Zadnji komentari

“Gospođa Borg” i očekivanje presude suda u Washingtonu

Pin It

Kada je objavljena vijest da je Andrej Plenković imenovao Martinu Dalić za predsjednicu Uprave koprivničke Podravke nastupila je lavina kritika u javnosti, pa čak i u Plenkovićevim sve malobrojnijim režimskim medijima. Na društvenim mrežama lucidni komentatori kontroverznu Plenkovićevu miljenicu nazvali su “Gospođa Borg”, drugi su poslali poruku “Laku noć Podravka!”, treći predložili kako treba nakupovati Vegete dok je još ima…

Ivan Vrdoljak je napisao: “Politička ekonomija RH je feudalizam jer anemični premijer dijeli leno zaslužnim feudalcima koji su bili lojalni (M. Dalić je šutila dvije godine). Inače, M. Dalić je niškorist. Na primjer, bila je šef Upravnih vijeća svih brodogradilišta (koja su sva propala i sanirana pa opet propala) i nikada nigdje nije došla na NIJEDAN sastanak UV. Dobila je pedalu u: PBZ-u, Partner banci, morala je otići iz Vlade nakon Borg afere… Nije reformirala ništa dok je bila ministrica gospodarstva. Uglavnom, sad će dobiti zasluženu sinekuru. To je dvostruka poruka. Feudalci budite lojalni i bit ćete nagrađeni; kmetovi tko vas šljivi, patite i dalje, do vašeg mišljenja mi nije stalo jer ste maloumni i senilni” (https://www.index.hr/vijesti/clanak/nova-sefica-podravke-bit-ce-martina-dalic-iz-vlade-je-otisla-zbog-afere-borg/2251413.aspx).

Ponovimo  gradivo: Ivan Vrdoljak je napisao: “Politička ekonomija RH je feudalizam jer anemični premijer dijeli leno zaslužnim feudalcima koji su bili lojalni (M. Dalić je šutila dvije godine)”. To je samo djelomice točno. Ne dijeli Plenković leno “zaslužnoj” Dalićki, nego vraća Dalićki za ono što mu je omogućila da otimanjem Agrokora od Ivice Todorića svi oni, i Plenković i Dalićka, a dakako i oni drugi nevidljivi i manje znani, omaste brkove i putem kriminalne “Grupe Borg” dođu u posjed milijardi kuna. Za podsjetnik, istina je da je Plenković smijenio Martinu s ministarske dužnosti, ali je i istina da ne odmah, nego tek tada kada su njemu “duboka država”, pravosuđe, mediji i neki drugi važni čimbenici zaprijetili da je najbolje i za njega i za njih da privremeno izolira Dalićku. Išlo se na zaborav i sada su pomislili kako je prošlo dovoljno vremena da se Plenković oduži Dalićki i time kupi mir, jer nikada ne možete znati kada će vas izdati dojučerašnji suradnik. A otimačina Agrokora nimalo nije završena priča, ona je samo privremeno medijski odgurnuta u stranu i skora presuda suda u Washingtonu nakon tužbe Ivice Todorića pred Međunarodnim centrom za rješavanje ulagačkih sporova (ICSID) na iznos od devet milijardi izazvat će dolarsko podrhtavanje Banskih dvora veće od svakoga potresa.

