iako nisam Hrvat ali zbog uloge istorijskog značaja i svega onog dobrog što su Hrvati dali Crnoj Gori kao i njenom multietničkom skladu i toleranciji.

Uvažena gospođo Vučinović vi ste glavni akter i protagonist posljednjih političkih izbora kada ste vi vašim ličnim a ne političkim intresima najviše doprinijeli tome da Hrvatska zajednica u Crnoj Gori nema svog poslanika u parlamentu. Iako ste godinama bili u HGI i na čelu HGI 15 godina a od 2012 ste bili ministar bez portfelja ili jezikom naroda rečeno ministar za ,,ukras.” Tada ste uživali sve privilegije ovog društva ništa vam nije smetalo od putovanja, službenih kola, dnevnica do svih privilegija koje su vam po tom osnovu pripadale, no očigledno je da za vaše megalomanske apetite to nije bilo dovoljno željeli ste još više i još samo za vas po cijenu da nestanete sa političke scene (što ste i uspjeli sa vašim HRS-om razbivši jedinstvo jednog dijela Hrvata). U pomenutom intervju kažete da ćete učiniti sve da budete vidljivi. Pa vi ste uvažena gospođo Vučinović uradili sve da posle ovih izbora budete NEVIDLJIVI.

Đe ste bili sve ove godine sada ste se sjetili da autohotne Hrvate treba obilaziti i van Boke. Niste mogli oprostiti Adrijanu Vuksanoviću što je imao punu podršku kako HGI tako i Hrvatske države. Biloška ali kulturološka izvornost Hrvata u Boki i širom Crne Gore je dovedena u pitanje vašim megalomanskim željama i par pojedinaca isfrustriranih u vašim redovima koji smataraju da su ,,Bogom dani za sve.” O vašem političkom ugledu nečemo govoriti o njemu dovoljno govori broj onih koji je bio sa vama i uz vas u suštini oni najbolje govore sami o sebi. Sa vašom sezonskom-kombi strankom ste umjesto demokratije donijeli nove obmane nikave nove ideje ili borbu za bolji ili što bi vi rekli vidljivi položaj u društvu. Da li ste se ikada zapitali da ste vi 15 godina bili na čelu HGI i da ste prije svega za Hrvate bili neprimjetni. Zapitajte sebe zašto? Zašto vas lično Hrvati ne prepoznaju i ne doživljavaju kao ozbiljnog ni političkog ni društvenog činioca?

Vaš famozni pilot Radovan Marić je ovog puta napravio svojevrsnu kamikazu nije je priredio samo sebi već i čitavoj Hrvatskoj zajednici i Hrvatskom nacionalnom vijeću u Crnoj Gori. Moguće je da nije dobro razumio hrvatski jezik koji čini jedan od stubova vašeg kulturnog identiteta, no gospodin Marić se nije prepoznao u nekadašnjoj Pozitivnoj čiji je bio član ,,dosjetio se da je Hrvat” pa će lakše ostvariti svoje lične intrese i ambicije. No vaš put je put gubitnika u Crnoj Gori. Siguran sa daće nakon ovog vašeg rušilačkog poteza mnogi Hrvati vam okrenuti leđa kako oni tako i akademska zajednica u Hrvatskoj. Možda ste gospođo Vučinović očekivali lovorov vijenac. No to se nije desilo ne makar ovaj put, jer će vas vaši Hrvati ali i svi drugi doživljavati kao političkog oponenta intresima Hrvatskog naroda i Hrvatskog nacionalnog vijeća. Kada već dajete intervjue vi ste dama dajte ih sa malo više stila. Čuvajte se i vašeg pilota ,,priučenog političara” željnog i gladnog vlasti.  Ovaj put kamikaza može pogoditi vas pa da i sa te pozcicje završite u moralnoj kaljuzi iz koje više nikada nećete ustati. I vaša matica Hrvatska tačno zna ko su oni koji se zaista bore za prava Hrvatske zajednic u Crnoj Gori a ko ,,ukrasni ministri” vaše želje za dobro Hrvatske zajednice nepostoje vječiti su samo vaši intresi koje makar ovaj put vam neće biti ispunjeni. Hrvati će i u narednom periodu i bez vas (koji ste samo smetnja) njegovati svoj jezik svoju klulturu, čuvati svoj identitet i biti jedan od najljepših bisera Boke ali i Crne Gore jer to im sa punim pravom pripada.