Svakodnevno smo izbombardirani s lažima koliko je oboljelo ljudi od “korone”, koliko je umrlo ljudi od “korone”. Gotovo ništa ne znamo o tomu kako se postupa s mrtvima od “korone” nakon što umru. Znamo da su nam moderni globalistički i marxistički totalitaristi reducirali broj ljudi na pogrebima – do 25-ero –, ali ne znamo što se čini s umrlima koje oni ubrajaju da su umrli od “korone”. Nedavno i to se saznalo kako se u Hrvatskoj postupa s tim mrtvacima. Tijelo se stavi u vreću i vreća se dekontaminira, pa se stavi u lijes koji se zalemi. Prije toga nema kršćanskoga običaja kupanja i pranja mrtvaca. Zabranjen je i kršćanski običaj brijanja muškoga mrtvaca. Ne smije se u lijes uz mrtvaca staviti niti molitvenik a niti krunica. Isto tako nema otvaranja lijesa. Isto kao u vrijeme druge Jugoslavije kada je vojnik u JNA kasnih četrdesetih i ranih pedesetih godina prošloga stoljeća bio ubijen negdje na granici s Albanijom ili Bugarskom. A ako se vrši kremiranje mrtvoga čovjeka koji je navodno umro od “korone”, a gotovo svi danas umiru od “korone”, mrtvo se tijelo stavi s vrećom u još jednu vreću. Kao da se radi o kugi, koleri, sidi, izvanzemaljcu ili radioaktivnom otpadu. Ovi vladajući, koji su to naredili, nimalo ne brinu koliko će ljudi umrijeti jer nije dobilo liječničku pomoć, koliki će bankrotirati i psihički puknuti jer im je zabranjen rad, niti koliki će postati agresivni i opasni po okolinu. Njima je očito najvažnije da obred sahrane ne ide po kršćanskim, kod nas Hrvata katoličkim običajima.

Ivo Goldstein po zanimanju je Židov. Naš Židov. Hrvatski Židov. Sin pokojnoga Slavka Goldsteina (Sarajevo, 22. VIII. 1928. – Zagreb, 13. IX. 2017.), koji je poslije 1945., nakon što je partizansko-jugokomunistička bagra povratila prvu Jugoslaviju (karađorđevićevsku kraljevinsku Jugoslaviju – SHS), s obitelji pobjegao u Izrael i nakon nekoliko godina vratio se natrag u Hrvatsku. I nenarodni totalitaristički režim bio mu je draži od vrućega sunca na sinajskome pustinjskom poluotoku. O židovstvu Goldsteina ne treba puno pametovati jer se oni takvima osjećaju, bez obzira što i Slavkova, a i Danijelova (Ivin stric) majka je Hrvatica, a Hrvatica je i Ivina majka, posebice kada se prema židovskome tumačenju rodoslovlja narodnost ili vjera određuju prema majci, a ne prema ocu. I otac Slavko i sin Ivo smatraju se Židovima i oni to onda jesu. Slično je i kod nekada slavnoga engleskog pjevača Cata Stevensa (Marilebone, London, 21. VII. 1948.), koji je rođen kao Stephen Demetre Georgiou, a od 1978. odlučio je da je musliman i da se zove Yusuf Islam! To je njegova volja i treba ju poštovati. Zašto ovoliki uvod? Pa zbog povjesničara Ive, koji je prije neki dan u Večernjem listu dobio prostor da ponovi brojne protuhrvatske laži i time pokuša zaliječiti svoje brojne frustracije (https://www.vecernji.hr/vijesti/ivo-goldstein-pozdrav-zds-pokazuje-jesmo-li-narod-medu-narodima-ili-mala-izolirana-zemlja-1464948). Ovdje ne ću ulaziti u analizu Ivinih odgovora jer su besmisleni, lažni, neargumentirani i diletantski. Dovoljno je ponoviti ono što je o Ivi izrekao njegov mentor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Miroslav Brandt (Cerić, 2. III. 1914. – Zagreb, 20. VII. 2002.), a povjesničar Brandt je u knjizi Život sa suvremenicima (M. B. A., d.o.o. i Naklada Pavičić, Zagreb, 1996., str. 190.-191.) napisao sljedeće: »Pokazalo se da temu dubinski uopće ne razumije, ali se veoma mnogo trudio da u časopisima objavljuje sitne priloge, da bi imao (kako bi sam govorio) što više publiciranih naslova. Neke od njih pokazivao mi je unaprijed, a kod jednog od njih ustanovio sam da u bilješkama navodi ne samo pisce i djela koje nije pročitao, nego i pisce koji ne postoje niti su ikada postojali. Na moj prigovor odgovorio je: ‘Tako to rade svi, pa zašto ne bih i ja!’ To mi je toga čovjeka razotkrilo do kraja kao pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje, i ja sam digao ruke od njegova daljega znanstvenog razvitka.« To znači da je Ivo Goldstein uvijek lagao, pa tako i danas.

Čitam na Forumu ispovijed dramaturginje Sanje Ivić nakon smrti Mire Furlan. U toj ispovijedi bivša intendantica HNK tvrdi kako početkom srpske agresije na Hrvatsku 1991. nije bilo listi za otkaze u našoj nacionalnoj kazališnoj kući i kaže: »Moram reći da u HNK nisu postojale liste ljudi koji su trebali dobiti otkaz. Formalan razlog Mirinom pronađen je u tome da se tri dana nije pojavila na poslu. Naravno da se, ako se držite tog kriterija, otkaz mogao dati bilo kojem glumcu. Kazalište naprosto nije tvornica pa da svaki dan idete tamo na posao. Umjetnicima se izostanci opravdavaju… Ponavljam da formalnih listi nije bilo… Situacija je bila mračna, ali čistke u zagrebačkom HNK nije bilo. Za razliku od splitskog…« Ipak ima jedan ali, a to je da pak tvrdi kako je ondašnje vodstvo na HNK bilo pokvareno do srži jer je, po njoj, igralo prljavu nacionalističku i zaplotnjačku igru. A kako? Pogledajte sami kako to Sanja Ivić vrlo lukavo objašnjava: »Prije svega važno je reći da je 1989. godine bio veliki glumački štrajk, da se nakon toga promijenila uprava i da je bilo nekoliko v.d. upravitelja Drame. Zadnji od njih bio je pokojni glumac Dragan Milivojević koji je, kao Srbin i slučajni v.d. u to vrijeme, bio ucijenjen da Miri Furlan dâ otkaz. Milivojević je umro i smatram da ga sada ne treba blatiti«. I ja se moram ograditi budući da Dragan Milivojević (Podgorica, 5. XI. 1938. – Zagreb, 22. X. 1993.) nije među živima, ali iz ove izjave vidi se Ivićkino neznanje ili pokušaj umanjivanja srpske agresije na Hrvatsku. A i Milivojević je bio Crnogorac a ne Srbin koliko god to njoj bilo nejasno ili pak nebitno.

Ono što nam promakne “ispod radara” često pronađemo u velikosrpskim Novostima Andreja Plenkovića, pardon, Milorada Pupovca (https://www.portalnovosti.com/grad-rovinj-preveo-500-dokumenata-na-talijanski-iako-to-nisu-duzni). Iz pera Nenada Jovanovića saznadosmo, jer nas je on podsjetio, da su u Rovinju preveli 500 dokumenata s hrvatskoga na talijanski iako u Hrvatskoj, Istri, pa tako i u Rovinju postoji neznatan broj pripadnika talijanske manjine. I sada biste pomislili da Jovanović to podržava, ali ne… On to i podržava i ne podržava. Podržava jer želi nešto i za sebe, svoje manjinske Srbe planski nakon 1945. naseljene u prazne kuće protjeranih Hrvata i Talijana, a ne podržava jer se osjeća “diskriminiranim”. Za Srbe u Hrvatskoj i drugim državama u regiji je uobičajeno da su “diskriminirani”, jer oni i žive na takav način da ih se shvaća kao progonjene, patnike i žrtve, koji zbog toga imaju pravo izvršiti agresiju na svoje susjede: Slovence, Hrvate, Muslimane (Bošnjake), Albance… I zato Jovanović piše: “…stanje na terenu što se tiče srpske nacionalne manjine i dalje je poražavajuće…” Ide Jovanović lukavo dalje pa iznosi podatak da je Furio Radin, za kojega se potiho govori da je ustvari i Srbin Radović, u razgovoru sa “čelnicima Istarske županije i Talijanske unije, održanom u utorak u Puli, ministar državne uprave Ivan Malenica podržao je primjenu dvojezičnosti u ovoj županiji i pozvao da se to manjinsko i građansko pravo primijeni i u drugim županijama. U Rovinju je samo tijekom jedne godine na talijanski jezik prevedeno više od 500 upravnih postupaka, rekao je ministar Malenica, podsjetivši da su od 1. siječnja državni poslovi iz ovlasti Ureda državne uprave prešli na Istarsku županiju. Također je kazao da očekuje da će Istra ovakvu dobru praksu nastaviti i u dijelu koji se odnosi na državne poslove, pri čemu će značajan doprinos dati i primjena ugovora Hrvatske i Italije iz 1996. o pravima manjina. Općine i gradovi u Istri, i to ne samo oni gdje postoji obveza primjene talijanskog jezika na temelju Zakona o pravu službene uporabe jezika i pisma u statutima gradova i općina, primjenjuju utvrđena prava. Radin je izrazio zadovoljstvo nikad boljim sastankom o primjeni dvojezičnosti u Istarskoj i Primorsko-goranskoj županiji, čiji su učesnici imali usuglašene stavove oko unapređenja dvojezičnosti. Poruke koje je u Puli odaslao ministar državne uprave lijepe su, ali još ne znamo koliko vrijede (i) za srpsku nacionalnu zajednicu i njeno pravo na dvojezičnost u sferi službene upotrebe jezika”. Tako zbori Jovanović. Ustvari on smatra kako je toliko Srba u Rovinju i u Istri da bi se i tamo, uz nepotrebno i protuzakonito uvedenu talijansku dvojezičnost, trebala dozvoliti i ćirilica!