http://crnogorskiportal.me/sadrzaj/2470

PISMO KOLEGE BOROGOVCA

Pozdrav poštovani akademiče Pečarić,

Veoma me obradovalo  ovo javljanje jednog od najplodnijih matematičara svijeta. Što se mene tiče, ja sam preko dvadest godina bio  napustio istraživanje u matematici i posvetio se izdržavanju porodice  kao Actuary, i “Bosankom kongresu”, jer nisam mogao gledati skrštenih ruku sve ove nepravde koje su plod velikosprske agresije. Ipak u posljednje vrijeme ponešto objavim i u matematici. Ove godine sam objavio rad u “North-western European Journal of mathematics” i  jedan rad mi je prihvaćen u “Ukrainian Mathematical Journal”. Oba rada se mogu vidjeti na Arxiv-u ako se pretražuje moje ime.   

Hvala na odličnom uvodu u moj članak.

Da vas podsjetim da ste vi bili recenzent za moj rad objavljen u Skopju u kojem sam poopštio i poboljšao dvije nejednkosti. To ste  mi kazali u jednom razgovoru telefonom, kada sam ja doselio u Boston.  

Što se tiče Mesihovića, tačno je, on je bio produkt toga sistema i zato je uživao sve privilegije. Zbog njega se kršio tadašnji republički Zakon o visokom obrazovanju, prvo na Univerzitetu u Mostaru, pa onda i na Univerzitetu u Sarajevu. Već kod njegovog izbora za docenta  naćinjena je velika nepravda. Njegov protivkandidat je bio pokojni Dr. Vlado Cigić. Interesantno je da je Mesihović zajedno sa Cigićem upisao treći stepen na matematici u Sarajevu, i mada je Cigić završio za magistra, a Mesihović nije ni jedan ispit uspio položiti, on je izabran za docenta na novoosnovanom Gradjevinskom fakuletu u Mostaru, ispred Cigića?!  

Zatim, po zakonima Republike BiH se nije mogao ni prijaviti doktorat ako nisi magistar, ali je zbog Mesihovića prekršen zakon i dozvoljeno mu je da prijavi doktorat u Sarajevu.  

Zatim, jednom prilikom uoči njegove odbrane doktorata, on mi je pokazao njegov glavni rezulat u razgovoru na ulici. Ja sam odmah našao kontraprimjer, dokazao sam mu  da u toj nejednakosti ne vrijedi znak “manje ili jednako”, nego da vrijedi samo znak “manje”. A koliko znam kod nejednakosti je upravo ta krajnja tačka, gdje vrijedi ili ne vrijedi jednakost, veoma bitna, veoma često “tricky” za ispitati.

Dakle, moji razlozi što u Mesihoviću nisam vidio istinskog doktora Matematike su bili isključivo stručne prirode.  

A sve što ste kazali o Mesihovićevom političkom opredjeljenju  je potpuno tačno, što sam i ja vremenom uvidio. Ima dosta naših ljudi koji su asimilirani u Srbe za vrijeme Jugoslavije – ja sam tako odgonetnuo i Izetbegovića, i to dokazao u mojoj knjizi “Rat u BiH”.

Veoma srdačan pozdrav.  

Muhamed Borogovac, PhD, ASA, MAAA.  

Napomena: Kolega Borogovac komentira tekst:

http://dragovoljac.com/index.php/razno/23373-jedan-bosnjacki-pogled-na-izbore-u-crnoj-gori