• Asja Krsmanović, Ana Tikvić, Nadine Mičić i Matea Mavrak, četiri kolegice i bivše studentice Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, pokrenule su regionalni feministički pokret “Nisam tražila”. Prema imenima dvije su muslimanke, a dvije Hrvatice, a prema prezimenima dvije su Hrvatice, a po jedna Srpkinja i muslimanka. Na tragu je to američkog feminističkog i transrodnog pokreta “Me Too”, koji je pak nastao 2007. u SAD-u, dok je pak pokret “Me Too” nastavak isto američkog pokreta “I ja također”, koji se prvotno u ovom kontekstu pojavio na društvenim mrežama 2006. godine na Myspaceu kada ga je uporabila aktivistica seksualnog uznemiravanja crnkinja Tarana Burke (Bronx, New York, 12. IX. 1973.). Pokret “I ja također” posebno se počeo razvijati od 2017. I tako je sve to došlo i do nas, pa i do glumačkoga legla nemorala. Kod pokreta “Nisam tražila” posebno je zanimljivo što je nastao i prerastao u regionalni pokret, a kod nas kada je nešto “regionalno” i kada dolazi iz “regiona” onda je to dvostruko opasno. Dodamo li ovim davno navodno zlostavljanim i silovanim studenticama sarajevske glumačke akademije i Milenu Radulović, Crnogorku iz Beograda, tada smo ponovno dobili Jugoslaviju. Ovo je samo upozorenje kako je kod nas sve uvijek politizirano i kako kod nas u Hrvatskoj ništa se slučajno ne događa pa tako niti ovakvi “moderni fenomeni” ili “naknadna pamet” pojedinih tzv. obespravljenih i zlostavljanih skupina u društvu. 

U središtu Beograda, na Savskom trgu, otkriven je megalomanski spomenik rodonačelniku srpske države i nacije Stevanu Nemanjiću. Stevan Nemanjić je prvobitno na spomeniku trebao imati križ u ruci, a onda je kiparu naknadno poručeno da umjesto križa napravi mač u ruci. Podignuti mač označava najčešće trenutak borbe, odnosno rata, i to je u potpunoj suprotnosti sa simbolikom druge ruke u kojoj se nalazi tekst Hilandarske povelje. Simbolika je također da spomenik nije postavljen na uobičajeni temelj, već se nalazi na napukloj bizantskoj ratnoj kacigi ispod koje se nazire vladarsko žezlo. Potpuna ratna simbolika. I nakon svega puno nam jasnije zašto je aktualni srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić između ostaloga rekao: “Prije njega smo bili pleme, od njega pa do danas smo državotvorni narod. Tim mačem pravio je i gradio, zatim čuvao Srbiju. Ova ceremonija je čin polaganja računa o sebi i svom identitetu. Spomenik je velik zato što je priča o nama velika, težak zato što je priča bila teška, a lijep zato što je priča lijepa”.

“Povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta Historijski arhiv BiH objavio izbor jezivih antisemitskih plakata iz Drugog svjetskog rata”, koji se odnose na “antisemitsku propaganda u vrijeme Drugog svjetskog rata”, piše Depo.ba (https://depo.ba/clanak/212419/historijski-arhiv-bih-objavio-izbor-jezivih-antisemitskih-plakata-iz-drugog-svjetskog-rata). U napisu piše kako su ovi plakati proglašeni “nacionalnim spomenikom BiH”. Sada se postavlja pitanje kako objasniti tamošnjim muslimanima, koji su dekretom 1993. trebali svi postati “Bošnjaci”, gdje su oni bili u to vrijeme postojanja hrvatske države od 1941. do 1945. Kao odgovor na to pitanje pogledajmo dva komentara ispod članka na portalu Depo.ba. U prvom komentator Banksy je napisao: “Mustafa Busuladžić: Kod nas su se ljudi borili protiv Židova i njihovih špekulacija, protiv njihovih prevara i izrabljivanja. Njih je nestalo iz čaršije, ali je u čaršiji ostao židovski duh špekulacije, podvaljivanja, nabijanja cijena i lihvarenja u tolikoj mjeri da pokvarenost stanovitih trgovaca, bez obzira na vjeru, zasjenjuje rad nestalih Židova”, a u drugom Guest: ” Bošnjaci trebaju priznati krivnju prema nedužnim Jevrejima, treba čitati Isaka Samokovliju da vidite što su jadni ljudi trpili”. Za one koji ne znaju Mustafa Busuladžić (Gorica kod Trebinja, 1. IV. 1914. – Velešići kod Sarajeva, 29. VI. 1945.) bio je Hrvat islamske vjeroispovijesti. Školovao se u Trebinju, Sarajevu i Rimu i bio vrhunski intelektualac, književnik, znanstvenik i profesor kojega su braća jugokomunisti strijeljali po dolasku na vlast.

Sarajevska Hagada je sefardski rukopis koji su u Bosnu i Hercegovinu donijeli sefardski Židovi iz Španjolske i sačuvana je sve do danas. Za nas su najvažniji podatci da je Hagadu 1941. u vrijeme njemačke okupacije toga dijela prve Jugoslavije sačuvao Hrvat Jozo Petrović, tadašnji ravnatelj Muzeja u Sarajevu, slagavši njemačkom generalu da ju je malo prije odnio neki njemački vojnik. A danas o Hagadi brine Hrvatica Ana Marić, kustosica Zemaljskog muzeja BiH.

Kod nas sve kasni, pa tako i vijesti. U Privlaci ponad Zadra, odakle potječe slavni nogometaš Marko Viduka, musliman iz BiH još je 20. lipnja 2020. godine oko 18 sati uzvikivao susjedima „J…. vam mater ustašku Allahu Akbar!“, lupao i tukao susjeda, a to smo preko Zadarskog lista saznali tek 28. siječnja 2021. I sada dolazimo do stereotipa kao i u slučaju Srba, Roma i drugih manjina u Hrvatskoj. Kada kakav se od njihove strane dogodi kakav prijestup ili pokušaj ubojstva prešućuje se tko je to počinio, a kada slično ili u dalekom manjem obliku to počini Hrvat odmah se obznani iz policije i medija da je to počinio “razvojačeni hrvatski branitelj”.

Od dolaska na vlast Joea Bidena Bijela kuća je u potpunom mraku i noću se samo vidi vojska kako dolazi i odlazi, što je dokaz kako se mogu izbori lažirati ali ne i prevariti narod.

Kako živimo u svijetu laži i prijevara raznih vrsta nije slučajno kako su javno pobunili i francuski policajci. Bune se protiv francuskoga pravosuđa koje već dvanaest godina uhićene ljevičarske militante, koji tuku i s raznim predmetima gađaju policajce, nakon uhićenja puštaju na slobodu. Najgore je u Nantesu, bivšem glavnom gradu Bretanje, koji je s vremenom francuziran i Bretonci su izgubili većinu. Iako je sve snimljeno, argumentirano i dokazano kako antifa militanti napadaju policiju na prosvjedima, tamošnje javno tužiteljstvo pušta na slobodu ekstremiste iz zloglasne skupine “Black block”, koju, i iz naziva se vidi, popunjavaju doseljeni crnci.

Marijan Majstorović/hrvatski-fokus.hr